Kolodvor i paranoja

kolumne

KOLODVOR

EL PIBE D’ORO

Ljeto je nekada, čini se jako davno, trčalo kroz prašinu na tankim dječačkim nogama. Taj je trk bio suho oponašanje, imitacija kretanja nekih nogu koje su trčale sprženim travnjacima meksičkih stadiona. U pauzama između utakmica Mundijala u Meksiku 1986. godine trčali smo za loptom po svakoj za tu namjenu iskoristivoj površini na mostarskim sokacima. Gol u Higijenskom zavodu bio je između dvije agave s jedne i između dva bora s druge strane. U Džamiji smo golove označavali ka­menjem. Na Šolinoj bašti gol su predstavljala metalna garažna vrata. Divili smo se mnogima. Bili smo zadivljeni gordošću koju je isijavao legendarni Dr. Socrates, elegancijom Garryja Linekera, odlučnošću Karl Heinz Rummeniggea, cirkuskim proslavama Hugoa Sancheza, ali najviše, nije to bilo ni divljenje, bila je to čista djetinja ljubav, oduševljavao nas je dežmekasti Argentinac, Diego Armando Maradona. On je bio i gord, na trenutke i elegantan, uvijek odlučan i virtuozan. Zbog njega će magija te čudnovate igre obilježiti naše živote. Svaki Mundijal čekat ćemo kao jednomjesečni praznik uvijek se nadajući da će neki novi čarobnjak na teren prosuti zavodljivu magiju igre zbog koje nam se katkad učini da vidimo nešto veće od života, da gledamo samo lice besmrtnosti.

Sada zamišljam Villu Fiorito, južna predgrađa Buenos Airesa, favelu u kojoj su se nasukali snovi potomaka onih koji su sanjali izgradnju neke svoje Amerike. U jednoj kućici, udžerici točnije, raste dječak zaraznog osmijeha. Kada odlazi na spavanje mali Diego zagrli loptu. Danju sa svojim vršnjacima trči kroz prašinu za tom istom loptom. Kuća u kojoj odrasta praktički nema krov. Strop prokišnjava, a cijela se obitelj tiska u jednoj jedinoj prostoriji. Kada je, godinama kasnije, govorio o svom djetinjstvu, iz njegovih je riječi tekla čista ljubav. I danas je djeci socijalizma, na čijim ogriscima još uvijek živimo, teško zamisliti takvo siromaštvo. Možda su prašnjavi tereni jedina poveznica koju bi moje djetinjstvo moglo imati sa onim koje je živio Diego. Siromaštvo, bijeda točnije, okruživala je Diega i njegove vršnjake, ali ljubavi nije manjkalo, a oko njih je kružio i eho snova o boljem životu s kojima su njihovi djedovi došli na novi kontinent. Noću je Diego sanjao teren, sanjao je u nogama loptu s kojom je spavao. Igra je radost, vic, bijeg od stvarnosti, varka, obećanje boljeg života baš kao i tango koji se plesao u polumraku argentinskih barova.

– Mi igramo iz zabave. Nikada nećemo igrati zbog para. Kada krene lova, svi se ubijaju postati zvijezde, a tad krenu i zavist i samoživost.

To su bile riječi trinaestogodišnjaka kojem je nadimak bio Otrov. Tu je izjavu Otrov dao nakon niza od stotinu utakmica u kojem njegova momčad, mladi tim Argentinos Juniorsa, nije pretrpjela poraz. Već tada, najveseliji, najmanji i najmlađi u tom timu, plijenio je posebnu pažnju nogometne javnosti. Dok je davao ovu izjavu, Otrov je u zagrljaju držao Diega Armanda Maradonu koji je tog dana postigao pogodak koji se ne zaboravlja. Primio je loptu od golmana, jednom je protivničkom igraču loptu prebacio preko glave, drugom je proturio kroz noge, a trećeg je zaobišao nakon što je loptu ćušnuo petom, pretrčao je preostale braniče, zaobišao golmana i ušetao se s loptom u gol. Prisutni su stajali u čudu, igrači protivničke momčadi jer nisu znali gdje se nalaze, a svi su ostali zanijemili od divljenja.

One, 1986. godine, Diego je postigao sličan pogodak i to nikom drugom nego mrskoj Engleskoj. Taj mitski gol proglašen je najljepšim u 20. stoljeću. Tada je rođen El Pibe D’Oro, zlatni dječak.

