Odabrane pripovijetke

Gjalski

Sadržaj

IZ KNJIGE TRI PRIPOVIJESTI BEZ NASLOVA:

DRUGA PRIPOVIJEST

NAJA

PERPETUUS

SA SELA

LEGENDA IZ DVORIŠTA KBR. 15

ZAŠTO?

ŽIVOTOPIS JEDNE EKSCELENCIJE

LJUBAV LAJTNANTA MILIĆA

NACIONALNA EKONOMIJA

SVETA NOĆ

ČUDNOVATI TESAR

LIRSKI INTERMEZZO

SA ŠETNJE

Bilješke

Rječnik

Bilješka o autoru

Impressum

IZ KNJIGE

TRI PRIPOVIJESTI

BEZ NASLOVA

DRUGA PRIPOVIJEST

(1858-1879)

U Zagrebu, u Gornjem gradu, znam za jednu malu kuću posve nisku i neznatnu. U toj sirotinjskoj kući, uz još neke nesretnike, živjela je dugo, dugo godina bijedna jedna švelja, imenom Julika udova Horvatekova. Stanovala je tek u jednoj sobici, gore pod tavanom, a kod nje je bio sinčić njezin, dobri mali Matko. Išla je šivati također u okolicu, na obližnja vlastelinska imanja. Ta joj je zasluga bila milija od gradske, jer je tako prištedjela hrane i, glavno, tako je došla u priliku da joj sin Matko u školske praznike imade zgode doći na selo i među gospodsku djecu od koje će se moći naučiti njemačkomu jeziku.

Udovica je Julika bila... ne, tako neću da počnem. Drugačije ću. Bar da odmah kažem, kako je to da znadem o njoj pričati. Eto: bijah jošte onda dijete. I kad mislim na to doba, često i prečesto mislim na jedno. U visokim tamnim sobama očinskoga doma, u vrijeme dugih jesenskih večeri, sakupljasmo se mi djeca, sad u jednoj sad u drugoj sobi, oko mlade lijepe ženske da slušamo njezine bajke. Ona bi sjedila pred nekim uskim staromodnim stolićem i neumornom marljivosti šivala i šivala. Mi se što uže savili u klupko oko nje, i malo da joj nismo laktovima smetali. Djetinje tuste ručice naslonili bismo na stolić i upirali o njih svoje ražarene obraze, a oči, zastrašene znalične oči posve upiljili u usne bajaličine. I miš ne bi smio nečuven proći sobom, tako bijasmo tihi i mirni. Ona bi pak jednako šivala i jednako neprekidno, za nas uvijek zanimljivo, govorila i govorila, pripovijedala o vilama i suđenicama, o pedalj-ljudima i gorostasima, o vukodlacima i o onom rajskom dobu kad su ptice i đurđice znale još govoriti, kad je sv. Petar apostol dolazio još na zemlju i hodao oko mlinova i kovača. Bajala je dobra žena jednako strpljivo. Nikad joj ne bi dodijalo, i tek koje dijete trebalo je da istom natukne svoju kakvu posebnu želju, taj čas ga je znala umiriti i redovno mu je ispunila zahtjev. Ah, koliko puta bi uzela odmah po drugi put pripovijedati koju osobito krasnu, to jest osobito užasnu, čim je samo koje od nas uzdahnulo i reklo: »Oj, kako je ovo lijepo! Draga Julika, dajte još jedanput ovu istu.« Molitelja bi samo umiljato pogledala, pa onda odmah iznova istu: »Bio, dakle, jedan kralj.« A mi bismo opet jednako slušali oprezno, mala nam djetinjska srca drhtala od ljubavi za junakom kao i prvi put, iznova smo osjećali kako nam se od znaličnosti i od suzdržavanih suza i mišice u obrazima umaraju, kako nam se od straha koža ježi i kako nam srsi tijelo hlade, te bismo se svaki čas obazirali na crne kutove u dugoj tamnoj sobi, i s većim nego obično trepetom slušali zavijanje jesenskoga vjetra što se je plačno i bijesno lomio po uglovima staroga doma i sablasno miješao s neprestanim lavežom pasa. Oj, koliko dragi časovi! I svaki put je trebalo mnoge borbe s nama dok su nas mogli rastaviti od »ljubljene, dobre« Julike te nas sprtiti u djetinjske posteljice.

