U noći

Pitié

I.

Zimskoga jednoga dana god. 187*., oko podne, grnuli su pravnici svih tečaja u dvoranu br. IV. Predavanja su upravo prestala, a profesori sa sveščićima pod pazuhom i odzdravljajući dubokim poklonima pozdrave đaka žurili se prema stubama. Izvana dopirao podnevni zvuk zvona sa sviju crkava. Od nekuda, iz grčkoga sjemeništa ili iz plemićkoga konvikta, kao nestrpljivo zvečalo zvonce, navješćujući gotov ručak. Mladići su frčući i zapaljujući cigarete trčali i turkali se k vratima spomenute dvorane, ne uzimajući ni toliko vremena, da navuku zimske kapute, nego su ih nemarno na leđa ovjesili, a šešire nahero nasadili.

- Digo - čekaj! Per Dio santo - spetta un pocco!

- Ajde, ajde - vrag po cigareti.

- Oštija, kako se rivaju! Po Boga, ni domovina propala!

- Lako tebi. Kod Pruknera čekaju, ali u pučkoj kuhinji ne!

- Čau, ja idem. Mia bella, mia carissima Danica sad se šeće Ilicom. Ne smijem to propustiti. Možete vi i bez mene!

- Ne, ne. Čekat će ona. Ha, ha, ha!

- Gospodo! Ajde, žur'te se! Možete škripte i poslije ispraviti, naći ćete naposljetku riječ po riječ u Erxlebenu i u Veringu.

- Hej, perillustris domine Karlek, kaj ne buju oni išli v spravišće? Kakov su oni plemenitaš, za pet ran Božjih!

- Ho, ho, ho? - zagrmi iz sto mladih grla obijestan smijeh na gornju šalu, koju si je dopustio neki nacifrani kicoš prema nisku, debelu pravniku, jedinomu, koji je mirno krenuo prema stubama i po uzoru svojih otaca pušio iz ogromne, srebrom okovane lule.

Dok se takvi povici, šale i razgovori glasno no bez ikakva saveza izmjenjivali izmed mladih ljudi, koji su naprijed jurili po hodniku, bile su u dvorani br. IV zapremljene već gotovo sve klupe. Neki se utisnuše u sjedala, drugi se posadiše po pultovima, treći opet stadoše u posebne hrpe po uglovima sobe. Nad cijelim skupom šumio žamor glasna razgovora, pridušena mrmljanja, zijevanja i uzdisanja, smijeha i vike, jednom riječi, svih onih stovrsnih glasova, kakovi se čuju u skupštinama množine ljudi prije konstituiranja.

Kraj katedre stajalo je nekoliko mladića u potišem razgovoru. Gledajući ih, kako neizrecivim zadovoljstvom glade svoje duge pomnjivo počešljane brade ili zafrkavaju neopisivom nasladom i sigurnošću mlade brčiće, pa kako svečano miču glavama i rukama, mogao bi umah pogoditi, kako se osjećaju uzvišenim nad golobradim sustvorovima svojim.

Jedan između njih, sav u crnini, uspne se na podnožak katedre i uzme gledati u sakupljene. Olimpijskim pogledom omjeri dvoranu od jednoga kuta do drugoga, odvraćajući pozdrave i povike tihim posmijehom ili mahanjem desnice prema dotičniku.

- Ima ih dosta, mogli bismo početi - hej, Pero? - prišapne jedan kraj njega, sitan čovuljak plave rijetke kose, plavih štetinastih brkova, sa škriptima u svim džepovima, i čuvajući pod pazuhom Ungera, a u ruci držeći Kirhšteterov komentar tako, da si već iz daleka mogao pročitati na žutim koricama naslov knjige.

- Da, da, odmah! Strpi se malko. Al čuj, Roberto, Živka opet nema. To je čudan svat!

- Što zato! Ta znaš, kakav je. Ne čudim se njemu - nekakav gizdelin, sebičnjak. Zar možebiti na nj čekaš?

- Misliš, da ne bismo čekali?

- Ah, jer nisu došli? Počnimo samo, ta naposljetku ti si sazvao skupštinu. Otvori dakle.

Silentium! - zaori nestrpljivo ovaj isti mali, mašući silno po zraku svojim Kirhšteterom.

U dvorani se buka ponešto utaloži, nastane kašljucanje, a onaj važni na katedri zakašljav prije u ruku poče zvučnim glasom:

- Molim posluh, gospodo! Otvaram, ovlašten od svojih jednomišljenika, slavnu ovu skupštinu i molim, da per acclamationem izaberete predsjednika.

- Živio Petar Hojkić! - zavikne mali Roberto.

- Živio! Živio! - odazove se skupština.

- Ja vam zahvaljujem i blagodarim. Čast, što mi je tim iskazujete, znadem cijeniti u potpunoj mjeri i vrijednosti i obećajem vam, da ću nastojati, koliko mi budu dopuštale slabe sile, da zadaći svojoj zadovoljim, - izusti diplomatskom svečanosti i strogom ozbiljnosti na lijepom licu onaj isti crni, pred skupštinom se duboko nakloni i odmah nastavi: - Budući da je u svakoj skupštini potrebit također bilježnik, molit ću gospodina kolegu i miloga brata Roberta Keršinovića, da ovu tegotnu zadaću na svoja prokušana leđa primi.

- Živio Keršinović! - odazva se i odobri skupština, a ovaj, spremiv sve svoje knjige i škripte pod pult, smjesti se na uglu prve klupe.

