U potrazi za Ivanom

978-953-7760-05-2

I

POČETAK POTRAGE

Čitanje na glas

Ne znam koliko će dana potrajati potraga. Ne znam ni hoću li uspjeti naći ono što tražim. Ali sviđa mi se zamisao o potrazi. Premda je osobu koje više nema zapravo nemoguće naći. Moguće je naći samo tragove.

Počelo je prilično običnim razgovorom, što pokazuje da i obični razgovori ponekad mogu imati dalekosežne posljedice. I da treba biti oprezan s riječima. Hodali smo ulicom, kad je Vid odjednom rekao:

- To je vrlo komplicirana knjiga.

- Molim? – odvratila sam zbunjeno. Bila sam se zagledala u nekakav izlog sa šarenim svjetiljkama i na trenutak sam smetnula s uma o čemu smo upravo razgovarali.

- Starinska. Napisana nerazumljivim jezikom. Potpuno nečitljivo.

- Misliš »Priče iz davnine«?

- Pa da. Svi kažu.

- Ali tebi nije bila nerazumljiva.

- Kako to misliš? – odvrati Vid zbunjeno. – Tek smo je ovaj tjedan dobili za lektiru.

- Potjeh. Regoč. Ribar Palunko. Čitala sam ti ih naglas. Zar si zaboravio?

- Pa, nešto se sjećam...

Razgovarali smo šećući gradom, jer je bila subota i jer je bio lijep dan. Gotovo svake subote ujutro krenemo u grad. Uvijek postoji nešto što moramo obaviti ili nešto što bismo htjeli vidjeti, a nije nam teško ni smisliti kakvu kupovinu. No istina je da baš i nemamo mnogo vremena za razgovor otkad je opet počela škola pa to nadoknađujemo u subotnjoj šetnji.

- Mi imamo doma tu knjigu? – upitao je Vid kad smo se našli u blizini knjižnice.

- Naravno, vidiš je svaki dan na polici...

Kad vidi knjigu na polici, Vid nema običaj onako smjesta i gotovo bez razmišljanja pročitati naslov i ime pisca – za razliku od mene. Ja automatski čitam sve, čak i one sasvim male oglase po stupovima na ulici. Sve što su slova. Ali za Vida slova kao da su samo nekakve crte, ni bolje ni lošije od drugih crta. Osim ako se radi o grafitima. Njih uvijek pročita. No sasvim je moguće da mu promaknu naslovi na vlastitoj polici. Ipak, ne bi bilo pravedno reći da ne voli čitati, ima knjiga koje je pročitao i više nego jednom.

- Hoćeš da svratimo u knjižnicu? – upitala sam, primijetivši da je usporio.

- Neću, nismo još vratili »Tajnu«.

- Istina – rekla sam i uzdahnula. – Kamo ćemo onda?

- U dućan s figuricama! – odgovorio je Vid bez oklijevanja.

I tako smo krenuli u dućan u kojemu se prodaju malene metalne figurice vojnika i kojekakvih čudovišta.

To možda nema nikakve veze s potragom, ali možda i ima. Jer postoje stvari koje nam se sviđaju zato jer su nove i pripadaju našemu vremenu. Zbog takvog sviđanja Vid zastaje pred izlozima s mobitelima i fotoaparatima. Ali postoje i stvari koje nam se sviđaju jer u njima osjećamo tračak prošlosti. Figurice su starinske igračke s kakvima su se djeca igrala i prije stotinu godina, a zmajevi, čarobnjaci i goleme ptice na kojima lete borci s kopljima dolaze iz priča koje se ne bave našom svakodnevicom.

Kupili smo dva jahača na nosorozima. Kupili smo i bijelu, plavu i zlatnu boju za farbanje figurica, i k tome jedan vrlo tanak kist oko kojega smo se neko vrijeme natezali jer je bio prilično skup. Zatim nam se učinilo da smo obavili velik posao pa smo se uputili kući.

