Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Dnevnik jedne profesorke
Dnevnik jedne profesorke
Dnevnik jedne profesorke
Ebook258 pages4 hours

Dnevnik jedne profesorke

Rating: 4 out of 5 stars

4/5

()

Read preview

About this ebook

Posle mnogo godina rada na televiziji mlada voditeljka prihvata posao profesora u jednoj srednjoj skoli u Beogradu. Nespremna na raznorazne smicalice koje joj ucenici priredjuju prolazi kroz vlastiti pakao neprestano uporedjujuci vreme u kojem je odrasla sa vremenom u kojem odrastaju njeni ucenici. Da li je zaista toliko drugacije? Knjiga nudi odgovore kako da pronadjemo srecu, ljubav i mir za kojima neprestano tragamo. Vraca nas nacelima Pionira, podseca na dobrotu, ljubav, prijateljstvo i slogu koje smo, cini se, zapostavili pritisnuti teskom svakodnevnicom. Knjiga ce vas nasmejati do suza, vratiti u školske klupe, ali i navesti da preispitate sopstveni zivot pitajuci se ima li deo vas samih u liku ove tuzne profesorke.

Editorial Reviews

"Ivana, sjajna si! U toliko sam situacija u knjizi videla sebi da ne možeš da zamisliš! To samo potvrđuje kvalitet knjige. (isti kontekst, drugačije okruženje...)" Dragana V. Book Reviewer ★★★★★
"Divno napisan roman. Uživali smo čitajući ga.Čestitam Vam na njemu.Vi i Vama slični su dokaz da još uvek postoji umetnost, prava umetnost." IZ Književna Omladina Srbije ★★★★★
"Baš me je razgalila. Ko Vitezović, Ćopić, vrlo lagano i jezgrovito. Dosta drugih oblasti, svet književnosti-bravo, politike...Opisi,dijalozi,jezgroviti, u dahu sam čitala. Roman je odličan". prof. Dragana Jocić Book Reviewer ★★★★★
"Roman je zaista interesantan i dobro napisan. Čitao sam ga sa zadovoljstvom" IK Alma

About the Author
Ivana Zecevic rodjena je u Beogradu gde je zavrsila srpski jezik i knjizevnost na Filoloskom fakultetu. Radila kao voditelj na RTS–u i na BK televiziji u popularnoj decijoj emisiji Hugo. Narednih par godina radila je kao profesor u srednjim skolama u Beogradu. Autor je knjige Autobiografski tragovi u prozi Laze Lazarevica Cigoja (2010) koja se nalazi u mnogim svetskim bibliotekama. Zivi sa suprugom i sinom u New Yorku.

LanguageHrvatski jezik
PublisherIvana Zecevic
Release dateSep 7, 2016
ISBN9781370027330
Dnevnik jedne profesorke
Author

Ivana Zecevic

Ivana Zecevic rodjena je u Beogradu gde je zavrsila srpski jezik i knjizevnost na Filoloskom fakultetu. Radila kao voditelj na RTS–u i na BK televiziji u popularnoj decijoj emisiji Hugo. Narednih par godina radila je kao profesor u srednjim skolama u Beogradu. Autor je knjige Autobiografski tragovi u prozi Laze Lazarevica Cigoja (2010) koja se nalazi u mnogim svetskim bibliotekama. Zivi sa suprugom i sinom u New Yorku.

Related to Dnevnik jedne profesorke

Related ebooks

Reviews for Dnevnik jedne profesorke

Rating: 4.142857142857143 out of 5 stars
4/5

7 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Dnevnik jedne profesorke - Ivana Zecevic

    Dnevnik jedne

    profesorke

    Ivana Zečević

    Copyright © 2012 Ivana Zečević

    All rights reserved.

    ISBN-13:978-1532995378

    ISBN-10: 1532995377

    1

    Nikada nisam želela da budem profesor.