Izabrani predsjednik ispravi se sasvim ravno, otare čelo i usta rupcem, povuče nešto prama laktima rukave, kao kakav svećenik na propovjedaonici, diže glavu u vis, kao da tamo nešto traži, pa držeći neko vrijeme desnu ruku ravno ispruženu prema skupštini u znak, da bude tiho, progovori sa svoga uzvišenoga mjesta sigurnim zvonkim glasom:

- Gospodo! Braćo moja! Dopustite mi, da i kao predsjednik i kao sazivač ovoga današnjega našega sastanka, to jest slavne ove skupštine, započnem red govornika, pa da istaknem, zašto smo se ovdje sakupili. Znam, da bi to drugi bolje i vještije od mene učinio, no kad je kocka na me pala, - dopustite mi, da vam se svima zahvalim, što ste izvoljeli doći na moj i mojih jednomišljenika skromni poziv. Budi vam iskrena bratska hvala! Gospodo! Naša se mladež uvijek odlikovala, naročito mi akademički građani ove almae matris, time, da je znala prihvatiti svako pregnuće miloga nam naroda. Svako je uzvišeno nastojanje naših rodoljuba uvijek našlo trajna vatrena odziva u srcima akademičkih građana. Uz neumorni rad u hramu božice Atene dužnost je naša, da budnim okom pratimo javni život mile nam domovine. I kako moramo kazniti prezirom sve one, koji protiv nje griješe, tako nam je opet sveti zakon, da slavimo i ljubimo one muževe, koji na braniku domovine stoje čvrsto kao klisurine i koji su spremni za nju sve žrtve prinijeti, koji su napokon našemu milomu narodu darovali toliko toga, da je teško nabrojiti. Naš narod tako je sretan, da imade takova sina. Evropa mu se divi, a zahvalna domovina slavi ga i obožava. Mi akademički građani dužni smo svijetu pokazati, da smo, proučavajući kreposti klasičnoga svijeta, naučili također od starih grčkih i rimskih junaka, da znademo i hoćemo cijeniti i slaviti velike sinove svoje domovine, da nastojimo biti im zahvalni i da smo svaki čas pripravni ovo i činom dokazati. Samo ovako i nikako inače, pokazat ćemo, da ćemo izvršiti ono, čemu se domovina od nas nada i što narod od nas očekuje. Na mlađima ostaje svijet - mudra je riječ našega naroda. Stoga mi mlađi dokažimo, da stojimo na visini današnjega našega narodnoga naprezanja, pa će stariji moći danas sutra mirnom dušom predati nam narodni barjak i prepustiti krmilo našim rukama.

Prilika se pružila, da to danas dokažemo. Danas slavi se širom domovine imendan proslavljenoga muža; ja vam ne trebam imena kazati, vi ga hvala Bogu svi poznate. Sva domovina gleda na vas u nadi, da je još ovdje mladež, koja znade i hoće prkositi svim dnevnim protivštinama, pa da nije opravdan onaj strah, da je tobože današnja politička situacija otrovala redove slobodoumnoga, akademičkoga građanstva. Pokažimo dakle, braćo, da smo neustrašivi, i zaključimo, da se u ime akademičkih građana brzojavno otpošalje čestitka neumrlomu svečaru, a u spomen toga da se nabavi njegova slika, da se njom uresi ova dvorana, da tako mladež naša za sva vremena ima časno njegovo lice u svojoj sredini. - Ja sam rekao!

- Živio! Živio! - zaori gromko dvoranom i živo zapljeska stotinu ruka.

Čim se skupština malko utišala, stupi pred katedru mlad čovjek crne kudrave kose i tamne puti. Vidjelo mu se na prvi pogled, da je južne pasmine; osobito fin, pravilan nos je svjedočio, da mu predi nisu bili slavenskoga roda.

- Gospodo kolege! - progovori izgovorom istočnoga narječja, malko se nakloniv pred predsjednikom. - U ime svoje i u ime svoje braće ostalih Srba slušatelja na vrijednoj ovoj visokoj školi izjavljujem, da ćemo mi iz ove skupštine izići prije, nego se takav zaključak stvori, jer se srpstva taj predlog ne tiče, niti treba da se tiče, pa mi nikakove solidarnosti ne nazrijevamo s vama u tome pitanju, niti hoćemo da je imamo.

- Lijepo, lijepo! - ironično poprati skupština ovu izjavu; jedan iz zadnje klupe reče, da je to govoreno in cyrillischer Sprache, našto se sva skupština grohotom nasmije. Hojkić očitom indignacijom sažme ramenima, no ipak ne odvrati ništa.

Međutim se Srbi korporativno udaljiše iz dvorane.

- Užasno! Infamno! - najednom se začu iz gornjega ugla, gdje je stajao osamljen mlad čovjek, odjeven u jednostavno sivo odijelo. U blijedim, izvanredno suhim obrazima nelijepih, neprijatnih crta duhovita izraza, čitala se ogorčenost i časovita bol. Tamne, duboke upale oči sijevale ljutinom, gledajući izlaz Srba.

Čim opazi, da svi u nj gledaju, zastidi se i porumeni, spusti glavu i stane grozničavo vrtjeti i tiskati u ruci snopić bilježaka, što ga je dosad držao. Bijaše očito, da su mu se one riječi izmakle i da su zaista bile izljev silno potresena čuvstva. Osjetivši poglede svih prisutnih na sebi, bješe mu tako neugodno, da se je napokon okrenuo k prozoru i tako zaklonio lice.

No u taj čas nije se više skupština za nj zanimala. Iz zadnje klupe začuje se krupan glas, doviknuvši gotovo ljutito: Čekajte! i prema katedri protiskivao se visok, suh mladić, ne mareći mnogo, da li će kome stati na nogu ili se o čija leđa zadjeti. U kozičavom, žučljivom licu, osobito u malim, žarkim očima, odavala se uzburkana strast, a još više silovita srditost. Nervozno drhtanje okolo debelih modrikastih usnica još mu jače odavalo uzbuđenost. Traljava mu odjeća samo visjela na suhonjavu tijelu, na kojem se osobito isticala pognuta leđa.

Još nije stao na katedru uz predsjednika, a već je počeo dugim rukama po zraku mahati i glasno govoriti:

- Kazat ću tek nekoliko riječi; mjesta mi dajte!