Ostatak dana protekao je mirno, kao što protječu jesenske subote. Popodne je Vid otišao prijatelju koji stanuje u blizini, a ja sam se predvečer, sjedeći pred kompjuterom i pogledavajući na sat, sjetila našega razgovora. Od Vidovih mi je riječi u glavi ostalo nešto hrapavo, nešto škripavo, nešto što mi je smetalo.

- Imam prijedlog! – rekla sam mu kad se vratio. – Ja ću ti pročitati »Priče iz davnine«. Naglas.

- Molim?! – zgranuo se nad tom neočekivanom ponudom. – Cijelu knjigu!?

- Da. Bojim se da inače nećeš shvatiti koliko je to krasna knjiga.

- Nisi mi čitala već... već odavno – rekao je. Začudo, u njegovom sam glasu razabrala nešto nalik uvrijeđenosti. Kao da mu je bilo uskraćeno nešto na što svaki devetogodišnjak po prirodi ima pravo.

- Pa evo, sad ću ti ponovno čitati prije spavanja. A kako to ide prilično sporo, počet ćemo već danas.

Vid se tuširao, a ja sam tražila knjigu na polici. I nisam je odmah našla. Zato jer nije bila na njegovoj nego na mojoj polici. Kao i slikovnice. »Regoč«, »Ribar Palunko«, »Šuma Striborova«. Moje najdraže slikovnice koje čuvam već toliko godina, požutjele i prilično raskupusane. Neka se i dalje odmaraju na svom mjestu. Čitat ću mu iz knjige, a ilustracije možemo gledati poslije. Tko zna hoće li mu se svidjeti kao što se sviđaju meni.

Malo poslije Vid se zavalio u jastuk, a ja sam počela:

- Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena...

Volim čitati naglas. Kad tako čitam, sve druge, sporedne misli koje mi se vrzmaju po glavi, ušute i smire se kao vrapci u sumrak. Potpuno se zadubim u priču. Vid me, naravno, može prekinuti ako zaželi nešto prokomentirati ili ako nešto ne razumije. Ali to se ne događa. Vjerojatno se i on udubio u priču pa mu je žao prekidati slijed. Uvijek je bio vrlo pažljiv slušatelj. Nikad se nije dogodilo da, recimo, zaspi za vrijeme čitanja, čak ni kad je bio sasvim malen. Zapravo, čini mi se da se djeci to prilično rijetko događa, svi bi htjeli čuti što je bilo dalje. A ako je priča dosadna, jednostavno je ne žele slušati.

Stigli smo do onog dijela kad mali bijes luduje po zaravanku na kojemu se Potjeh trudi dosjetiti istine. Htjela sam prekinuti, no Vid je rekao svoje uobičajeno: »Još malo.« Pa sam mu još pročitala kako je Potjeh zatvorio bjesove u zdenac i kako ih je zatim morao pustiti. Jer su zatvoreni bjesovi gori od puštenih.

- Tu je kraj poglavlja – rekla sam malo poslije. – Tu ćemo stati.

- Mislio sam da ćemo svaki dan pročitati jednu priču – rekao je Vid. – Cijelu.

- Da, ali danas smo kasno počeli, a Potjeh je jedna od dužih. Sutra ćemo završiti.

Na to nije rekao ništa. Valjda je bio previše pospan za prepirku.

- I onda? – upitala sam ga. – Je li nerazumljivo? Potpuno nečitljivo?

- Nije – nasmiješio se. – Dobro je.

- I sve riječi razumiješ?

Zamislio se.

- Pa da...

- I »rovaš«, i »blezgarije«, i »klipić« i »vododerina«?

- Ma znaš – rekao je Vid – ovako kad me pitaš, možda i ne razumijem baš svaku riječ. Ali dok čitaš, sve mi je jasno.

- Dobro – rekla sam i nasmiješila se.

Sjetila sam se svojega čitanja Andersenovih bajki. Bilo je riječi čija sam značenja samo nagađala, zagonetnih riječi zbog kojih se knjiga činila nekako posebno čarobnom. Čak i kad bih doznala što znače, nekako bih to opet na brzinu zaboravila. Valjda je slično bilo i s »Pričama iz davnine«.

