Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Atelje profesorke Milene
Atelje profesorke Milene
Atelje profesorke Milene
Ebook104 pages2 hours

Atelje profesorke Milene

Rating: 1 out of 5 stars

1/5

()

Read preview

About this ebook

Vrata ateljea sablasno su zaskripala kada je doktor posegnuo za bravom. Dusan se strese od jeze i straha koji mu je duvao za vratom kao da hiljadu aveti ide za njim. Milena je sedela na kaucu, klatila se celim telom napred-nazad i zaneseno pratila neku od mnostva spanskih serija.

LanguageEnglish
Release dateJun 22, 2017
ISBN9781370751921
Atelje profesorke Milene
Author

Radojka Rea Sartori

Radojka Rea Sartori, rodjena je 1967.godine. Živi i radi u Beogradu, Srbija. Pisanjem se bavi još od školskih dana. Objavljivala je rane radove u školskim novinama, a kasnije u raznim časopisima, zbornicima, almanasima i elektronskim medijima. Pored književnosti, uživa u slikarstvu, muzici i mnogim drugim stvarima. U svojim pričama i romanima bavi se najčešće položajem žena u društvu i pokušava da osvetli ženski pogled na život i ljude. U poeziji, akcenat je na ljubavi, univerzalnoj i bezuslovnoj, s porukom da samo ljubav može promeniti svet na bolje. Autor je brojnih knjiga poezije i proze koje objavljuje u elektronskim i papirnim izdanjima (smashwords and createspace).

Related to Atelje profesorke Milene

Related ebooks

Literary Fiction For You

View More

Related articles

Reviews for Atelje profesorke Milene

Rating: 1 out of 5 stars
1/5

1 rating0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Atelje profesorke Milene - Radojka Rea Sartori

    Atelje profesorke Milene

    Radojka Rea Sartori

    Smashwords Edition

    Copyright 2017

    Lektura

    Radojka Rea Sartori

    Korice

    Marat M’saev Daan

    O Autoru

    Radojka Rea Sartori, rodjena je 1967.godine u Kuršumliji. Završila je ekonomsku školu u Vršcu, živi i radi u Beogradu. Pisanjem se bavi još od školskih dana. Objavljivala je rane radove u školskim novinama, a kasnije u raznim časopisima, zbornicima, almanasima i elektronskim medijima. Član je nekoliko beogradskih književnih klubova i udruženja. Pored književnosti, uživa u slikarstvu, filozofiji, psihologiji, parapsihologiji i muzici. U svojim pričama i romanima bavi se najčešće položajem žena u društvu i pokušava da osvetli ženski pogled na život i ljude. U poeziji, akcenat je na ljubavi, univerzalnoj i bezuslovnoj, s porukom da samo ljubav može promeniti svet na bolje. Autor je brojnih knjiga poezije i proze.

    O knjizi

    Vrata ateljea sablasno su zaskripala kada je doktor posegnuo za bravom. Dusan se strese od jeze i straha koji mu je duvao za vratom kao da hiljadu aveti ide za njim. Milena je sedela na kaucu, klatila se celim telom napred-nazad i zaneseno pratila neku od mnostva spanskih serija.

    Sadržaj:

    Atelje profesorke Milene

    Devedesetih godina prošlog veka ateljei čak i najpoznatijih beogradskih slikara bili su neugledna mesta, poput napuštenih tavanica starih kuća, grubo prekrečenih podruma, memljivih i vlažnih, po zgradama koje nisu imale nikakvu hidroizolaciju jer su bile proizvod vremena još od pre Drugog svetskog rata. Retki srećnici imali su predivne prostore jer im je negde u Maloj Moštanici, Svrljigu ili Žagubici, pokojna tetka ostavila vilu koju je spasila nekim čudom od posleratne podele dobara. Možda se i kresala s nekim sreskim komesarom pa joj je on, po partijskoj liniji, dodelio inače njeno vlasništvo i nasledje. Sadašnjim vlasnicima nije ni bilo važno s kim se tetka guzila u to vreme. Bilo je bitno da je tetka abortirala i da više nije mogla imati dece, pa je pomenutu vilu poklonila sestrinoj jedinici, igrom slučaja, umetnički nadahnutoj. Ova beše završila pedagoški fakultet jer joj roditelji nisu verovali u ništa što zvuči apstraktno, kao što umetnost nejčešće zvuči umovima odraslim na filozofiji radnih akcija i utopiji o sveobuhvatnoj sreći stvorenoj zajedničkim naporima radničke klase celoga sjebanog sveta. Krijući od roditelja išla je na časove crtanja kod nekog propalog, pijanog zaludjenika. Nemajući dovoljno para da to plaća od šturog džeparca, oblačila je miniće i gusto mazala trepavice kako bi omadjijala onog paćenika. Isturila bi mu sise pod nabrekli nos i izvinjavala se što „ovaj put nema dovoljno para, imaće sigurno sledećeg meseca, platiće mu već nekako". Ovaj bi se, onako smetenog uma, ponadao da će uspeti da ga zamoči u mladu i poletnu, dugonogu šiparicu. Sve bi joj praštao i zadovoljavao se nadom u sutrašnji dan, sledeći mesec, i tako sve dok mlada dama ne bi šmugnula iznenada, kad oseti da je prekardašila sa koketiranjem.

