Omara

PROLOG

Trinaest priča u zbirci Omara drugačije su od svega što je Vladimir Jakopanec do sada pisao (dvije zbirke pjesama i jedan roman). Tematski se izmjenjujući jedna za drugom između Australije i Hrvatske, u vremenskom kontekstu koji uglavnom pokriva 20. stoljeće, ali s naglaskom na sadašnjici, radnja naoko nepovezenih pripovijetki ima, međutim, svoj zajednički nazivnik u meteorološkoj, a zapravo, psihološkoj odrednici omare, sparine, zapare, teškog zraka s velikim pritiskom, prevlažne ili presuhe vrućine, koja u bitnom uvjetuje način ljudskoga ponašanja.

Sami naslovi pojedinih pripovijetki već unaprijed ukazuju na psihološko-medicinske aspekte socio-konteksta u koji autor smješta svoje junake, njihove pripovijesti i ispovijedi (Hudoletnjak, Leonid, Omara, Infarkt), ili svjedoče o socijalnom cinizmu (Humano društvo), o mitologemskom sudbinskom sarkazmu (Gavran na lomači, Taksi za grbavca, Vjenčanje ludom ludom radovanje), ili pak o tehničko-kulturnoj amblematici (Corner pub, Zetor), a jedine dvije priče s ratnom, odnosno, postratnom tematikom, također ukazuju na psiho-fizičke devijacije (Osveta Žige Mojzeša, Virus).

Teško se diše, kako sugerira naslov knjige, opći je dojam tijekom čitanja ove knjige: glavni pripovjedač, obično u prvom licu jednine, koji je u Hrvatskoj čas turist, čas socijalni radnik, čas inženjer, čas dijete ili umirovljenik, u Australiji se pretvara u vozača taksija, u obiteljskog čovjeka, u dokonog umjetnika ili jednostavno u nezainteresiranog promatrača, no taj pripovjedač redovito rezignirano svjedoči o nekom mutnom, šokovitom trenutku ili o (tragičnoj) egzistencijalističkoj zadešenosti individue unutar neprilagođenoga socijalnog okvira, bilo da je riječ o samoubojstvu, bilo o ratnom sukobu, bilo o migracijsko-emigracijskoj tematici, o Židovima ili o Hrvatima zarobljenima u pandže totalitarizma i/ili multikulturalizma, bilo o seksualnim, bračnim i dobnim zadatostima.

Teško se diše, dakle, kako sugerira naslov, jest opći dojam tijekom čitanja ove zbirke pripovjedaka, no to istodobno nimalo ne umanje užitak u čitanju: Omara se doista čita suspregnuto, svaka priča u jednom dahu.

Mate Bašić

HUDOLETNJAK

Ivan Hudoletnjak bio je već deset godina udovac. Žena, nekoliko godina mlađa od njega, s kojom je proveo pristojan, jednoličan život bez potresa i mnogo problema, napustila ga je u pedesetoj godini. Pobolijevala je neko vrijeme od želuca. Liječnik joj je prepisivao kapsule protiv želučane kiseline, jer je mislio da je to uzrok njezinih problema. Kad su bolovi postali intenzivniji, poslao ju je na pretrage i vrlo brzo se ustanovilo da ima rak na jajnicima u poodmaklom stadiju. Sve skupa nije trajalo više od šest mjeseci i Ivan je ostao sam.

Kako to obično i biva, nakon smrti svoje supruge Renate bio je izgubljen. Samoća ga pritisla s jedne strane, a s druge njegova nesposobnost da se brine sam o sebi. Renata, dok je bila živa, brinula je o njemu, o svemu u kući i oko nje, kuhala, prala rublje, spremala, glačala, pa čak obavljala i manje popravke u kući. Mijenjala je gumice na slavinama kad bi propuštale i žarulje kad bi pregorjele, a upustila bi se i u rješavanje problema sa zaštopanom zahodnom školjkom. Svega godinu dana prije smrti, poskidala je stare pločice u kupaonici, postavila nove i promijenila zahodsku školjku jer je mislila da se WC često zaštopava zbog stare školjke.

