Jeste li kupili direktoru parkerice?: roman o mobbingu

Milan Zagorac

Jeste li kupili direktoru parkerice?

(roman o mobbingu)

Milan Zagorac

Jeste li kupili direktoru parkerice?

(roman o mobbingu)

Milan Zagorac © 2006.

Dizajn ovitka

Studio Smart 69

Izdavač

[studio TiM]

V. Babić 2, Rijeka

tel. 051/677-196

www.studiotim.hr

Tisak

Lapiš commerce d.o.o.

E-knjiga

Bulaja naklada, Zagreb

www.bulaja.com

Zahvaljujemo na suradnji Udruzi za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga Zagreb

E-knjiga je objavljena uz potporu Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke.

ISBN 953-95101-3-9 (tiskano izdanje)

ISBN 978-953-328-301-2 (e-knjiga)

Milan Zagorac

Jeste li kupili

direktoru parkerice?

(roman o mobbingu)

[Studio TiM]

Rijeka, 2006.

E-knjiga: Zagreb, 2014.

... Vezanost književnosti za zbilju nije takve prirode da bismo književna djela mogli shvatiti kao iskaze o stvarnom životu ili kao očuvana svjedočanstva o povijesnim okolnostima njihova nastanka... Književnost se ne odnosi prema zbilji tako da iznosi već gotove i prije uspostavljene pojedinačne istine, nego ona nanovo i na svoj način oblikuje uvijek svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva. Zato književna djela stvaraju vlastite svjetove, koji se prema zbiljskom svijetu ne odnose kao kopija prema originalu, nego kao jedan original prema drugom originalu...

Milivoj Solar: Teorija književnosti

Dakle, svaka sličnost sa stvarnim osobama, institucijama i okolnostima u ovom je romanu slučajna.

Posvećeno svim žrtvama mobbinga.

Netko je direktoru podvalio lažne parkerice

Pa pička mu materina, kakve su to parkerice? viknuo je direktor iz svoje kancelarije.

Približavalo se ljeto, a time i vrijeme direktorovih živčanih slomova koje je tajnica Branka nekako nježno nazivala izrazima poput direktor je loše volje ili direktor je loše spavao. A direktor Trutić je neprestano loše volje. On je ljut jer je čaj bio prehladan ili zato što mu se čini da klima loše radi. On je ljut jer na neko pismo koje je poslao prije dvije godine... nitko nije odgovorio. Ljut je jer za njega nije ostavljeno mjesto na parkiralištu ili zato što su gume na automobilu preslabo napuhane, ili zato što je umjesto benzina ulio dizelsko gorivo u rezervoar. Ljut je jer je vidio da se smijuljim s Brankom i dvjema radnicama na studentskom ugovoru nekim slikama u nekom sasvim nevažnom časopisu, pa mu ni to nije po volji. Direktor je ljut jer su oko njega neradnici i probisvijeti, a da ne govorim o silnim propustima u radu koji su se neprestano gomilali, svakim novim učinjenim poslom, i govorili o potpunoj nesposobnosti nas radnika u odnosu na njega, direktora s pedigreom i čovjeka koji spaja vrline umješnosti u komunikaciji s ljudima i sposobnosti upravljanja novcem. Ponekad je ljut zbog svega toga istovremeno, a danas su na redu bile parkerice. Obične kemijske olovke, naravno made in China, a ne, kako je on želio, neke originalne što garantira ime Parker. Kako se netko usudio podvaliti mu takvo smeće?

Hoću nove parkerice! opet je podviknuo sjedeći još uvijek u svojoj stolici za pretrpanim stolom na kojem su se hrpe požutjelih novina i papirića miješale s kutijama cigara, onih pravih, originalnih pakiranja, i tabletama za želudac, tlak, srce i ne znam što sve ne.

Naravno, u toj hrpi se nalazio i jedan kompjutor koji je, doduše, nekako sramežljivo virio iz svega toga; kakav bi to bio direktor koji nema kompjutor kad ga ima baš svaka šuša? Njemu je on zapravo bio nepotreban, ali eto, dobro dođe za pisanje nekog pamfleta, prijetnje ili još jednog tužakanja na sudu.

Ove su mi parkerice zasrale cijelu košulju! vikne još jednom, a Branka i jedna od radnica na studentskom ugovoru (koja se inače zove Maja, ali to je posve nebitno) poskoče kao oparene i stvore se kraj njega.

Joj, stvarno... Sad ćemo zvati Marka da vam donese nove parkerice... žene su gledale plavu mrlju na košulji.

Pustite njega... Nazovite njihovo zastupništvo i naručite nove parkerice... ovaj ih prekine i poput strogog, ali pravednog učitelja doda Branki: A što ste se vi uskokodakali?

