Giga Barićeva

Giga Barićeva

Milan Begović

Sadržaj

I. knjiga: Sedam prosaca

I. ISPOVIJED

II. IRINA ALEKSANDROVNA

III. LIKVIDACIJA

IV. GALERIJA PROSACA

II. knjiga: Na ratištu

I. GIGINO VJENČANJE

II. U IŠČEKIVANJU

III. knjiga: Povratak

I. OTAC I KĆI

II. LUĐAČKI PLES

III. GATANJA I PREDOSJEĆANJA

IV. BEETHOVEN: SONATA QUASI UNA FANTASIA op. 27. No 1.

V. DRAMA

Rječnik

Bilješka o autoru

Impressum

I. knjiga: Sedam prosaca

I. ISPOVIJED

Što se više smanjivalo danje svjetlo u predvečernjoj praznini Markove crkve, to su više rasle freske Joze Kljakovića i naduvale se do sablasne glomaznosti. Figure se pretvarahu u nekakve misteriozne orijaše, koji su bili spremni da se svaki čas usprave i razvale zidove i lukove, što su se hvatali negdje gore visoko u tami.

Tako se bar pričinjalo Gigi Barićevoj, koja sjedi tu u jednoj od posljednjih klupa ima gotovo tri četvrta sata, u očekivanju ispovjednika i stenjući pod hitrim i nasrtljivim mislima, koje su se mahnito prekopitavale jedna preko druge i udarale o njeno čelo i sljepoočice.

Napokon spusti tešku glavu na klupu i tako pognuta ostade nekoliko časaka.

U crkvi je bilo hladna. Osjećala se mokrina kišnoga februarskog predvečerja, studen kamenog poda i ukočena, svečana samoća.

Da je tkogod slučajno ušao i opazio nepomičnu i svinutu siluetu te žene, zacijelo bi pomislio, da su je najveće duševne boli i najteži grijesi doveli ovamo pred božje lice, od kojeg evo traži utjehe i oproštenja.

Ali tko pobliže poznaje Gigu Barićevu, taj bi se samo začudio i pitao, kako to, da se ona u ovo doba, kad nikoga nema u crkvi, nalazi ovdje, ona, koja je uopće rijetko kada pohađala svetišta i crkvene obrede. I ne bi mogao sâm sebi dati odgovora ni razjašnjenja. Ne bi nikad došao na pomisao, da je ovaj Gigin pohod u crkvu i pristup k svetoj ispovijedi više plod nekog sujevjerja, nego iskrene pobožnosti, više neko ispitivanje udesa, nego predavanje Onome, od koga svako skrušeno kršćansko srce očekuje najveću utjehu i posljednji spas. U konačnoj svojoj svrsi slično obredu, što ga izvodi ona ruska gatalica u karte, kad joj čita iz njih buduće zgode njezina života ili tumači njezine zapletene sne i košmarske vizije.

Stoga nije nikakvo čudo, što je ona danas u pet sati došla u ispovjedaonicu, a u sedam očekuje Irinu Aleksandrovnu Bessmertnu, u zagrebačkim boljim krugovima poznatu i vrlo traženu proročicu.

Ali Giga se prevarila.

Doduše pošla je jutros u župni dvor, ispričala župnikovu pomoćniku, nekom suhonjavom, dugom franciskanu, čitav svoj život, povjerila mu, u kakvoj se nalazi dilemi i zaželjela da je on uputi i svjetuje. Sve je to bilo ne zbog toga što bi ona možda tražila i trebala savjeta i upute, nego upravo zbog toga što se pouzdavala više u slučaj nego u svoju odluku. Mislila je: šta joj franciskan reče to će i učiniti. Dakle: kao kakva hazarderka.

Pad kad joj je fratar rekao neka predvečer dođe na ispovijed, jer on joj može svjetovati samo nakon ispovijedi i u ispovijedi, onda je ona jednako lakoumno pristala, kao što je lakoumno i pokucala na njegova vrata. I čitav dan nije više na to mislila. Zapravo nije joj preostalo vremena da na to misli. Pošto je izašla iz župnog dvora, sašla je u Donji grad, obišla nekoliko dućana, zavirila kod svoje krojačice, naručila voća i jestiva, jer danas je utorak, a svakog utorka, poslije večere, dolazili su njezini običajni gosti: prosci.

Da prosci. Njih sedam.

I to ne kojekakvi udvarači i kavaliri, koji samo flirtuju i traže zabave i očekuju ovu ili onu, manju ili veću milost - ne, nego pravi, realni prosci, koji se uporno i ustrajno, ima već nekoliko godina, otimaju o njezinu ruku i čekaju, svaki na svoj račun, da Giga napokon reče:

- Da i amen!

- Jednoga ćete utorka čuti moju odluku! govorila je ona i odugovlačila već godinama da se konačno izjavi. A na njihov konačni i stereotipni upit:

- Kada će doći taj utorak? - odvratila bi ležernim, pjevuckajućim tonom:

- Možda za osam dana, a možda i nikada.

Popodne joj je prošlo vrlo hitro. Poslije ručka, kao obično, spavala je dosta dugo, dok je nije probudio telefon. To je bila vrijeme kad su telefonirala. Gospoda prosci.

Katkad se javila dva-tri, a drugi put bi se opet izredalo svih sedam. Lovili su spoj jedan za drugim, strpljivi kao sedam Jobova, čekajući trenutak kad će predgovornik odložiti slušalicu pa da preteknu slijedećega. Giga je ležala na divanu, palila cigaretu za cigaretom, slušala je njihove brbljarije, komplimente, budalaštine; plitke dosjetke, izjave i izljeve, reagirajući konstantno duhovitim primjedbama, persiflirajući njihove najsvečanije izjave, bagatelizirajući najozbiljnija uvjerenja.

Čim je digla slušalicu, znala je odmah po glasu tko je na telefonu. Odmah bi I ona svoj glas karikirala i asimilirala onome, koji se javljao, ozdravljajući na pozdravu i nazivajući njegova vlasnika posebnim nadimkom, od nje izmišljenim i konstantno upotrebljavanim. Danas su se javili svi. Čitava dva sata držala je ona slušalicu mijenjajući je s jednog uha na drugo, koja su se razdražena od dodira i dugog trenja, zacrvenjela i užarila.

Pri kraju bila je već umorna, tako da je sedmom, kad se najavio, odmah rekla:

- Budite kratki, umorna sam!...

Za nekoliko se minuta preobuče, nasadi hitro malu toku na glavu, navuče krzneni ogrtač i izađe na ulicu, od koje nije bilo daleko do Markova trga i crkve. Putem je još uvijek bila lakomisleno raspoložena, gotovo frivolno, kao da ide na kakav sastanak ili u kupnju nečega što će je razveseliti. Sav njezin interes bio je koncentriran samo u jednoj stvari: hoće li fratar sa svojim savjetima biti u skladu s njezinim željama?

Ali kad je ušla u crkvu i sjela na klupu, uhvati je čudnovat strah, neka postiđenost i ženantnost. Osjetila je odmah da su i mjesto i način i čovjek, koje je izabrala za svoj eksperimenat, preveć uzvišeni i sveti prema njezinu sujevjerju. Izgledaše joj ono, što je poduzela, kao svetogrđe. I začas je postala mala i kukavna zajedno sa svojim željama i nadama. Sve ono površno, frivolno, zemaljsko što je bilo na njezinoj duši, počelo je da je tišti.

I glava joj se spusti na klupu, a usne stadoše tepati nekim čudnim, gotovo dječjim šaptom već davno zaboravljenu molitvu.

Ostala je tako nekoliko trenutaka ponavljajući neprestano ono malo izreka kratke molitve, ali svaki put sve to iskrenije i to uzbuđenije. Katkad je koja riječ nasrnula na usta kao prigušeni krik, a koja i kao suzdržan jecaj.

Skrušila se potpuno. Ne možda zbog grijeha i prestupaka, koji bi joj teretili savjest i koje nije mogla tako naglo ispitati, uopće ni sjetiti ih se, nego najviše zbog toga, što je napustila da dolazi ovamo, gdje sve ono, što joj se u životu čini tako važno, postaje ništetno i isprazno. Tako je sada osjetila stid radi priznanja, koje je jutros dala fratru, da se nije ispovjedila otkad je izašla iz škole. Ni onda kad se udavala. I za tren projuri mislima kroz sve te godine, da nađe svoj najteži grijeh. Tražila je i prekopavala po prošlosti, koja je pred njezinom fantazijom; letjela, kao kakav ludi film, strelovitom hitrinom.