    Iako sam završila književnost nikad nisam želela da budem profesor. Nikada! Možda bih drugačije razmišljala da živim u nekoj drugoj zemlji gde je, sudeći po filmovima i pričama poznanika, sasvim drugačije. Gde je čak i lepo biti professor i gde se slobodno dele email adrese i brojevi telefona radi konsultacija ili pomoći. Ha, ha! Kad bi to uradio neki profesor u Srbiji, u najmanju ruku bi njegova žena dobila poziv usred noći od nepoznate žene sumnjivog morala koja poručuje da je dotični gospodin zaboravio gaće kod nje i ljubazno pita šta da radi s njima. Ko god je dao e-mejl svojim učenicima, već uveliko dobija na stotine poruka sa svakojakih oglasa na koje se očigledno redovno prijavljuje. Ne, ne, rad u prosveti nikako nije za mene.

    Da budem iskrena, postojao je još jedan razlog zašto nisam htela da budem profesor. Sedam godina sam radila na televiziji kao TV voditelj. Bila je to, u to vreme, jedna od najvećih i najgledanijih televizijskih stanica, a moja emisija jako popularna i gledana (nije bila moja, autorska, ali ja sam je uvek zvala svojom). Svi su me prepoznavali na ulici, pitali da se slikaju sa mnom, tražili autogram. Čak sam imala i prevoz do posla i svako jutro me je čekao vozač ispred zgrade. Po dolasku na posao pravac u šminkernicu, pa kod frizera... Pod reflektorima u studiju sam se osećala kao prava zvezda. Ah, bilo je divno.  Ali i tome je došao kraj. Kao i mnoge druge, i ova emisija je bila ukinuta, a samo par godina kasnije televizija je bankrotirala. Nije mi palo na pamet da potražim posao na nekoj drugoj televiziji. Znam da ne bi imalo svrhe tražiti. Tata mi nije bio političar, dečko mi nije bio bogataš niti poznati glumac, tako da sam odlučila da su dani ispred kamera prošlost.

    U međuvremenu sam diplomirala ali i dalje bez bilo kakve želje da radim u školi. Pa kako ću? Ove generacije su odrasle na mojoj emisiji, svi su je gledali godinama. Doduše godine su prošle, ali ipak…svi bi me odmah prepoznali. To bi bio direktan pad u prašinu nakon leta među zvezdama. Potpisivanje đačkih radova umesto autograma, slikanje na ekskurzijama umesto za magazin. Ne, ne, ne. Uostalom, nadala sam se da ću naći nešto već prikladno, tako da se nisam brinula. Bila sam mlada, lepa, pametna i osećala se kao da imam ceo svet na dlanu. A kako svet ima milion mogućnosti i prilika, znala sam da je neka od njih stvorena za mene i čeka me, tu iza ugla.

    Tako sam tada mislila ali život me je vrlo brzo uverio u suprotno 

    Svesna da sa završenim Filološkim fakultetom nemam mnogo opcija za posao, dugo sam se opirala i pokušavala da nađem neki prikladan posao, ali na svako mesto na koje bih konkurisala, imala sam bar dvocifrenu konkurenciju. A nisam tražila mnogo, niti neki extra posao. Važno mi je bilo da imam para da platim kiriju, solidan ručak i katkad neki izlazak. O godišnjem odmoru sam mogla samo da sanjam, (osam godina studiranja za ovo?!) ali u mojoj zemlji je daj šta daš. Baš kao u vicu koji sam nedavno pročitala:

    Koliko stolova si napravio danas?- ljutiti šef pita svog zaposlenog.

    Tri, gospodine.

    Samo tri?! Pa ja sam napravio petnaest!

    Jeste, gospodine, ali vi ste stolar, a ja sam doktor filozofije.

    I tako sam morala da prihvatim ponudu da radim u ovoj školi a sam Bog zna koliko sam želela da odbijem! Stalan posao i dobra plata se ne odbijaju. Ne, ni slučajno! Možda u nekim drugim zemljama, ali ovde u Srbiji, ne. Nikako.

