Koriolan

Bogdanović

Sadržaj

Prvi čin

Drugi čin

Treći čin

Četvrti čin

Peti čin

Bilješke

Rječnik

Bilješka o autoru

Impressum

Osobe

GAJ MARCIJE, poslije GAJ MARCIJE KORIOLAN ugledan Rimljanin[1]

MENENIJE AGRIPA, Koriolanov prijatelj

Mladi MARCIJE, Koriolanov sin

Larcijev pobočnik

Rimljanin

TULO AUFIDIJE, volščanski vojskovođa

Aufidijev pobočnik

Volščanin

Ancijski građanin

VOLUMNIJA, Koriolanova mati

VIRGILIJA, Korioìanova žena

VALERIJA, Virgilijina prijateljica

Virgilijina dvorkinja

Rimski i volščanski senatori,[3] patriciji,[4] edili,[5] vojnici, građani, glasnici, urotnici, stražari, sluge itd.

Događa se dijelom u Rimu i u njegovoj okolici, dijelom u Koriolima i blizu njih, a dijelom u Anciju.

Prvi čin

PRVI PRIZOR

(Ulazi gomila pobunjenih građana sa štapovima, toljagama i drugim oružjem.)

Prvi građanin. Prije nego što dalje krenemo, čujte mene!

Građani. Govorite, govorite!

Prvi građanin. Jeste li svi spremni prije poginuti nego skapati od gladi?

Građani. Jesmo, jesmo!

Prvi građanin. Prvo, vi znate da je Gaj Marcije glavni neprijatelj puka

Građani. Znamo, znamo!

Prvi građanin. Ubijmo ga pa ćemo sami određivati cijenu žitu! Je li odluka tvrda?

Građani. Dosta je riječi! Na djelo! Naprijed! Naprijed!

Drugi građanin. Još jednu riječ, dobri građani!

Prvi građanin. Nama kažu da smo građani, a patriciji su bogati. Da je nama ono čega je u onih gore previše, lako bismo se prehranili. Da nam dadu barem ono što njima pretječe, dok je još za jelo, mogli bismo smatrati da nam ljudski pomažu. Ali oni misle da smo odviše skupi. Naša mršava tjelesa, ta slika naše nevolje i bijede — to je kao neka knjiga u kojoj je natanko ispisano sve njihovo obilje. Naša patnja za njih je samo dobitak. Osvetimo im se za to ovim svojim kopljima dok se još nismo pretvorili u grablje — jer bozi znadu da tako govorim što sam kruha gladan, a ne što sam osvete žedan.

Drugi građanin. Zar mislite udariti baš na Gaja Marcija?

Građani. Na njega prvoga. On ujeda bijedni narod kao pravo pseto!

Drugi građanin. A jeste li promislili koliko je dobra uradio za svoju otadžbinu?

Prvi građanin. I te kako — i drago bi mi bilo da mogu zato o njemu lijepo govoriti, ali on se sam naplaćuje svojom ohološću.

Drugi građanin. Ma nemojte tako zlobno govoriti.

Prvi građanin. Velim vam — čime se god proslavio, sve je samo za to uradio. Dobričinama će biti dosta ako se kaže da je bilo za otadžbinu, ali on je to učinio samo zato da ugodi svojoj materi, a i zato da može biti ohol, što on jest, čak do visine svoje hrabrosti.

Drugi građanin. Upisujete mu u grijeh ono što on sam ne može promijeniti u svojoj ćudi. Ali nikako ne smijete reći da je pohlepan.

Prvi građanin. Ako to i ne smijem, ali zato ne moram biti jalov u optužbama. U njega ima na pretek mana — umorio bih se izbrajajući ih. (Buka napolju.) Kakva je to buka. Drugi se dio grada pobunio. Što stojimo ovdje brbljajući? Na Kapitol![6]

Građani. Hajd'mo, hajd'mo!

Prvi građanin. Stoj! Tko to ide?

Drugi građanin. Vrli Meninije Agripa, čovjek koji je uvijek ljubio puk.

Prvi građanin. Taj je prilično pošten. Ej, kad bi i drugi bili takvi!

(Ulazi Menenije Agripa.)

Menenije. Hej, zemljaci — što smjerate? I kamo

Sa štapovima, toljagama? Što je?

Govor'te, molim vas.

Prvi građanin. Naša stvar nije senatu nepoznata. Još prije četrnaest dana su naučili što smišljamo, a sada ćemo im to pokazati na djelu. Oni kažu da ubogi molitelji oštro zaudaraju, pa neka znadu da umijemo i oštro udarati.