Vidjela je samo nekakve isprekidane slike, nagomilane, iscerene, tako da ih nije razaznavala, natpise, koji su tako žurno prolazili da ih nije mogla ni pročitati. Možda je sve to nekad bile i postojalo, ali jedno je pretjecalo drugo, brisalo, uništavalo, ne dopuštajući da se išta izgradi i fiksira u njezinoj pameti. Samo se jedna predodžba ponavljala, vraćala i bila savršeno jasna. Nešto, što je i inače, kad god se toga sjetila, izazivalo u njoj, ako ne baš grižnju savjesti, a ono ipak neku vrstu samooptužbe.

Bila je to jedna mala tragedija, u kojoj je baš ona igrala ulogu neumoljivog fatuma. Doduše, ona je tu postupila iz potrebe, a možda i iz samilosti, ali ipak nije nikad mogla uvjeriti sebe da nije bilo na koncu konca posrijedi i nešto egoizma i okrutnosti. Kad je njezin vjerenik u svoje doba polazio u rat, ostavio je kod nje svoga Nera. Divan i razuman vučjak, koji se potpuno preobrazio pošto je nestalo njegova gospodara. Postao je razdražljiv, neposlušan, divlji. Giga je bila na sto muka. Htjela ga je pokloniti bilo kome, ali svak se ustručavao da uzme ljuto i neukrotivo pseto. Kušala je da ga drži van kuće, ali Nero se neprestano vraćao k njoj, kao da je osjećao da je njegovo mjesto kraj nje. Nije joj doduše iskazivao bogzna kakve privrženosti, nije je nije slušao, a kad bi podigla na nj korbač, katkad bi zarežao i iscerio svoje oštre zube.

Giga je sve to podnosila. Mislila je: priviknut će se, pripitomit će se. Ali što je više vrijeme odmicalo, to je Nero postajao prema stranom svijetu sve suroviji, a prema domaćima sve apatičniji. Ležao bi povazdan sakupljen na svom ležaju, indiferentan i turoban, a čim bi tkogod strani zakucao na vrata, zarežao bi spreman da ga zaskoči.

Tako se jednom dogodilo da je Gigi došao u pohode neki znanac. I dok je u predsoblju pred ogledalom popravljao valjda svoju kravatu ili zakapčao posljednje puce na kaputu, šćapi ga Nero za nogu i zadre mu u list svoje plemenite zube.

To je zapečatilo Nerovu sudbinu.

Sutradan je došao živoder i odveo ga. I baš taj prizor Nerova susreta s njegovim krvnikom ostao je neizbrisiv u Giginoj uspomeni. Pseto je očajno jaukalo, čim je vidjelo onoga dugog, hladnog čovjeka s malim žmigavim očima ispod žutih trepavica, i savilo se Gigi oko nogu, kao da moli za milost. Lizalo je njezine cipele i stenjalo kao dijete.

Ona je onda srdito, glasom punim okrutnosti, rekla čovjeku:

- Odvedite ga već jednom! - i izašla; a da nije ni pogledala životinje.

Eto i sada, u času kad je prekopavala prošlost i tragala za svojim najvećim grijehom, iskrsavala je ta uspomena pred njenom fantazijom.

Vidjela je jasno Nerove oči s pogledom punim prijekora ili možda molbe, neka ga pusti da dočeka svoga gospodara.

Film života strujao je i letio u vrtoglavu tempu, miješale se i naganjale slike, slomljene u sitne detalje, u blještave momente, u kaotične reljefe, glave, lica, trupovi, noge, kuće, sobe, ulice, automobilski kotači, vagoni, dimnjaci lokomotiva, drveće, a onda natpisi mali i veliki kao električne pomične reklame. Hitro, hitro, hitro: ne razaznaje se ništa, ništa se ne da pročitati. Samo u razmacima pojavljivala bi se vučjakova glava, zastala na trenutak jasna, s velikim očima punim molbe, a kad bi je nestalo, hitio je za njom natpis, čitljiv, sa svijetlim velikim slovima: NERO - NERO - NERO - NERO...

I u jednom takvom času osjetila je Giga na ramenu nečiju ruku i miran muški glas:

- Gospođo!

Ona se uspravi.

Pred njom je stajao franciskan. Prema velikom prozoru koji je filtrirao slabo svjetlo posljednjeg sumraka, odražavala se njegova glava s vijencem malko kovrčaste kose i stola, prebačena preko pleća. On zadrži nekoliko sekunda svoj dlan na njezinu ramenu, a onda ga spusti i reče:

- Nešto sam zakasnio, oprostite.

Giga se digne:

- Ne mari, velečasni, - ja imam vremena.

I pođoše u ispovjedaonicu.

Mrak se u crkvi već jako zgusnuo. Ono nešto mrtvog večernjeg svjetla, što se izvana umorno naslanjalo na prozorna stakla, pomiješano s odrazom fenjera na trgu, i nemirno treperenje jedne lampice negdje u koru nisu mogli da dadu reljefa stvarima u crkvi. One su stajale naokolo većinom bez kontura kao velike sjene, nepomične, nepokretne. I veliki oltar izgubio je svoj profil: samo su svijeće na srebrnim kandelabrima mutnom svojom bljedoćom izgledale kao apsurdni, glomazni prsti neke nakazne i misteriozne ruke.

Iz ispovjedaonice se sipao u tišinu crkvenog prostora šapat Gigina pričanja. Neko sitno zviždukanje, kao pjevuckanje ptičice, koja se sprema da zaspi. Neko meko premetanje slova »p« i »š« između jezika i zubi u monotonim i kratkim intervalima.

Giga se ispovijeda. Govori, govori kroz limeno rešetkasto okance bez odmaranja, dugo, dugo u jednoličnom tonu, bez kadence.

Svećenik je približio okancetu uho i upija njezin šapat, sluša i ne prekida je. Nema šta da je pita, jer ona nabraja sve svoje grijehe i prestupke, opisujući ih potanko, više puta do u najmanje sitnice, ne propustivši ni povode, zbog kojih su nastali, ni posljedice, koje su izazivali. Žalila se ujedno, ponižavala i osuđivala, govoreći katkad o sebi s prezirom i prebacivanjem, što je bilo u velikom nerazmjeru s onim što je ispovijedala. Ali uhvatila je neka mahnita volja samomučenja, febrilno ekshibiranje nutrine, čudnovata, gotovo perverzna bestidnost, tako da su se njezine psihičke oči pretvorile u dva golema konkavna ogledala u kojima je vidjela svoj intimni život u silnim i iscerenim dimenzijama. I baš u času, kad je sebe tako iznakazila, da je izgledala potpuno razobličena, nekako onako kao umjetnica na trapezu po cirkusima ili one pelivanke naslikane na stranim grčkim glinenim vazama, koje se tako savijaju da im se glava pokazuje među nogama - prekine je ispovjednik.

Giga zašuti i ne dokončavši izreke. I nastade duga pauza, raskidana muklim udaranjem crkvenog sata; to se udaranje pričinjalo da dolazi ne s visine tornja nego negdje iz podzemlja; pauza potcrtavana hrapavom i fanatičnom škripom jednoga crva, koji je dubio staru hrastovinu ispovjedaonice. Napokon progovori franciskan.

Njegov je jasan i topli glas punio čitav prostor malene crkve i ječao, kao da hoće da uđe u sve zakutke, pod svaki svod, i u najtamniji ugao. Čitava ona strana ispovjedaonice, na kojoj je Giga klečala, rezonirala je od toga glasa, drhtala poput metala, što je proizvodio neko neugodno strujanje u Giginim koljenima i tibijama.

Kod prvih tonova malo se iznenadila, jer je svećenik govorio glasno i razbio ono misteriozno i pobožno raspoloženje, u kojem je ona šaputala svoja priznanja. Ali se poslije malo privikla: mekoća njegova akcenta milovala ju je poput kakve drage ruke.

- Bio je malko mučan put, kojim ste, drago dijete, morali prolaziti. I vidim, kako vam nije bilo lako izdržati i ne smalaksati. Nije pravo što ste strogi prema sebi, kao što ne bi bilo razumno da ste zadovoljni svim onim, što ste u životu poduzeli i učinili. Svakako istina je, da od tisuća žena ne bi možda nijedna u takvim okolnostima bila toliko jaka i odlučna, toliko izdržljiva u svojoj vjeri u nešto što je već izgubilo oblik i izraz, i napokon toliko odana ljubavi, koja se već nalazi preko granica života. I ja ću u ovaj čas prijeći preko svih onih različnih zabluda i slaboća, koje bi zapravo morale biti predmet ispovijedi, ja se neću ovdje prizivati na vašu kršćansku savjest, kako da se od njih čuvate, niti ću vas opominjati na otpor, na borbu protiv njih. Ne, jer ja vidim da se ovdje radi o nečem drugom. Meni se čini da se u vama završava proces jedne likvidacije. Vi obračunavate s nečim što je dosada vodilo, ispunjalo, izdržavalo vaš život. Vi se oslobađate. Vi se izvlačite iz ropstva. Ne zato da izbjegnete dužnostima nego možda da ih proslijedite, ali prema nekome, tko ih uvažava, prima, nagrađuje i koga one usrećuju. Ali likvidacija jedne tako velike i zamašite osjećajne zgrade, oslobođenje od dugogodišnjih spona, koje su se čvrsto zamrsile oko srca - ne ide tako lako. Doduše utanjili su se i istrošili osjećajni rezervoari, konci se pokidali, ali to ne znači da tu i tamo ne postoji mnogo toga, što je neistrošivo i nepopustljivo. A s tim se uhvatiti ukoštac, s tim se lomiti, od tog se otrzati - znači: teško krvariti, čupati komade živoga mesa...

