Kako Povjerovati

Posveta

Knjigu, u prvome redu, posvećujem blagopokojnome biskupu Marku Culeju koji mi je na početku djelovanja pismenim blagoslovom otvorio vrata Crkve. Davši mi svoje povjerenje, dao mi je povjerenje cijele Crkve. Zbog njega sam se uvijek osjećao dobro prihvaćenim.

Knjigu posvećujem i brojnim župnicima i kapelanima u čijim sam župama imao prilike djelovati.

Također, posvećujem je tisućama vjernikâ kojima sam u ovih dvadeset godina djelovanja služio na bilo koji način i koje je kroz moje služenje dotaknulo Božje milosrđe.

Na kraju, posvećujem je tebi, čitatelju. Neka ti bude na blagoslov, neka te privuče Božjemu srcu i pomogne ti ustrajati na putu u nebo.

Posebnu zahvalu dugujem članovima Kristofora te svojoj obitelji. Bez njihove se potpore ne bih mogao u potpunosti posvetiti službi evangelizacije.

autor

Uvod

Ovo je knjiga kojom čitatelju želim pomoći da vjerom primi ono što mu Bog želi dati. Također, čitatelju želim pomoći bolje razumjeti evangelizaciju kako bi u njoj bio uspješniji. Razlog zašto sam napisao ovu knjigu je, dakle, vrlo jednostavan: vjerom i evangelizacijom se aktivno bavim preko dvadeset godina i za to sam vrijeme prikupio mnogo znanja i iskustava koje bih želio prenijeti svim zainteresiranima. Knjiga ima dva cilja: prvi – pomoći čitatelju da vjerom uspješnije prima ono što mu Bog želi dati i drugo – ohrabriti i poučiti čitatelja kako da sâm evangelizira.

Nastavak uvoda možete preskočiti i čitanje nastaviti prvim poglavljem. Ako po završetku čitanja odlučite knjigu pročitati još jednom, vratite se i pročitajte ostatak uvoda.

Evangelizirao sam u mnogo različitih zemalja, u preko dvjesto pedeset župa te sam svoju vjeru imao prilike posvjedočiti golemom broju ljudi.

Sve je počelo u trenutku kad sam se osobno susreo s glavnim likom ove knjige. Sve se u njoj vrti oko njega – Boga. Sve u njoj proizlazi iz osobnoga susreta s njime. Najvažniji trenutak moga života bio je susret s njime. On je jedan Bog koji nam se očituje kroz tri božanske osobe. Sve tri trebamo susresti i upoznati. O njemu/njima trebamo i mnogo toga naučiti. Doživljaj Boga nas mijenja a znanje o njemu učvršćuje u toj promjeni u boljega čovjeka.

Najprije ga trebamo susresti. Usporedimo taj susret s bilo kojom drugom osobom. Zamislimo da ćemo se danas negdje na ulici susresti s njime i da će On, Isus, htjeti porazgovarati s nama. Koliko će i kako taj susret utjecati na naš daljnji život?

Čovjek vidi i promatra, čuje i sluša, dotiče i opipava, njuši i miriše – ono što mu je na neki način zanimljivo. „Zanimljivo" znači, kako u knjizi Otkrivenja piše, vruće ili studeno. Primjećujemo ono što volimo i ono što mrzimo, ono što nam je simpatično i ono što nam je odbojno; ostalo smo naučili ignorirati. Tako svaki dan prolazimo istom ulicom, slušamo istu glazbu, gledamo iste ljude na radnome mjestu... Gledamo i slušamo sve, a vidimo i čujemo samo ono što je našoj duši zbog nečega zanimljivo. Naš je ljudski duh sluga naše duše i on upravlja našim očima, našim ušima, našim osjetilom mirisa, našim rukama, tj. svime onime što Riječ Božja naziva tijelom, tako da zadovoljava želje naše duše.

U Bibliji lako možemo susresti Boga promatrajući ga kakav On zaista jest. Međutim, ako Bibliju čitamo samo tjelesnim očima, u njoj ćemo vidjeti i doživjeti tek ono što je našoj duši zanimljivo. Naša slika biblijskog Boga neće ovisiti o stvarnim biblijskim prikazima njega, nego samo o onome što od tih prikaza osobno vidimo i doživimo. Tek kad Bibliju počnemo promatrati slobodnim duhom, oslobođenim gospodarenja naše duše, moći ćemo vidjeti i doživjeti pravu sliku Boga. Naši nas osjećaji i drugi nutarnji interesi duše nukaju na traženje onoga što će ih zadovoljiti i zbog toga olako preskačemo ono što na prvi pogled nije predmet naših dubinskih interesa. Zato se trebamo odreći samih sebe, odreći se svoga života, tj. odreći se svojih uskih duševnih interesa te Božju riječ, ali i sve ostalo, naučiti promatrati i doživljavati sa svime što ona jest, bez preskakanja, bez ignoriranja, bez selektiranja onoga što želimo ili ne želimo vidjeti i doživjeti.

