Dobro jutro, svijete!: dnevnički zapisi 1888.-1891.

978-953-7760-07-6

Ivana Mažuranić vrlo je rano krenula stopama svojega uzora iz djetinjstva – djeda čije je ime i sama podpuno nosila i u kojemu je vidjela u prvom redu pjesnika. Njene najranije sačuvane pjesme datiraju iz vremena kad joj je bilo dvanaest godina, no čini se da je bila od one djece koja pokušavaju zapisati nešto svoje čim nauče pisati. Na prijelazu iz djetinjstva u ranu mladost zanosila se poezijom, ne sluteći da će na sasvim drukčijem području steći knjiženu slavu za kojom je čeznula. Prva njezina proza nalazi se u dvjema velikim dnevničkim bilježnicama u koje je zapisivala od 1888. do 1891., tj. od navršenih četrnaest godina do ljeta svojih zaruka. Dnevnik nije vodila kontinuirano, ponekad je pisala i na izdvojenim listovima, a postoje i dvije male bilježnice sa zapisima s putovanja u Primorje. Kad se skupe sve te bilješke, pred nama je prilično kompaktan korpus koji nema pandana u hrvatskoj književnosti.

Možda bi bilo koji tinejdžerski dnevnik s kraja devetnaestog stoljeća bio vrijedan čitanja – u svakome bi se zrcalili običaji i događaji toga, već davnoga vremena. No bilješke Ivane Mažuranić nisu običan tinejdžerski dnevnik. Njena vokacija književnice, vrlo snažna i izrazita, očituje se ne samo kroz razmišljanja o pisanju i knjigama, nego i u prvim pokušajima pisanja pripovijesti, koje od vlastitih intimnih bilježaka mlada autorica odvaja samo navodnim znakovima. I sadržaj se prelijeva iz njezinog stvarnog života u te književne skice, koje su tonom i stilom ipak drukčije od spontanih privatnih zapisa te odaju svijest o različitosti književnog od intimnog diskursa. O tome koliko su njoj samoj ti književni pokušaji bili važni svjedoči činjenica da je cijeli život brižljivo čuvala bilježnice te sve svoje prve priče prepisala, a neke i prevela na engleski. Njeni prijepisi tih priča arhivirani su kao prijevodi, no njihova nazočnost u dnevniku nedvojbeno potvrđuje njeno autorstvo.

No možda je dnevnik Ivane Mažuranić još zanimljiviji zato što otvara izravan ulaz u unutarnji svijet buduće književnice – na njegovim su stranicama ostali sačuvani najspontaniji otisci njenog temperamenta i inteligencije, njenih interesa i emocija iz formativnog razdoblja života. Osjetljivost za ljude i prirodu, smisao za humor, mladenačka potraga za smislom – sve to njen dnevnik čini vrlo dojmljivim štivom.

Poput svih starijih tekstova i ovaj postavlja mnoge zamke priređivaču. Pripremajući knjigu odlučila sam zadržati sve pojedinosti točno onakve kakve su u originalu, uključujući i (rijetke) pogreške; nadam se da starinski pravopis neće biti prevelika zapreka današnjem čitatelju. Dnevnik je pisan prilično čitko, glatki slijed riječi svjedoči o glatkom, jasnom slijedu misli. Ipak, mjestimično je poneka riječ teže čitljiva te je moguće da sam ponešto pročitala pogrešno; no takvih je mjesta vrlo malo. Žao mi je što nisam uspjela ući u trag svim osobama koje se u dnevniku spominju; to ostaje kao zadaća nekom budućem istraživaču. Nastojala sam svesti popratne bilješke na najmanju moguću mjeru, da ne bih suvišno opteretila tekst kojemu nikakav komentar zapravo ni ne treba.

Zahvaljujem ravnatelju Hrvatskog državnog arhiva, dr. sc. Stjepanu Ćosiću, koji mi je dopustio objavljivanje ovih zapisa, kao i djelatnicima Arhiva na stručnoj i ljubaznoj pomoći.

