Revolucionar

Književna radionica Rašić

Beograd, 2015.

© Berislav Blagojević

© Književna radionica Rašić

Urednik

Ivan Radosavljević

Berislav Blagojević

REVOLUCIONAR

KRIK

Kad bi suze zaprijetile pretakanjem preko odbrambenih nasipa donjih kapaka, ona bi odlazila. Odlazila bi pogurena od bola, poput starice ophrvane kostoboljom, a vraćala bi se vedra, drčno uspravljena i nasmijana. Nasmijana. Uvijek sam se pitala kuda je to majka odlazila i šta je vraćalo osmijeh na njeno lice. Taj osmijeh je bio toliko blag, topao i pun ljubavi da je usud htio da se njime rijetko kiti. Ništa na ovom svijetu što je tako divno ne može da se vidi često, da bude svakodnevno. Možda upravo to izbjegavanje jame običnosti i zamke rutine i jeste tajna ljepote. Ipak, voljela bih da se majka više smijala.

Kako sam rasla i majčini tajnoviti su bivali češći i, čini mi se, dugotrajniji. Ti odlasci su me činili nervoznom i razdražljivom, mučili su me i razdirali, rasplamsavali stotine maštarija: Možda ima ljubavnika? Da ne ide kojim slučajem u crkvu? Odlazi li kod neke prijateljice za koju ne znam?

Nisam tu misteriju više mogla da podnesem, pa sam jednog julskog sutona odlučila da je pratim. Kao lik iz neke predstave pozorišta sijenki slijedila sam je do zabačenih užirenih šuma hrasta lužnjaka nasukanih na meandru sa druge strane rijeke. Pritajila sam se iza golemog stabla koje je ko zna kada bacilo kvrgavo sidro u raskvašeno i plodno tlo. Hladne kaplje rosile su moje čelo. Srce mi je marširalo sve glasnije, odzvanjajući tako jako da sam mislila da će me odati. Ništa se nije dešavalo. Majka je stajala nepomično poput bronzane statue. Moje su zjenice igrale tango, prilagođavajući se tmini koja se tromo penjala prema krošnjama. Moj dah je bio plitak, nalik onome koji me je obuzimao trenutak prije otvaranja rođendanskog poklona. Uzbuđenje, iznenađenje i... Vrisak! Gotovo neljudski krik iz dubine majčine utrobe probudio je tek usnule ptice. Jeza od prizora strave širila se mojim butinama, podlakticama i grudima. Majčin krik, otežao od naplavina bola, izdaje i samoće kao da je trajao satima. A nakon njega uslijedio je još jedan. I još jedan. Pomislila sam kako joj vatra gnjeva zasigurno žeže grlo i kako mora da je jednako teško zadržavati bol u sebi i puštati je iz sebe. U zakatranjenoj mrklini, među nepomičnim i nijemim arhivarima što istoriju zapisuju i čuvaju u godovima, silueta majke se grčila i uvijala nastojeći da udahne snagu za novi krik. I novi. I još jedan. Zaplakala sam tiho. Nisam znala da li plačem od tuge ili zbog straha. Straha od utvare ispred mene koja nije podsjećala na moju majku. Straha od toga da je možda ovaj kipteći užas njeno pravo lice, a da su brižljivost, blagost i smirenost samo gluma, opsjena djece koja ne moraju da znaju za njene patnje. Straha od nepoznanica koje još vrebaju i čekaju da poharaju čistotu uma i srca. Straha od života koji okrutno i bez najave umije ništiti ljubav, radost i sreću.

Jedva čujno sam se okrenula i zaputila kući. Zamičući za grmlje čula sam majčin posljednji hrapavi vrisak kako se pretvara u hropac, da bi skončao ugušen u talasima jecaja. Ušla je nedugo nakon mene. Poljubila me i pomilovala me po kosi smiješeći se.

