Ženskom stranom hrvatske književnosti

Ženskom stranom u prvom licu

Pokrećući prije malo više od godinu dana biblioteku U prvom licu namjeravali smo otvoriti prostor za dnevničku i autobiografsku prozu, putopise i pisma. Prve dvije knjige, dnevnici iz mladosti Ivane Brlić-Mažuranić i pisma iz Skandinavije Mary Wollstonecraft, zacrtale su glavno područje našega interesa. No zatim je biblioteka počela živjeti nekim svojim životom. Dogodila se treća knjiga – biografija Frédérica Chopina iz pera Franza Liszta – i donijela iskorak u područje glazbe; njen autor, govoreći o svom kolegi i prijatelju, ipak najviše govori o sebi, svojem doživljaju umjetnosti i života. U tom smislu ni autorica ove knjige ne odstupa od široko shvaćene ideje osobnoga govora – premda je područje njezinog interesa književnopovijesno i književnoteorijsko.

Idući ženskom stranom hrvatske književnosti Lidija Dujić povezuje neke niti koje su dosad bile više nevidljive no vidljive te uspijeva složiti koncizan i zanimljiv pregled izabranog segmenta naše književne povijesti, spominjući pritom sve dostupne izvore. Ocrtava sociološke krokije hrvatskih književnica, iznosi i kratke karakterizacije, uzgred problematizirajući i geto didaktične i dječje književnosti, jedini uvijek otvoren ženama. Upozoravajući na postojanje nekih, uglavnom zapostavljenih opusa, uspijeva izazvati znatiželju koja će čitatelja možda i usmjeriti prema zaboravljenim knjigama na policama knjižnica. U drugom dijelu knjige autorica propituje autobiografske i ispovjedne forme kao određeni tip diskursa koji se često povezuje sa ženskim stilom, jednako kao i afektivnost, apostrofiranje čitatelja i tematizacija samog čina pisanja. Naposljetku slika dva velika portreta – Cvijete Zuzorić i Irene Vrkljan – kao dva pola istog mita koji se na različite načine utjelovio kroz vrijeme, a koji zapravo svjedoči o odsutnosti imanentnog književnog života kad su žene u pitanju.

Osvjetljujući izvanknjiževne razloge za klišee o spisateljicama, primjenjujući književno-kritičku analizu na izabrane tekstove i ponovno vrednujući neka djela, prihvaćena pod etiketom ženske književnosti, Lidija Dujić dovodi u pitanje mnoga opća mjesta. I to čini u prvom licu, preuzimajući odgovornost, ne štiteći se krinkom autoriteta znanstvene objektivnosti.

Temelj knjige Ženskom stranom hrvatske književnosti Lidije Dujić njezina je doktorska disertacija (Kontrapunkt tradicije hrvatske ženske književnosti) koju je obranila 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za ovo izdanje tekst je dopunjen te prilagođen široj čitateljskoj publici.

Sanja Lovrenčić

Zagreb, rujan 2011.

Zahvaljujem Sanji Lovrenčić na konstruktivnoj podršci u realizaciji knjige, a Luji Baueru na poticajnom sugovorništvu pri istraživanju građe.

Autorica

Umjesto predgovora: Uzmi Irenicu

Presudan je dakako bio – slučaj. Izvan svih popisa ispitne literature naišla sam na knjigu Život jedne žene, izabrane ulomke do tada neobjavljenoga Dnevnika Dragojle Jarnević. Neveliku knjižicu s prešanim biljkama na predlistu i zalistu pročitala sam onako grozničavo i u jednom dahu kako to rade junakinje ozbiljnih muških romana kada se hrane literaturom umjesto životom. I moje je čitateljsko iskustvo bilo dakle knjiško, a užitak u tekstu sasvim suprotan onome čemu su nas bili učili na fakultetu. Ta prva ledena santa ženskoga teksta povukla je za sobom nasumce i ostale – sjetila sam se razlivenoga sfumata iz kojega izranjaju bizarne figure u Misteriju žene Zofke Kveder koja je ipak bila spomenuta na kolegiju slovenske književnosti; pročitala sam prvi put Gričku vješticu Marije Jurić Zagorke i shvatila da nisam spremna službeno prešutjeti dojam da je u fabuliranju vještija i od Šenoe i od Kovačića; posegnula sam ponovno za neprepričljivom Irenom Vrkljan čiju smo Svilu, škare posuđivale jedna drugoj za odmor između ispita iz književnosti u kojoj književnica uopće nije bilo.