Sanja Lovrenčić

DNEVNIČKI ZAPISI OD 7. 7. 1888. – 17. 5. 1889.

7/7 1888

Nu baš da napišem tužnu stvar koju danas vidjeh. Ide ulicom seljak, na plećih mu koš i pilići za prodaju, u rukuh komad izprosjačena, vidi se, biela hljeba, a baš misliv da ga nitko nevidi, izvadio iz torbe žepni, fini, u klupko u žurbi smotani rubac pak ga pregledava. Bog zna gdje ga je uzeo! Siromašni narod! Čega se sve hvataš samo da preživiš! A oni uživaju!!!

Danas iduć ulicom sastanem velikoga župana Stipetića. Išao je s banom H. Kad god prodjem mimo toga čovjeka peku me poplati, oči mi se osuze, ruka nehotice sgrči. Žena! biesa ćeš načiniti! A učinila bi! A danas s njime moj poznanac Stipetić. Prije nego sam znala kakvoga je čovjek taj značaja, bio mi je dosta simpatičan. Ipak ni najdomoljubnije srce ne ćuti kad mu je neprijatelj blizu! A danas, poslje kako sam čula što je taj čovjek, ili bolje rečeno nečovjek, susretnem ga s banom!! Ova dva skupa! Viditi ih, u blizini ih ćutiti, gledati kako drugi pred njima ponizno šešire skidaju... vjerujem da svaki z. nije grieh!

8/7 1888 u nedelju.

Danas moram da se na veliki boj pripravim. Pozvala me je Stella k njoj na popodne i tamo kod nje bome Šoršl. Čudan čovjek! Pak kako mi udvara! Zato se moram na boj pripraviti, da mi se nebi svidio! /dvije nečitljive riječi/ Neće se dogoditi, jer je Švaba, pak da se i dogodi nebi dugo trajalo. Ode on, ode moja simpatija. Dosada mi se svaki svidio, za kojega sam znala da me »ljubi«!!! Ali baš zato jer mi su se svidili radi toga da me oni »ljube«, a ne ja njih, nije ta »ljubav« dugo nikada trajala! Sada na primjer, svidjaju mi se njih 7 u Zagrebu. Kad kojega vidim, mislim da je taj pravi, dodje li drugi, onda je taj, pak tako, kako je i pravo, nije ni jedan pravi. Nu to su Zagrebčani, ali sada je jedan Švaba, Šoršl, rekao da bi me odmah uzeo, da sam za 2 leta starija. Nota bene poslje pol sata ili uru što smo skupa bili! Na zdravlje!

Koliki mi ne pojme! To jest tko me pojmi? Ja mislim da neima čovjeka koj nebi imao u sebi nješta, ma bilo šta god, što nitko nemože pojmiti. Ja na primjer rekoh svojoj prijateljici M. da mi se svaki mužkarac laglje svidi nego koja ženska. Ona udari u smieh! Ludo! Kad ne zna kako to! Nije li mužkarac, baš on čovjek? Nije li sve šta se je na svietu sbilo po mužkarcih učinjeno? Nije li bio Aleksander, Cesar, Napoleon, nisu li bili mužkarci? Jesu žene išle u boj za domovinu? Jesu li one izumile parobrode, željeznice, telefone, telegrafe, sve makine tjerane samo žicom electrisiranom? Jeli to proizvod ženskog mozga i mozganja? Nije. Pak koliko imadu muževi čvrste karaktere, bar popriečno! Koliko mogu podnesti! Oni su muževi, a žene su ništ, osim majke dobre i mile a i to je mnogo, mnogo. Moj ideal ženske je moja majka; ta dobrota, ta požrtvovnost! Bog ju dugo, dugo poživio! dulje no mene. Neka ju poživi onaj Bog, veliki svemožni, u kojega cieli sviet vjeruje, komu se sve klanja. Jer i onaj koj kaže da ne vjeruje u Boga ipak mu se klanja, jer se klanja, a to znam da svaki čini, naravi, a narav je Bog. Bog je sve, to je najbolje rečeno. Bog je bog, narav. Bog je sve što se na svietu sbija, jer je svuda ruka njegova, Bog se ravna i drži kako kaže sveto pismo, Bogu se svi klanjaju i ljube ga a on ljubi sve. Ljubi i nas Hrvate i kako nas ljubi, samo... želi da se i mi sami ljubimo! Slavljen Bog, Bog svih i svega, Bog Hrvatah!

