Zamak Lesley - Lady Susan

978-953-7760-04-5

Čarolija pisama

Jane Austen rođena je 1775. u Steventonu, kao sedmo dijete u obitelji svećenika Georgea Austena. Njezin je otac bio obrazovan čovjek i ljubitelj knjiga, te je Jane velik dio svojega obrazovanja stekla kod kuće. Kao dijete je silno voljela čitati, a vrlo je rano počela i pisati, najprije za zabavu svojoj obitelji. Ljubav i prijateljstvo, najraniji njezin tekst koji nam je poznat, nastao je kad joj je bilo četrnaest godina. U šesnaestoj je napisala Zamak Lesley, Povijest Engleske, Zbirku pisama. Već u tim mladenačkim tekstovima očita je njezina moć zapažanja i smisao za humor.

U osobnom životu Jane Austen nije bilo velikih događaja. Imala je prosca za kojega se već pristala udati, no sljedećeg se dana predomislila, te je provela cijeli život u okviru svoje prve obitelji. Nakon očeve smrti seli s majkom u Southampton, pa zatim u Chawton, gdje je nastao najveći dio njenih romana. Počela ih je objavljivati 1811. (Razum i osjećaji), a za njezina života izišli su još i Ponos i predrasude, Mansfield Park i Emma – svi su objavljeni anonimno, no vrlo su brzo postali čitani i cijenjeni. U ostavštini su nađena još dva romana, Uvjeravanje i Opatija Northanger, te niz kraćih djela među kojima i Lady Susan.

Čini se da je od rane mladosti Jane Austen imala sklonost epistolarnoj formi. Gradnja radnje i ocrtavanje likova kroz pisma različitih fiktivnih osoba – taj postupak bez glasa sveznajućeg pisca, u prividnoj autorskoj samozatajnosti, odgovarao joj je i svojim ograničenjima i svojim specifičnim mogućnostima. Mogućnost razvijanja komičnog kroz riječi samih likova, bez suvišnih komentara, bila joj je osobito mila u mladosti, o čemu svjedoči nekoliko tekstova među kojima je i Zamak Lesley.

Kad se prihvatila ozbiljnijega posla, još uvijek ju je privlačila epistolarna forma, pa je posegnula za njom pišući svoj prvi veliki roman. No i u književnosti postoji moda, a u vrijeme nastanka Razuma i osjećaja moda epistolarnih romana bila je na izdisaju. Stoga je Jane Austen preradila svoj tekst i objavila ga u obliku koji danas poznajemo.

Pisma imaju značajnu ulogu u svim njenim knjigama, često su pokretač radnje ili pak donose dramski preokret. No u zrelo doba života još jednom je posegnula za čistom epistolarnom formom. Ne zna se točno kad je nastala Lady Susan, a procjene su vrlo različite – od 1795. do 1805. Zna se, međutim, da je tekst objavljen tek 1871., te da je naslov naknadno smišljen.

Ono što možda najviše privlači u mladenačkim tekstovima Jane Austen izrazita je ludička crta. Prepuštajući se čarima parodije društva i karaktera, ona u Zamku Lesley već u prvom pismu na scenu dovodi jednog raspuštenog pedeset sedmogodišnjeg oca i jednu mladu šogoricu koja bježi s ljubavnikom, a zatim se u brzom slijedu nižu posjete i ogovaranja, smrtonosni pad s konja zbog kojega je propala jedna svadbena večera, nekoliko obraćenja na katoličanstvo, te nekoliko malih muško-ženskih zapleta. Izvještavajući o svemu tome, autorice pisama, junakinje Zamka Lesley, svojim izljevima gluposti, čudaštva i sebičnosti stvaraju svijet veselog apsurda. No unatoč lakoći i stanovitoj nekonvencionalnosti tipičnoj za mladost, ponekad je teško povjerovati da su te rečenice – djelo šesnaestogodišnjakinje.

Lady Susan, međutim, u svakom je smislu djelo odrasle osobe. Tu umjesto šašavog vrtuljka sitnih ludosti i komičnih prijetvornosti na scenu stupa nešto mračnije. Pogledom s različitih strana, kroz pisma glavne junakinje i likova koje je okružuju, Jane Austen izgrađuje lik koji je utjelovljenje dvoličnosti i sposobnosti za manipulaciju. Razum i osjećaji ovdje su spojeni na uznemirujuć način: iznutra je razum, pogrešno usmjeren i hladan, izvana osjećaji, sentimentalni i lažni; no Jane Austen ne bi bila Jane Austen da Lady Susan u svojoj dijaboličnosti – kao i ostali likovi u svojim ograničenjima lakovjernosti, predrasuda, krajnje beskrupuloznosti – ponekad nije smiješna.

Jane Austen živjela je u potpunoj izdvojenosti od književnoga svijeta svojega vremena, nije se družila ni s kim od svojih kolega pisaca, ni osobno, ni preko pisama. Čak ni u posljednjih nekoliko godina njezina života, kad su joj djela počela stjecati široku popularnost, samo su malobrojni čitatelji znali njezino ime, a više od imena nije znao gotovo nitko izvan uskog kruga obitelji i prijatelja u kojemu je živjela. Početkom 1816. počela je osjećati znakove teške bolesti od koje će sljedeće godine umrijeti. Njezina djela, međutim, ostat će vrlo živa, pokazat će se otpornim na sve promjene književnog ukusa tijekom cijela dva stoljeća, te izazivati polemike do današnjeg dana.