I govorio je franciskan nižući jednu za drugom slike i metafore, aludirajući na ovu ili onu pojedinost iz Gigina života, koji mu je ona jutros ispričala.

Ali kako on dugo nije dolazio do zaključka, zapravo do onog što je ona htjela čuti od njega, njezin se interes pomalo umanjivao i postajalo joj je sve to dugočasno. Umaralo ju je njegovo ljeporječje, otromilo njezinu pažljivost, odbijao njezine misle, koje su skrenule svojim posebnim putem i kondenzirale se u neko unutarnje monologiziranje.

Gigi je opet iza zatvorenih trepavica strujao u najvećoj brzini natpis sa svijetlim slovima: NERO - NERO - NERO - NERO.

Iskrsavao je u njoj čudnovat paradoks: kao što je nekad dala ubiti onog psa, koji je, izgubivši gopodara, izgubio sadržaj i smisao svoga življenja, tako ona danas traži tko će joj pomoći da ubije nešto što je u njoj tako dugo živjelo, životarilo, iščezavalo, a nije se dalo potpuno uništiti. Ali bez toga potpunog uništenja nije moguće započeti novo. Valja najprije dotući ono jedno - dotući nemilosrdno. Postati krvnikom svega što je sačinjavalo njezinu sreću: željâ, nadâ, očekivanjâ, drhtanjâ, osjećanjâ, odricanjâ, velikog jednog sna, slatke i fanatične zablude, tvrdoglave fiksne ideje za jednoga jedinog i radi jednoga jedinog čovjeka. Zar nije to uistinu sve samo puka fantazija? Monstruozni delirij, koji ju je zahvatio u vrijeme postajanja i dozrijevanja, i ne ostavlja je ni danas, kad je nestalo njegova uzročnika?

Šta znači sada njezina vjernost, njezino čekanje, njezino robovanje? Vjernost - kome? Na koga čekanje i kome robovanje.

Ali ne, ne! Tko kaže i tko hoće da je on nestao? Zar ako ga nema uza nju, ako možda nije više živ, ako ga ona ne može dotaknuti rukom ni vidjeti okom, zar da ga zato više nema? Sad najedanput, kad je već toliko godina uz nju, nevidljiv doduše, ali nazočan i uvijek jednako važan.

Bio je, živio, sudjelovao u svemu, jer ona ga je u sebi nosila, podržavala i dijelila s njim svoje dane i godine, savjetovala se s njim, razgovarala, debatirala i prepirala se, a katkad i svađala. Bilo je dana kad je bila s njim nezadovoljna, prkosna, gruba, a s drugima susretljiva i ljubazna baš iz inata. Doduše, te su svađe ispočetka bile rijetke, ali kasnije su učestale dok se napokon nisu razvile u velike i zajedljive razmirice. Život je postao pravi pakao.

Pa to se ne da više izdržati! Sad je sve to nesnošljivo. - Prekinuti - prekinuti...

A franciskan je neprestano govorio u jednakoj monotonoj kadenci, valovi njegova glasa naganjahu se u praznini crkve, a Giga je samo otkad-dokad nehotice čula koju riječ.

Stereotipnost tih riječi nije mogla zadržati njezine pažnje, koja je bila rezervirana samo za zaključak:

- To valja dobro promisliti - sve je u božjim rukama - čistoća je prva kršćanska krepost - možda bi se našao i koji drugi put - glavno je doći do spasenja - u prolaznosti i ništavilu svijeta očituje se istina drugoga života - čovjek učini nepromišljen korak i eto razočaranja - samo u Bogu nema razočaranja - križ, koji nosimo, nije vječan...

Prekinuti, prekinuti - monologizirala je Giga sve to upornije. Za to ima bezbroj razloga. To nije tek od danas, od jučer: godine i godine da se to obnavlja, gomila, nasrće. Od onog dana, kad se vratila s vjenčanja, pa neprestano do danas nije bilo minute bez prigovaranja, bez prijekora, zahtijeva i zabrana.

Već onda, kad je došla k njemu i kad mu je ispričala šta se dogodilo s Nerom, Marko je prigovorio:

- Kako si ga mogla dati ubiti? Ali bolje da je mrtav. Onaj, tko voli, radije je mrtav, nego ostavljen. Ja bih, vidiš, radije umro, nego da znam da ćeš me zaboraviti. Ako umrem, znam, nećeš me zaboraviti. Ni ostaviti. Samo se žive ostavlja i zaboravlja.

A kad se morala sama vratiti kući i živjeti bez njega, i uopće bez znanja gdje je on, je li živ ili mrtav, uvjerila se da je samo onaj mrtav koga više nema u nama. Mi, samo mi, možemo nekoga uzdržati na životu, samo mi možemo nekoga predati smrti. Koliko živih stvorenja hoda svijetom;, pa tko je od njih za nas živ? Onaj samo, koji nam treba, koji nas hoće, koji nas traži, goni, mrzi, ljubi, uhodi, srdi, veseli, zove i mami, vara i vjeruje u nas, misli na nas, miluje nas i udara, kori nas i oprašta nam, iskorištava nas i dariva i tako dalje, u vječnom nekom dobrom ili zlom odnosu, sve do trenutka, kad nije više kadar da nam išta učini. Kad ga dakle za nas više nema.

Ali kada je to, da nekoga više za nas nema? Da li ikad nestaje majke, koja nas rađa? Da li ikad umire dijete, koje smo nosili u sebi? Može li ikad poginuti onaj, komu smo darovale boli našeg djevičanstva? Uz čiji smo život prislonile naš, da mu služimo, robujemo, djecu rađamo i borbe olakšavamo? Može li umrijeti za nas onaj, koji nas je spasio od propasti? Oslobodio od patnja, izbavio mučeništva i digao iz poniženja? Umire li ikad za nas onaj, tko nas je trovao, gnječio, lomio, blatio, povlačio kroz poniženje i kaljao gnusom? I mržnja i ljubav daju sadržaj i pravo na opstanak ljudima oko nas. Podržavaju i one, koji ne postoje u fizičkom životu. Dok god su u nama, a mi smo još tu, dotle nema mrtvih za nas ni oko nas. Groblje je samo ondje, gdje je i naš grob.

Zato: kamo sada?

Prekinuti, prekinuti!

Franciskan, sav zbunjen, prekine svoju govoranciju i nadoveza odmah, u drugome tonu, na njezin usklik, koji je on shvatio kao prigovor na njegovo rezoniranje:

- Pa u ime božje odlučite se za ono, što vam se čini najbolje! Meni je potpuno jasno da vi dalje ovako ne možete. Kao što mi je jasno da vam nije lako iskočiti iz dugogodišnje mirne povučenosti u nov odnos bilo s kim. Ja vas samo još jednom pitam: jeste li odlučili da prekinete?

- Prekinuti, prekinuti! - istisne se Gigi usklik iz prsiju.

- Onda pođite kući i kad se ona sedmorica okupe kod vas, pretražite još jednom u sebi, koji vam se čini najvredniji, možda vam je taj i najbliži i najdraži, i odlučite se.

- I vi, sveti oče, držite, da se neću nikada pokajati, što sam napokon prestala da živim za čovjeka, koji je već davno mrtav i koga nije više moguće nigdje naći?

Franciskan se za trenutak zamisli. Možda mu je palo na pamet, kako je čuo za tolike slučajeve, gdje su se izgubljeni i nenazočni nakon dugo godina vratili, a proglašeni mrtvi - uskrsli. Možda se sjetio, kako je bilo i takvih, koji presađeni u drugi ambijent, među druge ljude, nađoše nove odnose i obveze i potpuno se odrekoše svega što je nekad sačinjavalo njihov život, pa je zaostao s odgovorom. Na koncu konca ova žena ne zna pouzdano je li njen muž poginuo ili nije, i vjerojatno joj je teško priznati samoj sebi da ga više nema među živima. A on sam zna vrlo dobro, kako je život pun najluđih mogućnosti i ne može izreći tvrdnju, koju bi danas-sutra mogao najnevjerojatniji slučaj opovrći.

