Zbog Munjolova, Zaborava i Kemijskog Sastava Ljubavi

Jan

Oni koji pišu većinom će se složiti u jednom – uvodnu je rečenicu uvijek najteže napisati! Pa kad je tako, nema mi druge nego početi ovu priču na jedini mogući način – bez uvoda!

Njegova je mama, pokoj joj duši, popila šaku tableta kada je Janu bilo sedam godina. Odgojila ga je njezina sestra, luda teta Berta, koja je, osim kada bi je spopalo ono nešto, bila jedina osoba koja je marila za njega. Barem se Janu tako činilo. Istina, postojao je tu negdje i Pere – najprije natjecatelj, a tek onda otac – ali s njim nikad nije ostvario ono što je školski psiholog zvao emocionalna bliskost – njegov otac Brzi Pere. Pod tim ga je nadimkom poznavao cijeli grad. Junak Janovih vršnjaka, čovjek čiji se cijeli svijet vrtio oko auto-motosporta, brzina, rezultata, startnih pozicija i ništa ga drugo pod kapom nebeskom nije zanimalo, pa tako ni vlastiti sin. Godine su prolazile, izmjenjivale se na stazi – ponekad se činilo da se u sveopćoj jurnjavi čak i vrijeme utrkuje samo sa sobom – adrenalin je kolao žilama, rekordi su padali, oktanski užici oduzimali dah – tako je živio Brzi Pere i takav će ljudima ostati u sjećanju. A onda se, nakon jedne nesreće, primirio, smanjio gas, prepustio čelnu poziciju drugima. Taj žar u čovjeku, ta komprimirana eksplozivna smjesa, ne hlapi tek tako, no u mrtvoj utrci s vremenom, još nikome nije uspjelo zauvijek ostati mlad, lud i brz! Povukao se i prihvatio posao instruktora u autoškoli. Okrenuo je novu stranicu svoga života i pažnju počeo posvećivati stvarima kojih ranije nije bio ni svjestan. Tako je, u nikad izrečenoj želji da nadoknadi propušteno i pokuša se zbližiti sa sinom, vodio Jana na jedino mjesto na koje ga je mogao i znao odvesti. Na automotodrom! Stajali su tamo šutke gledajući kako svoje demone sada ganjaju, kako rekorde ruše, neki drugi, mlađi fanatici.

Kad je ostario, svake prve nedjelje u mjesecu, posjećivao ga je Jan u staračkome domu. Ritual čijih su se nepisanih pravila slijepo pridržavali – sjedili tamo u parku na klupici i šutjeli, a kada je šutnja postala preglasna, izgovarali iste, u zraku zamrznute, rečenice koje su izgovorili za prošlog, a izgovorit će ih i za budućeg posjeta.

Jednom se Jan odvažio i smogao snage da ga upita želi li da još dolazi, na što je Pere sa suzama u očima odgovorio: Ali ti si moj jedini sin!

Činjenica toliko nevažna, a opet, s druge strane, dovoljan razlog da nastavi dolaziti – to što je on njegov jedini sin.

Svake prve nedjelje u mjesecu, jer češće od toga ne bi podnio, da ga tamo, ispod stabala čije su se sjene zgušnjavale kako se čas odlaska primicao, Pere samo tupo promatra i kao da mu jedini sin nije tu, izrezuje članke iz novina i lijepi ih u bilježnicu, koju je nazivao svojom životnom bilježnicom. U tišini, bez priče, jer rijetko je bivšem motociklističkom asu bilo do priče, a i kad je bilo, taj, nekad sasvim zgodan čovjek, o drugim stvarima osim o automobilima i motorima nije želio ni znao govoriti.

– ...gas do daske, 180 na sat... Gume visokih performansi... Što ti, sine, misliš...?

Jedini je problem bio što Jan nije mislio ništa, ili bolje rečeno, o tome nije mislio ništa. Ovi su ga posjeti – a cijela se stvar odigravala po čistoj inerciji – nevjerojatno iscrpljivali. Sjedio je tamo, osjećajući se tek kao Perin protivnik u igri, neznanac s druge strane klupice – čovjek koji se u životu bavio svim i svačim, ali ga svijet automobile i motora nikada nije privlačio. No, ipak je, valjda zbog nekakva komična nastojanja da motociklističkoj legendi ipak bude koliko-toliko dostojan protivnik, da ga na neki način odobrovolji, počeo kupovati auto-moto revije, pamtiti performanse vozila, pratiti brzinska natjecanja, osjećajući se, najblaže rečeno, glupo i kao da se sprema za ispit koji ionako ne može položiti, jer dobro zna da u toj igrariji nikakvih šansi nema.