Poljubila sam Vida za laku noć i otišla u drugu sobu, ostavivši otvorena vrata. Pretvarala sam se da ne čujem kako se tiho igra sa svojim figuricama...

Te sam večeri namjeravala još malo raditi. Pisala sam priče za slikovnicu o Mjesecu i činilo mi se da bi bilo vrijeme da ih završim. Jer to je bilo samo obično pisanje, priče sam smislila ranije, zapravo smišljala sam ih cijelog ljeta.

No nekako mi nije išlo, nije mi se dalo, pa sam sjedeći pred kompjuterom razmišljala o svemu i svačemu, kojekakvim dužnostima i poslovima, razgovorima i ljudima s kojima sam se sretala u posljednje vrijeme. U sobi je bilo jesenski ugodno, kroz žuto sjenilo male svjetiljke dopiralo je toplo svjetlo, tiha glazba prekrivala je zujanje kompjutera. U nekom sam trenu pomislila kako je život autorice »Priča iz davnine« sigurno bio sasvim drugačiji od mojega. Drugačije svjetlo, drugačiji zvukovi... Ali sam život, problemi i radosti, sreća i nesreća? Misao se pokazala trajnijom od svih ostalih koje su mi te večeri prolazile glavom.

Ono što svi znaju

Kad me Vid nešto pita, sram me je ako ne znam odgovor. A vrlo često se dogodi da ga ne znam, ili nisam sasvim sigurna, ili mi se čini da postoji nekoliko odgovora, ili da sam nešto pomiješala. Znanje je nešto nestabilno. Zato neke stvari pogledam unaprijed.

Vid, naravno, misli da bih trebala znati sve o svim piscima. Meni se, međutim, iz nekog neznanog razloga čini da upravo o piscima znam manje nego o ičemu drugom. Bolje se snalazim, recimo, s pticama. Zato ponekad unaprijed pročitam bilješku o piscu čije djelo Vid mora čitati za lektiru.

Činilo mi se da o Ivani Brlić-Mažuranić ipak ponešto znam. No za svaki slučaj bacila sam pogled na bilješku u »Pričama iz davnine«. Bilješka počinje ovim riječima:

»A. G. Matoš je u dva navrata upozorio na djela Ivane Brlić-Mažuranić.«

Zastala sam. Zašto A. G. Matoš? Nikad nisam vidjela knjigu A. G. Matoša u kojoj bi bilješka o piscu počinjala riječima: »I. B. Mažuranić je nekoliko puta upozorila na djela Antuna Gustava Matoša.« Znam, znam, ona se nije bavila književnom kritikom, no svejedno... zašto bi bilješka o njoj počinjala kroz pogled nekog drugog?

Da vidimo dalje: spominju se brojna izdanja »Priča«, nastanak i izvori – navodi se ono što je autorica o tome rekla – pa zatim imena ljudi koji su knjizi učinili čast i pisali o njoj. O autoričinom životu samo nekoliko rečenica. Tko joj je bio otac, tko joj je bio djed, tko joj je bio muž (slobodnom polovicom mozga pitam se tko je bila baka, tko je bila majka i tko je bila žena A. G. Matoša). Koje je jezike znala i koje je knjige napisala. Prva žena član Akademije. Datumi rođenja i smrti, naravno. Sve u svemu, ništa.

Možda to i nije najbolje izdanje »Priča«, pomislila sam, možda bi se moglo naći i boljih bilježaka o piscu tj. spisateljici. No, mi imamo knjigu koju imamo i u ovom trenu teško mogu proširiti svoja znanja. Jedino možda ako bacim pogled na internet. To je ionako moj omiljeni način gubljenja vremena.

Dodjeljujem dakle sebi desetak minuta surfanja i upisujem u tražilicu: Ivana Brlić Mažuranić.

Nakon 0,16 sekundi pojavljuje se bezbroj rezultata.

Čitam koješta: prigodni srebrni kovani novac... katalog izložbe... kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić-Mažuranić je javna ustanova u kulturi... Lektire, predstave, nagrada, prigodne marke. Pronašla sam malo bolju biografiju na www.gamad.hr, ostale su vrlo kratke i u njima se stalno ponavljaju isti podaci. Što je, uostalom, normalno.