Ivan je radio u Croatia osiguranju kao šef odjela za procjenu šteta na nekretninama i dobro zarađivao. Često bi ostajao na poslu dulje nego je trebalo, pa iako nije bio stvoren za poslove u kući i oko kuće, na poslu je napredovao i bio cijenjen, tako da su se on i Renata, posve spontano složili oko toga što će tko obavljati. Renata je bila sretna što ne mora odlaziti na posao, te je bez prigovora prihvatila sve dužnosti i poslove u kući.

Sada kad je nestala, Ivan je jednostavno prestao funkcionirati. Nije znao kako rukovati perilicom za rublje, nije znao kako izglačati košulju, pojma nije imao kako spremiti najosnovniji obrok, a ustručavao se bilo koga pitati. Hranio se u jeftinim restoranima, a sve drugo kod kuće obavljao je s teškom mukom i samo ako je morao. Trudio se ne stvarati nered, jer mu se nije dalo spremati, no ipak, malo po malo, kuća se pretvarala u krameraj. Počela je drugačije mirisati, a oko kuće sve je zaraslo u travu koju bi on ponekad pokušao tupim srpom pokositi. Ipak, i ono što bi pokosio, nije odlagao u smeće već bi se to tako ostalo sušiti, sve dok preko toga nije zarasla nova zelena trava.

Ne samo da je svijet oko Ivana postajao prljavijim i zapuštenijim, nego je i njegova duša postajala sve crnijom, tupljom i zapuštenijom. Isprva se osjećao depresivnim, shrvala ga tuga za Renatom i činilo mu se da je nije dovoljno cijenio niti volio, a onda bi ga obuzeo bijes što nisu mogli imati djece, jer sada bi mu, mislio je on, s djecom sve bilo lakše prebroditi. Noću je znao plakati i jaukati, danju bi se umusio i govorio samo onoliko koliko bi morao, a niti situacija na poslu nije mu više bila najblistavijom. Počeo je zaboravljati, na sastancima je uglavnom šutio, bio je u svemu neodlučan, činilo mu se da više ništa nema smisla.

Takvog ga je dočekalo pismo iz Croatije da ga čeka otpremnina i prijevremena mirovina, što je dodatno iskompliciralo Ivanov život: potpuno se povukao u sebe, postao sumnjičav, jeo je manje i uglavnom čitao novine od prve do posljednje stranice. Jednoga jutra dok se vraćao iz trgovine, pred ulaznim vratima spazio je neuredno i neuhranjeno mače. Sažalio se nad mačetom, uzeo ga u kuću, nahranio ga, i to mu je mače postalo jedini i najbolji prijatelj u životu. Ta umiljata životinjica, kao da je djelomično skinula nevidljivi oklop kojim se Ivan bio okovao. Hranio je i mazio to stvorenje, kao da mu je ono bilo nadomjestak za sve ono što nije uspio izgraditi s Renatom dok je bila živa i za sve što je propustio ne imajući djece.

Nakon dvije godine po Renatinoj smrti, Ivan se zaledio u svom neredu i novom načinu života. I pokraj perilice, rublje je prao na ruke, kao i suđe, naučio je kako izglačati najosnovnije stvari koje se bez glačanja nisu mogle nositi, hranio se uglavnom vani u okvirima svoje skromne mirovine, jer je otpremninu promijenio u devize i držao na deviznom računu kao ušteđevinu za crne dane. Ipak, kupio je kompjutor, reaktivirao e–mail adresu koju je koristio još dok je radio i počeo se upuštati u jedrenje internetom.

Slučajno je nabasao na oglas o izložbi u galeriji Ars Nova u Bogovićevoj ulici, čije je otvorenje trebalo biti te subote poslijepodne. Nikada nije bio ni na jednoj izložbi u životu, a volio je umjetnost. Uvijek bi zastao pred galerijom Likum u Ilici i s divljenjem promatrao izložene radove, no nikada se nije usudio ući da ga ne bi netko nešto pitao, budući da ništa nije znao o umjetnosti općenito, pa tako niti o likovnoj.

