JA, mi druge

primierak.

Indeks

Predgovor, Carla Del Ponte

Uvod, Sestra Stella Okadar

Recenzija, Cornelia Rosiello

Prezentacija, Olga Bisera Vukotic

Prolog, Enisa Bukvic

Ja

Moje prijateljice Bosanke

Pekmez i kajmak

Zlata

Nada

Branka

Moje prijateljice Kalabreskinje

Romana Sansa, prava Istrijanka

Maria Teresa

Zajedno

Zahvalnica prijateljima

Autor

Knjigu sam namijenila mojim necakinjama koje zive u razlicitim zemljama Evrope: Alma (Holandija), Irma (Bosna i Hercegovina), Maja (Crna Gora), Melisa (Njemacka), Aleyna (Njemacka), Fatima (Bosna i Hercegovina), Nejira (Bosna i Hercegovina), Ajna (Holandija), Ajla (Norveska), Asima i Ajisa (Svedska) i Daria (Italija)

Ljudstvo i brastvo

«Ljudstvo i bratstavo su najvise osovine oko kojih se cio svijet okrece . Ko se god za njih ne hvata on i dalje tom svijetu priprda, ali zato od zivota i bratst- sva ljudskoga odpada. Zato sa velikim ponosom pominjem ove dvije rijeci, ali i sa velikim svojim strahom koliko li tome i sam pripadam, jer kad god ljudi krenu u provalu oni za sobom povlace i onoga ko nebi kroz tamu».

«Istina je covjeka rodila i duga vakta sa njim se druzila. Svakom srecom covjeka nagradila i njemu dala da grijesi. Ponosni su jedno i drugo bili. Kad istina nesta u covjeku, neistinom zlo ga svako nade, a istine nema da ga bra- ni. Neistina ni sebe ne brani a komoli nekoga drugoga».

Zifo Bukvic

Predgovor

Vrati se na sadrzaj

Pisuci o zenama Enisa Bukvic sa velikom vjestinom dodice temu najosjetljivijih pitanja ljudskog postojanja. Govoreci o sebi, o svojim prijateljicama – Bosankama i Italijankama – ona podstice razmisljanja, kao sto su ljubav, familija, prijateljstvo, patnja i bol. I sve to u jednoj interesantnoj i jednostavnoj prici za citanje. Jednostavnoscu i iskrenoscu dodiruje minska podrucja, ali bez opsanosti da pri tome odleti u zrak.

Nista manje uvjerljiv nije ni kulinarski aspekt, u opisu tipicnih jela Bosne i Hercegovine, koja bosanske zene koje zive u Italiji i dalje sa zadovoljstvom kuhaju i koja Italiani, iako imaju probirljiv ukus, mnogo cijene.

Citajuci tekst, naisla sam na imena i opise meni poznatih mjesta, koja sam u toku mog rada kao tuzitelj Medunarodnog suda za ratne zlocine u bivsoj Jugoslaviji vise puta posjecivala: Srebrenica, Sarajevo, Banja Luka i mnoga druga mjesta. Moje sjecanje na Mostar je vezano za grad podijeljen na dva dijela. Poruseni most ga razdvajao na dvije etnicke skupine. S emocijama sam prva presla preko obnovljenog mosta, kao znak na poziv za pravdu i pomirenje. Bugojno sam zapamtila, jer su na glavnom trgu s jedne strane bili Bosnjaci a s druge Hrvati. Nemoguce ih je bilo staviti zajedno za bilo kakav razgovor, jer je sjecanje na dozivljaje iz rata jos bilo svjeze.

Enisine prijateljice Bosanke uspjele su pobjeci od ratnih strahota i uzasnih zlocina. Sve one pokazuju veliku snagu s kojom ponovo stavljaju pod kontrolu svoje zivote i uklapaju se u nove i skromnije uslove zivota u odnosu na one koje su imale prije.