Nakon pola sata zurenja u ekran otkrila sam dvije zanimljivosti: njezin nećak bio je mačevalac, osnivač prvog mačevalačkog kluba u Hrvatskoj; njezin unuk, vlasnik ljetnikovca u vinogradima pokraj Slavonskog Broda gdje je često boravila, umirovljeni je profesor građevinskog fakulteta i zove se Vuk Milčić. To bi se možda moglo dodati podacima o djedu, ocu i mužu?

Možda bih našla još štogod da sam izdržala još malo. No Vid se naslonio na moje rame i upitao:

- Što tražiš?

- Ništa – rekla sam jer mi se nije dalo objašnjavati. No takav se odgovor rijetko prihvaća.

- Reci mi – rekao je Vid i po tonu njegovog glasa bilo mi je jasno da neće odustati. Ponekad je spreman zapitkivati iz čistog užitka u zapitkivanju, makar mu ono o čemu se raspituje uopće nije važno. Ne želim reći da se ne raspituje i o onome što mu je važno. Zapravo, količina zapitkivanja jednostavno nije pokazatelj koliko mu je nešto važno.

- Reci mi – ponovio je.

- Evo, vidiš – pokazala sam mu ime na ekranu. – Tražim podatke o ženi koja je napisala »Priče iz davnine«.

- Meni za lektiru! – sinuo je.

- Ne, ne tebi za lektiru!

- Nego?

- Nego meni za... za informaciju.

Pogledao me bez imalo razumijevanja.

- Pa evo – rekla sam. – Odlučila sam napisati knjigu o njoj.

Sad me je pogledao sa stanovitim divljenjem – a valjda sam to i htjela. Ne znam koliko je divljenje bilo zasluženo, jer još prije dvije minute nisam imala pojma da sam odlučila napisati takvu knjigu. Uostalom, uvijek se mogu predomisliti, pomislila sam u nekoj vrsti samoobrane.

- Zbilja? – čudio se još uvijek Vid.

- Pa da – rekla sam. – Ali to je puno posla. Morat ću najprije mnogo toga proučiti...

- Pa si počela s internetom?

- Ma znaš, od interneta nema mnogo koristi. Treba potražiti podatke u knjigama, njezine zapise, članke u starim novinama, možda pogledati kuće u kojima je živjela, stvari kojima se služila...

- To sve još postoji? – čudio se Vid.

- Naravno. Nije to ipak bilo toliko davno. Evo, na primjer, jedan njezin unuk zove se Vuk Milčić. Živ i zdrav.

- Otkud znaš?

- S interneta! – rekla sam pa smo oboje prasnuli u smijeh.

A onda smo se, sasvim nepredviđeno, zapleli u jedan od onih pomalo besmislenih filozofskih razgovora kakvima smo oboje skloni.

- Čini mi se da, kad nešto tražiš, to uvijek ima neke veze s prošlim vremenom – razmišljala sam naglas.

- Pa... da – složio se Vid. – Recimo, kad tražiš ključ.

- Ključ?

- Da. Uvijek mi kažeš da se pokušam sjetiti kad sam ga zadnji put imao. Samo što se ja ne mogu sjetiti.

- Hm, s ključem je lako. Točno znaš kako izgleda i gdje bi mogao biti. Ali kad se radi o nečemu kao što je... znanje?

- Misliš u školi?

- Pa da, recimo u školi...

- Vrijedi i u školi. Kad me nešto pitaju, pokušavam se sjetiti što smo učili o tome.

- Ali ako to gradivo nisi učio, ako nisi bio u školi, ili nisi pazio na satu, ili si bio lijen pročitati u knjizi...

- Onda se ne možeš ni sjetiti – rekao je Vid zadovoljno.

- Ali to znanje ipak postoji?

- Postoji... ako zna netko drugi. Bar učiteljica!

Nasmijao se.

- Čekaj malo – rekla sam. – Mi tu pričamo o znanju. Ali tražiti se može i koješta drugo.