Žene otrče u svoju kancelariju i stanu nazivati. I bolje im je to činiti nego da direktor ostane bez kemijske. Branka i Maja sada zovu ovog, zovu onog, ali nikako do uspjeha. Naravno, nakon nekog vremena moraju direktoru reći groznu i teško prihvatljivu istinu – nisu našle pravog zastupnika za kemijske olovke Parker, već samo neke koji preprodaju tko zna kako deklariranu robu. I eto dokaza nesposobnosti i nesnalažljivosti.

Nemojte mi govoriti, sada je direktor bio stvarno ljut. "Pa pička mu materina, ne pitam vas da mi nabavite space shuttle nego običnu kemijsku... direktor zavrti glavom kao da će zaplakati od muke i promrmlja sebi u bradu: S kakvim ja ljudima radim?!"

Branka ga pogleda gotovo molećivo tražeći u njemu barem mrvicu milosti za sebe, grešnicu, a ovaj tada bijesno ustane i pojuri prema vratima. Do sutra mi nabavite parkerice... pa zalupi i nestane.

Žene su ostale užasnute, ali ipak pošteđene najveće kazne. Naime, nisu dobile otkaz kojim je direktor tako često prijetio da je bio gotovo nenadmašan. Otkaz za ovo, otkaz za ono, no nikada ga nisu dobile. Ni one ni mi ostali zaposlenici, Marko P. i ja, moja malenkost, Marin B., koji se usuđujem iznijeti ovu malu kroniku.

Ako ovo još jednom vidim, dat ću ti odmah otkaz, kaže on jednom meni nakon što je vidio neku novoobjavljenu knjigu, a nije mu se svidjela vrsta slova. Tko će ovo kupiti?

Dobro, priznajem, imam ja iza sebe grešaka, nisam samo jednu počinio, ali što je, tu je. Čovjek radi i griješi, a direktor je tu da kažnjava. To što je on proizvoljno procijenio da vrsta slova utječe na kupnju knjiga, ne znači u profesionalnom smislu previše, ali njegova je procjena najvažnije mjerilo. A ta se knjiga, usput budi rečeno, čak sasvim dobro prodavala, za razliku od drugih naslova, pa se vrsta slova nikada više nije ni spominjala. Nagrada je zapravo već i to što radimo za takvog čovjeka kao što je on, a to je čovjek od formata, čovjek s pedigreom, vječni vladar situacije, vječni kadar, great manager. Kako njemu dobro radi mozak, znale bi nekada reći one maločas uplašene tajnice. Bilo je tu, doduše, i malo idolopoklonstva, što takav čovjek i više nego zaslužuje... Jer što je sve on sredio: riješio im je probleme s djecom za vrijeme školovanja, a i kasnije, zaposlio ih je kada nitko nije htio, dao bi svojim zaposlenicima povremeno i neki mali kredit da obnove kućanske aparate, jer danas, to svi znamo, nije jednostavno krpati kraj s krajem. Dao bi on i još više samo da ga se pitalo: riješio bi vam auto, stan, ženu, dijete, penziju za neku vašu tetu, sve bi vam on dao. Krvi bi ti dao, rekao je više puta Marko tijekom onih mojih prvih pionirskih dana po dolasku u firmu Lapiš commerce d.o.o., što se zbilo prije tri godine.

Vrag nosi Pradu (ili Muru)

Zapravo, zašto ovo pišem? Nedavno sam pročitao roman Vrag nosi Pradu (i to na nagovor svoje žene) i, gle čuda, otkrio neke stvari koje su prilično slične: moj je direktor zaista pravo utjelovljenje Mirandine sposobnosti, rade u sličnim branšama (mi izdajemo knjige, a ona je urednica modnog časopisa), vole lijepu odjeću i pomodne stvari, vole svoje radnike i zaista ih poštuju, a nadasve je lijepo vidjeti način ophođenja ovih plemenitih ljudi s tim priprostim i priglupim suradnicima s kojima bi i oni najvrliji muževi izgubili živce već tisuću puta. Stoga i direktor, kao i Miranda, ima tri pomoćnice (direktor ima još i dva pomoćnika) koje se trebaju pobrinuti da sve njegove želje i zahtjevi (naravno, s višim smislom) uvijek budu na vrijeme ispunjeni: kada direktor poželi novi telefon u stanu, treba ga hitno nabaviti, kada direktor kaže da ga žuljaju čarape, bilo bi poželjno skočiti do grada i kupiti mu barem dva para čarapa, kada je direktor nezadovoljan uslugama banke, on pod hitno daje nalog da se njegov privatni račun prebaci u drugu banku, a isto se tako to referira i na poduzeće te se toplo preporučuje i nama da to isto učinimo sa svojim privatnim računima. Da ne govorim o tome kako ta bulumenta nesposobnjakovića treba ispuniti njegovu osobnu poreznu prijavu. (To je čovjek od formata! Da svi vide njegova osobna primanja koja nisu ništa viša od šest plaća što ih daje svojim nesposobnim pomoćnicima.) Treba ga predbilježiti svaki dan za neki restoran, naručiti prave, originalne boce vina, rezervirati karte za kazalište, dogovoriti termin za zubarski pregled, spajati mu na telefon bilo koga i uvijek najaviti jednako uzvišenim i vrlo važnim stilom: Treba vas direktor Trutić. Osim toga, kakav je to direktor koji nema tri tajnice i dva pomoćnika? Male su razlike tek u ambijentima i snazi poduzeća: Miranda je u New Yorku, a mi na brdovitom Balkanu. Oni su u poduzeću koje okreće milijune dolara, dok mi okrećemo milijune lipa, ali milijuni su milijuni, pa neka budale i sitne duše tu traže dlaku u jajetu. Mi smo u ružnoj socijalističkoj zgradi jedne davno propale firme (poput mnogih), a oni u velikom, luksuznom njujorškom neboderu, ali i to su tek sitne razlike. Naš direktor voli oko sebe okupljati lijepe i važne ljude, doktore znanosti, ministre, značajne umjetnike, akademike ili one koji se barem tako predstavljaju, međutim radni mu ambijent izgleda malo konfuzno i kaotično, što je tek izraz kreativnog nereda koji vlada u toj širokoj i nadasve umnoj glavi. Miranda Vražica ima ukusa, ona je pravi primjer one urbane i histerično prepotentne vještice koja vodi računa i o tome kako su njezini zaposlenici odjeveni ili kakav im je današnji sjaj kose (zato svi od reda nose Pradu, Gucci, Valentino... i Manola cipelice). Glupost! Pa tko za to još mari? Direktor se ne muči takvim tricama, on sve podređuje svojoj misiji, a mi se podređujemo njegovoj volji.