Ovo je interesantan i poucan tekst koji donosi nova znanja vezana za probleme koji se javljaju pri integraciji. Jasno je prikazana velika Begzadina nostalgija za Bosnom, za svojom domovinom i svojim narodom. Na to se nadovezuje jos jedan problem. Naime, Medunarodna zajednica koja je mnogo ucinila za vracanje mira i demokratije na Balkanu, trebala se ozbiljno baviti i pitanjem povratka, i omoguciti povratak u svoju zemlju, u svoje kuce i miran zivot, onima koji su zeljeli da se vrate.

Zanimljivo je uporediti prijateljice Bosanke sa Italijankama koje su opisane u knjizi. Odmah se primijete mnoge slicnosti: u obrazovanju, u profesiji, u problemima svakodnevnog zivota, u promjenama mnogo trazenim i zeljenim od strane autorke. Jedini elementi razlicitosti su bol i patnja koje su pretrpljele i nose u sebi bosanske prijateljice. Na srecu, Italijanske prijateljice nisu upoznale onu uzasnu patnju koju je donio rat u bivsoj Jugoslaviji. Uz velike napore i snagu Bosanke su ipak uspjele povratiti svoje dostojanstvo, radost i spokojstvo i sve to unijeti u svoje familije koje zive u tudoj zemlji.

Price o zenama su u stvari dokumentarni film o cinjenicama svakodnevnog zivota. To je slika i prilika primjera, na koji nacin se mogu prevazici mnogobrojni problemi. Na ovom se prepoznaje vjestina pisca, koji nas preko jednostavnog i laganog pripovijedanja vodi prema spoznajama i svijescu, ukljucujuci i filozofska razmisljanja, Predgovor sto se ne moze procitati u nekom tekstu cisto naucnog karaktera.

Prica o zenama je i prica o Enisi Bukvic koja kaze: «Uspjela sam sebi razjasniti neke dijelove mene koji su bili u dubini i u tami». Ko zna, mozda i mi citateljke mozemo krenuti istim putem?

Citanje ove knjige donosi mnoge prednosti koje sam vec spomenula, ali jednu posebno naglasavam: znacaj multikulturalizma, odnosno borbe protiv rasizma i etnicke mrznje.

Carla Del Ponte

Vrati se na sadrzaj

Uvod

Vrati se na sadrzaj

Da biste voljeli druge, morate prvo nauciti da volite sami sebe, kao sto uostalom kaze i jedna od najpoznatijih Isusovih izjava: «Voli bliznjega svoga kao sebe samoga.»

Rijec ljubav ima veliku vaznost u nasem svijetu, i u nasem svakodnevnom jeziku, u kojem se ova rijec cesto koristi, ali se u mnogim slucajevima i zloupotrebljava. Cesto se dogada da ista dobije suprotan smisao. Dovoljno je pregledati crnu hroniku u kojoj se lako mogu zapaziti preusmjerena, odnosno obrnuta znacenja ljubavi.

Autorka ove knjige pokusala je otkriti razloge zbog kojih treba voljeti sebe, a kada volimo sebe, razvijamo ljubav i prema drugima. S tim ciljem se spustila u dubinu svoga bica, da otkrije svoju pravu prirodu, najintimnije akorde svoga srca, da bi se potom prihvatila i zavoljela takvom kakva je, a onda izrasla, obnovljena novim pogledima i novim srcem.

Vec sam naslov knjige Ja, mi, druge pokazuje izlazak iz sebe, prepoznavanje dijela arhipelaga koji nije ostrvo, nego monada. Ovo je veliki korak naprijed, u svijet koji je pod uticajem individualizma! Arhipelag nas obavezuje da razmotrimo druge realnosti preko kojih se realizujemo: od koga da uzmemo a kome da damo? Nasa autorka je ovaj put presla predstavljajuci nam galeriju zenskih likova na koje je nailazila tokom svog zivota.