Tad se smjesti na katedru, potisne predsjednika malo na stranu i počne dosta treptavim ali inače ugodnim, odrešitim glasom:

- Braćo! Istina je, ja vas i vi mene lično slabo poznajete, no ipak se ne bojim stupiti ovdje pred vas i kazati vam otvoreno, iskreno bez okolišanja, onako, kako to dolikuje pravomu mužu, Hrvatu, kazati vam, da mi je sve vas skupa veoma žaliti. Dosad sam se nadao, da hrvatska mladež nije onakova, kakovom je mnogi i premnogi prikazuju, al nakon govora predsjednika i vaših usklika moram reći, da sam se prevario.

- Oho! Jeste li čuli? - prekinuše govornika.

- Predsjedniče! Molim vas, držite red, da me ti nadobudni sinovi domovine ne prekidaju.

- Šta? Šta? - On vrijeđa! - zagrmi dvoranom.

- Molim, gospodo mir! - dostojanstveno se oglasi predsjednik Hojkić, a vi, gospodine, nastavite. No pozivam vas, da ne gazite pravila parlamentarnosti i pristojnosti, jer bih inače kod prve uvrede morao strožije postupati.

- Ne vrijeđam nikoga, niti mi takovo što može biti namjerom. Ako koga boli, što mora istinu slušati, na čast mu bilo! Bit ću kratak. - Odbijam predlog kolege Hojkića i to s razloga, što uopće ne odobravam priznavanja autoriteta. Načela neka budu sve, osobe ništa. Ne priznajem nikomu, da bi se nazivao ili dao nazivati prvim sinom domovine, jer svi smo djeca svete nam majke Hrvatske, pa bude li koji tako sretan, da učini za nju što korisno, nema prava zahtijevati, da mu se kadi i metaniše, jer je samo svoju dužnost učinio. Da se samo Hrvati nisu nikad povodili za autoritetima, vođama, prvim sinovima domovine, koja li sreća po njih! Ali žalibože svakoga prvoga mazgova postaviše na uzvišeno mjesto i klanjaše mu se kao židovi zlatnomu teletu. U nazočnom slučaju baš je tako! Taj vaš slavljeni današnji svečar nije ni iz daleka svoje dužnosti prema domovini ispunio, on ju je dapače smrtno ranio, te ga svaki svijestan Hrvat pravom drži za izdajicu, a njegova djela, što ih vi slavite, nisu nego za opsjeniti narod.

- Prestani! Nitkove! Van s njim! Van! - zagrmi burno dvoranom i mladi ljudi poskaču sa svojih mjesta, da se na govornika obore. On pak metnu ruke u džep i tek porugljivo i prezirno nasmjehnuv se htjede nastaviti. No vika nije se dala utišati, najvatreniji protisnuše se do katedre tik pred govornika, grozeći mu se šakama. I ne bi bio mogao nastaviti, da se nije u taj čas nešto čudno zbilo. Onaj mladić, koji je u uglu kod prozora sam stajao, skoči do katedre i sav zažaren u licu povikne silno odrešitim načinom:

- Slušajte! Mi smo akademički građani, a kao takovi najprije i najbolje moramo znati ljubiti i cijeniti slobodu govora i poštivati svačije mnijenje. Gospodine, nastavite!

- Molim, mir!

Na ove riječi bješe zaista sve mirno. Kao da je u glasu ovom i zvučnoj mu oštrini ležala neka osobita snaga. Oni, koji su se malo prije najjače žestili, sad se sasvim umiriše i samo su znalično pogledavali u toga mladića, koji ih je tako rekavši jednom riječi ukrotio. Bijaše očito, da se svi čude, kako je to, da ga ne poznadu i da mu dosada nisu pripisivali nikakva značenja.

Nakon što se u dvorani sve umirilo, nastavi pređašnji govornik, jedini možda, koji na svoga zagovornika nije ni oka bacio. On nastavi:

- Eto ih, baš kao stari mameluci! Bora mi, pripravljate se izvrsno za buduće prodane mješine. Što im se neće čuti, to prekidaju! E, dakako, svjedoči vam to nacifrana odjeća, - ona je sva vaša briga. Gledajte mene u starom poderanom kaputu. Noja vidim, da s vama nema razgovora. Dovršit ću, no prije prosvjedujem protiv svakoga korporativnog odašiljanja kakovih brzojavka. Još mi je istaknuti ovo. U svom govoru nije predsjednik ni jednom spomenuo ime hrvatsko. Sve naše, naš narod, naša domovina, naša mladež-naši rodoljubi. Do vraga, vi našinci! Ne zaslužujete ni da nosite ime hrvatsko, za koje su djedovi naši more krvi prolili, koje bijaše časno i uvaženo pred stolicom pape, pred prijestoljem najmoćnijega kralja francuskoga i na divanu sultana turskih! No vi mnogo hajete za to. Jedino s toga se događa, da nam se usuđuje svatko, koji se ovamo doklati, vrijeđati hrvatsko ime, hrvatski narod, kako danas doživjeste od onoga cigančeta. Smijali ste se, a morali ste ga na mjestu prošibati za drzovitost i opakost, što se usuđuje, nahranjen kruhom niklim na hrvatskoj grudi i boraveći u srcu Hrvatske, ipak vrijeđati Hrvate. Oh, na vješala - na vješala s takvim izrodima! A vi mu se smijete, u miru ga pustiste, vi - pitomčad neprijatelja hrvatskih!

- O besramniče, nosi se odatle! Braćo, bacimo ga napolje! Van s njim! Ovo nije nego policajni uhoda! - zavikaše bezbrojni glasovi, te nastane silna vika, buka i neopisiv metež u dvorani.

Smjeli govornik bio bi zacijelo zlo prošao, da nije Hojkić u posljednji čas sve sile svoga moćnog grla i nezatajivog ugleda napeo, da zapriječi svaku sablazan. Tada u kratko i s najvećom indignacijom odbije napada je predgovornika, pročita sastavak brzojava, koji skupština živahno i vatreno prihvati, te zaključi skupštinu, a mladi ljudi navreše nestrpljivo k vratima. Među posljednjima bijaše govornik, digavši visoko i prkosno svoje kozičavo žuto lice.