Inače bijaše Julika uvijek tiha i mirna. Ako je kada štogod rekla, to je svaka riječ glasila blago i posve čedno, uza to i žalosno. Nije se ona prenavljala ili pretjeravala, već je sva nekako disala silnom tugom i pecali. Uopće bijaše veoma ponizna načina. I premda bijaše takva, opet je imala nešto u sebi da joj je svatko iskazivao mnogo počitanja. Mi djeca, pokraj sve ljubavi svoje i pokraj sve dobrote njezine, nikada se nismo usudili na kakvu drzovitost ili obijesnu šalu spram nje. Više je mogla ciglim jednim pogledom svojim kod nas opraviti negoli »informator« i najstrožim riječima. U kuću bi našu dolazila radosno svake godine, pod jesen na više nedjelja, da šije baš za nas djecu. Majka moja silno ju je voljela, a i Julika bijaše majci i cijeloj kući iz dna duše odana.

Kad su u određeno vrijeme pošla kola po nju u grad, bilo je u nas vazdan već prije nestrpljiva iščekivanja. Kod dolaska pljeskali smo u ruke, vješali joj se za skute, a ona je tiho smijući se najprvo pristupila k majci i poljubila je jedva se usnama dodirujući ruke. Tako isto oca. Onda istom redom k nama djeci. Ej, kako smo sretni bili! Ja još danas ne znam ne bih li morao u Juliki nazrijevati prvu svoju ljubav - makar mi je bilo istom kakvih sedam godina. Svakako stoji da sam se često i prečesto ravno pred njom ustobočio i jednako je gledao. A u tome bilo mi je toliko drago i tako lijepo! Još je sada vidim kakva je bila. Visoka u tijelu i nježna i stasita. Blijedo, tek slabo zarumenjeno lice bilo je takvo da sam uvijek pomišljao da mati božja mora upravo tako izgledati. Uistinu prekrasno lice. Tamne modre oči odavahu, istina, mnogo žalosti, no sjale su tolikom dobrotom i vjernosti da sam ja takav pogled još samo u pasa vidio. Kakve joj je boje kosa bila, nisam mogao znati, jer joj glavu pokrivaše uvijek širok crn rubac, koji je duboko u lice padao i davao joj tako izgled koludrice ili svetice, kakvih vidjevasmo na sličicama u majčinu molitveniku. Taj rubac činio je također da joj je lijepo mlado lice, ionako uvijek ozbiljno, još više nosilo na sebi strogost, spokoj nos t i neki mir koji je svakoga silio da bude dobar i učtiv s njom. I, zbilja, nitko u kući nije se vladao prema njoj kao osobi najmljenoj uz običnu nadnicu. Majka to i strogo zahtijevaše. »Ona je purgarica!« - rekla bi služinčadi kad bi opazila da se koje čeljade nije ponijelo kako je trebalo. Nama pak djeci bi kazala: »Ta Julika je tako dobra, pa sirotica i veoma nesretna.« Sirotica! Već tada gotovo me je povijest Julikina više dirala od povijesti svih nesretnih i začaranih kneginja. A bio sam još dijete, a to je bila onda istom polovica njezine nesreće! Često i često je zatekoh gdje joj niz krasno lice curi suza za suzom. Bio sam, istina, premlad da mjerim onu njenu tugu, no opet sam mogao poznati da je draga i dobra Julika silno žalosna, pa se skučim u kut i stanem plakati - plakati da mi je daha nestajalo.

Već onda bila je Julika udovica. Ili, pravo da kažem, nama djeci tako se kazivalo. Poslije sam tek saznao da joj je onda još, u vrijeme prvoga moga sjećanja, muž živio.

Bijaše ona dijete čestitih građanskih roditelja. Otac joj je imao negdje u Vlaškoj ulici u Zagrebu dućan s raznom robom. Trgovina mu je išla dobro. No zarana još izgubi ženu, a Julika majku, koja u najstrašnijim mukama svoje teške bolesti i u času gotovo već agonije još je uvijek imala samo na pameti svoje drago dijete, te se umirući ljutila i na muža i na sluškinju što dijete nije dobilo svoj večernji obrok na vrijeme. Otac nije dugo udovovao. Kuća je trebala gospodaricu, te se on po drugi put oženi. Uzeo ljepušastu mladu djevojku iz sela. I sada je trgovina uspijevala, ali svake godine bilo krštenja u kući. Napokon, za kojih deset godina, jedva je dućan nasmagao toliko da prehrani toliku obitelj. Svaki zalogaj, svako parče hljeba imađaše svoju točnu tanku mjeru.