Nije znao ništa o stilovima, niti epohama, niti je znao koja bi razlika bila između baroka i romantizma, niti kada se događao impresionizam. Malo je čitao o naivnoj umjetnosti, znao je nešto o Generalićima, nešto o Lackoviću, malo o Rabuzinu, i to je uglavnom bilo sve, ali volio je boje, volio je kompoziciju slike, iako nije ni znao da se to zove kompozicija. Volio je slike na kojima su ljudi, životinje, cvijeće, a dosta toga mu se sviđalo i u apstraktnoj umjetnosti, samo ako je bilo živih, jarkih, kontrastnih boja, i ako je sve bilo lijepo ukomponirano u sliku.

Gledao je tako oglas o otvorenju izložbe grupe slikara o kojima on, naravno ništa nije znao, niti je o njima bilo što čuo, ali mislio je da bi mu baš to moglo biti zanimljivo, jer će biti različitih radova, nešto će mu se od svega toga možda dopasti. Osim toga, na otvorenju će najvjerojatnije biti dosta ljudi među kojima će se on izgubiti, pa ga nitko ništa neće pitati, niti će morati bilo s kime komunicirati. Što je najvažnije, izaći će iz svojega brloga među ljude. Čuo je da se na otvorenjima poslužuju besplatna zalogajnica i vino, pa zašto onda ne bi otišao, kad ionako ima vremena na pretek, i ne zna što bi sa sobom i s dosadom koja ga sve učestalije muči.

Stigao je kad je Galerija bila već gotovo puna. Malo je još ipak pričekao, toliko da skupi hrabrost, a onda ušao. Stavio je ruke na leđa i počeo kružiti od slike do slike, vjerujući da djeluje kao znalac. Neke su mu slike nalikovale na radove prvoškolaca, neke jednostavno nije razumio, a tek neke su mu se sviđale. Ako je sve bilo skladno ukomponirano oko sredine platna, s mnogo jarkih boja i ponešto prigušenih u sjeni, to mu se sviđalo, bez obzira što nije razumio smisao niti poruku slike. Njemu se jednostavno nešto sviđalo ili mu se nije sviđalo i dalje od toga nije išao.

Umjetnička djela uglavnom je razgledavao po monografijama koje je skupljao, tako da su mu velika imena u likovnoj umjetnosti po spomenu bila donekle poznata. Prepoznao bi Van Goghove Irise, i uopće njegov stil slikanja s karakterističnim linijama. Od starijih majstora prepoznao bi možda Rembrandta po tipično njegovim, kao reflektorom osvijetljenim detaljima koje je htio istaknuti, Dürera i njegove bakroreze, jer je posjedovao monografiju njegovih biblijskih ilustracija; možda bi prepoznao Moneta i Dalija, ali je to bilo uglavnom sve. Za ove koji su ovdje izlagali, za to mlado sarajevsko društvo, Ivan nikada nije čuo, no to mu i nije bilo važno.

Odjednom je netko počeo lupati kavenom žličicom po praznoj staklenoj čaši i prilično glasan žamor u Galeriji u trenu se utišao. Uza sjeverni zid, ispred najvećeg platna na kojemu se nalazila imaginarna Ilijina kočija, sva u sivom s jarkocrvenim detaljima, stajala je oniža žena srednjih godina, lijepo građena, prosijede kose i pozdravila nazočne. Posebno je istakla neke pojedince, predstavila autore, kazala ponešto o njima, a onda je krenula govoriti o apstraktnoj umjetnosti općenito, pa posebno o tom sarajevskom krugu, ukazala na neka važnija ostvarenja na izložbi, te na kraju zahvalila svima što su došli na otvorenje ovoga za Zagreb važna događaja, i time okončala svoj dvadesetominutni govor.

