Panonski roman

Panonija je ravničarski dio europskog kontinenta koji se proteže na području nekada davno Panonskog mora. Danas na tom području imamo više država, a i inače je na tim prirodno plodnim prostorima oko rijeka koje tom ravnicom lijeno protječu oduvijek raskrižje kako država, tako i naroda i vjera.

Ako se netko od čitatelja nada kako će u ovom pisanom uratku pod nazivom „Panonski roman" naći špijunski, znanstvenofantastični ili krimi triler, vara se. U priči su tek obični ljudi Panonije, sa svim svojim osobinama, više pozitivci, manje negativci u najživotnijim situacijama.

Čitanjem pružite šansu „Panoniji" u vama!

Zavirite i pogledajte u nekoliko ljudskih sudbina i priča karakterističnih za Panoniju oko devedesetih godina dvadesetog stoljeća (1990-) kada još nije bilo mobilne telefonije. Egzistencijalna, ljubavna i ljudska pitanja u ovom romanu nude neke odgovore koji su naravno samo neki od mnogih mogućih.

Međutim, želja pisca je da čitatelj bolje upamti pitanja, kojih je među ovim stranicama više nego odgovora.

Ugodno čitanje!

Student pri kraju studija

Za godinu dana ću, barem se nadam, završiti fakultet i postavlja se pitanje; što i kako dalje?

Volim ranije početi razmišljati i pripremati se o predstojećim važnim, ili meni bitnim, poslovima i očekivanjima u budućnosti. Nekako to razmišljanje prijeđe u maštanje i priču sa lijepim razvojem. Optimista sam po prirodi. Rezultat razmišljanja i maštanja postane podsvjesno nametnuti plan rada svjesnom dijelu mozga kako bi se maštanje ostvarilo. Nepokolebljivo vjerujem u tu ideju, kratko rečeno; što razmišljaš to i prizivaš.

Nisam od onih koji kažu, kad je riječ o poslu, „sve u svoje vrijeme, više volim reći „prije nego što zatreba. To „prije nego što zatreba" znači puno razmišljati i čitati o onome što bi trebalo slijediti, bila riječ o poslu ili školovanju. To znači po potrebi vježbati, raspitivati se, pa ako treba nešto i potrošiti od, uvijek malo na raspolaganju, vlastitih novčića.

Čini mi se kako je moj prvi takav svjestan primjer planiranja bio prilikom upisa u prvi razred srednje škole. Pretpostavio sam, te 1981-e godine, kako će u mojoj budućnosti biti važno biti dobar u korištenju stranih jezika, pogotovo engleskog koji sam jedino i učio, do tada. Ali u osnovnoj školi sam, po vlastitoj, strogoj, ocjeni, bio nedovoljno educiran i nezadovoljan stečenim (pred)znanjem. Možeš misliti koliko osnovnoškolac može biti „zadovoljan stečenim znanjem". Ipak sada, kada o tome razmišljam, razmišljam i koristim rječnik iz današnjeg ugla. U svojoj petnaestogodišnjoj glavi sam smislio kako ću se upisati u srednju školu Gimnaziju u Jezični smjer, ali samo prve dvije godine kako bih popravio (ne)znanje engleskog jezika duplom satnicom učenja u školi, a zatim se upisati u matematički smjer. A matematički smjer će mi pomoći u pripremi za neki tehnički fakultet što sam predosjećao ne kao osobnu sklonost, nego kao brži i lakši put ka prvom zaposlenju.

Naime, i u to vrijeme je tadašnja mladost, preferirala „lakše i više gospodske" fakultete, možda više direktorske nego što su ostali, pa je bila superprodukcija ekonomista i pravnika, dok je inženjera kronično nedostajalo.