    Takva jedna, dama osrednjih godina, predavala je u srednjoj školi, u predgradju Beograda. Predavala je likovno, glumila je slikarku, poznavaoca umetnosti i vrsnog pedagoga, mada joj se itekako dalo zameriti što nije ništa naslikala zadnjih desetak godina. Zaboga, ona to nije stizala, jer je radila na sebi, istraživala istoriju srpskog slikarstva, proučavala renesansne slikare i pisala za lokalne novine kritike izložbenih postavki u takozvanom „Malom muzeju". Zapravo je varala muža svaki put kad bi izašla nova postavka nekog anonimnog slikara. Upravnik tog muzeja bio je njen kolega, profesor istorije, zakleti Titoljubac, brkati krupajlija koji bi je dohvatao na prepad, u skladištu, deljao žestoko nekoliko minuta, onda bi klonuo sasvim i šljapnuo joj dva šamara po spljoštenoj guzi, na šta bi se ona kikotala dugo posle toga i gledala ga nedojebano do daljnjeg. Ali, ona je bila profesor slikarstva u predgradju, za tamošnje devojčice, šesnaestogodišnjakinje i njihove bubuljičave vršnjake, bila je nešto posebno, nešto kao uzor.

    Kada bi profesorka Milena ušla na čas, lupkajući svojim visokim štiklicama, kojima je flekica otpala još pre dva meseca, pomalo posrćući jer su joj kolenca bila neopredeljena u prostoru ispod suknjice, muški deo pubertetlijskog razreda zviždao bi i buljio u njena klimava kolena. Ona bi, sva van sebe od narcisoidne zablude da je neodoljiva, nesvesno, koštunjavim rukama, nameštala grudi u premalom grudnjaku za njene visuljke. Pubescentni uzdasi otkrivali su da bi klinci sa šesnaest godina rado sisali i te smežurane visuljke nego samo drkali u kupatilu. Tamo nisu smeli da puste ni uzdah jer je izolacija bila pojam iz rečnika. Čuo se i žubor u susednom stanu ako pišaju, prdež ako im se otme dok stenju na šolji ili balave nad pornografskim časopisima, onim koje su im očevi krili ispod veš mašine za svoje potrebe. Devojke su bile očarane njenim umetnički nadahnutim stavom i zanesenošću, dok bi ona skoro šapatom govorila:

    -Novi Mone se još nije rodio a ja se nadam da uskoro hoće. Leonardova sklonost ka istome polu da se zanemariti ako je to bar donekle doprinelo njegovom nadahnuću. Pomalo je perverznosti bilo u svakom velikom umetniku. Oprostite, draga moja deco, tako je! Neki od vas nose taj umetnički pogled u okicama. Ko zna, možda neka od vas i bude toliko velika, kao naša zanosna Biljana Vilimon! Nadajmo se tome. Šteta što nijednoj od vas ne mogu dopustiti da pozira za akt ali ću vam ja pružiti zadovoljstvo da slikate moje obnaženo rame i ispratite liniju vrata. Ako bi mladići radije nožni gležanj, nemam ništa protiv, umetnost je nešto što se ne sme sputavati.