Jedva što je izišao na hodnik, na kojem je većina skupštinara u nekoliko hrpa živahno raspravljala i bučala, pristupi k njemu Roberto Keršinović, te onakav malen stavi se pred njega dugonju i mašući mu pred nosom svojim neizbježivim Kirhšteterom, uzme nosnim glasom vikati: - Gospodine, vi se usudiste svu akademičku mladež uvrijediti, u kratko vi se ponijeste najbezobraznije, da, molim vas za vaše ime!

Ovaj se najprvo kao okameni od zadivljenja, ljutine, čega li, te je trebalo ponovna zadirkivanja Keršinovićeva, dok se je sabrao.

- Nosite se do bijesa! - riknu tada kao ranjen lav. - Još jednu riječ i ta vaša drzovita gubica, - tražit ćete je po podu!

- Oho! - cikne mali Roberto i skoči još bliže do protivnika, no u taj čas položi netko na nj ruku i čvrsto ga turne na stranu.

- Gospodine, udaljite se odmah! - Vi ste napali, ne dopuštam vam nikakova daljega sablažnjiva ponašanja. Promislite, da smo u dvorima naše almae matris.

Keršinović ga sav u čudu pogleda i prepozna u njem onoga istoga, što je malo prije u dvorani učinio mir. Ugrizav se do krvi u usnice htjede mu nešto odvratiti, no ovaj ga svojim krupnim tamnim očima strogo i ponosno omjeri od glave do pete, te ga najvećim mirom primi za oba ramena i od sebe okrene.

Međutim dojuri amo Hojkić i silom povuče Keršinovića za sobom. Ona dvojica ostadoše neko vrijeme jedan prema drugomu stojeći, da se nisu ni maknuli niti što progovorili. Govornik gledaše nezadovoljno, gotovo bijesno na stranu prema prozorima hodnika, dok ga je ovaj drugi prijatno motrio.

- Gospodine kolego! - prekine tada ovaj šutnju. - Dopustite, da vam čestitam i u jednu ruku da vam zahvalim. Govorili ste mi upravo iz duše, braneći ime hrvatsko. Ne bavim se zaista politikom niti se u nju razumijem, ali ne mogu vam kazati, kako me zabolje danas ona izjava Srbâ. Vi ste se jedini ogradili protiv njih, hvala vam za to!

- Ništa, ništa! Ovo nam je dužnost, - odvrati mu ovaj drugi hladno i neprijazno, pokročiv već dalje, no tada pozirnuv u dobro pošteno lice nagovoritelja, koje je sve plamtilo od zanosa, nastavi nešto povjerljivije: - Dakle i vas to boli? Ma, molim vas, kaže, da nema s Hrvatima ništa solidarno, a što je on nego Hrvat? - Kad su mu djedovi pribjegli ovamo, a Hrvati jedini dali im utočišta, onda smo bili dobri! Drago mi je, da ste istoga mnijenja.

- Dopustite, da vam se predstavim. Zovem se Petar Krešimir Kačić, pravnik trećega tečaja.

- Drago mi je. Ja sam pravnik Ivan Jelenčić. A gle! - Evo Puškarića i Žunića. Servus, rajo! Zar ne bijaste na skupštini?

- Bili smo, sve smo čuli. Ajde dakle na ručak; kum Pavel neće nam inače ništa ostaviti.

- Ajdemo! - odvrati Jelenčić. - Evo, ovo je gospodin Kačić, pravnik.

- Živio! Drago nam je!

II.

Pođoše niz stube. Na trgu sv. Katarine zakrenuše prema južnom šetalištu. Dok su pridošla dvojica zapodjeli živahan razgovor, rešetajući događaje skupštine, Jelenčić je šuteći i zlovoljno zureći stupao za njima, s rukama u džepovima svoga preširokoga ostarjeloga kaputa, te se nije ni malo osvrtao na Kačića, koji je kraj njega išao nekako nesigurno i neodlučno.

- Ta mi smo znali. E, Žuniću, nisam li ti rekao? Nije vrijedno među ovom marvom ma što početi! Da, uvjerit ćeš ti njih. Tu nije druge nego maljem po glavi. Ne poznaš ih još, moj Ivane! Upravo su kao stari, - sve je to Tirolac.

To je rekao krupan mladić od kakovih dvadeset pet godina, crvena nabuhla lica bez brade i brka. Glas mu bijaše hrapav, gotovo bez zvuka. Kod posljednje riječi potresao se čitavim nespretnim tijelom i zamahnuo rukama kao na grožnju.

- Đavo ih odnio, i mlade i stare! - nastavi surovo i razjareno. Hrvatskoj nema dotle spasa, sve treba podaviti!

- Bravo, izvrsno, Puškariću! Ti poznaš svoje ljude. Po glavi, po glavi! Kakovih pregovora s njima! No Ivan nije vjerovao, - odvrati onaj drugi, koga je Puškarić Žunićem zvao, te pogladi svoju tamnoplavu bradu, raščešljanu à la Maximilijan, popravi gustu kosu pod masnim, no kicoški nahero k lijevomu uhu nasađenim šeširom. Na jednoj ruci imao je bijelu švedsku rukavicu, a drugu golu sakrivao i tiskao brižljivo u džep lakoga jesenskoga ogrtača.

- Pa uzmi onoga Hojkića! Seljak, a kako se na gospodsku premeće, - a seljak! - nastavi Žunić.

- I ja sam seljačkoga roda! - prekine mu riječ Puškarić.

- Oštija, ne mislim ja tako, nije to sramota. Nisam per Dio santo ni ja patricij, - smeteno se uzme ispričavati Žunić. - Naposljetku ti si primorac, to je finija pasmina, al Hojkić! - On je onaj prosti seljak odavle ili iz Slavonije. Međutim Ivan mu je dobro odbrusio. Dakako, debele kože ništa se ne prima; nije bilo vrijedno ni da riječ progovori. Vidjet ćeš, ni oni dolje neće ti odobriti, što si se išao.

