Namještaljka

Vedran Tončić

Namještaljka

Copyright 2013 by Vedran Tončić

All rights reserved

Published by Vedran Tončić on Smashwords

NAMJEŠTALJKA

Našao sam se na prašnjavom putu jedne sumorne zabiti, stjecajem sasvim neuobičajenih okolnosti. Sjećam se kako je sunce pržilo, izvlačeći iz užganog tijela pregrijane kaplje znoja, koje su se kotrljale niz trup, strpljiv od iščekivanja, da se napokon na obzorju pojavi spasonosni autobus, po mogućnosti s ugrađenim klima uređajem. Sve je izgledalo jednostavnije dok su mi tumačili kako se domoći te zagubljene destinacije. Ispostavilo se da su oni koji su me savjetovali, to činili bez pravog iskustva. Bili su krajnje uvjerljivi u odgovaranju da se u ovu pustolovinu upustim sa svojim luksuznim mercedesom, koji je sada beskoristan čamio u garaži, dok sam za njim osjećao umalo patološku potrebu. Sad sam već bio siguran kako bih u njegovom društvu sve mnogo lakše podnio.

Suknene su mi hlače izazivale neprestani svrab, a uštirkana se košulja natopila aromom isparavajućeg tijela. Tako, u vlastitom svrabu i smradu, počinjao sam vjerovati kako taj dan nikada neće dočekati večer. Napuštala me nada da ću ikada s tijela isprati taj ustajali vonj i bar još jednom u životu osjetiti se čistim. Mučila me žgaravica od na brzinu pojedenog bureka i mlakog piva. Dok sam proždrljivo gutao taj nezdravi uradak s vrućim mesom i pretjerano masnim tijestom, znao sam da ću vrlo brzo osjetiti sve posljedice takove ishrane, no glad je bila i previše jak stimulans, da bih slušao bilo kakva upozorenja. Nisu me obeshrabrile ni prljave ruke Roma koji je svoj proizvod umotao u tvrdi papir. Tješio sam se kako je crno pod noktima tamo dobro zatvoreno i ne stiže u doticaj s hranom koju je hvatao prstima. Čovjek mi se zahvalno nakesio kad sam mu u zamjenu za mirišljivi obrok, tutnuo u ruku papirnatu novčanicu znatno veću od cijene proizvoda. Prešutno smo se razumjeli da mi kusur ne treba vraćati.

Zapravo satima tom cestom nije prošlo niti jedno vozilo, pa se činilo iluzornim očekivati da se najavljeni autobus pojavi. Ipak, vozač onog prethodnog bio je decidiran. Ostavio me na križanju balkanskih putova, s uvjeravanjem da će me neki njegov nepoznati kolega, pokupiti za nekoliko minuta. Nevjerojatno su dugačke te balkanske minute.

Nije mi mnogo pomagao šešir, koji sam prema uputama svoje supruge, stavio na glavu. Jedva da me štitio od žarkog sunca tog vrelog, srpanjskog dana. Pod njim mi se i mozak znojio, dok sam uzalud nastojao usredotočiti misli na bilo što drugo, a što se nije ticalo uzavrele, ljetne temperature. Žednim sam usnama hvatao zrak, koji se lijepio za sasušeno ždrijelo, na kojem se zadržao tek opori okus gorkog piva. Svugdje okolo mene zemlja je izgorjela, a zelena su ostala tek dva, tri kržljava stabalca, na kojima je opstalo samo rijetko nesasušeno lišće.

Autobus je na koncu ipak stigao. U oblaku prašine zaustavio se, rastvorivši preda mnom karakteristična, harmonika vrata. Miris kojim me tom prilikom zapahnuo, nije baš unio optimizam u ionako narušeno raspoloženje. Ne, taj ostarjeli primjerak javnog prijevoza, sasvim sigurno nije bio klimatiziran. Naknadno sam se osvjedočio da nije imao ni propisnu ventilaciju, a jedva se i koji prozor dao otvoriti. Svojim vanjskim izgledom u potpunosti je pretpostavio ruševan interijer, s rasklimanim drvenim sjedalicama. Ne sjećam se kad sam se posljednji put vozio u takvoj krntiji. Slična su se vozila nekad upotrebljavala u gradskom prometu, no i od tamo su već godinama iščeznula.

Popeo sam se bez razmišljanja u ovaj dar s nebesa, a kako se poklonjenom konju ne broje zubi, nastojao sam biti što je moguće manje kritičan. Ipak sam oprezno propuštao ustajali zrak u sasušeno, senzibilno ždrijelo, svjestan da ga valja polagano naviknuti na neobičnu aromu. Moguće se desetak osoba odlučilo prihvatiti ovaj, ne baš idealan okvir za ionako naporno putovanje. Bio sam siguran da su preostali putnici vrlo dobro znali u što se upuštaju, dok je za mene, sve ovo postajalo iznenađujuća avantura.

Vozač autobusa pogledao me s izvjesnim iznenađenjem, no i s blagonaklonošću, vjerojatno stoga što sam bez pogovora prihvatio voziti se u toliko potrošenom vozilu. Ugledavši u mojim rukama krupnu novčanicu samo je odmahnuo rukom, promrsivši sebi u bradu da ću platiti kad stignemo. Pritiskom na dugme dao je nalog vratima da se zatvore, što su ova uz škripu i nekoliko uzastopnih uzdaha i učinila. Dok sam, na nestabilnim nogama, potražio sebi sjedalicu koja bi mi zagarantirala kakvu takvu sigurnost, autobus se već na prvoj okuci panično zaljuljao. Umalo me odbacio u krilo ne baš zamamne seljanke, koje je, ne odveć ljubazno odmjerila to moje nespretno propinjanje. Popratila je uljudno ispričavanje mrgodnim čuđenjem, a ja, nespreman na još jedan takav incident, prihvatio sam prvu slobodnu sjedalicu do koje sam stigao, ostavivši izbirljivost za neku drugu priliku.

Nije mi se učinilo da je moje pojavljivanje u rasklimanom autobusu izazvalo posebno zanimanje. Tek mi se brkati muškarac s prvog sjedala nevješto osmjehnuo, a dječarac preko puta klimnuo glavom. Ostali sudionici ove neobične vožnje ostali su mi iza leđa ili su mi bili okrenuti leđima. Tako sam jedno kratko vrijeme potrošio na aklimatizaciju u tom otužnom prostoru. Nakon toga sam osjetio potrebu da pažnju zaokupim nečim. što će mi ublažiti nesnosni osjećaj da sam se upustio u nešto, što ni iz daleka neće tako bezbolno proći kao što sam se nadao. Pejzaž koji je usporeno prolazio pred napuklim staklom, svojim je sivilom mogao samo pojačati depresiju koju sam osjećao, pa sam ga već nakon nekoliko minuta prestao gledati.

Tada mi se, sa sjedala ispred, ukazao izduljen, mladenački vrat, najvjerojatnije djevojački, na kojem