Sanja Lovrenčić

ZAMAK LESLEY

Gospodinu Henryju Thomasu Austenu[1]

Gospodine,

Poslužit ću se sada slobodom kojom ste me često počastili te vam posvetiti jedan od svojih romana. To što je nedovršen, doista žalim; no bojim se da će, što se mene tiče, uvijek ostati takav; a to što je u svojoj sadašnjoj količini

toliko tričav i nedostojan vas, zadaje još jednu brigu

vašoj zahvalnoj i poniznoj službenici,

autorici

PISMO PRVO

Gospođica Margaret Lesley gospođici Charlotti Lutterell

Zamak Lesley

3. siječnja 1792

Moj brat nas je upravo napustio. Matilda, rekao je na rastanku, siguran sam da ćete ti i Margaret pružiti mojoj dragoj djevojčici svu brigu koju bi dobila od blage, nježne i srdačne majke. Suze su mu se kotrljale niz obraze dok je govorio te riječi – a sjećanje na onu koja se tako neodgovorno osramotila kao majka i toliko otvoreno prekršila bračne dužnosti spriječilo ga je da išta doda. Zagrlio je svoje milo dijete pa se oprostio se od Matilde i mene, naglo se odvojio od nas, sjeo u svoju kočiju i krenuo putom prema Aberdeenu.

Nikada nije bilo boljega mladog čovjeka! Ah! koliko je malo zaslužio nesreće što ih je doživio u braku. Tako dobar muž tako lošoj ženi! Jer znaš, draga moja Charlotte, Louisa je prije nekoliko tjedana ostavila njega, svoje dijete i svoj ugled, i otišla u pratnji Danversa i sramote. Nikada nije bilo slađeg lica, ljepšeg stasa i manje ljubaznog srca no što ih ima ta žena! Njezino dijete već pokazuje tjelesne vrline svoje nesretne majke! Da bar naslijedi od oca sve vrline duše!

Lesleyju je sada tek dvadeset pet godina i već se sasvim prepustio tuzi i očaju. Kakva razlika između njega i njegovog oca! Sir Georgeu je pedeset sedam, a još je uvijek onaj isti kicoš, lakouman mladac, veseli momak i živahan mladić kakav je njegov sin bio prije nekih pet godina, a on sam nije prestao biti otkad ga se sjećam.

I dok naš otac u dobi od pedeset sedam godina leprša londonskim ulicama, veseo, bezbrižan i lakomislen, Matilda i ja i dalje živimo odvojene od ljudskoga roda u našem starom i trulom dvorcu koji se nalazi dvije milje od Pertha, na strmoj izbočenoj stijeni odakle se pruža širok pogled na grad i njegovu krasnu okolicu. No premda smo na osami, daleko od gotovo cijeloga svijeta – jer ne posjećujemo nikoga osim M'Leodovih, M'Kenzijevih, M'Phersonovih, M'Cartneyevih, M'Donaldovih, M'kinnonovih, M'lellanovih, M'kayovih, Macbethovih i Macduffovih – mi nismo ni zlovoljne ni nesretne; baš naprotiv, nikada nije bilo živahnijih, ugodnijih ni duhovitijih djevojaka od nas; nijedan sat u danu ne pada nam teško.

Čitamo, radimo, šećemo, a kad se zamorimo od tih poslova, olakšamo si duše živahnom pjesmom, dražesnim plesom, nekom zgodnom dosjetkom ili duhovitim razgovorom. Zgodne smo, draga moja Charlotte, vrlo zgodne, a naše je najveće savršenstvo u tome što smo svih svojih savršenstava potpuno nesvjesne.

No zašto ti toliko pišem o sebi! Radije ću ti reći još koju riječ u pohvalu naše drage male nećakinje, nedužne Louise, koja se upravo slatko smiješi odmarajući se na sofi u blagom snu. Drago je biće tek navršilo dvije godine; no lijepa je kao da su joj dvadeset dvije, razumna kao da su joj trideset dvije, a razborita kao da su joj četrdeset dvije. Kako bih te u to uvjerila, moram te obavijestiti da ima vrlo dobar ten i zgodne crte lice, da već zna prva dva slova abecede, i da nikad ne trga svoje haljine. Ako te ovim nisam uvjerila u njezinu ljepotu, razum i razboritost, nemam više što dodati u prilog svojoj tvrdnji, pa ćeš stoga moći reći jesam li u pravu samo ako dođeš u zamak Lesley te kroz osobno poznanstvo s Louisom doneseš vlastiti zaključak.

Ah! draga moja prijateljice, kako bih bila sretna da te vidim među ovim časnim zidovima! Već su četiri godine prošle otkad me je odlazak iz škole odvojio od tebe; zbilja je potresno da dva tako nježna srca, toliko blisko povezana vezama naklonosti i prijateljstva, moraju biti tako daleko jedno od drugog. Ja živim u Perthshireu, ti u Sussexu. Mogle bismo se vidjeti u Londonu, kad bi moj otac bio raspoložen da me onamo odvede i kad bi tvoja majka bila tamo u isto vrijeme. Mogle bismo se sresti u Bathu, Tunbridgeu ili bilo gdje drugdje, kad bismo se samo našle u isto vrijeme na istom mjestu. Možemo se samo nadati da će i takvo vrijeme doći. Moj otac nam se neće vratiti do jeseni; moj će brat napustiti Škotsku za nekoliko dana; nestrpljivo želi putovati. U kakvoj je zabludi taj mladić! Uzalud se zanosi nadom da će promjena zraka izliječiti rane slomljenog srca! Sigurno ćeš se i ti, draga moja Charlotte, pridružiti molitvi za oporavak duševnog mira nesretnog Lesleya, bez kojega nema duševnog mira ni za tvoju iskrenu prijateljicu

M. Lesley

PISMO DRUGO

Odgovor gospođice C. Lutterell gospođici M. Lesley

Glenford

12 veljače

Tisuću puta