- Eto ga na, - plane Jelenčić, - dakle vi malo što me baš ne korite. Lijepo! No kazao meni tkogođ što mu drago, ja znam, što sam uradio. Zar da uvijek šutimo i tek kao krtovi pod zemljom rujemo? Što koristi samoj stvari, ako ja vama ili vi meni govorite; mi se i bez toga razumijemo. Ne treba niti vama niti meni pobude niti razjašnjenja, al onim zaslijepljenima! Napokon nisu svi pokvareni, tek od neznanja su onakovi. Nije meni za Hojkića ni za Keršinovića, ali oni drugi neka čuju jednom pravu riječ. Ta i onako ne čitaju naših stvari, kako dakle da saznadu? Treba jednom u njihovu sredinu. Vjerujem, da je ugodnije u zapećku sjediti i jednomišljenicima prodikovati, koji će ti sve odobriti. No to nije rad, a meni se hoće rada!

Jelenčić je to izrekao zlovoljno, no ipak odrešito i time Kačića, koji ga je pomnjivo slušao, sasvim porazio i još više za se predobio. Uistinu pak ne bijaše tako spokojan i sabran, kako se pričinjao. U svojoj je unutrašnjosti osjećao onaj stid, što ga mlad čovjek uvijek osjeti, kad se gdje prvi put istakne, pače morilo ga neko nezadovoljstvo sa samim sobom, kojega si nije mogao protumačiti. Zato je opet pao u svoju pređašnju šutnju, neprestano nešto za se mrmljajući, pri čem bi katkad glavom stresao i zakimao.

- Pokazao sam ipak, da umijem govoriti i da nisam strašivica, - promuca jedva razumljivo, a licem mu preleti zadovoljan, posve slavodobitan osmijeh. Pade mu na um, da će novine o njem pisati, i nešto kao ponos i osjećanje svoje rođene znamenitosti makne se u najdubljoj njegovoj unutrašnjosti, ali se u isti čas zasrami toga i silomice stane druge misli dozivati. Za razgovor drugova nije ni mario. U duhu je vidio drzovito lice Roberta Keršinovića, zatim Kačića, kako pristupa k njima, onda dostojanstveno držanje Hojkićevo. Sad se sjeti, da ga je danas krojač za krpanje kaputa najozbiljnije i vrlo oštro opomenuo, da plati dužnu forintu, a on mu ipak ne mogaše platiti. Poslije toga pade mu na um žuti gospodarov pas, koji uvijek na nj laje i svaki put prouzroči, da svi ukućani izlete na hodnik i dvorište. Zatim se sjeti nekakva starca u velikoj kavani, koji svaki dan čitavo popodne do kasne večeri čita Augsburger Allgemeine. Onda mu opet sinuše slike iz današnje skupštine. Spomenuv se Roberta, strese ljutito, prkosno glavom, turne šešir sa čela, pljune na stranu i učini, kao da će zasukati rukave. Žunić ga u čudu upita, što mu je? Sam Puškarić, koji se međutim približio Kačiću i propitkivao ga za političko mu vjerovanje, znalično se obazre na Jelenčića.

Uto dođoše do ugla stražarskog tornja na šetalištu, našarana krpama raznobojnih oglasa. Jedan osobite veličine a na jasno crvenu papiru oglašivaše u njemačkom jeziku novu trgovinu modne robe.

- Gledajte čuda! - zavikne Jelenčić. - Ova tobožnja metropola hrvatska, a gle kakovi oglasi! Ne dolazi nikomu ni na kraj pameti, da zdere ovu sramotu. Uh, kako smo otupili, gotovo ugrezosmo u švapštinu. Vikati na pijankama Živila domovina! to nam je sve, za to imademo i volje; no brinuti se, da nam se jezik poštiva, na to nitko i ne misli. Dakako, kruh hrvatski je dobar, šta treba više, - mit die dummen Kroboten svatko je brzo gotov. Kako bi u Pešti bilo, da se ma tko usudi Madžare ovako vrijeđati?

Jelenčić je sve to u najvećem bijesu izgovorio. U tom svom gnjevu skoči k zidu i začne kao pomaman trgati oglas tako grozničavo, da mu se nokti do krvi ozlijediše. Na šetalištu ne bi taj čas nikoga: no upravo kad je Jelenčić posljednji ostanak oglasa sa zida otrgao i po krpama papira gazio, stane preda nj gradski stražar.

- Šta vi to radite? - oštro upita stražar.

- Ono, što mi je dužnost kao čestitu Hrvatu. Da ste vi i vaš načelnik čemu, ne bi smjeli ni dopustiti, da se takvi oglasi pribijaju. Uostalom, što vas briga, što ja radim! Nisam tim ništa protuzakonito učinio.

- Vi ste počinili javnu sablazan.

- A, što još ne! Gle ti njega! Ja sam pravnik, pa će on mene učiti, kakav je moj čin. Molim vas, ne budite smiješni, - otrese se Jelenčić i htjede dalje.

- Čekajte, molim, ostanite na mjestu, ne puštam vas u ime zakona.

- Nemate vi toga prava, per Dio santo! - umiješa se Puškarić, dok Žunić i Kačić silomice potegnu k sebi Jelenčića, koji je od ljutine sav problijedio i neprestano vikao: Kakva je to sramota, da hrvatski službenik, hraneći se znojem i žuljevima hrvatskoga naroda, uzimlje u zaštitu njemački oglas! Jest, sramota je! - vikaše, - ne ja, nego vi i vaš kapetan morali ste još u rano jutro sve oglase potrgati. A mjesto toga on na me navaljuje!"

Nastade pravdanje među đacima i stražarom. Ovaj napokon zazvižda prema prvomu katu za pomoć. U isti čas dođe iza ugla mlad čovjek. Sav u čudu popostane. Kačiću pruži srdačno ruku, pa saslušav časak prepirku, obrati se najprije k đacima:

- Molim, gospodo, umirite se. Nije vrijedno. - Okrenu se zatim stražaru s riječima:

- Izvolite gospodu otpustiti, pravnici su, ja ih poznajem. Ako mislite, da su provrijedili red, oni će se iskazati, a vi znadete propise. Molim dakle, gospodo, uredite stvar.