    — Prihvatila si posao? Bićes profesor? C,c,c!! Pa, da li si ti normalna? — odzvanjao mi je komšiničin glas u glavi. — Ti kao da ne znaš kakva su današnja deca. U naše vreme je bilo drugačije. Poštovali smo nastavnike i morali smo da ih slušamo. Oni su, kao što je i red, bili slobodni da nas svaki put kada zatreba prekore, udare nam packe ili povuku za zulufe. Pa, hajde ti budi bezobrazan, zakasni na čas ili pričaj za vreme nastave! Ne, ne. Tada se znalo ko je stariji, a stariji se poštuje i sluša.

    — Brzo ćeš se predomisliti, dete moje — nadovezivala se druga komšinica. — Ne može se s ovom omladinom izaći na kraj. Nikako. Danas se ne zna ni ko je muško a ko žensko, a tek o njihovom ponašanju da ti ne pričam. Eh, nekada je bilo drugačije. Mlada si, što ti to treba? Ja ti kažem da budeš šnajderka pa radi koliko se tebi radi, a ovako ćeš se namučiti pokušavajući da ih naučiš nečemu, ali nema vajde. Neće da uče! Neće, pa neće! I mož’ dubiti na trepavicama kol’ko ’oćeš, al’ neće!

    Sve više sam se slagala s njima dok sam ukucalavala Početni kurs za šnajderke u Gugl pretraživaču ili tražila telefon da molim bivšeg šefa da me da primi nazad. Uf, neka mi je Bog u pomoći!

    2

    Na ulazu u školu dočekala me je mala i smešna tetkica u belom mantilu (s velikim izvezenim imenom Milkica na prednjem džepu kao da je hirurg) i uputila ka zbornici u kojoj je već sedeo jedan sedi čovek od nekih šezdesetak godina i s uživanjem ispijao kafu. Usledilo je ljubazno dobro jutro i pitanje da li sam novi učenik i da li tražim svoju učionicu. Moj začuđeni pogled mu je bio dovoljan odgovor, te se samo nasmejao:

    — Današnje generacije napreduju neverovatnom brzinom. Uskoro neću razlikovati desetogodišnjake od dvadesetogodišnjaka. Oprostite, koleginice i prihvatite to kao kompliment. Dobro došli u našu školu.  

    — Hvala, priznajem da ste me pomalo zbunili — rekoh pokušavajući da izgledam pribrano.

    Pomalo!!? (Dovoljno sam isfrustrirana što sam uopšte ovde, samo mi je ovo još trebalo!!) Kako će učenici reagovati i kako će me prihvatiti ako izgledam kao njihov vršnjak (!?), ali ništa mi nije vredelo da se pitam jer odgovor nisam pronalazila. Ostavila sam to za svoje prve dane u školi, pa će mi se, kao što kaže moja mama, "samo kazati’’.

    Moj novi kolega je predavao matematiku i bio poznat pod nadimkom Razredni. Nekada davno bio je razredni sadašnjem direktoru škole i bar polovini profesora, tako da ga je to ime pratilo kroz čitavu karijeru.

    Iz nekog mog iskustva, matematičari su strah i trepet svake škole. Da li zbog toga što sam spadala u učenike koji nisu voleli matematiku, za koje je to bila samo gomila brojeva nabacanih na papiru bez ikakvog reda, smisla i pravila, kao da su čestice prašine koje je vetar naneo s nekih svojih puteva i rasuo po belini papira, pa neka se sami obrazuju kako hoće? Možda je uzrok i moj stari profesor koji nije voleo svoj predemet, kao da ni on sam nije verovao u ono što predaje? Stoga su, ionako komplikovane, jednačine s njegovom interpetacijom postajale čudovišta za koje smo kao deca očekivali da se kriju ispod kreveta, a kada ih tamo nismo pronalazili, bili smo ubeđeni da su u plakaru. I zato smo stvari razbacivali po sobi jer nismo smeli ni da priđemo plakaru. A oni najmaštovitiji su sigurno zaticali to čudoviste kako drema na njihovom jastuku, a kao odgovor na MAMAAA!!! dobili bi: Pa, šta očekuješ od mene, gde da spavam? Jesi li skoro pogledao svoj plakar ili ispod kreveta? Eto, to je za mene bila matematika. 

