Noć uz Rijeku

Sadržaj

Prolog

Noć uz Rijeku

O autoru

Ostala izdanja

Povežite se s autorom!

Piknik (ulomak)

Prolog

– Šuš! Kruš! Fruš! Hrrrsskk! Hrrrsskk! Grrunnč! Mljac! Mljac! Gut! Mljac! Gut!

– Ha! Ha! Bejbe! Obožavam čips! Daj mi malo piva!

– Šta se dereš? Na!

– Sretan sam, bejbe! Baš sam sretan!

Muškarac raščupane masne kose skoči na noge s klupice na Mrtvom kanalu pored kazališta i zadere se na Sunce:

– Juuuuuuuuuhuuuuuuuu!

Zima je bila na izdahu i toplo proljeće se smiješilo cupkajući na pragu smjene godišnjih doba. Anoreksično sunce navještavalo je toplije dane. Oblaci su se razbježali po modrom nebu poput ovaca rastjeranih lavežom neiskusna ovčara, a prve su laste kružile hvatajući trome kukce. Sreća.

– Juhu! Juhu! Juhu! – poskakivao je mašući rukama iznad glave.

(Romina Srok, 24 godine, izbrijana glava, pirsing u nosu, svjetloplave oči, maskirne hlače, vojne čizme, crna spitfire jakna.)

– Daj se smiri. Još ćeš se spizdit u taj kanal! – reče djevojka s klupice dosadno razvlačeći žvakaću gumu.

– Jebemu mater! Odvezala mi se stanerka! Te stanerke se stalno odvezuju!

(Robert Vučić, 33 godine, smeđa kosa, zelene oči, kaput, traperice, prastare isprane stanerke.)

– Romi? – preplitao je vezice po prstima gledajući dvije ovčice zakačene stražnjicama – Znaš da te volim?

– Da, voliš me jer ti ga dobro pušim. – isplazila je jezik probijen naušnicom.

– Daj, nemoj bit takva, Romi! Znaš da nije tako. Zbilja te volim. Onako zapravo, ko što se nekog voli.

– Znam, znam. Volim i ja tebe, Robi. – poljubi ga u obraz.

– Ha! Ha! Ha! Baš sam sretan! – smijao se neobrijanim smijehom.

Prema paru na klupici primicao se polaganim hodom DRL (Dežurni Riječki Luđak) noseći na ramenu otvoren veliki Pepsi Max suncobran. Široka sjena hitro je preskakivala s jednog predmeta na drugi. Vrtio je suncobran.

Robert ga spazi:

– Hej! Ti! Nećeš mi sad s tim suncobranom radit sjenu! Si čuo?!

DRL se i dalje polako gegao prema klupici.

– Eeej!! Čuješ li ti idiote jedan kad ti ja govorim? – vrištao je. Lice boje rajčice.

Čovjek sa suncobranom i dalje je išao polagano. Robert otkopča kaput i izvuče iz ušivenog džepa skraćenu dvocijevku:

– Jebem ti mater! Napravi samo još jedan korak i ubi ću te! Jesi čuo? Ubiiii ćuuuu teeeeeeeeee!!!

– Hi! Hi! Hi! – hihotala se djevojka na klupici. – Hi! Hi! Hi!

Suncobran stane. Luđak podignu pogled sa svojih potrganih plitkih cipela i zagleda se u čovjeka s puškom. Oči.

– Da li biste možda, cijenjeni gospodine, željeli da moj prijatelj i ja ne prođemo ovuda? – smireni glas komentatora umjetničkog klizanja.

– DA! – Škrgutanje zubima. Žile na vratu.

– Na usluzi, poštovani gospodine. Moj prijatelj i ja ne volimo nikog smetati. Oprostite na smetnji… i doviđenja.

– Hi! Hi! Hi!

– Uh! – otpuhnu Robert, prateći pogledom luđaka i njegov suncobran kako rade širok luk oko klupice. – Malo mu je falilo da mu saspem sačmu u tu njegovu ružnu idiotsku facu!!

– Hi! Hi! Hi! Baš je smiješan! Hi! Hi! Hi! Dođi sjedi! Popij pivo i pojedi čips do kraja... Hi! Hi! Hi! – grcala je Romina, a žvakaća joj u grču smijeha ispadne na prljavi asfalt.

* * *

– Halo-o-ooh!?

– Bok, maco, Tina je!

– Eeej, maco, ti siii-iih!?

– Da, ej, šta ćemo večerrasss?

– Idemo vannnn!

– Ma znam, znam! Samo pitam oćeš li ti uzeti auto ili da ga ja uzmem?

– Ja ću uzet kaar!

– Oooohh, maco!! Šta kaar ili kar!?