Stražar pozdravi po vojničku i u znak, da se slaže s tim riječima, kimne glavom te se odmakne za dva tri koraka natrag.

Pridošavši mladić bijaše birano, pače elegantno odjeven. Vidjelo se iz svega, da mu nije svejedno, kako izgleda, i da posvećuje neku brižljivost vanjštini svojoj. Međutim ukusna jednostavnost i pomanjkanje onih toaletnih malenkosti i pretjeranosti, koje označuju pravoga gommeuxa, sačuvala ga sasvim od prikora, da je kicoš. Glas, kojim je govorio, bio je zvučan, miran i posve siguran, pa je uopće cijela mu prikaza i sve, kako je stajao i kretao se, odavalo onu otmjenost, kojom se odlikuju samo posve samostalni duhovi. Uza to mu je krasno lice sjajilo dobrotom i ljubaznosti. Bijaše nešto milo i nježno u tim finim crtama uska poduljega obraza, a sive krupne oči smeđih zjenica, ako su svojim kresavim blijeskom i odavale čvrstu i ponosnu volju, ipak su pod lukom gustih obrva i u sjeni dugih trepavica svojim ovalnim oblikom imale nešto sanjarsko u sebi i izricale nešto čuvstveno. Na prvi mah morale su uvijek ove oči djelovati.

Đaci međutim stajahu na okupu neodlučni, što bi, pa pogledavajući čas pridošloga, čas jedan drugoga stali se napokon tiho dogovarati. Kačić i prihodnik ljubazno se pitali za jednu malenkost.

- Mi nećemo da kažemo svojih imena, - rekne napokon Puškarić.

- Tada molim, da me slijedite.

- Ni to nećemo; pustite nas jednom u miru, per Dio santo! Pazite radije, da se u Zagrebu toliko ne krade, - povikne ljutito Žunić.

- Kolego Žuniću, nemojte tako, umirite se. Dakle gospoda ne žele kazati svojih imena. Ja preuzimljem potrebito jamstvo za njih. Mene neka zovu na odgovornost. Ja sam pravnik Živko Narančić. Evo vam posjetnice. Mislim, da je dovoljno? - završi ovaj ponosito, no ipak dobrostivo pogledavši stražara. Stražar se nakloni i odstupi, no prije prezirno omjeri postrance Puškarića, Žunića i Jelenčića.

- Stante! - zavikne ujedared za njim Kačić. - Ja neću da se sakrivam. Vratite posjetnicu gospodinu Narančiću, pa zapišite mene. Zovem se Krešimir Kačić, pravnik. Stražar međutim nije više slušao, te se na mig Narančićev udalji.

- Pusti Kačiću! Neću ja nikoga sakrivati, ja sam poznat s redarstvenim činovnikom. Kazat ću mu, da nije ništa na stvari, i sve će se mirno urediti. Prijatelj Jelenčić, a i ti, vi ste prevruće krvi, pa bi mogli zlo proći. Najbolje ovako! - prihvati Narančić ljubazno i stisne Kačiću ruku, usrdnim pogledima još ga moleći, da se umiri.

- Ne, oprosti! - prekine ga Kačić i naglo istrgne ruku. Ja ne tražim, da me tko brani; ako sam kriv, odgovarat ću sam. Ti se nisi smio ni umiješati, a kamo li ime svoje kazati.

- E, al takova su uvijek ova gospoda; vrebaju na zgodu, da mogu koga spasiti, - ironično i ujedljivo doda Jelenčić. - Dakako, onda mogu barem zahvalnosti iskati. No žalibože progledali smo.

Narančić na ove riječi problijedi, a licem mu zatrepta bolno trzanje. U krupnim lijepim očima kao da se zalila suza. Tad se uspravi ravno i visoko, nadvlada svoj nemir potresav ponekle tijelom, pa mirno ali ponosito odvrati: - Vi se varate! Kazao sam svoje ime, jer ne htjedoh da se dogodi sablazan, da vas stražar tjera usred bijela dana po gradu.

- Kakva sablazan? No dakako, ti si gospodskih navada, u tvojim očima bila bi svakako takova pratnja nešto užasno. Pred ljudima, koji se riješiše predsuda, koji su za domovinu pripravni i na vješala tanka, pred njima ne bi to bila sablazan, a ne bi ni sramota pala na nas, nego na silnike naše i našega naroda! - izdreči se Puškarić surovo i muklo.

- Ja sam takovih navada, kakove nam zakoni naobrazbe propisuju, i priznajem, da mi je fini Atenjanin bio u povijesti uvijek miliji nego surovi Špartanac, - u ostalom chacun à son goût!

- Eto, i to je gospodska fraza! Pak - ha, ha, ha! - koga se vraga dičiš svojom francuštinom!

- Čuješ li, to je ipak preko mjere! - prekine Narančić Puškarića. Ne dopuštam nikome, da sa mnom ovako govori. No opraštam ti, jer drugačiji ne možeš ni biti. Uostalom ti najbolje znadeš, da si sada bio nepravedan, jer me poznaješ. No najbolje je, da prestanemo. - Narančić htjede na to ostaviti društvo, ali ga Kačić zadrži.

- Ne raziđete se ovako, - prihvati on. Ja poznajem prijatelja Živka i znam, da je najbolje mislio, kad se je za nas zauzeo. No i mene ne bi bilo nesretnim učinilo, da nas je stražar tjerao; za svetu hrvatsku stvar i više ću podnijeti. Nego, stante, mi smo ipak pogriješili, mi smo morali naša imena kazati. Ta moram uvijek biti kao čestit čovjek pripravan, da za svoje čine i odgovaram. Mene je sada stid.