Motociklistički as posebno nije mogao razumjeti zbog čega Jan nema vozačku dozvolu: Kako to da sin čovjeka koji je radio u autoškoli nema vozačku dozvolu!? To je smatrao jednim od najvećih promašaja, ne Janova već svoga života. A opet, s druge strane, kako takvom čovjeku objasniti da mu sin u autoškolu nije dolazio upravo iz razloga jer je znao da će ga zateći tamo, a to je bilo ono što je najmanje želio?

– ...slaba oktanska vrijednost benzina, manje okretaja...

Teško je razgovarati kada se nema o čemu, kad ponor šutnje nema dna i kada hodanje trulim mostom iznad njega nalikuje igranju ruskoga ruleta. Iz tog su razloga, valjda, radije ostajali svaki na svojoj, sigurnoj strani obale, sjedili na suprotnim krajevima klupice i šutjeli kao zaliveni, podsjećajući na tolike druge očeve i sinove.

Jer, kao što postoje sunca i planeti oko njih, beznačajni oblici života na njima, postoji i ono nešto u što ne možemo proniknuti – devet desetina svemira o kojima ništa ne znamo – crna masa – kao crna masa, sveprisutna, uvijek i iznad svega u njihovu odnosu, bila je ta šutnja.

Poznavali se jesu, upoznali nisu. Ili su obojica vjerovali, kako onoga drugog poznaju bolje negoli taj sâm sebe? Brzi je Pere tu razliku među njima ovako opisivao: dok se on s uvijek punim spremnikom goriva vrtio u krug, njegov je sin s praznim spremnikom obilazio svijet. On je stazu kojom je jurio poznavao do u tančine i – iako to promatraču sa strane možda nije tako izgledalo – zapravo stalno bio na jednome mjestu, a njegov je sin bježao, skitao bez pravoga puta i vizije, dopuštajući si da ovdje bude samo privremeno, da uvijek I svugdje bude samo privremeno.

I tu nema odgovora na pitanje čiji je put ispravniji i je li nam to uopće važno za ovu priču.

– Nekoga tvoje dobi trebalo bi zanimati zbog čega nema unučiće, a tebe jedino zanima zbog čega ti sin jedinac nije položio vozački ispit!– pogrešnim odabirom teme pokušao je Jan jednom razgovor skrenuti u druge vode, ali su se nakon toga tako posvađali da se mjesecima poslije nije pojavljivao. Čak ga nije ni nazvao. Ali, slika Pere, kako se tamo prepušta svojoj jedinoj zanimaciji, rezuckanju članaka iz novina, stalno mu je lebdjela pred očima i onemogućavala da poslijepodneva koja je gubio s njim, provodi na neki bolji ili kvalitetniji način.

Kada je dogodine opet došao, zamalo ga nije prepoznao: pored njega na klupici u parku sjedio je osamljeni starac.

– Ne umarajte ga previše – rekla je medicinska sestra i ostavila ih same.

Toga poslijepodneva, možda po prvi put, nisu govorili o automobilima i motorima. Drhtavim glasom Pere ga je pitao čime se sada bavi. Bavi? Nije se Jan bavio ničim posebnim i uvijek se bavio i ničim i svačim, ili kako je to Pere volio reći – trgovanjem vjetrom i prodajom magle, ali mu se sada nije razgovaralo o tome. Bog zna što mu je uopće tih dana bilo na pameti; spremao se otići na brod, ili se zaposliti u turizmu, ili možda, ono najmanje vjerojatno – pokušavao se skrasiti na jednome mjestu (ta se pomisao i meni učinila smiješnom), okušati se u poduzetničkim vodama, bez novca i kredita koji mu banka ionako ne bi dala, otvoriti pogrebno poduzeće ili početi izrađivati nešto što ljudima treba. No, pitanje je što je to što ljudima treba? Na primjer, makete piramida od drvenih ili plastičnih ploča, piramide pod kojima se drži čaša vode i oštre žileti, ili one veće, nekoliko stopa visoke, dovoljno prostrane da ih se može koristiti kao prostor za meditaciju?

Trebaju li ljudima takve piramide?

Doista, što je to što ljudima treba? Blještavi proizvodi kupljeni u luksuznim dućanima, proizvodi koji ističu naš status i čine nas ljepšim, uspješnijim, pametnijim od ćelavog susjeda luzera? Jedno je sigurno – piramide ne pružaju takav osjećaj pa, stoga, tko bi ih uopće i kupovao?

Ali, kako je Pere tvrdoglavo ustrajao u zapitkivanju, nije Jan više znao o čemu bi, pa mu je počeo pričati o načinu djelovanja piramida, o promjeni strukture predmeta ostavljenih ispod njih, o tome kako u ovo naše stresno doba sve više ljudi razmišlja o obnovi narušenog energetskog potencijala... Govorio je, objašnjavao, trudio se, mada je bilo više nego očito