    Pomenuta gospodja izbegavala je obaveze prema svom debelom i lenjom mužu tako što je navodno držala časove likovnog u isturenom bloku tetkine vile. U taj blok ulazilo se spolja jer je to nekad bio prostor za poslugu i njihovo stanovanje. Milena je taj deo uredila u atelje koji joj nije služio za rad, već dodatne časove napaljenim klincima i ispiranje mozgova romantičnim šiparicama, koje su se više domundjavale i smejuljile pričama svoje profesorke nego što ih je umetnost zaista zanimala. Taj atelje bio je stecište iskompleksiranih pubertetlija. Milena je taj atelje smatrala svojim životnim delom. Živela je u zabludi da ona tako uspeva da promoviše umetnost novim generacijama. Ipak, omaklo joj se neke od tih „nadahnutih" večeri pa je popila malo više vina što ga je jedan bubuljičavi i zarumeneli klinac doneo iz dedinog vinograda. Pubertetlija je takodje potegao par dobrih gutljaja i crvenilo na njegovom nadutom licu dostiglo je svoj vrhunac. Buljio je mutnim pogledom u njene napola ispale sise. Iskoristio je radost što je te večeri bio sam na za(b)ludnim časovima umetnosti profesorke Milene za neskrivanje nabubrelosti u pantalonama. Ona se kikotala na sav glas i pričala mu o razvratima poznatih svetskih imena, o tome kako se nekada mladić njegovih godina smatrao zrelim za odlazak u kuće crvenih fenjera. Uplitala je koštunjavim nogama i mahala rukama dok je zaneta govorila o strasti i slikarstvu. Stropoštala se u nekom trenu kraj onog napaljenog adolescenta, suknja joj se zadigla, slučajno ili ne ali sasvim dovoljno da joj iz razvučenih gaćica izviri rundulja i izbije oči onom napaljenku. Dremala je tako i baljezgala nešto u polusvesnom stanju. Pomenuti ljigavac je na svoj način shvatio suštinu trenutka i zavukao joj nabrekli ud brzo povlačeći na stranu rastegljivu gumu. Nije se potrudio ni da joj svuče gaćice ili pogleda kako izgleda prava pizda kad mu se već pruža prilika. Deljao je po njoj manje od minut i napunio je nezrelom spermom klinca koji prvi put jebe, nalio se ostatkom vina, ponovo joj zavukao da bi drugi put nešto duže ševio osećajući se već iskusnim jebačem. Ona se kikotala i migoljila tek da se udobnije smesti dok je mališa obradjuje. Bila je mrtva pijana ili je želela da bude mrtva pijana, ko zna. Možda se tešila kako se sutra svejedno neće sećati ničega a on će se osećati muškarcem i stideti da prizna kako je ševio pijanu profesorku likovnog dok se ona cerekala i balavila od omamljenosti vinom. Svima je, naizgled, bilo dobro. Sve dok se to nekim čudnim kanalima nije pročulo medju pubertetlijske kružoke. Seanse s vinom i profesorkom likovnog postale su uobičajena zabava za nedorasle muškarce srednje škole. Kako je ona sve više zapadala u nejasno ludilo sredovečne, pritom nedojebane ženke, muž joj se sve više gojio i nalivao pivom i postajao trut koji više i ne pomišlja na seks. Kolega istoričar je u medjuvremenu našao mladju i pohotniju asistentkinju za svoj muzej pa je sve češće izbegavao dotrajalu Milenu. Ona je utočište nalazila u ateljeu svoje trošne vile i opojnom vinu koje su joj učenici prve godine srednje redovno donosili. Postala je vremenom veoma poznata ali samo medju novopridošlim srednjoškolcima kojima je takvo jebanje bilo draže od nikakvog. Oni, malo stariji medju njima, već su bili iskusni jebači i tragali su za boljim plenom, medju svojim vršnjakinjama. Šta se to dogadjalo u umu profesorke Milene, nije bilo sasvim jasno. Ona je, iz dana u dan, sve više gubila vezu s raciom a sve se više spajala s ludilom koje je proizvodilo nekontrolisanu napaljenost i želju za kurcem i pažnjom.

    U takvo okruženje, baš u tu školu i baš u razred profesorke Milene, stigla je jednog jesenjeg dana mlada dama iz provincije, duge kestenjaste kose svijene u kiku, krhkoga tela i uzdignute glave. Profesorka Milena predstavi je pomalo nervozno, ponosna što takva učenica dolazi baš u njeno odeljenje:

    -Lepi moji, ovo je vaša nova koleginica! Stiže nam iz Sombora

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1