Moji roditelji su bili radnici… U ono vrijeme, 1970-tih i 80-tih, ili još bolje rečeno od 1945-e, je klasifikacija „iz radničke obitelji u životopisu podrazumijevala radinost, spremnost na odricanje i žrtvovanje, skromnost u svakom obliku i možda, dosta „možda, bolju pripremu za pravedniji politički kadar koji zna kako živi „najširi društveni sloj – radništvo. Oni manjebrojni koji nisu bili iz „radničke obitelji su bili hendikepirani svojim možda boljim financijskim mogućnostima jer su time bili manje osjetljivim na društvenu nepravdu i bili su skloniji društvenim pokvarenostima koje višak financija nosi sa sobom – luksuz, korupcija, mito, iskorištavanje drugih ljudi i općenito sva kapitalistička dekadencija koja zatupljuje čovjeka i ono čovječanstvo koje je nespremno nositi se sa blagostanjem.

Dakle, moji su bili primjer radničke klase, a tako i sva rodbina i kumovi, i nisam mogao očekivati pomoć sa strane u nalaženju posla i predmnijevao sam kako se sam moram pobrinuti za trasiranje vlastitog životnog puta. A to je značilo i potrošiti, tako mi se onda činilo, a danas drugačije mislim, nešto više truda u svoje obrazovanje kao što zahtijevaju inženjerski fakulteti. O toj podcijenjenosti inženjerskih, „prljavih, zanimanja prema uredskim poslovima je još i Kozarac pisao u „Mrtvim kapitalima kako su ondašnji studenti sa nevjericom gledali u bečkog inženjera kako se prlja i radi u polju oko vršalice žita; „Čovjek završio škole, a vidi ga! Prljavih ruku i u prljavom odijelu!"

Tada je na ondašnjem Zavodu za zapošljavanje uz obilje srednjoškolskih zanimanja bilo i onih fakultetskih, najviše ekonomskih i pravnih. Ali nekoliko fakultetskih diploma nije bilo na spisku nezaposlenih nikada; liječnik, profesor matematike, inženjer elektrotehnike i inženjer strojarstva. Tako sam i ja odlučio studirati strojarstvo ili elektrotehniku.

I, uspio sam, vidi se kraj studija!

Kako i kuda poslije? Pretpostavljam kako imam tri varijante moguća geografska smjera življenja poslije studija. Prva varijanta je ostati raditi u Glavnom Gradu, druga je otići raditi van, u inozemstvo, i treća je povratak kući, u Panoniju.

Ostati u Glavnom Gradu, hm? Podsvjesno krećem od varijante za koju imam najbolje obrazloženje za odgovor. Posao se može dobiti u Glavnom Gradu uvijek, možda lakše nego u ostatku države. Međutim, ekonomska inflacija je promijenila perspektivu. Zbog raspada Velike Države i rata pri tom, a ratovi se oduvijek financiraju tiskanjem novca pa tako i kod nas, imamo veliku ekonomsku inflaciju. To nas u krizi, kao ekonomske jedinke, prisiljava na računanje troškova i paralelno korištenje „čvrste valute koja ne „propada vremenom u inflaciji. DM – dojče mark – marka. Standard življenja se u roku dvije, tri godine uvelike promijenio. Od plaće inženjera početnika od 1000 DM – maraka i stanarine (koja je bez obzira na rat uvijek bila u DM) od 150-200 DM, danas je situacija sljedeća; plaća je 250-300 maraka a stanarina u Glavnom Gradu 100-150 maraka. A troškovi stomaka su ostali skoro isti.

Podsvjesno ima pravo, matematika je jasna; ne ostaje za život. Prehrana, štednja, obitelj, razvoj egzistencije, materijalna dobra – ha,ha, su na minimumu. A gdje su još i momački jadi.

