Knjiga o živom Bogu

Imenom 'Bijela loža' se u općenitoj jezičnoj upotrebi pokušao opisati krug duhovnih pomoćnika te je taj naziv ovdje zadržan, usprkos tome što oni koje se tako naziva sami sebe ni u kom slučaju ne nazivaju tako, već ga samo dopuštaju.

Njihova potpuna izolaciji od vanjskog svakodnevnog svijeta može činiti opravdanim, da je pojam 'lože' - poznat iz slobodnog zidarstva - prenijet na njihovu čisto duhovnu zajednicu.

Ovdje se radi o najposebnijem ujedinjenju na ovoj planeti i među ljudima ne postoji ni jedan oblik bilo kakve zajednice s kojim bi se ono moglo usporediti, makar i samo u prenesenom smislu.

Članovi ovog jedinstva samo u najrjeđim i najvažnijim slučajevima se sreću izvana, tjelesno i također si gotovo nikada ne pišu pisma.

Ipak, oni se nalaze u neizrecivom duhovnom jedinstvu, u stalnoj razmjeni misli, da, nalaze se u apsolutnom duševnom zajedništvu…

Ova zajednica nema nikakva vanjska pravila.

Svaki njen član jednak je svakom drugom, a opet svaki član zna svoje određeno mjesto, koje je uvjetovano različitošću svačije duhovne prirode.

Ali svi se dobrovoljno podređuju zajedničkom duhovnom 'poglavaru'.

Taj 'poglavar' nije 'izabran', niti 'imenovan', ali nikada ni jedan član ove zajednice nema sumnji oko toga tko je taj 'poglavar'.

'Prijem' u ovu zajednicu ne može se postići, izboriti niti iznuditi.

Skriveni duhovni zakoni i njima određene posebne sklonosti ljudske prirode jedine odlučuju da li će neki čovjek biti određen za 'prijem' u nju i u tom slučaju ni jedna zemaljska sila to ne može spriječiti.

Primljene ne obavezuje nikakav zavjet niti obećanje…

Oni su sebi sami zakon i norma!

Ni po kakvim vanjskim znacima, niti po nekom posebnom načinu života se ne mogu prepoznati članovi ove duhovne zajednice.

Oni pak prepoznaju jedan drugoga i ako se nikada prije nisu sreli i bez ikakvih tajnih lozinki i znakova, čim je potrebno da se sretnu i u vanjskom životu.

Već u skladu s njegovom vrstom ovo udruženje mora kao takvo ostati skriveno vanjskome svijetu, iako povremeno mnogi pojedinci i cijeli narodi stoje pod njegovim duhovnim utjecajem…

Nikada se ne stupa na put prema višim, nad-materijalnim ciljevima, a da neki od članova ovog zajedništva, ili ono kao cjelina nisu nad time preuzeli vodstvo.

U najvećem broju slučajeva oni koje se na taj način duhovno vodi ne slute ništa o tom nevidljivom utjecaju kojem duguju svoje najbolje.

Ali tamo gdje se mogu naći tragovi duhovne budnosti utjecaj duhovne pomoći se itekako osjeća, samo se gotovo uvijek, bilo iz neznanja, ili zbog sujevjernih predodžbi, pripisuje nadzemaljskim moćima…

Poetski svijet predodžbi svih vremena i naroda oduvijek je dugovao svoje likove takvim krivim tumačenjima.

Ali sujevjerje je uvijek bilo prijatelj pjesnika, jer gola istina je prejaka i prejednostavna da bi se dala obući u nakićenu, pjesničku fantaziju.

Ništa manje krivo tumačenje duhovne pomoći koja je dolazila iz tihog kruga 'starije braće' na zemlji, nije bilo povodom širenja raznih religioznih priča.

S vremena na vrijeme su ipak pojedinci postajali svjesni postojanja i djelovanja nevidljive, ali s realnim zemaljskih ljudima povezane zajednice – no drugi su opet pokazane znake zatrpavali sumnjama svih vrsta, tako da su na kraju samo tu i tamo neke priče svjedočile o tome da su ljudi nekada više znali o tim stvarima, da su neki ljudi morali tu imati značajna iskustva…

U našim danima su suviše sanjarski raspoložene duše primile objavu o postojanju zajednice, ali njeno jednostavno duhovno postojanje i djelovanje nije baš odgovaralo šarenoj mašti tih entuzijasta, tako da su oni smatrali potrebnim njihova izvješća ukrasiti čudesnim dodacima i 'stariju' (jer su duhovno stariji) braću ljudi učiniti polubogovima, ili barem velikim čarobnjacima, koji sve što suvremena znanost tek pokušava otkriti moraju već 'odavno znati' te izdašno raspolagati svim mogućim čudesnim snagama o kojima su oduvijek sanjali egzotični pisci bajki.

Ovdje je očito u dobroj namjeri došlo do promašaja i cilj je trebao opravdati sredstvo kojim se pokušavalo te naslućene nepristupačne ljude uzdići visoko iznad svega ljudskog, pri čemu je čovjek smatrao da u neukusnim fakirskim čudima vidi potvrdu da oni koji ih izvode pripadaju 'Bijeloj loži'…

Ali oni na koje se misli pod tim imenom – istinski Zračeći u prasvjetlu - svećenici hrama vječnosti na ovoj zemlji – odbijaju sve fantastične ukrase neumoljivom odlučnošću.

Oni znaju da su ljudi poput drugih, samo su zbog starije duhovne 'dobi' u stanju zauzeti svoje mjesto u strukturi duhovne hijerarhije i svojoj ljudskoj braći i sestrama sprovoditi snage duha, čiji su oni samo provodnici, ali ne i generatori tih snaga.

A realnost usprkos svemu pokazuje daleko vrjedniju i uzvišeniju sliku nego što bi je ikada mogla nacrtati kitnjasta fantazija…

Tiho djelovanje članova zajednice obuhvaća sva područja duhovnog razvoja čovječanstva.

Kroz njihove ruke prolaze niti koje često završavaju kao vanjska očitovanja najviših ljudskih stvaralačkih sposobnosti, najviše ljudske moći…

Oni uistinu premještaju brda, a da ni prstom ne pomaknu, jer njihova volja vođena najčišćom duhovnom spoznajom i očišćena u potpunosti od svih osobnih želja, stoji iza poneke volje koja koristi i pokreće druge mozgove i