U IGRI SA PRIRODOM

Kockao se utorkom. Ženi se to nikako nije sviđalo, ali on je uvijek tvrdoglavo tvrdio da mu je to u krvi. Govorio je da je svaki seljak zapravo hazarder, jer čitave godine igra poker sa prirodom. A priroda je, objašnjavao bi dalje, vrlo nezgodan igrač – nikad ne znaš kada će iz oblaka izvući ledeni poker i potući tvoj smiješni triling gredica koje nazivaš ljetinom. Osim toga, u igri sa prirodom nema blefiranja! Tvoje su karte otvorene i prostrte po uzoranom stolnjaku, pa je priroda uvijek u prednosti. Ona se, bezobraznica, ponekad samo smiluje i dopusti ti da dobiješ tek toliko da preživiš do idućeg dijeljenja, do iduće sjetve. A i to ne čini iz milosrđa, već samo zbog sebičnosti, da bi imala s kim da igra i naredne godine.

Žena bi na njegova tumačenja samo slijegala ramenima i odmahivala rukom. Nije joj bila sasvim jasna ta priča o igri sa prirodom, jer je za nju teška seljačka svakodnevica bila sve, samo ne igra. Ali, kako se muž uvijek kockao u sitne pare, ona mu je opraštala te poročne večeri. Bolje i to, mislila je, nego da je kakav razvratnik ili, ne daj Bože, silna ispičutura kakvih po selu ima na pretek.

A onda je jednog utorka u zoru, nakon što se obrijao i umio rakijom, vidio ispred kuće nešto za šta je mislio da će promijeniti njihov život. Sićušna djetelina sa četiri lista usidrila se skromno među komadima opeke od kojih je bio načinjen kućni prilaz.

- Ovo je znak! Ovo je znak! – ushićeno je vikao vrteći se po dvorištu kao obezglavljena kokoš.

Saopštio je zbunjenoj ženi da ih je sreća konačno pogledala, da će joj nakon večerašnje partije kupiti šta joj srce ište. Do đavola i selo i zemlja, mrmljao je. Preseliće se u grad i voziće se limuzinom, a ne na klackavom traktoru kao do sada. Otići će iz sela zauvijek i živjeće kao gospoda. Žena je, kao i obično, odmahnula rukom i pošla u polje da oplijevi korov. Mislila je da je muž popio previše prije doručka i da će se sve vratiti na staro nakon kafe koju uvijek piju prije no što sunce zastane u zenitu.

U predvečerje je obukao svoju najsvečaniju košulju i uputio se u kuću prijatelja gdje su se obično kartali.

Žena je završavala poslove započete toga jutra.

Dobio je prilično loše karte, ali bio je optimističan. Stalno je mislio na djetelinu sa četiri lista i nikako nije mogao da skine osmijeh sa lica.

Oprala je blato sa alata i krenula u šupu da ga vrati na mjesto. Vidjela je da je sanduk sa sjemenima prevrnut i da su kokoši iskvocale neke paketiće.

Samouvjeren, prvi put je igrao u veliki ulog. Najveći, zapravo. Uložio je cijelo imanje, sve što su imali.

Prosuto sjeme koje su kokoši raznijele svuda po dvorištu skupila je pažljivo u kesicu koju su im poslali zet i ćerka iz Holandije, a na kojoj je čudnim i nerazumljivim jezikom pisalo Genetski modifikovana djetelina sa četiri lista.

OBIČNI

– Dosadan si! – odbrusila je dok je ribala toalet.

Učinilo joj se nevjerovatnim da čovjek njegovog intelekta ne može da shvati kako je naporan u dokazivanju svoje odanosti i ljubavi. Upravo nećkanje i prvobitno odbijanje je bilo ono „nešto" zbog čega joj je bio privlačan. Kada je sebi dokazala da ga može opčiniti i imati, počela je da se od njega udaljava poput talasa razbijenog o hridi. Nakon nekog vremena postao joj je predvidiv i beskrajno običan. Običan. Da, to je ta sveobuhvatna riječ koja najbolje opisuje ovog neobrijanog i raščupanog muškarca koji je stajao nad njom naslonjen na vrata od kupatila.

Posmatrajući je tako, nije se mogao