- Pa rekao sam ti, ključ!

- Ma ne mislim ključ. Nego onako, neopipljive stvari... Prijateljstvo?

- Što s tim?

- Pa, mislim, ako tražiš prijatelja, ima li to neke veze s prošlošću?

Vid se zamislio.

- Ima – odlučio je napokon. – Ako tražiš prijatelja, znači da znaš što je prijatelj, a to možeš znati samo ako si prije već imao prijatelja!

- Vrlo lukavo! Ali što ako si mali i još nisi imao prijatelja?

- Onda ništa ni ne tražiš. Samo se sprijateljiš.

- Dobro, to je dovoljno mudrosti za jedan dan – zaključila sam raspravu.

Ali Vid nije izgledao kao da je razgovor završen.

- Ja se međutim pitam... – počeo je s vrlo mudrim izrazom lica.

- Što se pitaš?

- Pitam se... kad smo mi u prošlosti zadnji put jeli palačinke. I znaš što? Ne mogu se sjetiti!

Ja se sjećam kako smo ih jeli te večeri i kako smo stalno pogledavali kroz prozor jer bi nam se svako malo učinilo da pred oknom prolijeću pahulje snijega. No padale su toliko rijetko da nismo bili sigurni padaju li zaista. I nije nam bilo jasno hoće li taj snijeg za ozbiljno pasti ili neće.

I tako toga dana nismo daleko odmaknuli u potrazi.

Započinjući ovo poglavlje namjeravala sam prepisati podatke koji se ponavljaju u svim bilješkama o Ivani Brlić Mažuranić, kao nekakvu početnu točku. No, sad mi se to čini previše dosadnim. Koga zanima, neka potraži, jednostavno je. Mi ćemo krenuti polako, iz početka.

Da, zaboravila sam spomenuti: u međuvremenu smo pročitali »Potjeha« i priču o Ribaru Palunku i njegovoj ženi.

Godina 1874.

Vid i ja poznajemo djevojčicu koja pati od čudnog poremećaja zvanog diskalkulija. Ide u četvrti razred, kao i Vid, i taj joj poremećaj zadaje prilično mnogo problema. Ona jednostavno nema osjećaj za poredak brojeva i ako u testu iz prirode i društva treba, recimo, napisati godinu 1874, ona će možda napisati 1784, ili 1478. Jer pamti znamenke, ali ne i njihov redoslijed. Mama joj je pokušala pomoći potičući je da zamisli brojeve kao slike. Tako se, uz malo mašte, broj 1874 može zamisliti kao jarbol + snjegović + ptica u letu + trokutasta zastavica. Zatim to još treba povezati u nekakvu priču da bi se lakše zapamtilo. Metoda nije loša, ali je vrlo spora.

No, čini se da svi imamo stanovitih problema s pamćenjem brojeva. Ako kažem Vidu: »Ivana Brlić Mažuranić rodila se 1874«, on će to vrlo brzo zaboraviti. Ili ispremiješati znamenke. Ali ako zamislimo broj kao stablo ili neku vješalicu za kapute, pa na njega ponešto objesimo, možda se počne razlikovati od gomile sličnih brojeva.

Dakle, 1874. bila je relativno mirna godina i počela je jednim četvrtkom. Te godine, kao i svake druge, rodilo se nekoliko ljudi koji će postati znameniti, neki kao umjetnici, neki kao znanstvenici, a neki – kao mađioničari. Da, 1874. godine rodio se najpoznatiji od svih majstora opsjene, Hari Houdini. Je li naša spisateljica znala za njega? Je li se divila njegovom umijeću? Meni se čini da je bila prilično stroga žena. Možda je njegove predstave smatrala ispraznom zabavom? S druge strane pak, imala je mašte i možda je bila osjetljiva na sve vrste čarolije?