- Ohoho! Još vam se, kako vidim, djetinjarije po glavi metu. Nismo mi tajili, - da, da - čemu - zar od straha? Ili što želimo izbjeći odgovornosti? Bog - ne, ne, - luda fraza, dakle podnipošto nije tako. No mi se ne htjedosmo pokoriti robu zakona, koji za nas ne može imati valjanosti, - zaintači Jelenčić.

- Tako je! - potvrde Žunić i Puškarić.

Ovako se prepirući dođoše do ugla realke. S Griča silazila mlada ženska, upirući se o debeo štap. Mladi ljudi ne bi je bili ni spazili, da se baš nekoliko koračaja pred njima ne posklizne, padne i bolno zakrikne. Puškarić, Žunić i Jelenčić tek se ogledaše i pođoše dalje; Narančić pak skoči onamo, prigne se k njoj i nježno je digne.

III.

Dok je Živko pomagao djevojci, hromoj u desnu nogu, stajao je Kačić nepomično nekoliko koračaja dalje. Neizrecivo smilovanje obuzme mu čitavu dušu, videći kako se mlado djevojče teško diže i sa strahom hvata Narančićeva ramena, da opet ne padne na sklisko tlo. To smilovanje bješe tim jače, što je opazio, da je djevojka kao anđeo lijepa. U ponešto uskom licu pravilnih nježnih crta lebdio izraz dobrote i strpljivosti. Velike tamnomodre oči sa svojim neobičnim k nebu podignutim pogledom sijevale su žarom čuvstvene duše i izricale nešto žalobno, nešto slično mučeničkim pogledima, no ipak ne odavahu ni jedan čas kakva prikora ili nezadovoljstva; pače uz onaj fini tek nešto zavinuti nosić, uz djetinjasti potez oko rumenih malih usni, dražesno svježih, ljeskala se također spokojnost i mir nedužna čista srca, koje kod najmanje već radosti dragovoljno zaboravlja svoju nesreću. Kačić bijaše potpuno svladan, pa tronut u duši tiho šapne: Tako krasna, tako mila, pak - ta nesretna noga!

Ni sam se nije osjećao sretnim, zato ga je to jače privlačilo nešto k ovoj nedužno od prirode kažnjenoj sirotici. Naprama ženskima bijaše inače tako plah, da se nije mogao svladati. Žensko društvo bilo mu neugodno, a on u njem kao sapet, i nikada nije znao, kako bi se u njem vladao. Nespretnost svoju u takvom društvu nastojao bi prikriti neuljudnom zlovoljom ili vječnom šutnjom. Sada mu je smilovanje svu plahost rastjeralo. Ta prema nesretnicima svaki Božji dopušta si čuvstvo premoći - otkle dakle plahost!

Kad mu se Narančić s djevojkom sasvim približio, pridruži im se Kačić i nakloni se. Dakako, srce mu je uzelo silno kucati i rumen ga oblila dovrh čela. No spazivši, da je djevojka, ako i vrlo uredno, ipak jednostavno odjevena, pače da joj paletot nije baš sasvim nov, postade opet sasvim slobodan i siguran.

- Na koju stranu izvolite, gospođice? - upita ljubazno Živko i stane časkom.

- Ja idem kroz Mesničku ulicu, - odvrati djevojka ugodnim nešto tihim glasom, upirući se o svoj debeli crni štap, te nehotice baci bojažljiv pogled na strmi put, kojim joj bijaše poći.

- Ah, ondje je osobito sklisko, - zabrinuto izusti Kačić i protiv volje izmakne mu se pogled na djevojčinu nogu.

Ma da je u isti čas to požalio i hitro na stranu pogledao, djevojka je ipak ulovila taj pogled i pogodila, da misli na njenu hromost, pa se je zastiđena zacrvenila.

- Ako dozvolite, gospođice, mi ćemo vas pratiti, - reče Narančić ljubazno, uljudno se pokloni i nastavi: - Mi smo pravnici, - evo, gospodin Kačić, - ja sam Narančić.

Djevojka se malko zabuni, što joj je preljubazno pristajalo i tek poslije nekoliko časaka izusti: - Drago mi je, ostajući sveudilj neodlučna, bi li, ne bi li prihvatila ponudu. No pogledav na strmi, suledicom pokriti put, odvrati: - Ako ste tako dobri, molit ću.

Narančić joj opet ponudi ruku, no ona kao da nije toga spazila, krene dalje upirući se jedino o svoj štap.

Kačić bijaše nekoliko koraka iza njih, pa videći, kako se bijedno djevojče muči hodajući, bude još više dirnut. Opazi ipak, da je slabo ovo onisko djevojče ne samo lijepa lica, nego da je nježno joj tijelo puno dražesti i čara, osobito ramenice da se spuštaju ljupko i plemenito, stas da joj je tanak i gibak, pa kraj sve tjelesne pogrješke i teška hodanja ipak da je kretnja mila, te se ne miče onom nespretnosti, ljuljanjem i bacanjem čitava tijela od jedne strane k drugoj, kako to čine druge hrome ženske. Najviše se divio krasnoj smeđoj kosi, koja se bujna i valovita prelijevala u svijetlu zlatnim blijeskom i jednostavno spletena u čvrstim debelim pramovima padala pod vrat. On je uživao u toj ljepoti. Napokon se toga zastidi i sam u sebi ukori, što mu kraj ove bijedne nesretnice takve misli dolaze.

Kad dođoše do zavoja, štono se sa šetališta spušta u Mesničku ulicu, pokaže se pred njima visok, star gospodin, sav u crno odjeven. Dugi bijeli brk pristajao mu odlično k plemenitomu, umnomu licu. Narančić i Kačić uljudno ga pozdrave. Bijaše to akademik Mirković, slavljeni učenjak i rodoljub.