Zene s kojima se uporedivala bile su za nju dragocjeno iskustvo za razvoj same sebe i za poniranje u svoje unutrasnje dubine. Svaka od njih je podstice da u sebi odkrije neslucenu snagu koja joj pomaze da se suoci, izbori i prevazide vidno nepremostive teskoce. Mnoge od njih su rastrgane ratom u kojem su izgubile ljubav, sigurnost, porodicno sjecanje, ali sve su (Zlata, Branka, Nada itd.) uspjele sacuvati nevjerovatnu snagu za novi pocetak, za ostvarenje snova, ljubavi i vjeru u bolje sutra. Nijedna od njih nije izgubila to skriveno blago.

Galerija likova balkanskog porijekla je obogacena s velikom brojem zena iz Italije: Mimma, Lucia, Beatrice… ocigledno, vrlo razlicitim iskustvoma. Ali, ono po cemu se prijateljice Italijanke razlikuju od Balkanki su apsolutno marginalni elementi, jer u stvarnosti, preko najintimnije niti iz dubine njihovih dusa proizlazi ista vrsta muzike: privrzenost porodici, odanost tradicionalnim vrijednostima, neraskidiva veza sa svojom drzavom i njenom tradicijom, elementi koje primjecujemo kod zena balkanskog porijekla.

Na ovaj nacin se uvidaju ogranicenja koja uticu na ovdje opisane zene: nedostatak neovisnosti u misljenju, davanje drustveno- ekonomske moci muskarcu, tradicionalna ogranicenja koja je obicno sprjecavaju u potrazi licne slobode i koja joj, ponekad, umanjuje entuzijazam i velikodusnost koji bi joj trebali poboljsati ulogu supruge, zene i majke. Ali, iznad svega postaviti se s ravnopravnim dostojanstvom u odnosu na druge.

Pored ostalog, zena se mora suociti sa svojim vlastitim iskustvom i svojom prirodom. Ako je u njenom porodicnom zivotnom iskustvu bilo nasilja i nepostovanja, i ako majcin lik nije imao ulogu cuvara za njenu osjetljivosti, onda je djevojcica predodredena da bude zdrav nosioc depresije i neljubavi prema sebi i prema drugima.

Tako se medu zenama radaju odnosi obiljezeni zavidnoscu, ljubomorom i nezdravom konkurencijom. U ovom slucaju solidarnost i saucesnistvo ne moze imati svoje mjesto i gubi se najveci resurs koji bi trebao biti oslonac porodici i drustvu: konstruktivna solidarnost i saradnja medu zenama.

Sestra Stella Okadar

Vrati se na sadrzaj

Recenzija

Vrati se na sadrzaj

Ovom, novom knjigom Enisa, iako puno prostora i vaznosti daje pricama o zivotu drugih zena, nastavlja svoje licno, neprekidno putovanje, istrazujuci duboko svoj identitet.

U predstavljanju svojih prijateljica, mjesta u kojima one zive, prica o njihovim zivotima, autorka se sinkronizirano, dugim putem krece ka sredistu same sebe.

U knjizi, Ja, mi, druge, osobe se ne pojavljuju izolovane, odvojene barijerama i granicama, nego su, u stalnom zivotu, preko posebnih veza, koje se stvaraju medu zenema povezane.

U Enisinim mislima tema relacijske dinamike unutar zenskog svijeta stalno istrazuje put u mnogim svojim nijansama i artikulacijama: od nesvjesnih planova, pa do onih stvarnih, vezanih za konkretnost i detalje svakodnevnog zivota. Tako se cesto odrzavaju sastanci i susreti oko bogate trpeze pune raznovrsne hrane, prica se kako se pripremaju jela, opisuje se njihova priprema do u tancine, a sve to postaje prilika za razmjenu znanja, za darovanje, za evociranje uspomena i emotivnih veza sa svojim korijenima.