Menenije. Ej, draga braćo, vrli prijatelji

I susjedi, zar sami srljate

U svoju propast?

Prvi građanin.             Ne, to ne možemo,

Jer propadosmo već.

Menenije.                       O, znajte, braćo,

Da s ljubavlju se živom patriciji

Za sve vas brinu. A za svoje patnje

I oskudicu u skupoći ovoj

Baš tako biste mogli štapovima

I na nebo jurišat ko što sad

Na državu navaljujete rimsku,

Jer ona stupa naprijed stalnim putem

Raskidajući deset tisuć' uzda

Od mnogo jačih spona nego što ih

Vaš otpor može stavit. A skupoća?

Nju prave bozi, a ne patriciji —

I koljeno pred njima sagnuto,

Ne oružje — to mora vam pomoći!

Vaš ljuti jad vas vitla onamo

Gdje još vas teži čeka. Ružite

Krmáre rimske što se za vas brinu

Ko očevi, a vi ih proklinjete

Ko dušmane.

Prvi građanin. Što? Za nas da se brinu! Ej — dabome! Nikad se još nisu za nas brinuli. Mirno gledaju gdje skapavamo od gladi, a njihove su žitnice pune puncate. Prave zakone protiv lihve, da pomognu lihvare. Svaki dan ukinu po koju zdravu uredbu izdanu protiv bogataša i spremaju svaki dan sve oštrije naredbe, da okuju i sapnu sirotinju. Ako nas rat ne proždre, oni će — i to je sva njihova ljubav prema nama.

Menenije.                           Ili morate

I sami priznat da ste strašno zlobni

Il optuženi biti s ludosti.

Ispričat ću vam lijepu priču.[7] Možda

I čuste nju već, ali jer je zgodna

Za moju svrhu, pokušat ću sreću

Da još je malko istrcâm.

Prvi građanin. Pa hajde da je čujem, gospodine. Ali nemojte misliti da ćete nekom pričom zabašuriti našu nesreću. No ako baš hoćete, govorite.

Menenije. Svi tjelesni su jednom udovi

Pobunili se protiv trbuha

Optužujuć ga da ko ždrijelo stoji

U srijedi tijela, dokon i besposlen,

Gomilajući hranu i baš ništa

Ne radeć kao drugi udovi,

Što gledaju i slušaju i misle

I osjećaju, hodaju i zbore,

I uzajamno radeć služe tijelu

U težnjama mu svim i željama.

A trbuh im je odgovorio —

Prvi građanin. Da — kakav bješe njegov odgovor?

Menenije. Sad na ću reći. S nekim on je smiješkom,

Al ne iz pluća, nego, gle, ovako —

Jer ako trbuh može zboriti,

Na moju riječ, to može se i smiješit —

I s prezirom je odgovorio

Ozlovoljenim bundžijama tim,

Što zavidni mu bjehu s istim pravom

Ko i vi našim senatorima

Što zlobite jer nisu kao vi.

Prvi građanin. Pa što je trbuh odgovorio?

Što? Glava — kruna tijelu, budno oko,

I srce — svjetnik,[8] ruka — vojnik naš,

I noga — konj, i jezik — trubač naš,

I ostali još radnici i sitni

Svi pomagači u toj našoj građi —

Ej, kad bi oni —

Menenije.                           Što to? Duše mi,

Taj umije govoriti! Što to? Što?

Prvi građanin. — robovat samo smjeli trbuhu

Proždrljivome koji služi tijelu

Za đubrište —

Menenije.              Pa onda?

Prvi građanin.                         Da se sve

Te žile žale, što bi onda trbuh

Još odgovorit mogo?

Menenije.                          Reći ću vam,

Pa ako malo možete potrpjet

— Što znam da vam je teško — čut ćete.

Prvi građanin. Obilazite mnogo.

Menenije.                Čujte, druže —

Naš časni trbuh bješe razborit,

Ne brz ko oni što ga tužiše,

Te odgovori njima: »Istina je,

Utjelovljeni prijatelji« — reče —

»Da prvi ja svu hranu dobivam

Od koje i vi živite, a to je

I pravo. Ja sam radionica

I dućan cijelom tijelu. Sjetite se:

Ja šaljem hranu svu po rijekama

Od vaše krvi sve do dvora — srca,

Do stana mozga;[9] kroz sve hodnike

I komore u tijelu snažne žile

I žiličice sitne primaju

Od mene sve za život što im treba.

I premda svi vi skupa, draga braćo« —

To veli trbuh, pazite —

Prvi građanin.                 Dakako!