I napokon, kao da je čuo maloprijašnje Gigine misli, reče:

- Ako ste uvjereni da on više nigdje ne postoji, pa ni u vašem srcu, onda nema razloga da živite za nj. Giga nije ništa odgovorila. Protrnula je, pograbljena hladnim ježurima.

Konačno je stajala pred odlučnim časom: da proglasi mrtvim čovjeka, koji je do maloprije bio u njoj živ, koga nije nestalo prije toliko godina nego tek sada kad se njoj prohtjelo, da ga više nema. Ona polaže vlastoručno u grob čovjeka, koji još gleda u nju otvorenim očima i čiji je dah još zamahuje.

Jest, ona vidi jasno, potpuno jasno nad sobom one oči, velike kao u detaljnoj filmskoj slici, s vlažnim rožnicama, lijenim vjeđama i sluzavim trepavicama, a na zatiljku osjeća hlad njegova daha. Međutim struji hitra negdje duboko u njezinu mozgu plameni natpis: NERO - NERO - NERO - NERO.

II. IRINA ALEKSANDROVNA

Tačno u sedam sati uvela je Gigina sobarica Irinu Aleksandrovnu u salon. Pri tom je surovo odgurnula nogom malo bijelo psetance, koje je kreštavo lajalo na došljakinju.

Neka samo izvoli pričekati, milostiva još nije kod kuće. Milostiva zna da će ruska gospođa doći i svaki čas se mora vratiti.

I zapita pomažući joj da skine ogrtač:

- Izvoli li milostiva gospođa čašicu vina i koji kolačić? Ili možda čaj?

Ruskinja skine šešir i rukavice, pa ih pruži sobarici:

- Možete li skuhati dobru tursku kavu? To bih najvoljela.

- Vrlo rado, milostiva gospođo.

- Zovite me: Irina Aleksandrovna. A vi, kako je vaše ime?

- Franciska.

- To nije teško upamtiti. A onaj mali pas, kako se on zove?

- Muči, Irina Aleksandrovna.

- Kako je to ime?

- Kinesko, Irina Aleksandrovna. Milostiva ga tako zove zbog jednog gospodina, koji ovamo često dolazi i voli Kineze.

- Dobro, Franciska. Pustite ovamo Mučija, a onda mi donesite kavu.

Malo poslije ušao je Muči u salon. Ustavio se kod vrata i zarežao. Irina je Aleksandrovna već sjedila u naslonjaču i držala se, kao da ne mari za nj. Listala je neku knjigu i pogledavala ga ispod oka. Muči je pošao oprezno do divana, zavrtio se dvaput oko sebe i režeći legao, položio glavu na prednje noge i sasvim se smirio. U sobi je bila potpuna tišina. S mirne, uske ulice nije dopirao nikakav glas. Ni koraci prolaznika ni buka bilo kakvih kola. Na oniskom okruglom stolu uz divan stajala je lampa sa širokim abažurom i prosipala svjetlo po predmetima, koji su tu ležali: telefon, puce za električno zvonce, dvije-tri uvezane knjige, dvije pepelnjače (jedna od oniska, druga od brušena stakla), srebrna kaseta sa cigaretama, jedan mali Budha na čipkastom podstavku, bjelokosna doza sa rokoko-minijaturom i nekakva mala drvena nakaza, jedna od onih crnačkih plastika, koje su poslije rata izazvale pravi delirij kod svih snobova velikih evropskih centara. Ruskinja je pogledala redom svaki od tih predmeta, dohvatila crnačku plastiku i promatrala je s velikim zanimanjem. Vidjela je odmah da je to drastičan opsceni objekt, talisman možda ili fetiš. To je navede; da pogleda na pokućstvo oko sebe i na slike po zidovima. Činilo se tako, kao da traži nekakav objekt, za koji zna da je tu, ili kao da ispituje je li tu sve isto onako kao onda, kad je ona ovdje bila posljednji put. Irina Aleksandrovna Bessmertna, ruska emigrantkinja, od nekoliko godina nastanjena u Zagrebu, zaslužujući svoj svagdanji kruh gatanjem u karte i kojekakvim proricanjem sujetnim i nesretnim ženama, bila je iz imućne i plemenite moskovske porodice. Kao mlada djevojka provela je nekoliko godina u Leipzigu, gdje je htjela da uči pjevanje, ali je poslije bolesti izgubila glas. Kroz to vrijeme upoznala se s nekim novinarom Bessmertnim, Židovom, čija je familija, ustravljena pogromima prebjegla još davno prije rata iz Kišinjeva u Njemačku. I vjenčala se s njim protiv volje rodbine, koja je doduše nije posve napustila, ali je nije ni bogzna kako obilno pomagala. Njezin je muž bio u nekoj redakciji kao reporter. T tako je mladi par živio, ako i ne u luksuzu i obilju, a ono ipak pristojnim i čednim životom intelektualaca po evropskim velegradovima. Drugovali su s novinarima i lajpciškom umjetničkom bohemom, zanimali se za sve umjetničke i literarne pokrete u Njemačkoj i u Rusiji. Ona je često prevodila novele i članke iz ruskih revija i publicirala ih u njemačkim novinama, a on je izvješćivao neke petrogradske novine o kulturnom životu u Njemačkoj.

Međutim su kovali planove i bili uvjereni kako neće dugo čekati da se njihov položaj poboljša. Irina je svako pismo svoje majke otvarala s pouzdanjem da joj nosi konačno i potpuno pomirenje s porodicom, što bi joj donijelo mnogo veću apanažu od one, koju je tada dobivala, a Bessmertnom je bilo stavljeno u izgled mjesto stalnog urednika u istoj redakciji, gdje je dosada bio samo reporter. Glavni urednik Dr. Schultze, njihov najbolji prijatelj, uvjeravao ih je da je njegovo namještenje osigurano i da će na prvoj sjednici redakcijskog savjeta stvar biti konačno uređena i zaključena. Onda se dogodilo nešto neočekivano. Uprave dok se u velikoj dvorani redakcije ta sjednica održavala, odjeknuo je u jednoj od telefonskih kabina revolverski hitac. Novinari u drugim kabinama ostaviše svoje aparate i nađoše Bessmertnoga prostrijeljene glave sa slušalicom u ruci. Jedan istrgne samoubojici slušalicu, iz koje je dopirao očajan ženski krik:

- Saša! Saša! Saaaša!

Novinar zapita naglo:

- Tko je tamo?

- Ja sam, Saša... ja sam... Jesi li ranjen?

On posluša trenutak, a onda reče stvarno:

- Ovdje Ehrenberg. Od redakcije. Tko je tamo, molim?

Zatim počeka neko vrijeme, pa zaviče energične:

- Ja vas molim, da mi kažete tko ste i jeste li vi ovaj čas razgovarali s Bessmertnim?

Nakon male stanke odgovori on opet, ali mnogo blaže:

- Vi ste njegova žena i hoćete da znate, što je s njim? Jest... on se ranio... Dođite odmah ovamo. Kad je Irina došla, našla je svoga muža mrtvim na divanu u maloj sobici redakcije. Tu su već bili i ljudi od policije i društva za spasavanje.

Nitko nije znao za uzrok ovog samoubistva. Irina Aleksandrovna je uvjeravala policiju i svakog drugoga, s kim je o toj tragediji govorila, kako nikako ne može shvatiti zašto je njezin muž na tako čudnovat način oduzeo sebi život. On je, najbolje raspoložen, otišao u redakciju i veselio se svome promaknuću, koje je te večeri imalo uslijediti; obećao joj je telefonirati, čim svrši sjednica. Bili su se dogovorili, kako će proslaviti njegovo imenovanje i večerati van kuće, u restoranu »Paegea«, gdje će je čekati on zajedno s glavnim redaktorom Schultzeom. Malo dana iza muževljeva ukopa Irina je ostavila Leipzig i vratila se svojoj familiji u Rusiju. U krugovima, koji su poznavali Irinu, šaputalo se koješta o uzrocima samoubistva Bessmertnoga. Neki su tvrdili, da je on onoga istoga dana, čas prije odlaska iz kuće, našao u njezinoj torbi pismo Dra Schultzea, iz kojega se jasno vidjelo da je ona već odavno u ljubavnim odnosima sa Schultzeom. Tu je Schultze spominjao i restoran »Paegea, u kome su imali da se sastanu. Govorilo se još da je Bessmertni, koji je svoju malu Irinu volio do mahnitosti, ponio sa sobom ono pismo, ne spomenuvši njoj o tome ni riječi, i potpuno miran urekao s njom sastanak kod »Paegea«. Ona se malko osupnula, kad je čula da i on predlaže isti restoran kao i Schultze, ali je brzo prešla preko toga. Međutim je on, čim je stigao u redakciju, otišao u telefonsku kabinu, nazvao svoj stan i rekao Irini:

- Irina, budi tako dobra i pođi u devet sati u restoran »Paege«. Tamo će te dočekati Dr. Schultze. Ja neću dolaziti, jer neću da vam smetam i jer sam odlučio, da još ovaj čas otputujem vrlo daleko. Na to je u telefonu odjeknuo hitac. Irina se nije više sastala s doktorom Schultzeom, ni kod »Paegea« niti igdje drugdje. On nije bio nazočan ni kod prijateljeva ukopa, ni kod njezina odlaska, iako mu je ona pisala da bi ga vrlo rado još jednom vidjela. O njezinu životu poslije odlaska iz Leipziga pripovijedale su se zanimljive potankosti.