Diego je igrao za novac i usput se zabavljao. Bio je jedan od posljednjih kojem je takvo što bilo dozvoljeno.

U Diegovoj domovini igralo se 1978. godine Svjetsko prvenstvo. Maradona, iako najbolji mladi igrač svijeta, nije bio u sastavu argentinske momčadi. Nikad to nije oprostio Cesaru Luisu Menottiju. Tih je godina u Argentini željeznom rukom vladao general Videla. Ljudi su mučeni i ubijani, samo nekoliko kilometara dalje od stadiona na kojem se otvaralo Svjetsko prvenstvo zatvorenici su iz aviona bacani u more, ali Svjetska nogometna federacija nije to uzimala u obzir pri izboru domaćina turnira. Havelange, predsjednik FIFA-e čak je izričito samozadovoljno primio odlikovanje iz ruku zlikovca Videle prema kojem je bio blagonaklon i Henry Kissinger. No, najveći tog vremena, Nizozemac Crujiff, odbio je sudjelovati na turniru. Također, njegova momčad, prigodom dodjele medalja, odbila se rukovati sa Videlom. A Maradona je već tada spoznao tko će mu biti najveći neprijatelji u životu. Svi odreda su sjedili u izvršnom odboru Svjetske nogometne federacije, sjedili su i u drugi izvršnim odborima, moćnici raznih fela i zanimanja.

Diego je svojom igrom zaradio fanatičnu ljubav naroda, a to se stvarnim vladarima nogometne igre nikako nije sviđalo. Njegova osobna kalvarija počela je već u Barceloni. Novac nije mogao ukrotiti Diega i trebalo ga je pošto-poto uništiti. Njegov utjecaj, prije svega na običan puk, bio je prevelik. Teško je biti i čovjek, tek postojati, a nezamislivo je bilo kome shvatiti kako je biti božanstvo. Budući je ipak bio tek božanstvo u obličju čovjeka, Diego je postao pali anđeo. Nikad i nije bio svetac. U svojoj biografiji iznosi klasično opravdanje rock zvijezde za ulaz u kokainski pakao. Naprosto, u jednom trenutku svog života više nije mogao podnositi pritisak kojem je izložen. Jedini pritisak koji je podnosio bio je onaj na zelenim travnjacima diljem svijeta. Tu, na terenu, s loptom, Diego je uvijek bio onaj zaigrani dječak gladan driblinga i golova. Uvijek je bio gladan zabave, htio je istinski uveseljavati puk, ljude kojima tuđi uspjesi, driblinzi i golovi pomognu da izguraju loš dan.

Diego je podlegao pritisku. Ali nikad njegove kokainske avanture ne bi ugledale svjetlo dana da je umio šutjeti, da se nije bunio protiv smjera u kojem su nogomet vodili Havelange i bratija. Pobunio se protiv nogometa koji se igra isključivo za TV kamere, nogometa koji je podređen sponzorima, nogometa koji polako biva otet od onih koji ga igraju i onih koji u njemu uživaju. Gdje god bi došao Diego je bio buntovnik. Bio je simbol otpora rasizmu koji je sjever Italije nemilice sipao prema Napolitancima. On je bio simboličko sredstvo kojim je siromašni jug konačno uspio pobjediti bogati sjever. Isti slučaj je bio i sa Bocom, njegovim voljenim radničkim, sirotinjskim klubom koji je s Diegom na čelu prkosio građanskom, bogatunskom River Plateu. Jednako je bilo s osrednjom momčadi Argentine koja je isključivo zahvaljujući Diegu 1986. godine podigla trofej svjetskog prvaka. Bio je to Diegov poklon njegovom narodu koji je patio pod Videlinom čizmom i ginuo na Maldivima. Bio je to i trenutak kad su čelnici FIFA-e shvatili da se tog dečka nekako mora zaustaviti. Previše je lajao. Bunio se protiv neljudskih uvjeta u kojima su primorani igrati samo da bi europski gledatelji mogli u primetimeu gledati prijenose utakmica.

Svijetu su potrebni ljudi poput Diega. Potrebni su nogometu. Netko mora na terenu i u životu progovoriti protiv nepravde. A Diega je nepravda stigla kad se kanio dostojno oprostiti od nogometa. 1994. godine bio je spremniji nego ikad. Igrao je sjajno, a onda se pred milijardom gledatelja dogodilo nešto što nikad prije i nikad kasnije nije viđeno. Jedan igrač je direktno sa terena odveden pred doping komisiju. Bilo je