    Razredni mi je pričao da jutrom prvi polazi u školu da bi uživao u najlepšoj muzici na svetu. Muzici? Kojoj muzici? pomislila sam, ko zna koje melodije ovaj čuje u svojoj glavi? Ispostavilo se da je govorio o dečjim glasovima i graji koja se postepeno pojačavala u hodniku. Negde pre prvog zvona postala je prilično glasna, a vrhunac je bilo drugo zvono kada mi je skoro postala nepodnošljiva. Super! Nisam u školi ni petnaest minuta, a već mi je graja nepodnošljiva, kako li ću izdržati ovde celih šest sati!? Iako se odveć oglasilo drugo zvono, on je i dalje pričao. Začudilo me je što svaki put kada bi izgovorio reč UČENICI njegovo lice se ozarilo, a oči dobile onu blagost kojom gledamo nešto najvoljenije. Shvatila sam da su oni njegov život i zapitala se šta li ću ja misliti o njima nakon nekoliko godina prakse.

    Tada nisam ni slutila do čega će me dovesti i šta ću misliti o njima posle samo par meseci rada.

    3

    Pronašla sam dnevnik i uputila se ka dodeljenom odeljenju. Oduvek me je fascinirao način na koji se profesori kreću s dnevnikom ispod ruke. Odvažno, sigurno, moćno. Kao lekari u belim mantilima, policajci s oružjem, piloti s kapama na glavi ili pod miškom. Kao ja pod reflektorima! Kao da su to bili pratioci određenih profesija koje su davale moć i veličinu (ili zaštitu) njihovim vlasnicima. Niko se neće svađati s lekarima dok užurbano postavljaju dijagnozu, svakako niko ne želi da ima posla s pendrekom policajca, a piloti uvek izazivaju divljenje dok se okruženi stjuardesama šetaju po aerodromu. E, tako je i profesorima dnevnik. Čudna, gotovo zlokobna avet koja u sebi čuva sve ocene i nestašluke i svakog učenika pojedinačno analizira, ocenjuje i beleži u svojim rubrikama koje izgledaju kao lavirinti. Postaje živo biće, najveći neprijatelj koga, ma kako dobri bili u igrici koju igrate već godinama, ne uspevate da pobedite, najlošiji drugar u školi koji ne ume da čuva tajne i jedva čeka da vas na roditeljskom sastanku raskrinka i totalno vam pokvari vikend ili još gore, čitav raspust. A dešava se to često! Priznajem, imala sam i ja poneku jedinicu (nikad na polugodištu!!), bezveznu, zbog domaćih zadataka i sl, ali meni je bila dovoljan razlog da ga žestoko mrzim. I ma koliko u njemu bilo petica ili čak i pohvala s nastavničkih i razrednih veća, uvek mi je ta jednica bila najuočljivija i bacala u senku sve ostalo. Kao da je ona gazda! Nije nego!

    Sve mi je to prolazilo kroz glavu i nije mi se uopšte dopalo, pa sam se bodrila mislima da sam JA sad na mestu profesora, JA sam čuvar tog zamka i JA čuvam ključeve riznice. Hmmm! To mi je u trenutku usadilo neku veličinu i probudilo poslednji atom hrabrosti koji sam imala. I razumela sam i doktore i policajce i pilote. Lepo!!

