Hazmat /assembly cut/

Zoran Janjanin

Hazmat

/assembly cut/

Copyright© Zoran Janjanin 2009./2016.

„A tanka slika jave postaje sve tanja"

Haustor, Šejn

„You play, you pay, you bastard"

Max Payne

PROLOG

27. studeni. Lakovac, restoran srednje žalosti, za svadbe i godišnjice mature. Vikendom živa glazba, zbog koje sugovornika ne razumijete ni riječ. Dva muškarca za stolom. Dobro raspoloženi. Gospoda.

Stariji je možda prešao i pedesetu, ali dobro se drži za svoje godine; nizak, ali snažno građen, ošišan na nulu, pa se činilo da mu glava reflektira zrake poslijepodnevnog sunca. U finom odijelu, bez kravate, par narukvica i zlatni lančić s križem, mobitel na stolu uz kutiju Walter Wolfa.

Mlađi, možda ima trideset, znatno je viši, kul neobrijan, kose natopljene gelom. Par narukvica, lančić s križem, zlatni sat, traperice, kožna jakna, kutija Marlbora na stolu uz tamno crveni mobitel. Obojica piju Chivas i čekaju da im konobar donese janjetinu, uz tihi razgovor i povremeno glasniji smijeh. Nikamo im se ne žuri.

Malo dalje od njih sjedi stariji bračni par, očito ljudi koji ne izlaze često na ručak u restoran. Gospođa pije mineralnu, a gospodin crveno vino. Za stolom do njih je žena od tridesetak godina, blijeda, kratko ošišana, u tamno zelenoj vojničkoj jakni. Puna čaša piva je pred njom, cigareta joj dogorijeva u ruci, izgleda kao da joj očajno treba sna. Dva mlađa para sjede u kutu, glasno pričaju i smiju se, tu i tamo se grle i ljube, kao da jedan par želi pokazati drugom koliko se više voli. Pred njima su napola očišćeni tanjuri i čaše piva i vina. Naravno, mobiteli i kutije cigareta.

Muškarac od možda sedamdeset godina sjedi sam za jednim stolom, polako reže meso, još polakše žvaće i ponekad otpije gutljaj vode. Ne žuri mu se. Ostavlja dojam umirovljenog profesora koji si jednom tjedno priušti ručak u restoranu.

Mlađi bračni par, vidljivo iziritiran trima klincima, od kojih najstariji ima možda sedam. Ne mogu uživati u ručku, dok oni neprestano guraju jedni druge, vrište i prtljaju s hranom. Supruga reže meso najmlađem klincu, govoreći kako je to zadnji jebeni put da klince vode sa sobom bilo kamo. Konobar ulazi, noseći hrpu mesa za muškarce okićene zlatom. Oni prestanu razgovarati dok on ne dovrši svoj posao i udalji se. Gladno, vidljivo zadovoljno, počinju jesti. Smiju se nečemu, tiho razgovarajući.

Žena u vojničkoj jakni ugasi cigaretu i otpije gutljaj piva.

Jedan od klinaca vrišti da nećeto, nećeto, nećeto!... Začuje se šamar. Trenutak tišine, pa otegnuti početak cmizdrenja.

Profesor ne obraća pažnju, ritmički žvačući svaki zalogaj najmanje dvadeset puta.

Parovi pogledavaju prema uplakanom klincu. Žena u vojničkoj jakni ustaje.

Muškarci uz janjetinu kao da ne primjećuju što se oko njih događa. Cere se, usta punih vrućeg mesa. Konobar iziritirano prilazi stolu mlađeg bračnog para, privlačeći poglede većine gostiju. Nevoljko nudi svoju pomoć. Žena u vojničkoj jakni laganim korakom prolazi pored stola s janjetinom. Odmakne desni kraj jakne.

Klinac cmizdri, dok mlađi muškarac okićen zlatom glasno prasne u smijeh iz nekog razloga. Njegov prijatelj mu se pridruži, malo tiše, kimajući glavom dok žvače. Žena u vojničkoj jakni podigne pištolj s prigušivačem prema njegovoj glavi. Profesor ga prvi primijeti i ukoči se.

Klinac cmizdri, zaljubljeni parovi glume sućut zbog patnji mladog derišta. Ni ne čuju hice koji prikucaju glavu starijeg muškarca za stol. Ali začuju rušenje tanjura, kada se mlađi muškarac pokušao maknuti od stola, pljujući janjetinu.

Profesor povrati. Neka neidentificirana žena, zalutala u prizor, tiho vrisne. Mlađi muškarac okićen zlatom dobije metak u sljepoočnicu, te se stane trzati u stolcu, prskajući krv po svježe opranom stolnjaku. Konobar bezglavo potrči prema kuhinji. Dva metka u prsa sruše mlađeg muškarca na leđa, zajedno sa stolcem.

Majka, koja je trenutak prije ošamarila svog sina, sada ga zaštitnički privija uz sebe, jedva shvaćajući odakle se stvorila sva ta krv na susjednom stolu.

Janjetina je sirova, misli iz nekog razloga.

Žena u vojničkoj jakni vraća pištolj za pojas traperica, brzim korakom napuštajući restoran.

Stariji bračni par bulji bez riječi. Netko je nalio krv u vinsku čašu.

Tišina.

Dnevnik HTV-a, 2. srpnja, utorak

...druga eksplozija u samom središtu u kojoj je poginuo saborski zastupnik Tomislav Percetić. Policija u ovom trenutku odbija bilo kakve komentare iako je očito da su ubojstva zastupnika Lalića i Percetića povezana. Srećom, nitko drugi nije smrtno stradao, što je pravo čudo s obzirom koliko ljudi se nalazilo...