Zato se svako čeljade osjećalo na računu kućnome. Naravno, domaćica nije kod svoje rođene djece počela s prekobrojnima. Njoj je prva Julika bila suviše na računu. I najmanju stvarcu teško joj je priuštila. Silno joj materinje čuvstvo žene rodice[1] jednako govoraše da je svaki komadić hrane i svaka kapljica pića što Julika potroši - oteto njenoj vlastitoj djeci. I Julika je morala od maćehe trpjeti svako zlo i pokor. Mogla se ona naraditi kao nijemi stvor, vršiti posao dviju-triju sluškinja, mogla se suzdržavati od jela, koliko samo dopuštaše narav, i glad utišavati vodom da joj se slabine nadule - sve to ne mogaše da utiša gnjev maćehe. Čim je Julika ponarasla, bude, dakle, maćehi jednako želja da djevojka što prije iziđe iz kuće, da se uda ma za koga. »Samo da se tko pokaže na pragu, pa ma bio star, gurav, ćorav, sirotan, ma kakav - samo da je muž i da je odvede, da je vodi, vodi iz kuće!« - govoraše žena otvoreno. Julika je također slično mislila. I ona je nestrpljivo iščekivala čas kad će se riješiti svoga zla u roditeljskoj kući. Da joj nije bilo za oca koga ljubljaše vjerno i strasno, davno bi bila odskočila od doma i otišla ma kamo, makar i služiti.

Jednom dogodi se nešto. Onda joj je bilo tek što više od sedamnaest godina. Maćeha je karala i, bome, najposlije stala tući. A nije imala baš nikakva razloga da je psuje. Najstarije dvoje djece posvadilo se i do živa izbilo i izderalo. Maćeha u svome jadu skoči onako u košulji u dvorište, te već zamahne da će po djeci. Taj mah siđe u dvorište i Julika, na glavi s ogromnom košarom dječjeg rublja.

Čim je maćeha uoči, pusti djecu i navali na Juliku. Najprije uzme vikati i grozno psovati što djevojka na djecu bolje ne pazi, nego ih pušta da se tako grdno istuku, te jednome krv iz nosa curi a drugome su hlačice od stegna do koljena poderane. Julika odvrati da je morala rublje prati za najmlađe dijete te nije imala kad da se za drugom djecom ogleda. Nato istom skoči bijesno maćeha i, bome, udari na djevojku te je uzme biti kud je dosegla. Najzad ju je vucarila po dvorištu, držeći siroticu za dugu joj bujnu kosu, i ogromne dojke žene rodice tukle po zraku kano klatno o zvono. U svome jadu nije bijesna žena spazila da joj se košulja odmakla do pupka. Julika u svojim mukama zazivala oca. No umjesto oca pokaže se na vratima, što su iz dućančića izlazila u dvorište, visok, krupan mladić. Taj, ne budi lijen, istrgne djevojku iz bijesnih ruku i postavi se ravno pred razjađenu ženu.

- Habakt! Mir! Nije l' vas stid? - odsiječe napolak ljutito, napolak s dobroćudnom šalom. Maćeha se prestravljeno i zadivljeno zagleda u mlada čovjeka, i u tom čudu nije mogla ni jedne riječi da izusti. On, videći gole silne sise, nešto se zastidi i pocrveni, pa kao da se nije ništa desilo, promuca tek da u dućanu nije nikoga našao, a treba mu za groš čavala. I odmah poče gorostasnom svojom rukom, oko noktiju posve crnom i po prstima još gusto obraslom, pokazivati na dlanu druge ruke kakvih mu čavala treba.