10 srpnja u utorak.

Uh, da znaš! Mulzheim se do uših u me zaljubio, pak da znate kako mi to čudno rekao! Švabski! Simpatičan, vrlo simpatičan čovjek, liep i sve, samo Švaba, a tu su moji principi: izim Hrvata nikoga. Nu drugačije, da je... ah mučimo, vidim i sama da mi se dopada ali proći će me norija, ufajmo se. Nu za njega ću uviek zadržati čuvstvo simpatije a uz to i sažalenja. Jer ako je istina (u ostalom ne vjerujem da bi taj čovjek lagao meni u lice) kao što kaže da nemože ništa raditi da bi morao po poslu u Italiji biti pak da je u Zagrebu, da sedam noći nije spavao, ako je sve to istina onda ga žalim, jer mi se čini da mu neće to tako brzo proći, a Njemac je, neima mu pomoći! Siromah! Sam je rekao da je najnesretniji čovjek, jer nije Hrvat. Zna on dobro! Rekao je da me je već prvi četvrt ure spoznao do dna duše. Tko mu se ne bi bio smilovao, kad jednom bivši s majkom na Zrinjskom trgu sastasmo njega i M. S., a on razgovarajuć se na jednom stane, pak uprv moleći pogled onih izkrenih modrih očijuh na me, reče: »Also haben Sie keinen Funken Simpatie für einen Deutschen?«[1] Mene je stislo za srdce, neznah šta da mu rečem. Rekao je da bi najradje umro, da neima nikakvoga mira, da neprestano okolo ići mora. Siromah, sto put siromah. Da bi Bog bio kojega naših Hrvata za Madjara stvorio a nama njega dodao, bilo bi bolje. Nu ne valja mrmljati. Umirit će se i on i ja, ako bog da, pak mir! Ne spomenimo ga više! Od srdca mu želim da bude sretan!

11 srpnja 1888 u sriedu

Danas čuh sliedeće: »Kako ćeš hrvatski prevesti »den Hof machen«? Udvarati? Ne valja! Rieč po rieč: dvor činiti? Nije ništa! Reci dvor mesti. Jer u istinu udvarač je kao pometač koj hoće silom da u kraj smete ili bar prahom pokrije sve gnjusobe dvora da se riedke ružice tim bolje vide. Kadkad mu se metla ma i kako gibka bila, na kojoj prekrupnoj zapreci prelomi a on siromah lišen svoga oružja bježi. Kadkad pako, kad mu je pošlo za rukom sve gade dvora prahom zakriti, dvor, ohol sa svoje ljepote, odtjera ga pak čeka na vriednijega.

Što te na mnogo dobra potaknuti može? Da te osoba, o čijem sudu ti je stalo, boljim drži nego u istinu jesi.

Sreća je priestol klimavih noguh.

Cviet koj cvate nekojim poslje po vieka muke i truda. On procvate kad čovjek umire.

Čovjek je kao pčela, dok radi i muči se svaki u svom djelokrugu, daleko će dotjerati i izvan njega. Hoće li mu se višega lahko dokopati, zagrize ko pčela u meso, u visoke stvari i slasti. Kadkad, ako nije žalac odviše u slasti zataknuo, iznese živu glavu, ako se pako žalac iz mesa više neda izvući, pogine, žrtva vlastite preuzetnosti. Tko malo misli kadkada šta zlim nalazi, što onaj koj više misli dobrim pronađe. Nu dogodi se da se onaj koj najviše misli, osvjedoči da je stvar zla. Dakle bedak i mudrac dodju do istoga rezultata, samo s tom razlikom da bedak ju ne razumije, a mudrac više nego je pisac mislio izmozga. Jer pisac je svakako mnenja onoga drugoga: »Der mittlere Weg ist der beste.«[2]