Bas u okviru ove mreze, odnosa izmedu zena, u kodovima svojih generacijski povezanih predaka, od prihvatanja drugog, od prihvatanja

stvarnosti, koje se krece od sebe ka drugima i otvara novi svijet, Enisa identifikuje izvorno jezgro u procesu promjena koje moze zaraziti i obnoviti cijelo drustvo.

Prilikom pisanja, Enisa je vodena jakim emotivnim tokovima, razbija svaku prostorno-vremensku semu ili narativne elemente koji mogu da stvaraju podjelu i razdvajanje izmedu njenog zivota i njenih prijateljica. Branka, Romana, Nada, Lucia,… Enisa… sve su ujedinjene preko ogromne vitalne energije koja im daje mogucnost da djeluju na njihove zelje i tako trasformisu same sebe i stvarnost u kojoj zive, istovremeno pruzajuci vidljivost, konkretnost i znacaj civilizaciji odnosa.

Ovakvim pripovidanjem citaocu se cini da prolazi kroz neku vrstu tkanja, gusto tkanog, u kojem je veoma precizno opisan svijet u kojem se krecu i rade ove zene; izmjenjuje se i slijedi naznaka njihovog retrospekcijskog iskustva, sa naglim zaobilaznicama naracija koje ne odvode paznju citaoca, nego mu mudro prosiruju horizonte, od licnog iskustva do svijeta zena, od Ja do druge gdje se otkriva teznja autorke da pronade slicnosti, emotivne veze u stalnoj potrazi unutar sebe za zajednickim mjestima i suosjecanjima.

Cornelia Rosiello (sa Gina Villone)

Vrati se na sadrzaj

Prezentacija

Vrati se na sadrzaj

Od Kleopatre do Anite Garibaldi, od Majke Terese iz Kalkute do Rite Levi Montalcini,.... Mogao bi biti dugacak niz zena koje su stoljecima potvrdivale zensku vrijednost na razlicitim poljima. I moja sugradanka, rodica moga oca, Jelena, ili Elena di Montenegro od Savoia, potvrdila je visoku moralnu nobilnost, jer je uvijek, u krugu familije, korila svog muza, kralja Vittorio Emanuele III, zato sto je dozvolio hapsenje, Benita Musolinija, koji je u tom momentu bio njihov gost, u Villa Ada.

Zene su sposobne za velike psiholoske i fizicke izazove. Dovoljno je podsjetiti na jacinu bola koji su, u bivsim vremenima, dozivljavale pri porodu, ili uopceno, sposobnost nas zena da podnesemo ogromnu bol, kao u slucaju smrti djeteta. Takav nadhuman, ogroman bol morala je podnijela moja jadna majka, onda kada je izgubila sina od dvije godine, mog brata: plavog nevinog andela. Cijeli dan je gledala preko rijeke, prema groblju, u kojem je bilo ukopano malo tijelo. Unistavao ju je bol, a samim tim i sve nas u porodici. Radanjem drugog djetata spasila se od smrti, koja je mogla doci kao posljedica tuge.

Doprinos zena u ratovima je dobro poznat. Podrzavale su muskarace hrabreci ih za borbu i patriotizam. Sensibilnost, milost i oprastanje, za sto su dobro sposobne, je njihova snaga. To ne znaci da muskarci manje vrijede. Ustvari, oni su druga polovina jabuke i ponekad se, ove dvije polovine, perfektno uklope jedna s drugom.

Tako su Zene, Majke Bosne – kao i drugih ratova – plakale za svojom poginulom djecom, ali s ponosom, jer je smrt tih mladih ljudi doprinijela slobodi i demokratiji. Ponos im je dao snagu da nakon tako velikog gubitka i dalje zive. Ponos im je pomogao da zapocnu novi zivot, iako gorak. Ne zaborave. Ali nauce. Poboljsaju se. Same sebe, a i Svijet. Covjecanstvo. Njeznost i ljubav koje zna dati zena, koje daje majka, su bez granica, i neopisive. To je veliko blago za muskarce, jer im daje snagu i entuzijazam da se svakodnevno borebb za zivot, danas, kao juce i kao sutra.