Julika, pokraj sviju svojih bolova i tijela i duše, prva se snađe i povede čovjeka u dućan. Sva zaplakana, još je uvijek drhtala po svem tijelu, i dugo je trajalo dok je našla prave čavle. On joj je pomagao tražiti i ni da bi jednom riječi spomenuo pređašnji prizor u dvorištu. To se Juliki sviđaše. Ionako nije znala kud bi se od stida djela. Kad je napokon dobio željenu robu i platio svoj groš, upita tek je l' joj »ono bila majka«. Da, kod odlaska upita još djevojku za ime. Odsele je dolazio svaku večer stoto kupiti, poslije našao zgode svaki dan da po dva-tri puta dođe u dućan. Saznali su od njega samoga da je kovački kalfa, da je služio osam godina u carskoj vojsci, da je sada stalni »urlauber«[2] i da se zove Marko Horvatek. Imutka nije imao, ali se nadao da će dobiti mjesto vlastelinskog kovača kod nekoga grofa u zagorju. I spominjući to, nadoveže: »Bio bih ga već dobio da sam oženjen, grofovski provizor neće nego oženjena čovjeka. Veli: - Neoženjeni ljudi bećari su i protuhe - a kako da se ja ženim, kad nemam ništa? Vojništvo mi doista ne smeta. Kapetan mi je rekao da se sad mogu ženiti jer sam osam godina služio. Al što - nemam novaca!« - »E, imadete svoje zdrave ruke, majstor ste, bome svaka varoška djevojka može vas uzeti. Ne tražite ni vi novaca od djevojke, pa ćete naći!« - reče Julikina maćeha.

Odsada je jednako maćeha svraćala s Markom razgovor na ženidbu, a kad je jedne večeri došao kazivati da je jutros sam grof poslao po njega i nagovarao ga, onda mu maćeha otvoreno savjetova neka se s Julikom uredi. On je, bome, davno mislio na to. Tek se bojao ne bi mu je dali, jer, najzad, ipak je »frajla« i »štacunarska kći«. Za nju samu bijaše siguran. Nisu, istina, nikada ništa rekli jedno drugome, ali opet on je nekako mislio da je djevojka uz njega.

I tako se još iste večeri sve uredi, a sutradan pođoše već k župniku kod Sv. Petra da jave svoju nakanu stupiti u »sv. sakramenat skupnog hištva«. Susjedi su odgovarali oca. Govorili: »Nema čovjek još 'apšit', a ljudi koji čitaju novine pripovijedaju da će biti opet rata u Italiji, jer se sam francuski car nešto za Talijane zauzimlje.« Otac Julikin gotovo se s njima slagao, ali pred maćehom nije se smjelo takvo što ni spomenuti. I Julika sama teško iščekivaše čas kad će svatovi minuti.

Tako se uzeše. Vani na selu bude mlada ženica upravo blažena i sretna sa života koji je sada počela. Ne - od raskoši prvih bračnih mjeseci. Ljudi hiteći za poslom i dnevnim hljebom nemaju kada da namiču svojoj duši i svome srcu takav luksus. Njena je sreća glavno postojala u dragoj brizi oko malena kućanstva i - što nije više trpjela progona kakvim ju je maćeha mučila. Iz početka smetala joj donekle zabrinutost poradi rata, no sada ujedared utišali glasovi, i ništa se nije čulo. Tek kako su kojih deset-jedanaest mjeseci proživjeli i već čuvali sinčića u zipki, dođe poziv, i Marko morade »izmarširati«.

Sad je Julika, da sebe i dijete prehrani, morala segnuti za iglom. Tako je započela svoj šivalački zanat. Kod domaće je provizorice počela, a odanle su je zvala s vremenom i susjedna vlastela. Već u prvi mah dalo joj se nažao što mora svoje kućanstvo ostaviti i što nije više samosvojna gazdarica. No tješila se da će sve to tek za vrijeme[3] biti. Grof joj je obećao da će mjesto kovača čuvati za Marka, a i on je govorio da će valjda skoro doći Marko kući.

No grofova se ne ispuni. Marko je još uvijek bio na vojni, a od bojišta dolazili zli glasovi. O njemu i od njega nikada ništa. Julika je morala napokon uzeti stan u varoši.