Živjela je u Moskvi kod roditelja životom imućne gospodske kćeri, sudjelovala u mondenom društvu, kupila oko sebe literate i umjetnike, pohađala sve izložbe, sve premijere, sve utrke, putovala, flirtala, pisala feljtone i dala se portretirati od modernih slikara. Godinu dana prije rata sprijateljila se s nekim priprostim kaluđerom, koji je živio negdje na selu, gdje se nalazilo njihovo imanje. Ona je tamo ljetovala i upoznala toga čudnog svećenika, koji je uživao velik ugled među seljacima i imao u sebi klice Rasputinova talenta. To je poznanstvo učinilo da je Irinu uhvatio nekakav mistički spleen, pa se s pravim fanatizmom dala na razgovore i debate sa svojim kaluđerom o duhovnim stvarima, problemima i tajnama ovoga i onoga života. Sve do u kasnu jesen, kad su njezini već davno ostavili selo i vratili se u grad, ostala je na imanju na veliko čudo svojih gradskih prijatelja. Je li između nje i kaluđera, kome je moglo biti preko četrdeset godina, bilo kakvih drugih veza osim spiritualnih, teško je ustvrditi. Činjenica je da su njih dvoje bili vrlo mnogo zajedno, da je kaluđer neprestano ručao ili večerao kod nje, da su katkada do u kasnu noć razgovarali, molili, pjevali pobožne pjesme, čitali, slagali nekakva drvca i tumačili njihove likove, gatali igraćim kartama, miješali nekakve masti i mirise, i bog bi znao što još.

Kad se napokon Irina, na ponovne i odlučne pozive roditelja i prijatelja, vratila u grad, bila je potpuno promijenjena. Fascinirana od svoga novog prijatelja, nije marila više nizašto i ni za koga. Napustila je sve i nestrpljivo pozivala kaluđera, da je pohodi u Moskvu. On se nije dao dugo moliti. Najednom je banuo na vrata Irinine roditeljske kuće. Njezini roditelji i braća nisu bili oduševljeni tim posjetom, a pogotovo ne kad je kaluđer počeo da dolazi često i da ostaje dugo. Za kratko vrijeme nametnuo se čitavoj familiji. Sve šta se u kući radilo i poduzimalo, bilo je pod njegovim utjecajem.

Mora se priznati da je u njegovoj ličnosti bilo mnogošta zanimljivo i privlačivo, i može se ustvrditi da nije bio bez nekog šarma, kojim je vezao uza se slabe i snatrive, muške i ženske individue. Njegovo živo, krupno crno oko, potcrtano lukavo-naivnim smiješkom, koji je u isti čas otkrivao savršeno lijepe bijele zube i zavinuto crvene senzualne usne, fasciniralo je svakoga, kamo god je došao i s kim god je govorio, iako je inače bio prljav i mastan.

Irina je one zime sa svojim kaluđerom postala središte društvenog interesa i svak joj je zaviđao na njezinu mističnom vitezu. A dobio je i nadimak: »Mali Rasputin«. Irina je igrala ulogu »male carice«. U dane njezina primanja bila je kuća krcata gostima. Dame se otimale o Irinino poznanstvo i iskorištavale su sve veze, kako bi došle do poziva na njezine sastanke. Sakupljali su se tu i mnogi odličnici, časnici, visoki činovnici, a jednom se govorilo da će biti ondje nazočan i netko od dvora. Jedni su govorili: kakav veliki knez, a drugi opet: kakva velika kneginja.

Kod svih tih sastanaka kaluđer je bio glavna ličnost. Kad bi se društvo malo razrijedilo, onda su se preostali povukli u Irininu sobu, gdje je kaluđer nazočnima gatao i proricao. Čitao je crte na rukama, tumačio znakove na noktima, bacao karte, tresao kocke, palio šibice, nekoje od dama hipnotizirao i ispitivao ih, u jednu riječ tjerao sve moguće vrste mađije i čarobnjaštva.

Ali sve bi to bilo i ostalo puki sport, da nije kaluđer počeo utjecati na intimni život svoje mistične klijentele. S jedne strane njegova su se gatanja i proročanstva, možda i po slučaju često ispunjala do u najmanje detalje i odgovarala tačno realnom stanju stvari, a s druge počele su razne gospođe da ga pozivaju i mame u svoje stanove, na kojekakve intimnije seanse i manje mistične sastanke. Zabavljale su ga, opijale, zavodile i najednom od inspiriranog proroka postade obična raskalašena pijanica.

Po čitave noći čekala bi ga Irina, ne znajući ni gdje je ni šta radi, da se vrati kući - jer on se potpuno ustalio u Moskvi i stanovao u jednom apartmanu kod Irininih roditelja - a kad bi dolazio, pijan i slomljen, pred zoru, onda bi ga obasipala predbacivanjima i grdnjama, koje su malo pomagale.

Znala ga je vrlo često uhoditi, slala je po nj sluge da ga dovedu, čekala ga u kolima pred kućom kakve nevjerne prijateljice, nadajući se uvijek da će ga opet predobiti i odvratiti od nedostojna života.

Ali sve to nije ništa koristilo. Priprosti seoski monah zagrezao je u luksuznu raskalašenost i potpuno se poživinčio. Njegove lijepe oči napuniše se crvenim krvnim nitima i zagasitim mrljama, usne su mu nabrekle od ženskih ugriza, a podsmijeh postao glup i odvratan.

Irinina se okolina spremala da ga otpremi iz kuće, i već je bilo sve udešeno da ga jednom, kad se pijan i neuračunljiv kasno u noći vrati kući, dočekaju kola, koja će ga odvesti u selo.

Ali dan prije toga spopade ga groznica i morao je u postelju.

Irina je cijelo vrijeme ostajala uza nj. Buncao je u deliriju, lomio se i vrtio kao bjesomučnik. Govorio u rastrganim frazama besmislice, izricao psovke i nepristojne riječi i pjevao infamne erotičke pjesme. Pri tom mu se bijela slina prosipala po crnoj bradi i košulji, pa se rastezala i dugačkim nitima.

Irina je očajavala. Brisala mu znoj i slinu svojim rupcima, napajala ga vodom i milovala kao malo dijete. Napokon se primirio i zaspao. Ona je u susjednoj sobi legla na divan i zadrijemala.

Iznenada je probudi kaluđerov krik:

- Irina! Irina!

Našla ga je gdje sjedi u krevetu, obučen, širokih očiju, s rukama preko prsiju, koja su se kidala od naglog disanja.

Ona priđe k njemu i klekne do njegovih nogu. On stavi ruku na njezino tjeme i reče isprekidanim glasom:

- Sve je svršeno, Irina! Propast je pred nama. Jasno vidim: propast, uništenje. Za kratko vrijeme dogodit će se nešto što će donijeti propast, Svima: i tebi i tvojima i carstvu i ruskoj zemlji. Ja to neću dočekati, srećom ja odlazim prije toga. Ali ti ćeš lutati i stradavati, ostavljena i osiromašena, da napokon umreš daleko negdje, među ljudima koji nisu Rusi. To je istina, a ja znam i vidim istinu. Sad me pusti da dobrovoljno odem, prije nego me nasilu odvedu odavde. Uzalud ga je Irina zaklinjala, da ne izlazi onako bolestan i slab, usred noći. Nije se dao nagovoriti da ostane. A nije dao ni da ga prati, ni ona ni itko od njezinih slugu. On joj pruži obje ruke, koje ona, sva u suzama, izljubi, i izađe.

Što se poslije toga dogodilo s njim, to je ostala vječna zagonetka. Neki su govorili da se bacio u rijeku i tako poginuo, a drugi su tvrdili da je pošao k jednoj od svojih prijateljica, pa da se u hodniku sreo s njezinim mužem, koji ga je bacio niz kamene stepenice i dotukao batinom, i nogama obuvenim u teške čizme. Mali Rasputin dočekao je sudbinu velikoga.

Ali njegovo se proročanstvo ispunilo.