Feministkinje su u svoje vrijeme grijesile. Nisu trebale mnogo pokazivati nokte i zube. Mogle su drugacije postici zacrtane rezultate, jer su sposobne da razgovaraju mirno i uticu psiholoski na svoju djecu i svoje muskarce. Eto, zasto je onda feminizam imao svoje udare i svoj pad, ciji se odjek osjeca jos i danas.

Licno vjerujem u izreku da: ujedinjenje cini snagu. Vjerujem u dijalog licem u lice. Cak i medu neprijateljima. Uvijek sam vjerovala, intervjuisuci predsjednike drzava Bliskog istoka, da je mir izmedu Izraela i Palestine bio moguc. Moji napori da ih u to ubijedim bili su ravni malom zrnu pijeska, minimalan doprinos onoga, ko vjeruje u mir. A ovaj, mnogo trazeni mir, mogao je doci na vrijeme, dajuci pravi smisao zivotu tih ljudi. Ali, sprijecavali su ga Arafat i Shamir.

Mir je moguc, ako ga stvarno zelimo. Mi zene ne volimo ratove: kostaju previse izgubljenih ljudskih zivota i energije. Uprkos svemu, koliki broj majki poginulih heroja, nakon sto ih sahrane, i uprkos nesnosljivom bolu, uspravne glave, s velikom hrabroscu nastave i dalje zivjeti. Uvijek se nadaju da se ono sto se dogodilo nece vise ponoviti. Sve ovo, i mnogo vise, prestavlja bice koje se zove Zena. Enisa Bukvic je medu njima.

Olga Bisera Vukotic

Vrati se na sadrzaj

Prolog

Vrati se na sadrzaj

Vec odavno sam osjecala potrebu da napisem price o zenama.

Odlucila sam krenuti od sebe.

Posmatrala sam, i opisivala, puteve i nacine promjena koje sam uocavala, na sebi i kod sebe. Tako sam pocela pisati ovu knjigu. Odlucila sam da ispricam price o zenama koje su imale, i imaju jaka iskustva: neke od njih su strankinje, neke su Bosanke koje zive u Italiji. Ostale su Italijanke. Pokusala sam uci u njihova srca i u njihove duse. Pricam o njima preko krajeva iz kojih poticu i u kojima su poprimile, a onda sa sobom i ponijele, obicaje i karakteristike. Sto se tice bosanskoher- cegovackih zena, posebno me je interesovala njihova integracija u Ita- liji. Nastojala sam razumjeti njihov nacin razmisljanja i uporediti ga sa razmisljanjem Italijanki.

Pazljivo sam se fokusirala na njihov bol i na njihovu ljubav. Pokusala sam analizirati i razumjeti nase snove, zenske snove. Bas sam se potrudila da shvatim ciji su to snovi; nasi ili nekog drugog?

Krenula sam od spoznaje da smo mi, zene, velika snaga. Uvjerena sam da ce zivot na ovoj planeti u buducnosti zavisiti uglavnom od nas: od naseg unutrasnjeg razvoja, od svjesnosti i stecenog znanja, koji ce biti podrzani pozitivnim entuzijazmom, koji je svojstven nama; i od odnosa koji stvaramo narocito s muskarcima. Uvjerena sam da vecina problema u odnosima izmedu muskarca i zene dolazi zbg pogresn-ih odnosa medu njima. Zato sto nisu ravnopravni. Osim toga, vrlo je vazno prouciti i analizirati odnose medu zenama. Sta je to sto nas spaja, a sta nas razdvaja? Iz kojeg razloga se tako cesto nadmecemo medusobno? Pokusala sam razumjeti