Životi trubadura

978-953-7760-16-8

Prvo što sam čitala odrastajući, prvo što sam željela i pokušavala pisati bila je poezija. Možda me je zato ubrzo počelo zanimati što je ishodište tog novovjekog europskog pjesništva kojemu sam i sama željela pripadati. Do trubadura sam stigla preko stare glazbe i uglednih književnih posrednika; poput mnogih slušatelja i čitatelja na raznim stranama svijeta, osjetila očaranost njihovim dalekim vremenom, njegovim obiljem i njegovim proturječjima. I kad su mi se moj prostor i vrijeme najmanje sviđali, čitala sam o njihovima. Plod toga dugogodišnjeg čitanja bila je mala serija emisija o životima trubadura za III program Hrvatskog radija, realizirana 1999. s urednicom Biljanom Romić. No vraćala sam se trubadurima, njihovim riječima i njihovim životima, dugo obećavajući sebi upravo ovu knjigu. Nisam prevodila ono što je najvažnije – pjesme – jer ne vjerujem da ih mogu dobro prevesti; izabrala sam prozne životopise jer odgovaraju mojoj, a čini se i nekoj općoj povijesnoj znatiželji zbog koje ljudi posežu za knjigama biografskog i dokumentarnog sadržaja.

Moj prvotni cilj bio je jednostavan: prevesti i objaviti stare biografske tekstove o okcitanskim pjesnicima i pjesnikinjama. No pokazao se nedostatnim. Prevodeći, htjela sam doznati više o junacima tih životopisa; ono što sam uspjela pronaći dospjelo je u komentare. Ipak, ovo nije znanstvena knjiga; moj rad nije bio dovoljno sustavan ni moja literatura dovoljno obuhvatna. Ova knjiga je djelo znatiželjnog ljubitelja književnosti, a takvima je i namijenjena.

Sanja Lovrenčić

Per auzir e per vezer

Srednjovjekovni biografski tekstovi o trubadurima vrlo su staro svjedočanstvo o zanimanju što su ga kod suvremenika pobuđivali životi umjetnika; u vrijeme kad su se pisali samo životopisi svetaca i značajnih vladara, pjesnici su jedina skupina ljudi kojoj se također posvećuje takav napor. Njihove biografije pisane su na jeziku čije je jedno od imena u srednjem vijeku bilo lenga d'oc. Taj romanski jezik (najsličniji katalonskom), kojim su govorili stanovnici šriokog mediteranskog pojasa današnje južne Francuske te dijelova Italije i Španjolske, nazivan je i provansalskim ili lemosinskim (često i plana lenga romana), no kako su se ti nazivi s vremenom počeli koristiti kao imena narječja unutar istoga jezika, služit ću se nazivom okcitanski. Pri tome valja imati na umu da Okcitanija nikad nije bila jedinstvena država; ono što je povezivalo posjede različitih feudalnih gospodara na spomenutom prostoru bili su zajednički jezik i kultura. U južnoj Francuskoj okcitanski se govori i danas, no taj se jezik, poput svih suvremenih živih jezika, razlikuje od inačice kojom se govorilo u srednjem vijeku.

Kratki tekstovi o trubadurima, nastali u 13. i 14. stoljeću, prvi su pokušaji književne biografije na nekom novovjekom europskom jeziku i značajna karika – između latinskih vitae poetarum i talijanskih novella – u razvoju narativnog umijeća Zapada; jezik kojim su pisani prvi je književni europski jezik nakon antike.

Dvije su vrste sačuvanih proznih tekstova o trubadurima: vidas, kratki životopisi u pravom smislu riječi, i razos, biografski komentari kojima se tumače pojedini motivi u pjesmama, obično mnogo manje utemeljeni u stvarnosti. Dva »žanra« nisu strogo odvojena te je ponekad teško odrediti kamo bi pripadao pojedini tekst. Samo su dvije vide potpisali njihovi autori, no čini se da je sačuvanim rukopisnim zbirkama prethodila bogata usmena tradicija; jer trubadurske su pjesme obično pjevali putujući glazbenici, žongleri, zabavljajući slušateljstvo i pričama o autorima pjesama. Kako bi uvjerili publiku u autentičnost svojih priča, anonimni ih biografi često završavaju napomenom da su do svojega znanja došli per auzir e per vezer – čuvši i vidjevši, tj. uvjerivši se vlastitim očima i ušima.