Dotada zamrznuta publika naglo se uskomešala, približavajući se stolu sa slanim keksima, sitnim narescima, grožđem i dimljenim lososom. Na susjednom okruglom stoliću stajalo je nekoliko boca bijelog i crvenoga vina, s besprijekorno čistim i blistavim čašama, te nekoliko boca narančina soka i mineralne vode.

Ivan se uspio dokopati slanoga keksa na kojega je položio komadić lososa, strpao ga cijeloga u usta i krenuo prema stoliću s vinom, kad je ljepuškasta gospođa do njega, a nije joj moglo biti više od pedeset i pet godina, progovorila:

– Dobar je ovaj losos, zar ne? Još da je samo malo kavijara, doživljaj bi bio potpun.

Ivan je pomislio da se obraća nekom drugom, pa ju je samo usput pogledao, ali kad je shvatio da se obraća njemu, zbunio se, progutao keks s lososom, i primijetio da je i ona uzela losos. Nije znao što bi drugo, pa je odvalio što mu je prvo došlo na um:

– Da, svakako. Treba na takve prijeme češće dolaziti.

Okrenuo se opet prema stolu s vinom, htijući pokazati kako večeras nije raspoložen za velike razgovore, ali kad se progurao do stola, isti ženski sonorni glas ponovno mu se obratio:

– Kad ste već tako blizu cilja, biste li mogli možda i meni dodati jednu čašu bijeloga? Nadam se da toče rizling.

Ivan se okrenuo tek toliko da vidi je li to ona ista napasnica, dohvatio je čašu bijeloga vina i pažljivo joj dodao, a onda se i sam poslužio te krenuo iz te gužve prema kraju Galerije s namjerom da još jednom, ovaj put kako to i dolikuje iskusnom posjetitelju izložbi, s čašom vina u ruci, pažljivo pregleda svaku sliku, pročita kratko objašnjenje uza svaki izložak i onda polako krene kući.

Međutim, čim se našao u malo praznog prostora uza sam izlog galerije, ljepuškasta napasnica bila je opet uz njega obrativši mu se sa smješkom:

– Što vi mislite o ovim Sarajlijama?

– Nažalost, ja nisam veliki poznavatelj likovne umjetnosti, znate, ja to onako, volim umjetnost uopće, pa se zaletim tu i tamo nešto pogledati da mi stvari baš ne promaknu. O ovome, ne znam što bih rekao – zbunio se Ivan.

– Ja mislim da su dečki jako dobri, iako su posve različiti jedan od drugoga. Vidite, ovaj Abdić, on udara na vertikalu i pun je kolora. Daje nam osjećaj prostora, zapravo ga projicira subliminiranim linijama i potezima unutar cijele kompozicije, što kažete?

– Paaa, slažem se s vama. Ja volim boje, puno boja, to mi je kao život, znate, jer vidite u prirodi je sve puno boja, sve je šareno…

– A ne, nije uvijek sve šareno u prirodi, oprostit ćete. Eto, da ne idemo u Saharu ili u središnju Australiju, da ne govorimo o Arktiku ili Antarktiku, otiđite samo na Velebit, na onu stranu do mora, pa ćete vidjeti da i priroda znade biti jako škrta s bojama, i ne samo s bojama, nego i s linijama. Znade to biti i otvoreni prostor, kao kod ovog Tucakovića na primjer, pogledajte mu slike, taj kao da se rodio u tuniskoj pustinji. Sve škrto, pogledajte te boje: malo smeđe, a sve ostalo sivo i sve stremi nekamo u desnu horizontalu. Škrto, reći ćete, a ipak na svoj način divno, zar ne?

– Da, da, slažem se, slažem se s vama u potpunosti. Ja tog Tucakovića i nisam doživio tako, ali sada vidim da imate pravo. Da, da, imate pravo.

– Oprostite, s kime imam čast? Ja sam Vera, a vi?

– Ja sam Ivan, drago mi je – prihvatio je Ivan Verinu ispruženu ruku. – Vidim, vi se razumijete u likovnu umjetnost, jeste li i vi kojim slučajem slikarica?