    Moji koraci su toliko odzvanjali školskim hodnikom kao da je svaki hteo da me podseti zašto sam ovde, da me podseti koliko sam uplašena, mrzovoljna i nesrećna. Kako sam mrzela školske hodnike dok sam bila učenik. Kao da su napravljeni (podlo, smišljeno konstruisani!) da korake profesora, a naročito direktora, učine što glasnijim.  Iako još nisu ni izašli iz zbornice, tebi se čini da su tačno iza tebe, proganjaju te i prate ne bi li uhvatili neki tvoj prestup. Zato tetkice nikada ne čuješ, zato one nose one gumene sandale kojima ne mogu nikoga uplašiti. (Uh, kako sam poželela u tom trenuku da nosim te gumene sandale i metlu ruci umesto ovog dnevnika).

    Posmatrala sam krišom učenike u hodniku. Nestrpljivo su posmatrali profesore koji paradiraju oko njih. Nestrpljivi pogledi bili su rezervisani samo za učenike prve godine jer danas su im životi bili na prekretnici. Samo su njihove oči bile veće od meseca, ispunjene pitanjima, brigama i sumnjama. Stariji razredi mirno su čekali svoje profesore koristeći njihovo kašnjenje kao povod za priču. Nisu bili nervozni, znali su ko im dolazi i što je bitnije, znali su šta ih s tim profesorima očekuje u ovoj godini. A prvaci nisu znali ništa. Da li će im u učionicu ući i predstaviti se kao njihov profesor mlada osoba ili neka babuskera koja ne samo da će im od školske godine napraviti haos, već će im i totalno život poremetiti: moraće da uče, da budu tihi na časovima i da redovno pišu domaći zadatak. A to je teško! Učenici su odlični analitičari, odmah u svojim glavama sračunaju koliko će ih to koštati, čega će biti primorani da se odreknu, kako će se to odraziti na njihov društveni život. Zato su se nadali onoj prvoj grupi profesora, što mlađim, jer nekako su u njih imali više poverenja (što u prevodu na ’’njihov jezik’’ znači više slobode, manje rada i svakako manje discipline).

    Ali u mom slučaju su totalno omanuli.

    Moram priznati da je bio čudan osećaj sedeti za katedrom nasuprot tridesetak učenika koji sede ukočeno i mirno kao olovni vojnici ili figure od plastelina koje će se već posle drugog dodira tople ruke smekšati i iskriviti se, svaka na svoju stranu. Svi ti pogledi budno su posmatrali svaki moj pokret, upijali svaku reč. I nisam znala šta mi poručuju. Iskusni profesori bi nazreli iza tih pogleda mozak analitičara i znali bi šta znači, ali ja nisam. Iza mene nije bilo ni dana iskustva.

    — Dobar dan. Ja sam Petra i naredne četiri godine predavaću vam srpski jezik i književnost —oštro sam počela predstavljanje. — Odmah u startu moramo da razjasnimo neke stvari kako bi nam životi koje nam je ova učionica spojila, bili što bolji. Kako će naši časovi izgledati, kako ćemo raditi, zavisi od vas. Što ste vi bolji prema meni, to ću ja biti bolja prema vama. Onoliko koliko ja vas poštujem a nemam nimalo razloga da to ne činim, toliko poštovanja zahtevam od vas. Ne očekujem da me volite, za to nema potrebe, nismo ovde da se družimo i volimo, već da učimo. Mislim da ne moram ni da pominjem koliko od vas tražim saradnju, rad na času propraćen apsolutnom tišinom. Ukoliko kasnite, bolje ostanite ispred vrata jer u učionicu nećete ući posle mene.

