Prolog nenapisane drame

Vojnović

Sadržaj

POJAVA PRVA

POJAVA DRUGA

POJAVA TREĆA

POJAVA ČETVRTA

PETA POJAVA

Bilješke

Rječnik

Bilješka o autoru

Impressum

Lica

JA, Auktor, Pjesnik

TI

NEZNANKA

RADNIK

ŽENA

MALA

KATE LUDA

REŽISER

SLIKAR

FOTOGRAF

DUMNA

Radnici i statisti.

POJAVA PRVA

Zavjesa se polako diže otkrivajući skromnu ali ukusnu sobu pisca zvanog JA. - Vrata nadnu i lijevo. Prozor nadesno. Suton se pomalo uvlači u Pjesnikovu zavjetrinu. - Sunce već tone. - PISAC sjedi do svog stola za pisanje. Kad se zavjesa posve odgrnula, ON polaže pero, jer je, očevidno, pretamno za daljnji trud, pa obrne glavu prama crljenkastome svjetlu, što sve slabije s otvorenog prozora žmiri. PISAC nije ni mlad ni star. Kose guste, produge i prosijede. - ON se zaustavio a ipak bi rada produžio da piše, premda mu se još ne da upaliti lampu na stolu za pisanje. Zato ustaje, pak ide do prozora otkle se zagledao u sutonsko umiranje.

U tome se trenutku pojavio do njega, a da su vrata ostala zatvorena, TI - ovaj naliči onome kao lice čovjeka u ogledalu. - I TI gleda u daljinu, ali nama je njegovo lice u sumračju. - Kad govori, po glasu bi mislio da je to Ja, premda mu je glas kriještaviji i tvrđi. Ovaj u tišini kaže: Vidjećeš da će sutra zadažđeti!

JA ne obazire se ni na što, a ni na koga već razmišlja sam sobom jednostavno i mirno: Ne bih se začudio! Jesen je već odmakla a oblaci su večeras tako purpurni! - Pauza. - Koja divota! gdje su riječi da to prenesu na hartiju? Ništa nije nevjerovatno na nebu, kao ni na zemlji. - Eno onamo na krajnjem orizontu one iste zelenozlatne šare, koju ne vidjeh nigdje, do na slici Sv. Ivan Krstitelj od Cime da Conegliano, u Madonna del Orto. - Venezia!... i to je već prošlost - izgubljeni raj! - Sjećam se, jest! da mi je onda kanula suza s oka, kao s prepuna kandila, - ni da je ono nebo bilo nebo daleke zemlje obećanja, uvijek naslućene nigda ugledane! - Samo Laguna može i na nebu da dočara onaku šaru morskog zelenila, protkanu zlatom plitkog, pješčanog dna. - A gledaj sunce!... žeženi muhur iščupana krvava oka...

TI: Edipovog!

JA: Istina! - I ovo gleda jad svijeta a ne vidi ga! - Pauza. -

TI: Nema sumnje, sutra je dažd.

JA kao gore: Tako govore obično mornari u vidiku ovakova zalaza sunca. A ipak i oni se kadgod prevare, kao svi proroci... Pauza. - Nečija je nevidljiva, tanka ruka izvezla, eno tamo gore po nebu, ono strijelovito jato roda-oblaka iz japanskih paravana... A dole, dole, vidiš li? vuče se po zemlji ljubičasti pram dima, zadnji večernji uzdah gole šume! - Doista samo priroda stvara ovakove čarolije od najsuprotivnijih elemenata u jedinstvenom skladu materije i duha.

TI: Čovjek ne bi vjerovao da sve što sada gledam, ipak ne postoji. Optična varka i - ništa drugo.

JA: Ja vidim, dakle postoji.

TI: Ne! - to si ti sam stvorio, pa si našao eto i riječi s kojima ćeš prenijeti na hartiju ono što si sumnjao da se ne može.

JA: Čemu to vječno tkanje i razmetanje Penelopinih vezova?...

TI: I eto opet poezije gdje joj nije mjesta! - Uzveličaj radije volju, koja i bez grča zategnutih nerava stvara snagu, ljepotu - pa i Boga samoga! - ako ga ustrebaš.

JA zagrezavši pogledom i mišlju u daljinu: Zašto me ta podlačka sumnja najviše mori, kada najviše uživam?

TI: Zar je i taj mračni suton uživanje?

JA: A što bi drugo bila ta večernja milošta prirode? - Meni je tako sada, kao da me drage ruke miluju po licu. Slazi put stola za pisanje.

TI: Ko je ono rekao: Les imbéciles seuls font des comparaisons?! Samo glupani vole upoređenja! Kao! - kao! - kao! - ne čini li ti se da čuješ groktanje gavrana na lješu crknute retorike?! - To je uvijek znak da se ne vide i ne osjećaju stvari onakove kako uprav jesu.

JA: A i znak, da za neke neizrazive senzacije nema drugog izražaja do muzike. - Samo ona može kazati i ono što se ne da kazati.

TI: Pa i onda! - Muziku razumije svak drugačije. Tvoja simfonija Sunčani zalaz mogla bi se nazvati i Svitanje zore kad bi ti ranije ustajao.

JA sjeo je naglo na stolicu pred stolom za pisanje. Obim se rukama na nj podbočio, stisnuvši dlanima glavu: Koji li je to vrag opet što me živog para, kada toliko trebam pouzdanja i vjere u se?

TI: Ti sâm!

JA: Zašto mi otrov sumnje uprav sada po žilama gmiže? - Zgazio sam petama srce; - jak sam; - sve što hoću, mogu - pa...

TI: Zašto si se onda zaustavio usred puta? - Otkada se vrtiš oko te tvoje zamisli, pa, dokle si dopro? - Jedva si dovršio - a i ne sasvim - prvi čin tragedije carske pustolovke Jelizavete Tarakanove i ti - već ne možeš dalje.

JA: Jer još ne vidim na skrovitoj pozornici moje duše, živo, ljudsko lice samozvane žrtve ruskog carskog užasa - a ti znaš da su sva lica mojih drama živila i umirala u mome naručaju, prije negoli bih im otvorio raj ili pakao - kako hoćeš! - pozorišnog nadživota.

TI: Nije ti loša ni ta fraza, Maitre! - Ali ako se ne varam, ispod nje viri iglica za uštrcavanje kamfora proti klenuti srca i volje.

Razumijem te! - ideali su se raspali ili su bačeni u đubre. Doživio si njihov i svoj krah u definitivnome spoznanju praiskonskog živinstva ljudi. -

Priznaj - i spašen si!

JA ustaje naglo pa korača uzbuđeno po sobi, skoro vičući: Prestani! - ćuti! - Ti izazivlješ očaj da slomiješ prkos, to jedino i zadnje moje oružje proti sveopćoj podlosti svijeta!

Dugo si me mučio u sreći i u nesreći, ne bi li me tvoje sumnjičenje pretvorilo u puzavca, u smrdelja, u ono beskičmeno, prostačko a okrutno što sad svijetom vlada. - Ali sve bi zaludu! - Moja bolest, kako ti zoveš moj nepopravljivi idealizam, - jest oklop i koplje moje prkosne, posljednje odbrane.

Ne! ne ćeš ti mene skršiti, jer u meni žive premnoge duše. Ti si sam reko da imam legiju đavola u sebi. - Eto me tu! - Izgoni ih dakle, da izađu pa da ostanemo