Do nekoliko nedjelja izvršen je atentat u Sarajevu, a malo zatim buknuo svjetski rat. Poslije rata revolucija, propast Rusije, bijeg pred boljševicima, rasulo Irinine porodice, a ona sama, osiromašena, bez ikoga svoga, bez mladosti, bez nade, potuca se evo godinama po svijetu u nesigurnoj borbi za svagdanji hljeb. Bježeći iz domovine pridružila se najprije nekoj provincijskoj teatarskoj trupi, koja je išla u mladu slavensku državu Jugoslaviju, gdje su mnogi emigranti našli bratski prijem. No kako nije nikad glumila, a nije ni imala glumačkog talenta; morala je igrati male uloge.

Spretnija je bila u pitanjima garderobe, pri čemu joj je mnogo pomagao rafinirani ukus i iskustvo mondenog društva, iz kog je proistekla.

Trupa je godinu-dvije obilazila hrvatske i srpske gradove i materijalno prolazila vrlo dobro. Ali kad su zatim došle druge teatarske družine, puno bolje od njihove, osobito moskovski Hudežestvenici, onda su takva manja poduzeća raspala. I Irinina se grupa raziđe u Ljubljani Ona je imala još sve manje dragocjenosti i nadala se, kad ih proda, da će moći od toga živjeti, dok se kad kuće ne srede prilike. A da manje troši, povukla se u Kamnik, gdje je živjela vrlo čedno i jeftino.

Vrijeme je međutim, prolazilo, izgledi da se u Rusiji prilike promijene postajali su sve manji, dragocjenosti su komad po komad iščezavale, tako da je Irina Aleksandrovna odlučila da se dade na kakav posao, koji će je prehranjivati i sačuvati od prosjačenja. Prije nego je išta izmislila što bi poduzela, pomogao joj je slučaj do ideje.

Stanovala je ona u Kamniku na Meljinama, kod neke stare gospođe, koja je imala nešto starog, antiknog pokućstva, nekakve komade i sekretere i bidermajerske sofe i naslonjače. Ali sve tako derutno i razbijeno, da ne bi čovjek dao groša za to.

I baš u doba kad je Irina Aleksandrovna smišljala, kakvog da se lati posla, nabasa kod njene gazdarice neki bucmasti Židov Silbernadel, koji je htio kupiti ono nekoliko komada starog pokućstva.

Ali stara gospođa ni da čuje za prodaju. Mislila je: za novac, koji može za to dobiti, ne može kupiti novo i ostat će bez pokućstva.

Silbernadel se nasmije i reče, ako baš neće novac, a on će joj dati novo moderno pokućstvo, ravno dućana, a ona njemu staro.

Kad je posao bio gotov, upita Irina Aleksandrovna Židova, kako mu se to može isplaćivati. I on je uputi u tajne svoga posla.

Ima on u Zagrebu trgovinu antikviteta, pa kupuje za jeftine novce razbijene stare predmete, koje daje stolarima na popravak i preradu, pa ih onda prodaje kao antikne raritete za skup novac. A po Sloveniji ima toga rasijano kojekuda, i to vrlo lijepih i rijetkih stvari, za koje se otimaju sabirači i amateri. Samo kad bi imao dosta kapitala i nekoga, tko bi mjesto njega u Sloveniji kupovao.

- To su dobici, veliki dobici! - reče Silbernadel. - Tristo posto, petsto, hiljadu posto!

Irini Aleksandrovnoj sine ideja: kako bi bilo da se ponudi za kompanjona? Prodat će svoje dragocjenosti, nakupovat će robe i slati Silbernadelu u Zagreb na prodaju. Silbernadel pristane na tu suradnju, oda joj mjesta gdje se može naći lijepih stvari, uputi je na neke posrednike i vještake, napravi s njom nekakav ugovor, po kome bi se dobitak dijelio upola, i otiđe u Zagreb da čeka prvu pošiljku.

Irina se Aleksandrovna odmah snađe u novom poslu. Uspije da nakupi čitav vagon stvari i doprati ih sama u Zagreb. Tu je čekala, dok se sve popravilo, a onda je njezin ortak za malo dana sve rasprodao. Zaslužila je čistoga sto pasto na uloženom kapitalu.

To je bilo dosta da se uvjeri o unosnosti posla i o ispravnosti svoga kompanjona, koji ju je nagovarao da uzme što više robe, ističući opasnost konkurencije, koja križa po Sloveniji u potražnji za najljepšim i najinteresantnijim predmetima. Nato se ona požuri, da proda u Zagrebu sve svoje dragocjenosti, vrati se u Sloveniju i proputuje je s kraja na kraj kupujući staro pokućstvo, gdje god je išta vrijedno našla i do posljednje svoje pare:

Oduševljeno je Silbernadel dočekao robu.

Irina se definitivno preselila u Zagreb. Ovaj put je prodaja išla nešto sporije, a i novci su rjeđe dolazili. Silbernadel je zabrinuto klimao glavom: stolari su preskupi i rade prepolako, mušterije su škrtice, najamnina, porezi, prijenos i sto drugih stvari. Kad je prodao koju stvar, dao bi joj malenkost, koja nije iznosila ni polovicu onoga, što je ona sama dala za to. Tražila je od Židova, da joj kaže, gdje su stolari, koji opravljaju stvari, a on je kazivao neke, kod kojih se nalazio samo kakav stolčić i ormarić. Gdje su se djele one krupnije i skupocjenije, toga nije mogla doznati. Jednako nije mogla doznati za mušterije, kojima je Silbernadel prodavao pokućstvo. Označivao je neke adrese i brojeve ulica, koje nije mogla naći, ili nekoga u provinciji, kamo se njoj nije dalo odlaziti. Irini Aleksandrovnoj bijaše jasno da Židov ševrda i da je kani nasamariti pa odluči raščistiti situaciju. Ili će joj kazati gdje se nalaze stvari, i ako prodane, tko ih je kupio, ili će ga prijaviti policiji. Silbernadel, vidjevši da nema šale s Ruskinjom, uputi je nekim stolarima i dade joj nekoliko adresa kupaca. Ona je obredala najprije stolare i tamo doduše našla po gdjekoji lijep komad pokućstva, ali je Silbernadel svakome bio toliko dužan za razne popravke i prerade, da se to nije isplatilo iskupljivati. Irina je također obišla i neke kupce, među njima i gospođu Gigu Barićevu, s kojom se tako upoznala, i uvjerila se da je Silbernadel prodajom njezinih stvari dobio mnogo novaca, a njoj nije dao ništa ili vrlo malo. Dva-tri dana tražila ga je bjesomučno po Zagrebu i ne našavši ga nigdje pošla na policiju gdje je doznala, da je njezin kompanjon uhapšen zbog provale kod nekog zlatara, a tako je ujedno došla do spoznaje, da je prevarena i lišena svega, što je još imala. Uspjelo joj je doduše dobiti s pomoću policije neke stvari od raznih stolara, a isto taka i ostatke robe od nje kupljene, što se još nalazila u Silbernadelovu podrumu, no to je sve bilo jedva toliko da je mogla sebi iznajmiti i meblirati na periferiji malu mansardu od sobe i kuhinje i prehraniti se neko vrijeme, dok ne nađe opet kakve zaslužbe.

Ali to je išlo vrlo teško. Mučila se, tražila, nudila se za bagatelu modisticama, krojačicama, salonima za konfekciju - no sve uzalud.

U očaju sine joj spasonosna ideja. Dosjeti se, kako je svijet po naravi sujevjeran, a pogotovo poslije onog strašnog rata; i kako je i u Zagrebu gajen i raširen spiritizam, teozofija, mafija, onda je još vidjela tamo na svojoj periferiji, kako ciganke gataju ženama u ruke, pa odluči, da upotrijebi svoju gatalačku vještinu i sve trikove i obrede, kako ih je nekad naučila od svoga malog Rasputina.

Naručila je posjetnice, na kojima je stajala:

MADAME IRINA de BESSMERTNA

prophetesse - cartomancienne - magicienne[1]

Jednu je pribila na ulaz svoje mansarde, nekoliko ih dala nekim, emigrantkinjama, da ih porazdijele među znance, a ostavila je po jednu u onim kućama, gdje je Silbernadel prodavao njezine antikvitete. I Giga Barićeva dobije jednu.

Nije prošlo mnogo vremena, i posao je počeo prosperirati. Odmah iz početka imala je Irina Aleksandrovna sreću: nekolike klijentkinje, pa bio to slučaj ili nadahnuće, čule su od nje mnogu istinu iz svoje prošlosti i uvjerile se o tačnosti njezinih gatanja i proročanstva, tako da se ubrzo raširio glas o njezinu tajanstvenom znaju.