Prošle godine sam razmišljao i odlučivao na sličan način o svom životnom cilju, kao sada o smjeru života. Sjećam se kako je to razmišljanje brzo završilo. Pretpostavio sam kako su mogući životni ciljevi jedan - obitelj, dva - karijera i tri - zabava i poslije sam se sjetio i pretpostavio dodatno četiri - duhovni poziv, ali zanemarivo u mom slučaju. Čim sam postavio pitanje na način jedan, dva, tri; ono „podsvjesno je odmah ponudilo odgovor sa inzistiranjem na konačnom odgovoru bez razmatranja drugih opcija. Odgovor je bio samo jedan i jasan kao dječja suza: OBITELJ. Obitelj u klasičnom smislu; troje-četvero djece i jedna žena, po mogućnosti patrijarhalno odgojena. „Patrijarhalno znači nešto kao „otac je glava kuće. Žena ga kao takvog poštuje i dovoljno je pametna da zna da nitko nije, ili barem velika većina ljudi, nije savršen. Međutim, sa vjenčanim „da, uzimam uzima se čovjek sa manama i vrlinama, a ne samo sa vrlinama. I u tom pogledu neće sa svakim novim životnim ili bračnim problemom tražiti rješenje odmah, nego će u rješavanju problema biti potpora i drug, a ne gnjavaža u stilu „ ah, ne mogu više izdržati, ili ni u kom slučaju; „kako drugi netko može, a ti ne možeš. Vrhunac nepatrijarhalizma bi bio pred djecom omalovažavanje muža od strane supruge, žene. Žena koja to nije doživjela u roditeljskoj kući, mislim to „omalovažavanje" muža od žene, najvjerojatnije neće ni u svojoj ponoviti. A ona koja je to već doživjela kod svojih roditelja, najvjerojatnije nije ni svjesna kakav je to otrov za brak.

Da me neka žena čuje sigurno bi upitala „ samo zahtjevi, a što se nudi ?". Ne znam. Nisam sebe svjestan. Ne znam kakav sam. Nadam se kako bih bio dobar muž. Dobar u smislu kako nisam zločest, nasilan, neuredan, nevjeran, neodgovoran i ostalo što bi moglo biti loše.

Čini mi se kako je Jabuka blizu mojoj definiciji „žene za mene". Uostalom, dogovorili smo se neka me čeka dok završim fakultet. I, djevojka čeka. Čeka u München-u. Zbog rata i raspada Velike Države tko je mogao i imao nekoga vani otišao je u izbjeglištvo. Pa tako i Jabuka. U München-u su joj tri brata i sestra, cijela obitelj. Jedno vuče drugo, pa su na kraju i najmlađih troje sklonili se tamo, iako i da nije bilo rata uvjeren sam kako bi tamo svi završili.

E, sad, kako čeka – tko zna. Vidjet ćemo. Neću joj prigovoriti ni ako „skuplja ljubavno iskustvo. To i ja radim ovdje, kao student. Što ću? Ako sam se obećao, nisam se vezao. Jedino neka ne znam za njezino „iskustvo. Neću ni ja njoj o svome pričati. Ali još ima vremena za to, barem cijela godina dana mi treba dok završim ove „škole. Tko zna što se može ispriječiti planovima; „Čovjek snuje, Bog određuje. Iako, sve sam uvjereniji kako mi je Jabuka suđena. I kada budem sa drugom djevojkom, ona mi je stalno pred očima. Ne mogu je potisnuti…

Dakle, prva opcija; ostati u Glavnom Gradu je, za sada, financijski neodrživa.

Druga opcija je otići u inozemstvo. Prva adresa bi bila München. München, Njemačka, Austrija, Engleska – nije mi bitno. Od veće je važnosti to što je Jabuka tamo. Ne samo to, nego, valjda bih imao i lakši početak pošto su joj i braća tamo. Nema od njih neke koristi što se tiče posla, oni su samo jedni od onih što tamo rade do penzije a ne nauče strani jezik osim osnovnog za posao i trgovinu. Dovoljni su sami sebi. Društvo im ne treba, osim za nuždu i pokojeg piva sa poznanicima iz rodnog kraja, ili poslije vjerskog druženja. Socijalni autizam. To je tako često kod naših ljudi koji odu u inozemstvo. Pošteni, vrijedni, mirni i samoizolirani. „Ne trebate me, ne trebam vas. Cigareta poslije spavanja, cigareta prije spavanja, žena , djeca i to je to. Da, tu je u međuvremenu i prebrojavanje štednje za stare dane. Gledanje „konta je najveći užitak u povremenim valovima bolova nostalgije.