Opet je bilo svečera. Julika je sjedila u svojoj sobici i zibajući nogom zipku marljivo šivala. Ta imala je prešan posao da sakupi štogod novaca i da pošalje svome Marku, od kojega na sva nebrojena pisma nikad nikakva glasa, osim prije kakvih osam dana kad joj je tuđa ruka priopćila ukratko da je Marko u bolnici bolestan. Htjede mu, dakle, poslati mali krajcarak da mu bude lakše u bolnici. Onog večera jednako joj nekako teško bilo na srcu. Ni ona običajna pjesmica, kojom bi svaki put uspavljivala dijete, nije joj htjela taj put preko usana. Vidjela je naime poslije podne prosjaka bez noge, s vojničkom kapom i medaljom, kako vuče po ulici »organac«. Onaj čas je nešto zazebe u duši i pomisli kako bi strašno bilo da joj Marko takav dođe. I poslije toga nije više mogla naći mira, makar je umovala da bi u tome slučaju došla kakva vijest, da u listu što ga je dobila nije ni jednom riječi spomenuta kakva teška bolest, a kamoli kakva rana. Sjećala se još kako joj je Marko više puta pripovijedao da se vojnici često običavaju, bajagi bolesni, uvući u bolnicu, samo da izbjegnu koji put trudnoj službi. Valjda je i Marko tako učinio! Da, da, bit će tako, prevejan i mudar je Marko!

No sve to nije hasnilo, ona se nikako nije mogla primiriti. Mali se u zipki probudio i zaplakao. Obje ručice i nožice digao ravno u zrak, te ih oblilo svjetlo od svijeće da su se rumene i ružičaste sjajile. Julika naglo pusti svelo iz ruke i prigne se k djetetu da ga cjelovima umiri. Kod toga uzme jednu ručicu i nožicu u ruku i obaspe ih nebrojenim poljupcima, pa mišljaše kako je negda i kod onoga bijednoga prosjaka majka njegova uživala u njegovim isto tako finim rumenim nožicama, a danas - sirotan! I ona, ne znajući zašto, gorko zaplače.

Tako nije čula da je netko pokucao na vrata i, ne čekajući, polako napolak otvorio. Kad je glavu digla, vidi muža svoga kako se na usko otvorena vrata šulja i vuče u sobu, i to tako da je pokazivao samo lijevu stranu tijela. Julika veselo skoči k njemu. Od suza radosnica u očima nije ga pravo ni vidjela.

- Oj, hvala bogu da si došao, bila sam već toliko zabrinuta! - klikne i krasno joj lice opet je sjalo od sve svoje mladosti i od sve sreće.

On se sveudilj nije sasvim k njoj okrenuo, nego jednako tek pokazivao svoju lijevu stranu, a desnom se sakrivao za vratima, baš kao da u desnoj ruci nosi kakav dar kojim je želi nešto kasnije iznenaditi. Ali, dakako, izgledao je tako prašan, poderan i užasno mršav, jednom riječi izgledao je bijedan da je gotovo ludo bilo misliti da takav čovjek može kome kakav dar donijeti. I Julika je tako nekako mislila. A onda, ah, bolno vrisne i, primajući se za glavu, posrne najprije korak-dva naprijed, onda natrag, i morade se nasloniti cijelim tijelom uza zid, toliko je potrese golema nesreća što je pred sobom gledaše. Mužu je falila desna ruka, odmah gore već od ramena, desna noga od sredine koljena. I dugo, dugo plakahu nesretne duše i moljahu milost u boga.

- Kako živjeti sada? - nametalo im se jednako pitanje. Julika sa svojim švelom tek je toliko zaslužila da je mogla jedan želudac za nuždu nahraniti, no kako će odmah tri zadovoljiti? I njegovo i njezino se oko bolno očajno zagledaše u kut gdje je smješteno bilo njegovo oruđe kovačko. Ah, sad mu više neće služiti. Julika je bila blizu gotovu očaju.

Drugi dan je cijela već kuća znala za nesreću. Tu joj prvi progovori sustanar Dimler, muzikant u njemačkom zemaljskom kazalištu i dnevni čar u nekom carskom uredu. Taj joj reče da Marko, kao isluženi kaplar, imade pravo na službu u kojoj carskoj kancelariji kao pisar ili »amcdiner«,[4] osobito što je invalid.

- U mome uredu imademo oficijala koji je »amcdiner« i hoda drvenom nogom. Moj je zemljak, tamo iz gornjeg štajera. Dakle, i vaš će muž dobiti službu. Znade li pisati?

- Pisati? Čekajte, čini mi se da znade, jer čitati umije. Ali pisati...? Ah, jao, da je prije i znao, nema desne ruke.