Danas prima ona svoju klijentelu od jutra do mraka, njezino je malo mansardsko predsoblje uvijek krcato kao kod kakvog razvikanog specijaliste, podvostručila je svoje honorare, ima konto u banki, a ljeti odlazi na tri mjeseca u gospodska kupališta. Bolje se hrani, ljepše se odijeva, ima telefon, dolazi kući taksijem.

Samo neće da ostavi svoje mansarde. U njoj je našla svoju sreću, a sreća se negdje ugnijezdi kao stjenica i ne da se istjerati. Sreća ne bježi ni za kim, ona radije čeka drugoga!

Svojim prvim mušterijama, koje su raširile njezin renome, ušteđuje put do periferije i na poziv dolazi im u kuću ne zahtijevajući veće nagrade. I gospođa Giga spada među ove. Ona je bila jedna od prvih, koje su konzultirale čudotvornu prorokinju Irinu Aleksandrovnu. I dugo je već, što je nije k sebi pozivala. Tek danas opet.

Nakon nekoliko minuta, što je Irina Aleksandrovna sjedila u Giginu salonu, konstatirala je nekoliko promjena. Sobarica je nova. Muči je nov, crnačka je plastika nova, nov abažur na lampi.

Inače je sve kao i prije: široki, veliki divan prekriven perzijskim sagom, po njemu razbacano mnogo različitih jastučića, pred divanom; nizak i okrugao sto, dva-tri antikna fotelja. U kutu velika starinska majsenska peć, a i kraj nje dva fotelja. Biblioteka puna knjiga, po koji stolić, stolica, stalak, naokolo desetak gravura, a na sredini stropa drveni zlatni luster s osam svijeća.

- Sve je kao i prije - mislila je Irina Aleksandrovna.

Onda je uzela iz kasete cigaretu, ali nije mogla pripaliti, jer nije bilo šibica. Digla se, otišla do peći, izvadila na željeznoj lopatici komadićak žeravice i pripalila.

Muči je digao glavicu i ponovo zarežao.

- Muči, budi dobar! - reče ona tepajući akcentom, držeći cigaretu u ustima i milujući topli porcelan peći. Uto uđe Franciska i stavi na sto tursku kavu s džezvom i fildžanom:

- Zapovijedate li još štogod, Irina Aleksandrovna?

- Samo šibice, Franciska.

Franciska izvadi iz džepa svoje pregače kutiju šibica, i stavi je na kasetu za cigarete i izađe. Irina je ponovno sjela u isti naslonjač, natočila kavu, pušila i pomalo srkala.

III. LIKVIDACIJA

Nije Irina Aleksandrovna ni ispušila svoju cigaretu, a već je gospođa Giga došla kući. Irina joj pođe u susret i zagrli je s emfazom, ali odmah opazi, da je Giga nešto zbunjena i zabrinuta.

- Kako ste, draga gospođo? - klicala je Ruskinja svojim kreštavim načinom, i ne čekajući na odgovor: - Otkad vas nisam vidjela! Šta mi radite, mila moja? U čemu mogu da vam poslužim? Ne izgledate mi baš najbolje! Šta vam je?

- Sjedite, sjedite! - reče žurno Giga otevši se iz Irinina zagrljaja. Naredivši Franciski, koja je skidala ogrtač, da donese vino i kolače, obrati se Ruskinji:

- Nemamo mnogo vremena, a imam mnogo da vam kažem. Važno, sve vrlo važno, Irina Aleksandrovna.

- Samo pričajte, mila moja - prihvati Ruskinja. Sve vas slušam.

I sjede uz okrugli stol, na svoje prijašnje mjesto. Giga joj sjede vis-à-vis, na divan, uzme šibice i zapali sebi i njoj cigaretu.

- Imate li sa sobom vaše karte? - upita Giga.

- Imam, imam, mila moja! I karte, i kocke i sve što treba. Samo govorite.

Giga je govorila. Govorila je kako sve mora da se promijeni. Dosta je bilo čekanja i odlaganja. Ali sada najedanput više ne ide. Dok je mogla, držala se.

- Vi znate, Irina Aleksandrovna, kakva je bila moja vjera!

- Znam, mila moja, vjera do bezumlja!

Možda bi to išlo i dalje, a možda sve do potpune rezignacije, do starosti, do smrti. Vrlo lako bi se našlo još nekoliko gospode, koji bi također nastojali da je predobiju za se. Irina Aleksandrovna zna za njih sedam.

- Ja znam samo za pet.

Da, jest, lani ih je bilo pet. A Irina Aleksandrovna nije dolazila k njoj ima već godinu dana. Jest, jest, sad ih je sedam. I bili su složni u tom, da onda pođe za jednoga od njih. Za koga hoće. Smiješno je kako su složni međusobno. Samo onaj, koji je došao posljednji, nije pristajao ni na kakva ograničenja.

- U osjećajnim stvarima nema pogađanja ni popuštanja - rekao je on. - Gospoda mogu tjerati svoju galanteriju, dokle god žele, i pristati da se povuku, ako vide da su njihove šanse slabe ili nikakve. Ali ja se ne predajem. Žena, za koju se borim, moja je ili - ničija!

Ona je ostala u prvi mah zabezeknuta kad je to čula. Ali onda je odmah odgovorila:

- Žena je samo od onoga, komu se sama dragovoljno preda.

- Žena se otima - izazovno prihvati on.

Ostali su prasnuli u smijeh, a kroz smijeh padale su ironične fraze kao: - Polako, mladiću moj! - Ne živimo u vrijeme Ričarda Lavljeg Srca! - Ni Pipina Maloga! - Žena nije marvinče! - Tko će oteti ženu, kad žena neće! - Za otmicu se ide u Lepoglavu! - Tamo ćete naučiti, kako se pletu košare!

Ona, Giga, nije mogla podnijeti tog izrugivanja. Razumjela je vrlo dobro da je to bila otvorena ataka na njezino raspoloženje prema novom takmacu, koji je samo slušao, blijed i prkosan, čekajući da se protesti stišaju.

I ona glasno zavikne:

- Gospodo, mir. Gospodin Pero (tako se zove onaj posljednji, koga je još poznavala kao gimnazijalca, ali ga je kasnije izgubila s vida). - Gospodin Pero ima pravo. On zacijelo ne misli na otmicu u stilu srednjeg vijeka ni u stilu naše balkanske romantike, ili ako hoćete nešto moderno: ni u stilu wild-westa - on samo drži, da je ipak potrebita neka posebna moć, kojom se voljene žene otimaju bilo kome. Ta moć ne treba da se istakne argumentima, kao što su buzdovani, mačevi, kubure, revolver ili lasa. U personalnosti pojedinca leže neshvatljivi razlozi simpatiji, koja nas osvaja, mami i ako baš hoćete upotrijebiti onu ponešto brutalnu riječ, otima. Na koncu konca žene su većinom otete. Nekome, pa bilo kome: otete su.

I čitava je večer prošla u toj debati. Pero je briljantno branio svoju tezu. Ona je uživala. Pogotovo zato što je situacija oko nje zadobila posve novo lice.

Ti kavaliri sa svojim pretenzijama, sa svojim galantnim kontraverzama, paktiranjem, mafijskom solidarnošću podsjećali su je previše na nekadanje kotiljonske šablone, gdje su se kavalirski otimali tko će kleknuti na jastuk postavljen pred damu, ili na spiritističke seanse, gdje se čeka da se oglasi nevidljivi duh sa svojim odlukama.

Pero je donio veliku promjenu i u odnose gospode prosaca među sobom i u odnose prema njoj, a i u njezinim raspoloženjima. Gospoda nisu više bila onako lojalna među sobom kao prije. Počeli su pred njom ogovarati jedan drugoga. Intrigirali su. Dojavljivali joj sve što su mislili da bi moglo onim drugima naškoditi.

Postali su zanimljivi. U svom nastojanju da budu »otmičari«, imali su dražesnih momenata. Ona bi se bila vanredno svim tim zabavljala da se nije i u njoj počelo nešto mijenjati.

Pero je bio dosljedan u svojim principima. On nije propustio nijedanput, kad god se s njom sastao, da je tjera na odluku. Isticao je kako joj njezin »prosački ansambl« daje, tako reći, neku liniju frivolnosti, tumačio kako je to što ona čini samo taština, dokazivao kako je taj, iako pristojni intimitet s tolikim muškarcima, ipak neka vrst prostitucije i da ona pri tom gubi onaj šarm nepribliživosti, koji je ono najljepše što ima žena.

Njemu je na primjer odvratno primiti se telefona, nazvati njezin broj i čuti onaj mukli zvuk, koji znači: okupirano. Ona u taj čas, naravno, govori s nekim, pa svejedno s kim.

Odvratno mu je također dolaziti k njoj i sjedati uvijek na grijane fotelje, koje odaju da je maloprije netko tu sjedio, s kojim je ona bila jednako ljubazna kao i s nj im.