Čuvaj se svojih želja

A, za sada, dosta priča o direktoru. Iza mene je bilo jako stresno razdoblje (a kada to nije?) onog proljeća 2002. godine kada me nazvao direktor Andrija Trutić. Još sam bio nezaposlen, štoviše besposlen, a to nisam uspijevao kompenzirati putovanjima po jugoistočnom dijelu Azije i turnejom po Americi, poput junakinje koja se suprotstavila Golijatu Mirandi. Besposlen i obesparen. Drugim riječima, bez cvonjka, a Palma i ja smo imali kojekakve planove: oženiti se, imati djecu, kupiti stan i auto na rate, po mogućnosti nabaviti psa ili mačku. Možda najbolje i jedno i drugo. I psa i cicu pa da ih možemo gnjaviti do mile volje dok ne dođe dijete koje bismo nastavili gnjaviti: maaali si, kako si sladak, ma čiji si ti, joooj... Ali, puste želje, pusti snovi. Molba gore, molba dolje i tako pedeset molbi, što mojih, što Palminih (ona je, naime, dizajnerica, između ostalog i grafička), sveukupno preko stotinu, niti na jednu odgovora, a kamoli poziva na razgovor. Doduše, Palma bi preko ljeta zarađivala koji novac prodavajući torbe ili nakit koji je sama izradila, no ne može se reći da je to bio neki prihod. Nema u ovoj zemlji generacije koja nije svoje prošla, pa tako nećemo ni mi biti oni srećkovići koji će glatko proći kroz život. Uvijek su tu neki koji imaju prednost iz ovog ili onog razloga, ali mi, unatoč tolikim mudrim i sposobnim glavama, ostajemo prilično neuspješna zemlja. Još smo udaljeni svjetlosnim godinama od toga trena kada ćemo nakon završenog studija obići pola svijeta i nakon toga dokono tražiti neki posao, moleći Boga da ga ne pronađemo baš tako brzo. Ne, ne, te je zime Palma rekla: Ili neki posao ili noga u guzicu, što ne znam bi li i provela, ali svejedno je bilo kakav-takav poticajni motiv za traženje izvora prihoda. I još nešto: sretne li okolnosti, tada je vlada naše domovine donijela paket mjera zvan S faksa na posao i ja sam rekao samome sebi: Jebi ga, ovo mora barem djelomično upaliti! I jest. Eto, zove direktor Trutić, spaja me Branka i ja razgovaram s tim čovjekom, borcem za male ljude i njihova prava, kako upravo sada radi na tome da me zaposli.

Smetnuh još nešto s uma. Tada sam, u trenutku revolta, bijesa ili zovite to kako god hoćete, pisao pismo. I to ni manje ni više nego ministru znanosti, kako je nesposoban i kako je teško od njega i njegovih ljudi očekivati ikakve promjene nabolje. Pismo sam odaslao, osim samome ministru, na više novina. Danas, kada pogledam unatrag, mislim da je to pismo obična glupost, ali je tada upalilo i bilo objavljeno, tako reći, preko noći u Našem kraju, a kako je Naš kraj uvjerljivo najčitanija novina na ovom našem području, nastala je prava navala na moj telefon. Pa jesi li ti lud, što ti pada na pamet?, Stavljaš svoja jaja na panj, a nitko pametan to ne radi!, Tko si ti da vrijeđaš ugledne ljude?, Bravo, majstore!, Treba pokazati zube!, Konačno je netko progovorio!, Prepotentna budalo, da si nešto