...o gnusnom terorističkom činu koji cijela hrvatska javnost oštro osuđuje. Očito se radi o profesionalnim atentatima, pomno isplaniranim i izvedenim od strane ljudi čija je jedina misao kaos i razaranje, napad na same demokratske temelje našeg društva...

...taj nezapamćeni val nasilja koji je započeo prije mjesec dana atentatom na direktora karlovačkog poduzeća KIL, razlozi kojeg još uvijek nisu jasni, te odlučno stati na kraj bandi...

...dok je karlovačka policija još uvijek u mraku, ili ne želi otkriti motive Štamparovog umorstva, kao ni njegovu eventualnu povezanost s atentatom, ako ga tako možemo nazvati, na suca karlovačkog suda Marka Končevića koji je ustrijeljen na parkiralištu restorana...

...te je ipak preuranjeno tvrditi da se u svim slučajevima radi o istoj osobi ili osobama. Malo je vjerojatno, kako navode neki mediji, da je u Hrvatskoj stvorena svojevrsna teroristička organizacija po uzoru na IRA-u, jer žrtve svih ubojstava kojima smo do sada svjedočili sasvim su različitih političkih stajališta i u većini se slučajeva nisu ni poznavale...

...dok su neki čelnici desnice ustvrdili da sama ideja i nije loša, ali da je možda uperena protiv krivih ljudi...

...stvarajući atmosferu straha u državi usred turističke sezone, što samo po sebi govori da tim ljudima, ako ih možemo tako nazvati, nikako nije u interesu da Hrvatska prosperira i da se počne smatrati svojevrsnom oazom mira u turbulentnom svijetu. Građani su ipak pomalo ravnodušni prema svemu tome, najvjerojatnije smatrajući da to nije njihov problem dok god se događa nekome drugome, iako bi u svakoj normalnoj zemlji ustali u obranu svojih saborskih zastupnika i svih onih hrabrih ljudi, koji su ubijeni kao stupovi demokratskog društva...

...iako je i te stupove netko lako srušio...

Ali nije sve počelo s tajkunom i pokvarenim političarima. Počelo je s ujakom Slavkom, mrtvim umirovljenikom i Crvenom zastavom. A najčudnija stvar je bila da je sve nakon toga Tadinu imalo savršeni smisao.

.

2. srpnja crne kronike samo su o tome brujale. Kako je taj čovjek uopće unio oružje u sud? Gdje je bila sudska policija? Zašto je hitnoj trebalo toliko da stigne? Da su došli ranije...

Što se motalo po glavi tog čovjeka, pitao se dežurni propovjednik Jutarnjeg lista, je li se tog jutra probudio s mišlju da će oduzeti život ocu troje djece? Možda pravni sustav i nije savršen, ali kamo bismo dospjeli da svatko uzima oružje ako nije zadovoljan presudom?

Ali problem zapravo nije bio tehničke prirode.

Ujak Slavko već je mjesecima dolazio u zgradu Karlovačkog suda, sjedao na isto mjesto i slušao jedne te iste ljude kako govore jednu te istu stvar. Nitko ga na ulazu u sud nije pregledavao pa je mogao unijeti i kalašnjikov da je htio. Ali nije. Nije pomišljao ni da će mu pištolj trebati.

Ipak, nije bio iznenađen kad se to jutro probudio s mišlju da ubije Zlatka Dežulovića, vlasnika restorana Mraz, koji je prije četiri mjeseca, pijan ko letva, audijem udario i na mjestu usmrtio njegovog oca, umirovljenika Petra Horvatića dok se ovaj biciklom vraćao kući.

Ujak Slavko nije imao djece. Jedina obitelj bili su mu otac, sestra i dvoje sestrine djece. Da je imao svoje djece najvjerojatnije to ne bi učinio. Ali ovako, jednostavno ga nije bilo briga. Otupilo ga vječno sjedenje na Zavodu i pitanje kamo mu je otišao život.

U početku je zaista izgledalo da brzina kojom je Dežulović došao na sud i brzina rasprave obećavaju pravdu. Ali ujak Slavko nije bio toliko glup i naivan; ubrzo je postalo jasno da razlog takvoj brzini nije želja za pravdom nego je Dežulović podmazao sutkinju s nekoliko tisuća eura, što je bila javna tajna, jer mu se jednostavno nije dalo natezati sa sudom u nedogled. Ipak, usprkos tome, ujak Slavko nastavio je dolaziti na svaku raspravu, uvijek s nadom, čak kada su i njegov odvjetnik (tužilaštvo nije podiglo optužnicu protiv Dežulovića, jer su smatrali da za nju nema temelja, pa je podignuta privatna tužba) i njegova sestra digli ruke od svega. Ljubica mu je kroz plač samo rekla: Pusti to, Slavko. Tate nema već mjesecima i ništa što ti napraviš neće ga vratiti. Ali Slavko nije popuštao. Nije imao razloga. Naprosto bio je takav.

Na kraju je presuđeno da je Petar Horvatić sam kriv za svoju smrt jer je trebao pogledati iza sebe da provjeri ide li kakav auto za njim. Što je Dežulović vozio preko sto na sat u ulici gdje je smio voziti pedeset, što je imao gotovo tri promila alkohola u krvi, što je pokupio biciklistu na ravnom i neprometnom dijelu ceste... ništa od toga nije bilo bitno. Ali, kao olakotna okolnost uzeta je Dežulovićeva uloga stupa društva, oca troje djece i prijateljstvo s direktorom KIL-a Antom Štamparom.

Horvatićeva smrt jednostavno nije imala dovoljnu društvenu težinu.

Nakon što je proglašen