    Pogledi kojima sam prostrelila ovu decu i reči koje sam izovarala kao da nisu bile moje. Kao da to nisam bila ja. Uvek sam se trudila da budem vedra i nasmejana osoba uprkos svemu što sam proživela. O drugima pričam samo lepe stvari. Gledam ih očima koje ne osuđuju i nalazim pregršt pozitivnih osobina u svakoj osobi. Možda zato kažu da imam lepe oči i još lepši osmeh jer kako god neko izgledao, ako ima mile oči i osmeh kao poklon drugima, nema te osobe na svetu kojoj se neće dopasti. Ali, ovo što sam upravo izgovorila…? Možda je ova učionica uspela da za nepunih pet minuta od mene stvori novu, drugačiju osobu? A možda je kriva moja sudbina ili ova, stvorena pod nesrećnom zvezdom, zemlja u kojoj sam rođena? Ne znam.

    — Očekuje nas naporna godina s puno gradiva koje moramo preći — ipak sam nastavljala u istom tonu — kako smatram da je čitanje osnova svega, imaćemo puno lektire da obradimo, i to ne samo one koje su po planu i programu, već ćemo svakog meseca imati i dodatne knjige koje bi valjalo pročitati i napisati esej na minimum dve kucane strane. — Za svaku lektiru ćete voditi dnevnik u koji ćete prepričavati svako poglavlje i raditi kompletne analize likova.

    Ne moram ni reći kolika se tišina širila učionicom. Tišina koja može da bude glasnija od bilo koje graje (ili ‘najlepše muzike na svetu’ kako bi rekao Razredni). Pogledi koji su bili ispunjeni neizvesnošću, sada su dobili dozu zabrinutosti i strepnje. I kao da se vazduhom širio uzdah i veliko razočarenje koje je zauvek izbrisalo njihovo davno usađeno uverenje da je s mladim profesorima lakše i lepše. (Nisam profesor duže od desetak minuta, a već sam postala babaroga! Eto, šta ti je život. Verovatno mi više niko neće reći da imam lepe oči niti da se lepo smejem. Al’ najednom, nije me bilo briga.) Pitala sam ima li pitanja. I da su ih imali, nisu smeli da izgovore. Olovni vojnici više nije bio prikladan izraz za sva ta mala tela okovana školskim stolicama. Sada su izgledali kao kipovi, upravo začarani od zle veštice i pretvoreni u statue koje će možda, kroz mnogo godina, poljubac neke princeze ponovo pretvoriti u ljude. Naslutili su šta ih čeka. A imali su srpski pet puta nedeljno!

    — S obzirom da niko nema pitanja, izvucite sveske i stavite naslov ‘Pismena vežba’. Želim odmah da vidim kako pišete, kako se služite gramatikom i stilistikom, da znam s kim imam posla.

    Poslušali su bez reči. Bez ijedne reči.

    Izbegla sam pitanja u zbornici kako mi je prošao prvi dan. Razredni me je sačekao s osmehom i znatiželjom kako sam se snašla. Šoljicu kafe koju mi je skuvala Milkica sam odbila. Samo sam htela da idem kući, bolje reći da pobegnem i da se sakrijem. Od koga? Od čega? Ne znam. Samo znam da nisam htela da budem tu ni sekund više i da me je već nerviralo što već ujutru moram ponovo doći.

    Čitavo popodne sam se bodrila kako sam znala i umela, hrabrila se recitujući Šekspirove sonete dok sam prala prozore, analizirala Kafkine junake ili razmišljala šta se zaista dogodilo sa Ananabel Li dok sam brisala prašinu sa lustera, prala sudove, bilo šta samo da ne razmišljam o školi i sutrašnjem danu. Ventilator je bio moja vetrenjača, borila sam se s njim iznova i iznova pitajući se ko je i gde je moj Sančo Pansa. Maštala sam da sam Trnova Ružica zaspala u ovoj groznoj školi i čekam princa da me probudi i spasi, a ponekad da sam Ana Karenjina koja pita šefa za pauzu ne bi li časkom skoknula do železničke stanice. A prošao je samo jedan dan. 

    4

    Čudan san mi je bio saputnik na putovanju kroz tu noć. Stajala sam u učionici okružena đacima. Razredni je stajao u ćošku, posmatao me i smejao se. Isprva

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1