Ah, ne želim o tome razmišljati. Možda mi budu rodbina, a ja ne podržavam takovo ponašanje. A, opet, to njihovo, obiteljsko držanje, podržavanje, poštivanje bez visokih tonova, skromnost… To me i privuklo. Jer sam i sam tih i stalnorazmišljajući tip. A u mojoj obitelji je uvijek bila galama i neko prigovaranje… Opet ja odoh u krivo! Posao!

Vani, u inozemstvu, posla ima za sve koji hoće raditi. Posla se ne bojim. Dapače. Ukoliko mislim ići van, valja mi sada razmišljati o poslu i firmi. Naravno, kako me neće primiti kao inženjera kad pojma nemam, a ni jezik ne znam. Zato bi valjalo odmah prionuti na učenje njemačkog i odabir životne okupacije. Trenutno sam u nekoj okupaciji grijanjem i ventilacijom. Pada mi na pamet firma „Buderus. Ime me nekako podsvjesno, sudbinski, privlači. Napisao bih im pismo o zainteresiranosti rada kod njih na poslovima tim i tim, pa bih i diplomski usmjerio po njihovoj želji. Lijepo to zvuči, makar pričao sam sa sobom. Avantura, posao, mogućnosti, zarada, uspjeh. Ali, stranac je stranac. Gdje je društvo, slobodno vrijeme? A opet, za uspjeh je potreban rad, bez obzira bio ti vani ili tu, u svojoj zemlji. Pogotovo sada, kada rat završava, valjda će se krenuti pošteno na ruševinama Velike Države koju su izgleda svi mrzili jer je bila tamnica, citiram; „nacionalnog i poduzetničkog duha. Socijalizam kao prepreka individualnosti i poslovnosti? A onda tu je i manjak školovanih ljudi, što bi moglo značiti i neku prednost za nas koji ćemo imati diplome, jer ćemo biti u mogućnosti većeg izbora u novoj državi koja se gradi, razvija i ubrzano raste nakon što nas je socijalizam kočio.

Nedostatak života vani je i što ona nije, Jabuka, i nakon godine dana u izbjeglištvu u Műnchenu, nije savladala njemački jezik. Ako odem van ona će tamo biti osuđena na dom, djecu i rodbinu i tko zna kakav posao. Sumnjam kako to može ispunjavati iole suvremeniju osobu. Bit će mi nesretna, a i ja bih htio živjeti iole društveniji život, a ne samo kuća - posao – posao - kuća.

Sve me nešto vuče trećoj opciji. Kuća. Panonija. Roditelji. Poznato društvo. Neka privlačna sila poput gravitacije, slaba, ali djeluje na daleko i podsvjesno, i potkožno.

Privlačna sila? Ne mogu reći kako imam neke prijatelje bez kojih ne mogu. Naprotiv. Više je to osjećaj pripadnosti obitelji, rodnoj kući, roditeljima – iako nije neki srcedrapateljni odnos pun nježnosti i patetike. Čini mi se kako je u meni osjećaj odgovornosti za očuvanje obitelji, loze, dužnosti prema roditeljima i djeci. Jedini sam sin, sestre će otići tko zna gdje. Najvjerojatnije je taj osjećaj privlačenja i pripadnosti već u medicini i psihologiji bolje opisan. Dobro, manje je to medicinski fenomen, a više kulturološki. Medicinski, možda ima veze sa genskim nasljeđem. Nagađam.

Što se tiče zaposlenja kod kuće, za to nema problema - posla ima. Uz to, malo je školovanih ljudi sa diplomom tako da ima i više šanse za brže napredovanje ako idem u veću firmu. Mene sve nešto vuče u smjeru vlastitog poduzeća, stvaranja novog, ne toliko zbog novca, nego manje općepoznatog, a meni lijepog osjećaja inicijative i stvaranja. Novaca je tamo manje nego u Glavnom Gradu ili inozemstvu, ali vjerujem kako za uspjeh treba jednako raditi kao i u inozemstvu. Kod kuće je i dodatna olakšavajuća okolnost što sam „domaći". Prezime je lokalno poznato, izričaj je domaći, običaji su poznati, poznanici su zajednički, svi se znaju preko nekoga. Nisam stranac, a ljudski je osjećaj podozrivosti prema strancima. A i za Jabuku