Križarskim pohodom protiv »albigežana« (kako se nazivalo sljedbenike neortodoksnog dualističkog kršćanstva) započeo je 1209. rat koji je, uz prekide, trajao do polovice 13. stoljeća. Razaranje i osvajanje, kao i istodobno uvođenje inkvizicije, imali su katastrofalne posljedice za dvorsku kulturu okcitanskih krajeva, čiji su sastavni i možda najvažniji dio bile upravo trubadurska poezija i glazba. No premda sredinom 13. stoljeća već ima vrlo malo originalnih pjesnika – Giraut Riquier, tradicionalno nazivan »posljednjim trubadurom« djelovao je između 1254. i 1283. – zanimanje za njihovu umjetnost održalo se na španjolskim i talijanskim dvorovima koji su primili brojne bjegunce iz zemalja zahvaćenih ratom. I upravo na dvorovima sjeverne Italije, gdje je lengua d'oc, zajednički jezik srednjovjekovnih pjesnika Mediterana, bio svima poznat i lako razumljiv, vjerojatno su zapisane prve trubadurske biografije; o tome svjedoče brojni talijanizmi u najstarijim rukopisnim zbirkama.

Zapisani u 13. i 14. stoljeću, vidas i razos privremeno su prepušteni zaboravu, da bi ponovno postali zanimljivi humanistima 15. stoljeća. Prvi tumači Danteovih i Petrarkinih djela također su i prvi »otkrivači« životopisa trubadura, učitelja i prethodnika velikih talijanskih pjesnika. Zahvaljujući skupljačima poput Bemba, Coloccija i Fulvija Orsinija, sačuvana je većina danas postojećih rukopisa.

Trubadurske su biografije tijekom sljedećih stoljeća povremeno privlačile pažnju te postoji nekoliko francuskih obrada i prijevoda iz 16, 18. i 19. stoljeća. Neobičan je slučaj Jehana de Nostredamea, čije je djelo Životi najslavnijih provansalskih pjesnika do pred kraj 19. stoljeća slovilo kao pouzdan izvor; autor, koji je bio dobar poznavalac okcitanske lirike (i brat proroka Nostradamusa), zabavljao se izmišljajući legende o trubadurima, miješajući stvarne podatke i maštu, pozivajući se pritom na rukopis izmišljenog Redovnika od Zlatnih otoka.

Prvo moderno kritičko izdanje autentičnih starih životopisa obavili su Jean Boutière i Alexander Schutz 1950.

Radi lakšeg praćenja teksta nužno je dati objašnjenja nekih pojmova koji se često ponavljaju.

Sama riječ trobar, od koje je izveden pojam trubadur, znači pronaći, skladati, smisliti nešto novo, a odnosila se i na riječi i na melodiju. Trobar može biti i imenica i tada znači umijeće stvaranja pjesama.

U biografijama se spominju različite pjesničke vrste. U početku je svaka pjesma bila samo vers, tj. stihovi, no ubrzo se stihovi počinju razlikovati po obliku i tematici. Najviši status u trubadurskoj lirici ima canso, tj. ljubavna pjesma. Pojedinačne kitice pjesme nazivaju se cobla i taj se termin ponekad koristi u općenitom smislu, pa kad se kaže da je netko znao slagati coble, to znači da je znao pisati pjesme.

Pjesme društvenog sadržaja, koje govore o politici, moralu, običajima ili pak trubadurskom umijeću, a često su polemičkog ili satiričkog tona, nazivaju se sirventes. Sirventes govori o svemu osim o ljubavi, a jedna od etimologija kaže da je sirventes u službi ljubavne pjesme (canso), kao što je vitez u službi svoje gospe.

Dijaloške pjesme, koje naizmjence smišljaju dvoje (ponekad i više) autora, nazivaju se tenso ili tenson. Tenso je pjesnička rasprava o suprotnostima inherentnim ljubavi ili pjesničkom umijeću, što je za trubadure tijesno povezano; često se čini da su se autori tensona pred svojom publikom natjecali, ali ne u tome tko će biti u pravu, nego tko će bolje i umješnije obrazložiti svoj stav. Pretpostavlja se da su ponekad slali jedni drugima odgovore poput pisama.

Osobita vrsta rasprave u stihu zove se partimen ili joc partit. Partimen počinje time da jedan od sugovornika izlaže dvije teze i nudi drugome da brani jednu od mogućnosti, dok sam preuzima obranu preostale. I partimen se u prvom redu