Menenije. »I premda svi vi skupa ne možete

Da vidite što dajem svakom od vas,

Ja mogu račun dati vam da svi

Od mene samo brašno primate,

A ostavljate meni mekinje.«

Što kažete?

Prvi građanin.            To bješe odgovor,

Al sad primijen'te.

Menenije.                    Dobri trbuh taj —

To senatori rimski su, a vi —

Buntovni udi — jer, prosudite

Što smišljaju i kakvu brigu brinu

I probavite pravo sve što smjera

Na dobro puku, pa ćete razabrat

Da svako javno dobro u kom vi

Imate dio, od njih potječe

Il od njih do vas dolazi, a ne

Od samih vas. — Što misliš o tom ti —

Ti nožni palče ovog zborišta?

Prvi građanin. Ja nožni palac? Zašto nožni palac?

Menenije. Pa jer si jedan od najbjednijih,

Najsitnijih i najkukavnijih

U vele mudroj ovoj pobuni,

A stupaš prvi, jadna zvjerko ti,

Slabokrvna za trku, jureć naprijed

Probitka željan. Ali pripravite

Te svoje tvrde toljage i kolce:

Sad pobit će se Rim i parcovi mu,

Al jedna strana grdno će postradat.

(Ulazi Gaj Marcije.)

O, zdravo, Marcije naš dični!

Marcije.                                       Hvala! —

Što hoćete, vi buntovničke hulje,

Što češuć jadni svrbež svojih varki

U svrab se sami pretvarate![10]

Prvi građanin.                            Vazda

Tek dobru riječ smo od vas slušali.

Marcije. Tko za vas ima dobru riječ, taj sam

Sramoti sebe gadno laskajući.

Što hoćete, vi pseta, kojim nije

Po ćudi mir ni rat! Jer rat vas plaši,

U miru pak ste drski. Tko se u vas

Pouzdaje gdje traži lavove

Tek zecove će naći, a gdje lisice

Gusake. Niste pouzdaniji

No ugljen živ na ledu ili grad

Na žarkom suncu. Vaša je vrlina

Da krivičnoga dičite, a pravdu

Pogrđujete što ga progoni.

Kog valja častit mržnje vam je vrijedan,

A vaša ljubav tek je bolesnikov

Što žudi ono od čeg jače još

Oboljet može. Tko se nada vašoj

Naklonosti, taj pliva olovnim

Perajama, a hrašće trskom ruši.

Ej, do đavola! Vama vjerovati!

Što u tren oka ćud promijenit znate:

Još jučer mrzak danas vam je junak,

A rđa vam je tko vam dika bješe.

A zašto svud po gradu vičete

Na dični senat što vas jedini

Uz bogove u strahu drži još,

Da ne bi jedan drugog izjeli! —

Što hoće?

Menenije.             Žita, al po svojoj cijeni,

Jer grad ga ima izobîla — kažu.

Marcije. O, kuga na njih! Kažu! Oni sjede

Kraj ognjišta i znadu tobože

Što zbilo se na Kapitolu, tko će

Porasti, tko uzdržat se, tko pasti,

I tobožnja razglašuju vjenčanja

I prave stranke, jednu krijepeći

A drugu gazeć, jer im nije draga,

Tom pokrpanom svojom obućom,

Da žita ima izobila, kažu!

Da plemstvo svoju sućut odbaci

I meni mačem dopusti se služit,

Načinio bih hrpu leševa

Od sasječenog robija toga, tako

Visoku dokle koplje mogu ja

Uzbacit.

Menenije.        Ne, ne — već su gotovo

Umirili se ovi tu. Jer premda

Baš obiluju nedostatkom uma,

To ipak su i sinje kukavice.

Al molim vas, što kažu oni drugi?

Marcije. Rasplinuše se, izjela ih kuga!

Govorili su da ih mori glad

I jecajuć su neke poslovice

Izricali: da glad i bedeme

Razvaljuje, i pas da žderat mora,

Da hrana je za usta stvorena,

Da bozi nisu dali žito samo

Za bogataše — s takvim krpežem

Iznosili su žalbe. Kad ih saslušaše

I uslišaše molbu — tako čudnu

Da slomi srce plemstvu i da vlasti

Sav sjajni ugled zamrači — tad oni

Put neba kape bacahu, baš kao

Da pòvješat ih žele Mjesecu

Na rogove, sve jedan drugoga

Nadvikujuć.

Menenije.             A što im dadoše?

Marcije. Da pet tribuna sami biraju,[11]

Što mudrost će im branit plebejsku.

To Junije je Brut, Sicinij Velut

I — đavo bi ih znao. Al prije