Ohrabrila sam se tek na poslijediplomskom studiju i za temu magistarskoga rada predložila Hrvatsko žensko pismo. Privlačna mi je bila činjenica da se tada – početkom devedesetih godina prošloga stoljeća – pred nama oblikovala nova stranica hrvatske književnosti, ali mi je istodobno bilo jasno da se sintagma žensko pismo izvana navlači na tekstove kojima zapravo ne pristaje. Nije bilo perspektivno pisati o fenomenu koji se u isto vrijeme konstruira i rastače. Irena Vrkljan, Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić bile su vidljive književnice, ali im je zajednički bio samo rodni identitet. Dobronamjeran i praktičan moj mi je mentor – danas akademik Miroslav Šicel – predložio da izaberem samo jednu, Irenicu. Druge su dvije upravo postajale disidentice.

I do tada sam izbjegavala pisati radove tipa život i djelo. Irenina je biografija sve više prelazila u njezinu književnu građu, a kad se počela preseljavati u biografije Marine Cvetajeve i Dore Novak, shvatila sam taj postupak kao putokaz. Trebalo se najprije spustiti konopcem dijakronije i pronaći prethodnice.

Aktualne povijesti hrvatske književnosti spominjale su ih uglavnom na zajedničkim popisima koji su činili svojevrsnu kulisu određenoga razdoblja – uvijek s muškim velikanima pera u prosceniju. One koje su pak dobile poneku rečenicu, nerijetko su uz tekst imale i fotografiju – veću od teksta. Pronašla sam i cijelo jedno gnijezdo, Društvo hrvatskih književnica, okupljeno uoči Drugoga svjetskog rata radi promicanja žena-književnica. Sve ostalo nalazilo se u zaštićenim fondovima knjižnica – neposuđivano; dakle, nepročitano?! Nakon dvadesetak portreta hrvatskih književnica što sam ih pripremila za obrazovni program Hrvatskoga radija, počeo se nazirati i zajednički nazivnik. Točnije bi možda bilo reći da se ponavljalo ili čak moglo predvidjeti ono što je ulazilo u sociologiju književnosti, dok je iz autobiografskih zapisa u pravilu dopiralo konstantno opiranje književnikovanju, kako ga je nazvala Jagoda Truhelka (1970: 81). Prizor je nalikovao na jedno polje ruševina, iz kojeg kao uspravni stupovi vire baš samo imena (Brlić-Mažuranić, 2008: 259). Tako je naime Ivana Brlić-Mažuranić u pismu sinu Ivanu bila objasnila postanak Priča iz davnine, odnosno slavensku mitologiju kao njihov predložak. Takav su dojam ostavljale i hrvatske književnice izvučene ispod tepiha nacionalne književnosti. No, izdvojiti bilo koju književnu populaciju – mlade pjesnike umrle od tuberkuloze, književnike dijaspore ili primjerice regionalnu slavonsku književnost – značilo je zakoračiti u istu slijepu ulicu, olako zamijeniti oznaku ostalih oznakama previđenih, marginaliziranih. Nisam ih željela getoizirati. Za samu sebe, željela sam ih najprije moći vidjeti i iščitati – unutar korpusa matične književnosti, ali i zavirujući u dvorišta velikih književnosti. I tamo je naravno vladala rodna asimetrija. Čak i nestašna povijest engleske književnosti, na kakvu ćemo kod nas vjerojatno još dugo čekati, od ukupno 32 imena predstavlja šest žena.

Rousseauovski ženski nered (Kodrnja, 2001: 40) svodio se na posvuda prisutnu Cvijetu Zuzorić o kojoj se jedva išta konkretno moglo saznati, na obezglavljenu Dragojlu Jarnević čiji je Dnevnik potpuno presložio javnu sliku muškoga ilirizma, na mlađu sestru Iva Vojnovića koja je 90 godina prije Irene Vrkljan ispisala žensku priču o umjetnosti i strasti svilenoga crvenog ruha što ga se treba osloboditi škarama... Na neki se način dogodilo ono na što uopće nisam računala – krenula sam od Irene jer se bavila samo književnošću; dok sam joj tražila prethodnice, njezina je poetika već počela pokazivati zamor, ali to ni najmanje nije smetalo književnim kritičarima i povjesničarima koji su je marljivo institucionalizirali. U Hrvatskoj u kojoj nije bilo Irene, bilo je Ireninih knjiga. U Dubrovniku u kojemu je bila Cvijeta, nije bilo Cvijetinih pjesama. Ta je spoznaja odredila mjeru mome tekstu.[1] Četiristo godina duga tradicija hrvatske ženske književnosti s jedne je strane obilježena književnicom bez djela, a s druge strane djelom bez književnice. U oba slučaja, riječ je o široko prihvaćenom modelu poželjne književnice. Čak i tamo gdje mi se činilo da ništa nije sporno, primjerice u slučaju Ivane Brlić-Mažuranić, pokazuje se kako je javna slika ugledne književnice konstruirana selektiranjem samo prihvatljivih činjenica – bez namjere da se predstavljena priča korigira u skladu s provjerljivim novootkrivenim podacima. Tako amorfnoj građi jedva je moguće odrediti kraj i staviti negdje točku. Zato sam odlučila stati na istome mjestu s kojega sam i bila krenula. Nisam željela da moj krug hrvatskom ženskom književnošću proizvede hermetičan i neprohodan tekst. Upravo suprotno – stalo mi je do toga da svojom pričom pomognem budućim čitateljima u potrazi za hrvatskim književnicama tako što će umjesto za cijelim naramkom knjiga biti dovoljno da posegnu možda za jednom manje.