– Pa ne znam... možda si za večeras nabavim i kakav dobar kar...

* * *

ime mi je ime mi je meni ime je ime ime

koga briga za moje ime? dok me ne praši zlo mi je i povraćam u pičku materinu grčevi me jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu jebu ime mi je ime mi je meni ime je loredana mi je ime zovu me lori lori mala di je di je igor igor

igore, vrati mi život...

u sedam dolaze nela i jagger po mene

kad bi barem srela igora. taj frik dolazi samo kad mu treba pičke. više mu ne dam na suho. prvo dop onda jaši! ne ide više onako lako da ga jebeš

a i ti si a i ti si glupača kad mu daš. padaš na njegove spike da kupit će ti novi golf i da će te otić živjet u italiju i kupit ti razna sranja.

baš si glupa glupa mala lori lori

i one oči. za koji kurac padam na njegove zelene oči?

ružan je ružan je ružan je ružan je ružan je ko kurac… al kad bi barem bio tu!!!

grčevi me rasturaju. i povraćam. neki smeđi gulaš utrljava se u tepison lori lori

prokleti grčevi...

ležali bi pored fridža na pločicama i hladnoća bi nam pržila leđa

letjeli bi, o, igore...

još samo dva sata i doći će nela s jaggerom. uvijek nasmijanim frajerom njenih snova koji ima uvijek vremena i uvijek ima robu... trebala sam ić s jaggerom, a ne s igorom

ima većeg.

al nema onog nečeg zajebanog. volim nelu. ona ima...

bol. opet smrdljiva jaka mrtvačka bol potoci govana niz moja rebra pauci na zidu gradilište u zglobovima bol bol bol mala lori lori bol jebemti bol

bol (što je jača od dvjesto slonova)

ime (što je slabije od dvjesto miševa)

ime mi je ime mi je ime mi je meni ime je ime ime

i od njega nemam koristi. od loredane nemam nikakve koristi. lijepo ime loredana pamtim neline riječi kad smo se upoznale iza gracijanija. i njene usne kad izgovara taj šit. prvo l. razmakne usne i jezikom, tek vrhom, zatreperi po unutarnjoj strani lijepih bijelih, lagano razmaknutih jedinica. zatim napravi luping sa slovom o i onda opet skupi crvenilo ne bi li izustila r. taj jebeno najpornografskiji r na cijelom svijetu... povraćanje je stalo. igor bi rekao

pij radenske jer ti bolje može bit nego ne

njegove rečenice!

palim radio. rehabilitacijski proces zahtijeva zvukove i vibriranje. all tomorrow's parties. kakav drski šupak pušta velvet underground u ovo doba dana drski šupak na radiju tu i tamo još samo tu i tamo

mi se grči želudac. kao zaostale munje poslije oluje.

preko cijelog zida vidim slike. vidim sve. drveni mi karlica.

onaj pravi, veliki val bola, kotrlja se...

ja znam. ja sam u tome već profi. sad tek nastupa glavno sranje... pušenje kurca želucem. sad tek dolazi jebada i već klizim prema njenim faking velikim faking krvavim faking raljama... stenjanje me guši.

bol. bol. bol.

bol. bol. bol.

kada nela završava izgovor zadnjeg slova moga imena, u meni se oslobađa vrhunski doživljaj zadovoljstva. skoro pa napol ko od šuta... ono nešto što se navodno oslobodi kad po pravilima sisaš šveps... možeš mislit. prije ko onaj filing kad se nakon dugog zadržavanja dobro iskenjaš.

lijepo ime loredana. lijepo ime. ime.

ne mogu više

trebam još jedan da pretrčim kroz sve ove livade i jezera, kolodvore i muzeje, kroz spilje i kroz kišne zemlje. sve do kuhinje. do moje i igorove kuhinje.

bol je sve jača sad prerasta u velik trn provučen kroz moju slabu i drhtavu os.

zadnja igla u zalihi je već spremna.

volim te, igore... tebe i tvoje kurve na kojima zarađuješ

veseli se lori lori mala lori

za ovaj događaj

za ovaj izuzetan događaj

za ovaj trenutak pun prodiranja.

bol prestaje. pretvara se u miris. reko bi đoni miris lavande

kurac lavande! ovo je nebo...

________________________

Stanerka – Stunner; marka vrlo popularnih platnenih tenisica koje se proizvode u Seattleu u SAD-u. Natrag na tekst.