U Bibliji, osim što Boga možemo promatrati, možemo i čuti što zaista govori. A oni koji slušaju i čuvaju Božju riječ, su zaista blaženi (v. Lk 11,28). Na misi slušamo Riječ Božju a jesmo li je sačuvali (zapamtili) znamo na kraju mise.

Promatrajući ga prikazanoga u najrazličitijim situacijama, Boga možemo susresti onakva kakav On stvarno jest. Kod promatranja treba isključiti mudrovanje i umovanje jer je njima Bog sakriven (usp. Lk 10,21). Dakle, treba jednostavno promatrati ne postavljajući pitanja o smislu teksta, onako kako to rade mala djeca (usp. Mk 10,13-16). Mudrovanje i umovanje o poruci ili smislu pročitanoga trebamo „uključiti" tek u promišljanju/meditaciji koja slijedi nakon promatranja. Za početak trebamo naučiti promatrati!

Želimo li u svome srcu vidjeti pravu sliku Isusa? Ako želimo, tada Isusa, koji je slika Očeva, trebamo promatrati i doživjeti od njegova rođenja do njegove smrti; kad je radostan i kad je žalostan, kad radi i kad se odmara, kad je ljut i kad je dobre volje, kad govori i kad šuti, kad poučava, kad prima i kad daje, kad liječi i oslobađa, kad moli i kad se odmara, kad blagoslivlja i kad proklinje, kad služi i kad ga služe, u slavi i u poniženju, u slobodi i na križu... Trebamo ga slušati kad govori majci, kad govori djeci, učenicima, mnoštvu, svećenicima i laicima, narodnim glavarima i običnom puku, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, Židovima i poganima, grešnicima i pravednima... Na taj će način naša duša stvoriti sliku Boga prema kojemu ćemo onda imati sasvim određene razumske spoznaje, sasvim osobne emocije i sasvim konkretnu volju. Bit će to Bog kojega ćemo u molitvi susretati na sasvim osobnoj razini. Naša slika Boga bit će svojstvena samo nama te ćemo ga doživljavati na sasvim jedinstven način. Tada ćemo također mnogo lakše prihvatiti činjenicu da i nas Bog doživljava i susreće kao sasvim jedinstvenu i od svih ostalih stanovnika zemlje različitu osobu. Ta će se slika mijenjati i usavršavati cijeloga našeg života jer ćemo se, susrećući Njega, mijenjati. Nadalje, ta će nam slika uvelike pomoći stvoriti sasvim osoban odnos povjerenja prema Bogu. Također, drukčije ćemo ga doživljavati u sakramentima i u liturgiji Crkve, koji više neće biti „nešto što samo trebamo obavitiˮ, nego nešto što itekako želimo doživjeti.

Ta slika neće mijenjati temeljne vjerske istine koje nam je objavilo učiteljstvo Crkve, nego će nam pomoći bolje ih razumjeti. Stvaranje vlastite slike o Bogu nukat će nas na proučavanje nauka Crkve. Ta će slika Boga biti u našoj duši te će polako oslobađati naš duh koji će u svemu što nas okružuje početi tražiti Boga. Bog će postati predmet interesa naših očiju, naših ušiju a posebno našega uma.

Kod čitanja Biblije promatranjem, uvijek treba uzeti zaseban odlomak i čitati ga tako da ono što čitamo pokušamo istovremeno i promatrati/zamišljati. Važno je čitati dovoljno pozorno kako iz promatranja ne bismo izostavili ni jednu jedinu riječ. „Čitač" neka pritom sâm procijeni koliko mu je potrebno da zamisli određenu sliku. Treba uzimati kratke ulomke i nema nikakva razloga za žurbu. Važno je ono što čitamo promatrati kao scene filma o Bogu. Nije dobro prelaziti na sljedeću scenu ako se nije dobro promotrila prethodna. Ponovno napominjem da najprije treba samo promatrati, bez razmišljanja i postavljanja pitanja o smislu ili poruci teksta. Postavljajmo si samo pitanja kako je neka scena zaista izgledala i na koji se način dogodila.

Ne smijemo preskočiti ili prebrzo prijeći ni preko jedne riječi pa ni onda kad nam se učini nezanimljivom jer se upravo