- Uh, istina, e pa što - kao »amcdiner« dosta će biti ako znade čitati.

Odsada je Julika imala nade. Marko je znao pisati; istina nikada bogzna kako. Kako dakle tek lijevom rukom! No Julika se i tu snađe. Još istoga večera sjedili su muž i žena za stolom, i široka kovačka pleća bila su sagnuta nad hartijom, a ruka ljevaka, teška od svoje nemoći, mučila se da pravi slova. Na papir, da se ne odmiče, stavila žena svoj šivaći jastučić i u isti mah i šivala i pazila kako joj muž pravi slova. Tako je odsad vazdan bilo.

Napokon se čovjek uvježbao da je prilično mogao pisati. Kada je o tomu bio potpuno svjestan, morade dnevničar sastaviti molbu za službu, te je Marko i Julika odnesu gospodi. Išli su svakud. Kod toga im tek mnogo pačilo što gospoda nisu umjela hrvatski govoriti, a njima obadvoma bilo je teško ili nikako s nijemštinom. Stoga su »hofratski« ili »štathalterajski« odgovori stereotipno glasili: - Hm, hm. - I redovito, nakon tako kratka odgovora, digla se ili suha duga ili kratka debela ruka uz visoko u zrak ispravljeni vrat, uvijen u »zlatni krogen« pete ili šeste »dijetenklase«, te pokazala na vrata, i onda se odmah potegnuo vrat sasvim u svoj zlatni »krogen«, a nos, što je gotovo jedini još iz njega virio, ukopao bi se u omašni »konvolut« spisa što je upravo na stolu pred njim ležao. A Julika i Marko, nekako posve i zadivljeni i prestrašeni - da, posve bi glupi izišli iz sobe.

No uza sve to, po staroj navadi našeg čovjeka, Julika i Marko tumačili su ovaj pitijski »hm, hm« kao dobar znak za sebe. Jer da ne bi ništa bilo, zašto im se ne bi odmah reklo?

Ta je dobra nada potrajala još i onda kad i nakon tri mjeseca nije nikakve službe bilo, nikakva rješenja molbi. No nisu sami tako sudili. Svatko im je govorio kako ne može da bude sumnje te će Marko dobiti službu. Dnevničar, štaviše, našao nekakvu naredbu, neki patent, gdje stoji natiskano da su isluženi vojnici prvi na redu za takva mjesta.

Najzad ipak počeli su se nešto bojati. Jer najprvo je bilo nade da će dobiti kod suda službu, gdje se upravo bilo ispraznilo podvorničko mjesto. No jednoga jutra, kad je Marko pošao k sudu da se raspita i razvidi, pokažu mu nekoga Nijemca koji je tamo iz Šleske došao te postao ovdje podvornikom. Marko se ljutio. »Što treba iz te daljine čovjeka - a imadu nas, mene, hm!« - reče dnevničaru, no taj sav poblijedi i odbjegne iz njegove blizine. Drugi pak jedan utješi ga da će njega namjestiti valjda kod financije ili kod štathalterije, jer bi kod suda ipak teško služio kad mu noga fali, što bi svakako uvelike priječilo kod dostavljanja sudbenih rješidba. Marko se s tim umirio i opet mirno čekao.

Napokon mu dođe molbenica. Julika je baš toliko njemački znala da je mogla nahrpteno rješenje čitati i razumjeti ga. I tu je čitala da se molitelj odbija, jer nije iskazao znanje njemačkoga jezika. Bijednica ostade kao omamljena.

- Dakle, kazuj što je! Kuda me metnuše? - nestrpljivo je upita muž.

- Ništa! - očajno promuca ona, i spis joj se odmakne na pod po kome se mali Matko mučio i klizao da učini prvi korak.

- Ta, to nije, to ne može biti! - klikne on. - Ti nisi valjda dobro razumjela! Eto, šteta, što nismo pitali pandura koji je donesao. Ah, kakav njemački! Ta nisam ja molio da budem sudac ili ašešor, što li! Takvoj gospodi bit će valjda nužno da znadu njemački, ali ja - ja moljah tek mjesto podvornika, a tamo, bogami, nije potrebito da njemački znaš. Ne, ne, ti nisi razumjela. Gdje je molbenica? Oh