Vrijeme andjela

1. MOJA PRIČA

Kako je sve počelo? Rođenjem, naravno. Ionako sve u ovom životu počinje nekim rođenjem - svojim ili našim.

Moji su roditelji, nadam se da dopuštaju anđelima voditi ih kroz one prelijepe i Zemlji daleke krajeve u kojima se sada nalaze, bili Hercegovci, Hrvati i katolici. Možda ne baš tim redom, ali to im više sigurno nije važno. Sami odgojeni da je nedjeljni odlazak na misu važan dio društvenog života, nastojali su, došavši živjeti u Zagreb, gdje sam rođena, i nas djecu naučiti na tu obavezu. Kažem obavezu, jer meni je to oduvijek bila samo obaveza. U crkvi sam se dosađivala, većinu ljudi koje sam poznavala nisam previše voljela, jer njihov izvancrkveni život nimalo nije odgovarao onome zbog čega su klečali na hladnom podu tog trešnjevačkog zdanja. Uz to, bila sam premala da bih vidjela što se zbiva oko oltara, a nepogrešivo sam slutila kako se jedino tamo i zbiva nešto važno. Stoga sam rano, na koljenima, ne zbog poniznosti već zbog nastojanja da me ne otkriju, puzala prema oltaru. I tamo je zaista bilo nešto što se nije dalo uklopiti ni u koji od života koje sam vodila, ni onaj crkveni, ni onaj usamljen i nekako odvojen od obitelji, kod kuće. Jer tamo, pored oltara, često sam zaticala neko svjetlucanje, poput sjajne loptice skočice, nepredvidivog smjera kretanja i još manje predvidivog trenutka kad će potpuno nestati. Iako nisam znala o čemu se radi, nisam se bojala. Ta je skakutava svjetlost posjedovala neku neobičnu radost koja je, za razliku od većine radosti za koje sam rano naučila kako će mi ih sudbina ili roditelji ili tko zna tko ubrzo naplatiti tugom i razočaranjem, donosila, ali i ostavljala za sobom - mir. Nešto što bih danas mogla nazvati samopouzdanjem, povjerenjem u trenutke koji će tek doći. Nisam znala da se ti trenuci zovu budućnošću, niti da se radi o jednostavnom iskustvu kojim smo blagoslovljeni ovdje na Zemlji, iskustvu duhovnog života u tjelesnom obliku. Puno još toga nisam znala, ali sam mudrošću duše koja je već iskusila kojekakva življenja u raznim prostorima i vremenima, prepoznavala snagu i značaj svjetla. Čak je i dječji um pristao prihvatiti istinu čije je pitanje Zašto? ostalo neodgovoreno visjeti sa stropa hladne crkve.

Da, tako je počelo. Trebala su mi desetljeća življenja da napokon u tom svjetlucanju prepoznam anđele. Ili su to oni učinili za mene, nahrupivši u moj život mnogo silovitije i usudila bih se reći, korisnije, nego ikad ranije. U trenucima koje psiholozi nazivaju krizom srednjih godina ili (neki mudriji) krizom smisla, odnosno identiteta, astrolozi drugom od tri ključne točke u životu - dolaskom Urana na mjesto suprotno onom na kojem se nalazio u trenutku rođenja osobe, a ginekolozi displazijom ili jednostavnije: - Izvadit ćemo maternicu, ionako vam više ne treba, više nećete rađati! Da se nije radilo o meni, mojem tijelu, mojem zdravlju, smislu moga života - ne bih vam vjerovala. Ali, kasnije sam puno toga povjerovala, npr. da svaka druga Amerikanka starija od 60 godina zaista više nema maternicu (vjerojatno i američki ginekolozi znaju kako joj više ne služi, ali novac itekako služi proizvođačima hormonalnih nadomjestaka koji su se udomaćili u domovima žena srednjih godina i izvađenih maternica!). A meni su nedostajala još gotovo dva desetljeća do američke bezmaternične ženske dobi. Dakle, suočivši se s bolešću od koje se umire, čak iako mislite kako umiru samo drugi (vama se to ne može dogoditi!), konačno sam se izgubila. Godinama, desetljećima teško sticana kontrola nad sobom, svojim tijelom i svojim životom (ma kakva kontrola, jedan običan potres kakvih na ovom planetu ima godišnje na stotine, može nam brzo pokazati koliku kontrolu stvarno posjedujemo!) sve je kliznulo iz ruku, odnosno izmaklo se pod nogama. Nekoliko sam dana hodala Zagrebom zagledajući u izloge i ispitujući ženu koju sam u njima pronalazila, a koja mi je odjednom postala potpuno nepoznata: - Bojiš li se? Ili se konačno više nemaš čega bojati, jer nakon svih strahova kojima si prljala i sputavala svoj život, više ti se ništa gore od smrti ne može dogoditi? Taj osjećaj da su svi konci pukli, da me više ništa ne drži uz život kojeg sam do tada živjela, vrlo je brzo, već nakon nekoliko dana, prestao biti zastrašujući. Čak je postao nešto za čim sam uvijek žudila ne usuđujući sebi tako nešto priuštiti, bojeći se da ne povrijedim druge - postao je nešto oslobađajuće.

Evo, tako je počelo. Mala, plava knjiga pod jednostavnim imenom Angels na krilima onih koje opisuje, pristigla je u poštanski sandučić mog preplašenog života. Očarala me je jednostavnošću, a kako sam se već bavila izdavaštvom, ono što sam najprije poželjela bilo je - prevesti je. Time je počelo i nešto što sam napokon prepoznala kao znak milosti: nesigurna u značenje pojedinih riječi, provjeravala sam ih i po različitim rječnicima, naravno, jednim debljim od drugoga. Sve češće se događalo da, recimo, tražeći značenje riječi koja počinje slovom m ne otvorim jednu od stranica (od ukupno više od tisuću u rječniku) na kojima se