Odvratno mu je kad čuje kako joj jedan od one gospode svaki put, kad je tu, bar jedanput reče: - Giga, Giga, kako možete živjeti tako dugo bez muškarca! - a pri tom, naravno, misli da bi on bio najpodesniji da bude onaj, bez koga ona ne bi mogla živjeti.

Odvratno, kad je onaj drugi naziva »Ženom jedne noći« i pri tom aludira na prvu i jedinu bračnu noć, koju je ona provela sa svojim mužem.

Odvratno, kad onaj treći diže čašu i ispija u zdravlje one, koja je jedina dostojna da nosi mistično ime »Virgo virginis«.

- Sve mi je odvratno, gospođo Giga - govorio je Pero, - i ako to tako potraje, ja ću jednom otići i više se neću vratiti.

U prvi je čas ta Perina odlučnost izazvala njezin prkos, Pomislila je: - Aha, »otmičar« je već na poslu! - I već joj je bilo na jeziku: - Pa sretan put!

Ali odmah se ugrizla za usne. Prestrašila se. On bi uistinu mogao otići. I više ne doći.

Nije joj bilo mnogo do toga da netko prestane dolaziti, pa bio to on ili tko drugi, ali se bojala da se s Perinim odlaskom ne bi vratila ona prijašnja jednoličnost, u koju je bilo upalo njezino društvo. Tako je bar mislila u onaj čas.

Kasnije se uvjerila da je baš Pero bio onaj za kim bi joj bilo žao da ode. Radije bi pregorjela svakoga drugog nego njega. Možda ne toliko što bi joj on bio draži od ostalih, nego zato što je s njim nastao u njoj neki pokret, s kojim, je započelo uzlaženje iz mira i stagnacije.

Osjetila je da se približuje čas kad treba da obračuna s onim što je bilo, i da računa s onim što dolazi, Mnogi njezin čin bio je posljedica tih misli. Katkad je naglo učinila nešto, o čemu nije ni razmišljala, ali bilo je jasno da se odluka o tome već davno stvorila u njezinoj podsvijesti.

Sve su to bile stvari, koje su otkrivale kako se u njoj budi želja da pođe novim stazama.

Tako je prije malo vremena, bez ikakva prethodnog razmišljanja ili bilo čijeg utjecaja, dala službeno potvrditi smrt svoga muža, Marka Barića, o kome nije ništa čula ima već osam godina.

Kad je držala u ruci onaj službeni akt, osjetila se prvi put u životu slobodnom, neovisnom, gospodaricom svoje volje.

Kroz tolike je godine sa strahom pomišljala na to, da bi na ikojem komadu papira mogla pročitati vijest o Markovoj smrti, a sada je mirno gledala u ono službeno uvjerenje, koje to konstatira hladnim, neporecivim kratkim rečenicama:

»Marko Barić... proglašuje se mrtvim.« Dakle: nema ga više. I da ga ima, za nju ga više nema: ona nije više njegova žena. Da je i živ, za nju je mrtav: ona je samo njegova udovica.

Premišljala je zatim - bi li obukla crninu. Činilo joj se to vrlo ispravnim. Na koncu: on je za nju sada umro, ona je tek od ovog časa udovica, pa ne može da se odijeva u svijetle haljine, da nosi zlatno prstenje ni da se kiti cvijećem i vrpcama.

I obukla se u crno.

U svojoj bračnoj sobi, u kojoj nije nikad spavala, gdje je već osam godina čekao spreman bračni krevet na povratak muža, upalila je uljenku pred njegovom slikom. I okvir je omotala florom.

Sve, dakle, kao da je ovaj čas bio njegov ukop. Da izbjegne upitima i radoznalosti znanaca i prijatelja, otišla je na nekoliko nedjelja iz Zagreba, ne javljajući se nikome iz svoga utočišta.

Tamo je nastupila reakcija. Umjesto da se primiri i uravnoteži, stalo je mučiti grizodušje. Beskonačna predbacivanja, gađenje pred samom sobom. Dala je ukopati živa čovjeka, ubila ga vlastitim rukama, samovoljno ga izbacila iz svoga življenja.

Po čitave je noći plakala za njim i dozivala ga, kao da je može ćuti. Samo neka dođe, samo neka se javi, neka se vrati. Ništa ne znači onaj papir - samo da je on živ. Niti je ona udovica, ako je on živ. Kajala se za sve što je učinila protiv njega. Ne samo zbog proglašenja da ga više nema među živima nego i zbog površnog i frivolnog načina, kojim je ispunjala dugogodišnje iščekivanje na njega.

I poslije desetak dana nije mogla dulje podnositi boravak izvan kuće. Besanica je ubijala, a ono malo što je spavala bilo je ispunjeno tlapnjama i košmarima; zato je ili naglo skočila iz sna i kao mahnita hvatala daha, ili se budila polako kao iz letargije, sva slomljena, kao da je bila isprebijana, s okrutnim pritiskom u mozgu i u srcu. Možda će joj u vlastitom domu i vlastitom krevetu biti bolje.

Jednog jutra, a da se nije nikome najavila, vratila se kući. Čim je ušla rekla je Franciski:

- Franciska, tka god pita za me, mene nema u Zagrebu. Vi ne znate kad ću se vratiti!

- Gospoda su neprestano pitala za vas. Po čitav dan je išao telefon.

- Franciska, tko bio da bio, mene nema u Zagrebu. Jeste li čuli, Meni nije dobro i neću da vidim nikoga.

Zatvorila se u svoj stan i nije izlazila nikamo. Apatična za sve nije otvorila ni jednog pisma, koja su se kroz dane njezina odsustva sakupila u čitavu hrpu na njezinu stolu.

Uzalud je kušala da nešto čita, nije mogla slijediti sadržaja, a knjiga joj je ispadala iz ruke. Telefon je svako malo vremena cinkao, ali ona ga je ostavljala neka cinka. Ni Muči, razmaženi i toliko milovani Muči, nije uživao ni trunka njezine pažnje: pokunjen, uvrijeđen, vucario se okolo po danu, legnuvši sad ovdje sad ondje, ali ne nalazeći nigdje prave udobnosti. Više puta usred bijela dana spustila bi rolete na prozorima i uvukla se u najcrnji mrak.

Ništa ne vidjeti, nikoga ne čuti.

Kao da nema vremena, ni svijeta ni sunca, kao da nema ni nas, a ovo što smo mi, to je netko, koji gleda kako nas nema.

Najedanput se sjeti Markovih pisama. Otvorila je pretince na tabernakulu i izvlačila sveščiće lijepo poredane i konopčićem povezane. Na svakom sveščiću datumi: »Od - do -«. Na jednom uz datum: »Prva pisma«. To joj je on pisao iz Zagreba u početku kad se ono nisu mogli sastajati, i slao kriomice po sluškinjama ili prijateljicama.

Na svim ostalima uz datum: »Iz rata«. Ima ih nekoliko. Pisana većinom olovkom, na kojekakvom papiru i ratnim dopisnicama. Strašno i lijepo vrijeme!

A onda još jedan, posljednji sveščić: ispod datuma: »Prije vjenčanja«. Onda, kad je kao mlada gospođa došla u svoj prazni stan, silom rastavljena od muža, očajna, ali puna pouzdanja i vjere, očekujući, kad god je zazvonilo zvono na vratima, da je to on, koji dolazi, ili bar vijest od njega.

Sad je ponovo stajala nad tim ispisanim hartijama, ali s drugim raspoloženjem. Nije više živ onaj, koji je to pisao! Mrtav je - tako glasi službeni akt, mrtav je: potvrđuje čitav svijet.

I u njezinu srcu, gdje je dosada uvijek bio živ: mrtav je!

Onda je ulazila u spavaonicu, bacala se na netaknuta bračna uzglavlja i posipala ih udovičkim suzama. Sve jednako onako, kao što to biva, kad ženi umre muž: suze, očaj, praznina.

Nitko ne muže reći da ga nije oplakala. I pokopala. Sa svim onim što tome pripada: mrtvačka misa za upokojenje njegove duše, kojoj je ona prisustvovala, duboka žalost, napokon i korotni listovni papir. Jednoga jutra - bio je slučajno baš utorak - iznenadi je Franciska s velikom kitom cvijeća i pismom. Od Pere, koji piše da ju je vidio s jednog od prozora vladine palače, gdje se zadržavao po poslu, kako izlazi iz crkve. On će joj se a podne najaviti telefonom. U prvi mah odlučila je da se neće odazvati. I skinula je slušalicu s aparata, samo da ne čuje poziva.

Ali šta se više približavalo podne, postajala je nemirnija. Htjela je izaći da prošeta Tuškancem, samo da odoli napasti. Onda je odustala i stavila slušalicu na aparat.

Na koncu konca: zašto ne bi s Perom razgovarala? Reći