Stanje suvremene hrvatske ženske književnosti ne obrađuje se u ovoj knjizi. Paradigmatsko žensko pismo Irene Vrkljan danas je pomalo starinsko, a ponavlja se i priča s mladim autoricama koje pišu bez svijesti o svojim prethodnicama. Produkcija ženske književnosti tolika je da je prošla godina proglašena godinom žena. Aktivne su različite književne matrice, a medijski su najeksponiranije (najčitanije i najprodavanije) starlete i stilistice, supruge nogometaša. Istodobno nam iz svijeta stižu vijesti o tome da je nova britanska princeza Kate Middleton daleka rođakinja Jane Austen čiji je nezavršeni roman upravo prodan na aukciji za gotovo milijun eura, te da nobelovac V. S. Naipaul izjavljuje da književnice nisu na njegovu nivou zbog svoje pretjerane osjetljivosti i ograničenoga pogleda na svijet – zbog čega nam Guardian nudi na internetu deset proznih ulomaka i mogućnost da pogađamo je li ih napisao muškarac ili žena...

Junakinje, čitateljice, književnice

Na početku svojega sustavnijeg istraživanja o položaju i ulozi književnica u hrvatskoj književnosti (1994. i 1995. godine), suočila sam se s neočekivanom činjenicom koja pokušava sugerirati da kod nas književnice gotovo nisu ni postojale. Podatak da je u do tada zapisanoj višestoljetnoj povijesti hrvatske književnosti aktivno sudjelovalo samo šest žena, djeluje i danas u najmanju ruku zbunjujuće, premda se može jednostavno provjeriti.[2] Da bih bila sasvim precizna, ovom broju treba dodati ipak još jednu književnicu, dakle sedmu – a kronološki prvu, koja se doduše najredovitije spominje unatoč činjenici da se još uvijek pouzdano ne zna je li uopće išta napisala. Redom, riječ je o sljedećim imenima: Cvijeta Zuzorić, Ana Katarina Frankopan Zrinski, Katarina Patačić, Dragojla Jarnević, Ivana Brlić-Mažuranić, Jagoda Truhelka i Vesna Parun. U takvoj situaciji sintagma hrvatske književnice čini se suvišnom, čak potpuno nemoćnom, jer jednostavno nema kriterija po kojima bi se ovih šest, sedam usamljenih pojava dovelo u bilo kakvu održivu književnu vezu. Izuzevši dakako njihov rodni identitet. Gdje su dakle žene u hrvatskoj književnosti?

Cvijeta Zuzorić pojavljuje se primjerice na naslovnici Povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića – indikativnoj u ovom kontekstu po pristupu građi. Dok se Cvijeta spominje kao pjesnikinja, ljepotica i inspiracija Dominku Zlatariću i Milanu Šenoi, za Dragojlu Jarnević kaže se da je bila krojačica koja se naobražavala sama (Jelčić, 1997: 119), ime Jagode Truhelke navodi se samo u sinkronijskim tablicama s dva naslova (Vojača i Zlatni danci), ni o Vesni Parun nema zasebnoga priloga – osim tri naslova u sinkronijskim tablicama (Zore i vihori, Crna maslina, Koralj vraćen moru) i teksta o knjizi Pisci i problemi Marina Franičevića koja je zbog neuravnoteženih članaka o Vesni Parun i hrvatskom građanskom pjesništvu, došla (...) na zao glas kao najsramnija knjiga u hrvatskoj književnosti uopće (Jelčić, 1997: 292). Uz nešto više ženskih imena zabilježio je autor i književnice koje nisu djelovale u hrvatskoj književnoj sredini (Nada Kesterčanek i Jasna Melvinger) te one koje nisu prepoznale doba katarze 1990. godine: Dubravka Ugrešić odbacila je hrvatsku državu izjavom, da je ona ne osjeća svojom, Slavenka Drakulić optuživala je u stranom tisku svoju domovinu za grijehe koje nije počinila (Jelčić, 1997: 368).

U potrazi za hrvatskim književnicama sociologinja Jasenka Kodrnja analizirala je gimnazijske čitanke i enciklopedijska izdanja. Ponavljali su se slični rezultati – gimnazijalci bi bili u prilici upoznati