14/7 u subotu

Težko je reći tko je sretniji: poeta ili prozaik. To jest ne poeta rimaš, već onaj koj više o onom što daleko od zemlje biva misli, koj više, po mom mnenju ćuti, manje svoje ćućenje izrazuje riečmi. Težko je reći tko je sretniji. Jer sbilja kolike li sreće za sanjarsku dušu promatrati narav, proljetnu na primjer. Gledati to divno cvatuće cvieće i drveće, tu nježnu zelen, to veselo probudjenje naravi! Smiešno glasi kad se to piše, to što je u svih jezicih i svih variatiah toliko puta već pisano, nu duša idealiste sve ovako promišlja, ma i sto tisuća puta, a uviek kad vidi takvu divotu naravi stiska mu se srdce: da l' od radosti? od tuge? Nezna to nitko pak ni on sam. Toliko zna da uz sve uzhićenje ćuti ko neko sdvajanje neki jal da to nemože sve skupa uzeti, uživati se toga, uvijek i uvijek gledati, pojmiti svu neizmjernu tajnu stvaranja, ovjekovječiti to sve. Srdce ga boli za svaki list cvietića koj padne, ta svaki doprinaša k tomu da proljeće prodje. Ne tješi njega misao da će opet doći! Ovo što prodje više ne dodje. To je kao da ti diete umre a drugo se rodi. – Ili recimo ma bio i u sobi, tako će ga polet mislih daleko odvesti da za ništa nezna. Snivati će o »onomu« šta je svakomu jedina želja, za čim svaki čezne, čemu su ljudi pod riečcom ideal čovječanski oblik dali. Dolazi pod svakojakim formami i idejami, svakako ti se ukazuje, neprima nikakvoga pravoga oblika, nu baš zato te privlači, priteže, steže srdce, tjera krv, htio bi ga prihvatiti, vidiš gdje leti daleko u magli med mnogimi drugimi, gdje te primamljuje, ustaneš, misliš letiti ćeš za njim, povući će te »ono«... udariš o stol ili stolac, ogledaš se, zaokružiš sobom... siromah! Čovjek si, pak ti tielo čovječansko neda da iz njegovoga djelokruga izadješ, ma i duh već dugo bio sve to zemaljsko ostavio i letio za »onim«, misleć sad nà ga imaš, dok si ga ne doneseš na zemlju, pogledaš lupom (razumom naime), vidiš da nije no krpa sasma čovječanska koja samo u daljini nebesah tako božanski namiguje, kano morske biline koje te, gledaš li ih kroz more očaravaju svojimi divnimi formami, a primiš li je i na kopno doneseš, nisu no ogavne pjene morske. Bila je to iluzija. Ideali se ne dostizavaju izim... ondje. Ali prije reci sbogom svietu. »Ovoga« liečen, leti duh nemoguć bez čeznuća živiti, za »onim« čezne ko za prijašnjim, dok ga i to ne prevari. Sretan koj svojoj čeznji nadje cilj pak cieli život zanj radi i muči se danju bdijuć sanja, noćju sanjajuć bdije, pak kad ga dostigne nije samo pjena! Ono što nazvaše idealom, bolje da nazvaše čeznućem. Pak kako višeputa boli ono razočaranje, boli, boli! Pak kako se onda ono čeznuće za neko vrieme stisne ko ptica koja vidiv usred snjega nješto pomisli da joj je hrana, poleti preko leda pak došav težko nu željom tjerana onamo nadje kamenčak! Stisne se sirota, neufa se poletiti, boji se nove prevare, a krila ipak se svaki čas otvaraju vična letiti, dok se napokon opet digne i ko sdvojna počne po ledenom svietu letiti, dok si i opet cilj ne nadje. A čudno je kako je pjesniku, to jest pjesniku dušom težko koji svoj osjećaj izreći ili napisati. Recimo da ga nješto uzhićuje, da mu dušu i srdce ispunjuje ma i za