Noć uz Rijeku

Da je netko pogledao u njegove naočale vidio bi sferno iskrivljenu gomilu ljudi na parketu u polumraku Dvorane mladosti koja skače u ritmu buke koju su na pozornici proizvodile mlade nade famozne riječke glazbene scene. Da je netko malo bolje pogledao iza panoramske slike koncerta u njegove oči shvatio bi da on uopće ne gleda koncert. Da ga je netko uopće pogledao – bio bi to uspjeh. Ali koliko su se pijani riječki sebezvani alternativci, rokeri i revolucionari obazirali na zbunjenog i smušenog očalinka na tribinama, toliko se i on brinuo za njih. Njegove zjenice trudile su se razaznati i upiti sliku jedinog razloga zbog kojeg je sjedio na tribinama hladne dvorane, a preokupacija njegovih genitalija, srca i uma plesala je na sredini dvorane nedostižna kao zgoditak na lotu.

Nakon njenog poziva dugo je razmišljao što da obuče. I treba li skinuti naočale kad se ide na neki rock koncert? Čak je žonglirao mišlju da si napravi ludu frizuru i navuče očevu kožnu jaknu iz sedamdesetih, ali je brzo shvatio da bez naočala ne bi vidio voziti pa je takav radikalan stav odlučio ostaviti za neki drugi put. Izgledao je potpuno bezlično. Neuklopljeno. Neinteresantno. Dosadno.

Skinuo je čiste naočale i obrisao ih marljivo. Ponovno ih je nabio na oči. Činilo mu se da sad bolje vidi. Nije znao da li da se rasplače ili ne. Gutao je smolaste kugle tuge trudeći se da se ne istisnu preko ruba očnih bazenčića iako je znao da nema razloga. Znao je da je Valter njegov frend i da je on ful okej i da on kuži i da mu ne bi radio iza leđa. Znao je da on nije kao onaj idiot od Ivana. Znao je.

Onda ga je pogledala! Vidio je. Pogledala ga je! Pokazala je nesvjesno rukom prema njemu. Ma nije, mahnula mu je! Podigao je nesigurno ruku. Sad je zbilja mahnula. Super! Razveselio se. Nasmiješio. Mahnuo još jednom, ali ona je sad nešto govorila Valteru na uho. Ruka mu je ostala beskorisno stršiti u zraku kao da ju je netko odbio pri rukovanju. Spustio ju je polako. Osjetio se glupo. Opet mu je potištenost sletjela na ramena. Možda nije meni ni mahala… misli su se gomilale u grozdovima i, istiskujući jedna drugu, gnjecavo cijedile poput mošta.

– De si Herb, dete!

Udarac dlanom u leđa izbije mu zrak iz pluća i on se zagrcne. Naočale skoro izlete sa sjedala iza ušiju. Koža ga zapeče ispod tanke jaknice i košulje, dok mu je, s udisajem, nosnice ispunio zadah lošeg piva. Ogromna šaka obujmi mu rame, a debeli bas zatutnji slušnim kanalićima poput omanjeg zemljotresa:

– Dobar žur, a lepotančiću? – ušnu mu školjku ispuni slinavi jezik i on se odmakne s gađenjem.

– Daj, makni se!

Tijelo se strovali u plastičnu sjedalicu pored njega.

– Nemoj se živcirati, maleni. Evo, cugni si malo pivice.

– Znaš da ne pijem. – brisao je mokro uho ulijepljeno pljuvačkom. Dlan mu je smrdio.

Ivan dobro potegne iz boce. Podrigne se keseći.

– Sva sreća. Ostat će više za mene. Imaš pljugicu, Herb?

Mrzio je kad je Ivan bio inspiriran srpskim filmovima, a još je više mrzio kad ga je zvao Herb.

– Znaš da nemam.

– A, da. Uvek zaboravim da si ti nežan mamin sinčić. Čist, fin i nevin. He, he, he. Nego, reci ti meni, detence, kako se ti ovde zabavljaš? Jel ti fino?

Ubijao ga je isforsirani beogradski naglasak. Počinjao se živcirati. Nije znao što bi sa zaslinjenom rukom.

– Pa, nije loše... – reče smješkajući se i tapšajući Ivana po leđima. Ovaj ga pogleda pokazujući zube.

– Nije loše!? Kako to misliš nije loše? Šta ti je dobro? Meni ne bi bilo da mi frend konta komad.

Osmijeh zadovoljstva što je ruku obrisao o Ivanova leđa nestane brzo kao gostima ponuđena čokolada.

– M-m… št… Lažeš!

– E, moj Herb. Koja si ti naivčina… – uživao je u Herbertovoj rastrganoj faci – Šta misliš da ti je Valter neki frend? Čim si se ti njemu pojadao – sarkazam se cijedio – on nam je odma sve reko. Koje patnje! Priznajem da su mi suze krenule. Od smijeha.

Herbertu se brada poče tresti.

– Misliš