– O, ne Ivane, ja sam bila nastavnica likovnog u osnovnoj školi, ali tako, pokupite u životu od svega pomalo. Čime se vi bavite, ako nije tajna?

– Mislite, ja? – zbunio se Ivan. – Ja vam radim u Croatiji, u osiguranju, mislim, na procjeni šteta, znate, nekretnine i te stvari, – slagao je, jer se nije htio predstaviti umirovljenikom.

– O, pa to je divno. Jeste li oženjeni? Ja nisam. Mene je muž ostavio, i to za goru od mene, barem ja tako mislim, ha ha ha, dakle, ja sam rastavljena ne svojom krivicom, he he, a vi? - smijala se zdravim smijehom Vera?

– Ja, nažalost, nisam rastavljen – i tu je stao. Činilo mu se da kao udovac neće dobiti nikakve pozitivne bodove, pa nije želio s time dalje, ali ona je inzistirala:

– Kako nažalost? Što niste zadovoljni u braku? A čujte, u našim godinama tko bi i mogao biti sretan u braku? – odmah je nastavila Vera. – Nego, možda vam je i supruga ovdje, a ja vas ovako drsko zadržavam, oprostite, ali bilo mi vas je drago upoznati.

– A ne, ne, nije ona ovdje, ne brinite – našao se Ivan zatečen osjećajem da mu je prijatno razgovarati s ovom Verom koja je tako otvorena i komunikaciju čini tako jednostavnom.

– Što, ona ne voli takve stvari? – pokazala je Vera rukom na slike.

– Čujte, ona vam sada, jadna, ne voli više ništa, u tome je problem, ali to vam je duga priča i o tome možda drugi put. Nego, možete li mi reći što vi mislite o onoj slici tamo koja bukti poput požara, sva u crvenom i žutom plamenu, nadam se da nije kič kad se meni tako sviđa?

– A čujte, boje su lijepe, snažne, kao i kompozicija, ne znam, za mene malo sve skupa prejako, ali znate kako se kaže, o ukusima se ne raspravlja.

Krenuli su na drugu stranu Galerije, razgovarali o slici koja je nosila naslov Vrijeme Oriona, pogledali još neke slike, a onda je Vera predložila da sjednu negdje još na jedno piće, pa će lakše krenuti kući. Prošetali su do kavane Dubrovnik. Ona je naručila svježi sok od naranče, a on dupli konjak, razgovarali su o drastičnom povišenju cijena struje i plina, izmijenili e-mail adrese i svatko je krenuo svojim tramvajem kući.

Ivan je usput kupio Vjesnik i pregledao naslove dok je čekao tramvaj za Trešnjevku. U tramvaju je imao sreću i pronašao slobodno sjedalo, pa je uvodnik i nekoliko manjih članaka pročitao već vozeći se kući, a pred vratima ga je dočekala Mila, mačka koja mu se odmah podignuta repa počela umiljavati oko nogu. Čim je ušao, servirao joj je pileća jetrica koja je jutros za nju prokuhao, promijenio joj vodu, oprao ruke i sjeo za kompjutor u namjeri da na Googleu ili Wikipediji potraži dodatne informacije o sarajevskom umjetničkom triju s čije je izložbe upravo došao.

Najprije je zavirio u Hotmail provjeriti poštu i – opa! – odmah ga je iznenadio e-mail koji je već stigao od Vere:

Bilo mi je vrlo ugodno s Vama, Ivane, na izložbi. Eto, provjeravam samo je li adresa ispravna. Oprostite što sam ljubopitljiva, ali što se to dogodilo vašoj supruzi da je, kako ste rekli, više ništa ne zanima? Da nije imala moždani udar? Moja majka je od toga umrla. To je strašno. Hvala na društvu i VJZBMBO. Vera

Ivan je odmah odgovorio:

Poštovana gospođo Vera, ugodno me iznenadio vaš e-mail. Mogu vam reći da ste me spasili od dosade na izložbi i da ste bili vrlo ugodno