Godine 1874. osnovano je Kraljevsko sveučilište u Zagrebu i svečano otvoreno latinskim govorom bana Ivan Mažuranića kao kraljeva zamjenika. Njegova unuka, malena Ivana, imala je tada šest mjeseci. Nikome ipak nije padalo na pamet da bi i ona mogla jednoga dana studirati na tom sveučilištu, jer visoko obrazovanje u to doba nije bilo namijenjeno ženama. Nikad, nikako, nigdje. No Ivan Mažuranić učinio je iste godine još nešto, možda čak značajnije od otvaranja Sveučilišta: uveo je obvezu četverogodišnjeg osnovnog obrazovanja za svu djecu.

Godine 1874. Levi Strauss počeo je proizvoditi traperice, Island je dobio prvi ustav i djelomičnu samoupravu (hm, ovo bi možda trebalo objasniti), u Parizu je održana prva izložba slikara impresionista, neki su se ljudi prvi put vjenčali u balonu.

Godine 1874. proizveden je prvi pisaći stroj – zbog toga bi ta godina trebala biti značajna za sve pisce. Jer posao pisanja iz temelja se promijenio kad se više nije moralo pisati rukom.

Pokazujem Vidu fotografiju prvog pisaćeg stroja i pričam mu kratku priču:

- Ne bi vjerovao, ali ideja je vrlo stara, još na početku osamnaestog stoljeća...

- Čekaj malo, prije koliko je to godina?

Malo se bavimo računanjem.

- Dakle, početkom osamnaestog stoljeća jedan je Englez dobio povelju kojom mu se dopušta da napravi stroj za pisanje.

- Povelju?

- Pa da, patent.

- On je to patentirao?

- Ne, nekakav kraljevski ured mu je dopustio da patentira takav stroj, ako ga uspije napraviti. Valjda.

- Dobro, i?

- I ništa. Ne zna se je li ga napravio ili nije. Ali je pokušao. A pokušali su i mnogi drugi. Cilj im je bio napraviti stroj kojim bi se moglo pisati brže nego što piše najbrži čovjek. Mnogi su nešto i smislili, razne naprave čudnih oblika.

- Ali se na njima nije moglo pisati?

- Moglo se, ali sporo. Sporije nego rukom. No onda su, baš 1874., trojica izumitelja napravili prvi stroj koji je zaista funkcionirao. Proizveden je u firmi Remington koja se inače bavila proizvodnjom pušaka. Stroj je bio prilično težak, nije ga se moglo prenositi, a onaj tko je tipkao nije vidio što tipka, jer su batići lupali po papiru s donje strane.

- Aha.

- Jesi zapamtio godinu?

- Nisam.

Osim Ivane Mažuranić, 1874. godine rodilo se još nekoliko pisaca i spisateljica. Zabilježit ću dvoje: američki pjesnik Robert Frost čiju pjesmu »Zastajući pokraj šume u snježnu večer« osobito volim[1]. I kanadska književnica Lucy Maud Montgomery, koja se bavila pisanjem za djecu i čiji je poznati roman Ana od Zelenih Zabata preveden i na hrvatski.

U to je doba, osim pisaćeg, izumljen i šivaći stroj (ne znam točno godinu) i haljine su se počele ukrašavati bezbrojnim naborima i volančićima. Bile su to, naravno, vrlo dugačke haljine.

Treba znati i mjesto rođenja

- Ogulin – rekla sam. – Rodila se u Ogulinu.

- To je pokraj Iloka – rekao je Vid.

- Ne, zašto bi bilo?

- Zato jer slično zvuči.

Već sam mu htjela početi objašnjavati kako zvučanje nema nikakve veze, no na vrijeme sam se zaustavila. Moglo bi se dogoditi da mi sljedećih pola sata tumači kako ima i te kako mnogo veze. Uostalom, za nekoga tko živi, recimo, u Americi, između Ogulina i Iloka nije velika razdaljina. Ako ih uopće uspije naći na karti.

- Reci mi radije, što misliš, čime počinje priča o nekoj osobi.

- Time što se rodila. Ta osoba.

- A roditelji, bake, djedovi?

- To je na redu poslije. U drugom razredu.

- Molim!?

- Da. Obiteljsko stablo. Crta se u drugom razredu.

- Ti, dakle, misliš da je najprije bilo jaje pa onda kokoš?

Sada se on čudi pitanju.

- Ili