- Servus, amice Živko! - radosno i ljubazno klikne starac, prepoznav Narančića i ustaviv se i potreptav ga po ramenu, upita prijatno: - Kamo? - U isti mah opazi djevojku kraj Narančića i uljudno joj se nakloni. - Što mi ti radiš? Ni jučer ni danas nije te bilo k nama. Vilma je već zabrinuta, da si bolestan. A ti zdrav, hvala Bogu! O, da dođeš k meni. Dobio sam krasnih stvari, - oh! Važne listine: Međumurje, Slavonija, Mačva. Ta znaš, svaku među mogu označiti čak onamo u dvanaesti vijek!

- Živio! To me baš zanima! - s pravim zanosom odvrati mu Narančić.

- Moraš li u donji grad? Ako ti je moguće, da ostaviš društvo, drago bi mi bilo, da pođeš malko sa mnom. Imam ti još nešto važno kazati. Tražio sam te već danas.

- Nemam dolje ništa silno. Gospođica će me ispričati. Ako dakle izvoliš, idem s tobom. Klanjam se, gospođice, izvinite. Zbogom, Krešimire!

Kačić ostane sam s djevojkom. U taj čas kao da ga je podišla obična njegova plahost, pa samo što se nije razljutio, što ga je Živko ostavio. Ništa ne govoreći išao je uz nju, a glavom mu se vrtile svakojake misli. "Dakle djevojke pratim; oh, da me samo koji poznati ne vidi, još bi mi se narugao. Ne znam, ni čija je ni što je. Ipak bih morao s njom štogod progovoriti; držat će me inače za glupana. No do bijesa što da reknem? Oh, taj Živko, kako me je mogao ostaviti, pa i taj Mirković, zašto je baš taj čas morao doći!

- Gospodine, budite tako dobri! - prene ga iznenada plahi, uspregnuti glas djevojke, koja je stala i sva crvena u licu držala prema njemu ruku, da se za nj prihvati. Bijahu bo došli baš k najstrmijemu smrznutomu mjestu.

- Molim, izvolite, - nespretno i sav zažaren ponudi joj se Kačić. Ona mu se tek nešto, iz daleka, uhvati oko ruke.

- Jeste li vi, gospodine, Zagrepčanin? - počne napokon djevojka, koja se kao svako žensko čeljade prije sabere i prekine neugodnu šutnju.

- Nisam! - odvrati Kačić odmah nježnim glasom opet sasvim primiren. - Ja sam iz Slavonije, no roditelji su mi odavle iz Zagorja. Otac mi ju služio dolje dugo vremena kao činovnik.

- Tako? - I moj pokojni dobri otac bijaše nekad ondje činovnik. Sjećam se, da nam je često pripovijedao, kako je ondje ugodno i lijepo.

- Lijepo jest, no sve otuđeno!

- Kako to? - upita ona pravom izvjedljivošću. Uza to je podigla glavu i sad se bliže primakla i čvršće uhvatila. Kačić je tek postrance pogleda i uvjeri se, da ovo lice nije samo veoma lijepo, nego i upravo umna izraza.

Ta pomislite! - nastavi on živahno, - još danas ima ljudi u Slavoniji, koji ne znadu, da su Hrvati; drugi opet hoće, da budu Nijemci, Madžari i sve drugo, samo ne Hrvati. Ondje ne govore, gospođice, ni riječi hrvatski, pače inteligentni ljudi nazivlju hrvatski jezik šokačkim. Nije li to užasno? - dovrši ljutito Kačić.

Ona mu dade sasvim pravo, i Kačić se iz njezinih riječi uvjerio, da je to naobražena djevojka narodnoga osjećaja, što ga još više za nju uznese.

Od sada im razgovor samo tekao. Kačić se sam sebi čudio, kako mu se jezik razvezao, odakle mu toliko riječi, odakle toliko smjelosti bez ikakova usprezanja. Svu tu promjenu pripisivao naravskomu i milomu načinu djevojke, kojim se bez svake koketerije zanimala za svaku njegovu riječ i pripovijedala sasvim iskreno i otvoreno svakojake sitnice iz svojih doživljaja.

Nije tu ni zere kakova prenavljanja ili namisli, - nevino čisto djevojče, prava hrvatska djevica! - mišljaše u sebi, slušajući, kako pripovijeda, da joj je uboga majka, - ah, kako je ona dobra! - uvijek boležljiva, da živu od neznatne mirovine, ona da pripomaže time, što šije za strane. I danas je morala ići u jednu kuću raditi, jer ona gospođa ne da posla iz kuće.

- Teško se živi, - nastavi djevojka, - al je ipak Bog dobar! Kolikima je još gore! Ah, kod nas u istoj kući stanuje takva jedna bijednica sa četvoro djece. Kad nju vidim, onda tek znadem, kako je nama dobri Bog milostiv! - završi djevojka zažarena od napora, što joj hodanje prouzroči.

Kačić je pogledavao postrance na fini joj ljupki profil i osjeti u sebi nešto neizrecivo slatko, nježno i bio bi najvolio - što? - privinuti je k sebi, ili pasti joj oko vrata. Ah! nije on sam znao što. Znao je samo da kraj njega ide prekrasno, predobro djevojče, i da on za sav svijet ne bi htio sada to mjesto nikome ustupiti. Poteklo mu dušom neopisivo blaženstvo, u spominjanju zadrhtali mu neopredjeljeni osjećaji, zaplovile nejasne slike, crte, sve to iz doba prvoga mladenaštva, kad je sanjao i želio djevojku izvanrednu, - pa gle! - kao da je u djevici ovoj sve to opet našao! I dok je ona ljupkom dražesti milo i tiho čavrljala i čavrljala kao ptičica u proljetnom gaju, - ova prispodoba mu se sveudilj nametala, - on ju je žarkim pogledima promatrao i svu njenu prikazu u se upijao, da opet šapne: Oh, eto ti prave hrvatske duše!

Prepustiv se razgovoru, nije ni jedno od njih ni opazilo, da su iz Mesničke ulice već davno zakrenuli u Gornju Ilicu. Iđahu polagano sastajući malo koga na ulici. U to doba dana sav je Zagreb na ručku. Tek sredinom ceste prolazile pojedine hrpe ladanjskoga svijeta