Odlasci

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Odlasci

Naslov izvornika: Odejścia, A. Pelanowski

copyright p. Marko Glogović, OSPPE i Figulus d.o.o., Koprivnica

Prijevod s poljskog: Jelena Vuković

Lektura: p. Marko Glogović, OSPPE

Tehnički urednik: Mihael Lončar

smashwords.com

ISBN 978-953-7929-51-0

Koprivnica, 2018.

Sadržaj

Predgovor

1. poglavlje

Bog se izvukao

2. poglavlje

Prava laž

3. poglavlje

Povlačenje

4. poglavlje

Savršeno!

5. poglavlje

Efrajim

6. poglavlje

Bamidbar

7. poglavlje

Isus je otišao

8. poglavlje

Pomrčina

9. poglavlje

Anahoreo

10. poglavlje

Mudraci, Henok, Estera i Juan Diego

11. poglavlje

Utočište u milosrđu

12. poglavlje

Odlazak na molitvu

13. poglavlje

Odlazak u poniznost

14. poglavlje

Ozdravljenje žene

15. poglavlje

Tešuva

16. poglavlje

Otići kako bi došao Duh!

17. poglavlje

Primanje Duha Svetoga

18. poglavlje

Molitva

Predgovor

Ova knjiga nije niti udžbenik niti vodič. Možda će mi tkogod predbaciti „preosoban pristup: „Ovaj tip piše samo o sebi. No, činjenica je da nemam pravo pisati ni o kome ili za koga ili s odmakom znanstvenika. Ako i ima dijelova u kojima se spominju druge osobe, onda je to isključivo uz njihovo dopuštenje. Pišem o njima kao o anonimnim osobama, kako nitko ne bi znao o kome se radi. Jedina osoba o kojoj imam pravo govoriti otvoreno, kako dobro tako i loše, jesam ja sâm. Moja knjiga je obična biblijska meditacija s naglaskom na egzistencijalno. A kako je ona svojevrsna meditacija morala je zadobiti i osobnu formu.

Zašto sam je napisao? Kako bih te barem malo uvjerio da imaš šanse ili u najmanju ruku da prestaneš misliti kako nema šanse za tebe.

Ne računam na to da ću te potpuno uvjeriti. Možda mi uopće neće poći za rukom uvjeriti te, a možda ipak malo… U ovoj knjizi sigurno ima i nekih zabluda; nisam nepogrešiv, tražim istinu kao i svaki od vas. Vjerujem da Otac koji je na nebesima ima za svakog od nas svoj plan i da je u stanju, sa svakog našeg puta, gdje god bili, vratiti nas k Sebi. A doći k Njemu najveći je čovjekov uspjeh. Gospodin Bog najviše je obećao onima kojima je dao najmanje šanse na ovom svijetu. Za njih ima najveće obećanje. Obećanje koje ne zahtijeva nikakvu „šansu". Rastemo za Kraljevstvo nebesko zahvaljujući onome što nas nadrasta.

1. poglavlje

Bog se povukao

Bog se, dok je stvarao svijet, povukao! Mistici su se pitali: kako je Bog, koji je savršen, mogao stvoriti svijet prepun nesavršenosti? Stvoren je i pojam CIMCUM (samoograničenje). Stvoritelj je ograničio svoju savršenost i na taj način stvorio nesavršenu stvarnost. Ograničavajući se ili povlačeći se u svojoj neograničenoj slobodi učinio je svojevrstan slobodan prostor za stvaranje svijeta koji je ograničen. Bog kao da se povukao, ušao u se. Stvorio je vidljivo, da bi On, nevidljiv, mogao stvorenju postati vidljiv. Ako postoji djelo, onda mora biti i stvoritelj! Stvarao je, suzdržavajući se u svojoj moći, drugim riječima ograničavajući samoga sebe. Rabin Jechiel Bar Lew objašnjavao je čin stvaranja sljedećim primjerom: „Bio jedan čovjek i imao vrlo snažne ruke. Pa ipak, kada bi u ruke uzimao teški čekić nije se koristio jednakom snagom u trenutku kada je pisao nježnim perom. Kada je ovaj čovjek pisao perom, iz opreza je ograničavao svoju snagu. Ono što je napisano tim nježnim perom je ovaj ograničeni svijet. Snažne ruke onog čovjeka predstavljaju neograničenu Božju snagu. A što je čekić u toj usporedbi? Možemo li tvrditi da je ono što je napisano perom jedini svijet koji je Bog stvorio? Bog je „napisao ovaj svijet na pergameni svemira nježno držeći pero među prstima. Pisao je riječi božanske nježnosti.

„Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?" (Ps 8, 4-5)

Sve na ovom svijetu je samo zapis koji kao da je ispisan perom na papiru. Sve je samo priopćenje a ne ispunjenje, obećanje a ne izvršenje. Svaki djelić ovog svijeta moguće je zapisati riječima, brojevima, simbolima, stihovima, notama, formulama, kodovima, makar onima koje krije genom.

U djetinjstvu sam imao knjigu za majstorske poslove. U njoj je bilo crteža u boji s jasnim opisima kako načiniti neku stvar prikazanu na slici. No crteži i opisi nisu isto što i sama stvar!

Možda je svijet svojevrstan filtar zahvaljujući kojemu su ljudi na početku mogli spoznati skrivenoga Boga? Tako sugerira sveti Pavao u poslanici Rimljanima, i to na samom početku. Ne može se u sunce gledati golim okom. Kroz zatamnjeno staklo, svojevrstan filtar, mogu gledati u svjetlost bez straha da ću oslijepiti. Ograničavam mogućnost gledanja kako bih uopće mogao gledati u smjeru sunca. Mislim da je u neku ruku i Riječ Božja objavljena u Pismima, a napose Kristovo Tijelo, bilo jedna vrsta filtera. Bog postajući čovjekom postao je vidljiv i ograničen. Isti je slučaj i s euharistijskim Tijelom. Čini se besmisleno, no skrio je i ograničio svoje božanstvo na komadić kruha kako bi bio dohvatljiv ljudima koji Ga ne mogu gledati neposredno. Bog, kako bi se objavio, morao je dakle izaći, povući se u se ili ograničiti se na mjeru krajnje skromnog lika. Bog je uistinu neizmjerno ograničio svoje veličanstvo kad se skrio u euharistijskom Tijelu, u najskromnijem vidu svog uprisutnjenja. To nije samo Presveti Sakrament, već i najskromnija Euharistija! Povukao se sve do tako skromne prisutnosti jer je htio, prije svega, biti dostupan onima koje je sudbina ponizila do dna, koja ih je navela da o sebi misle kao o potpuno beznačajnim bićima. Koliki se od nas osjećaju kao korica kruha koju su drugi nagrizli ili su je odbacili zbog kakve poslastice? Teško je uopće povjerovati da je Bog htio biti hrana za jelo!

Ne moramo se složiti s misticima ili s drugim znanostima, čak niti s jednom, ali smatram da je puno istine sadržano u tom mišljenju.

Udaljujemo se ponekad u potrazi za boljim pogledom na stvarnost. Na primjer, umjetnik slikajući sliku, svako malo čini nekoliko koraka unazad kako bi iz udaljenosti sagledao cjelinu onoga što je naslikao na platnu. Ograničava se samo na promatranje, prekidajući sam rad. Nitko ne tvrdi da je to suvišno u umjetnikovom kreativnom procesu! On izbliza vidi detalje, ali ne vidi cjeline. Udaljimo se i mi svako toliko na razmatranje i molitvu kako bi u molitvenom ozračju mogli sagledati sebe i Boga i donijeti neke zaključke po slušanju Božje riječi i na temelju vlastitih razmišljanja i molitve. Nije udaljavanje uvijek nešto loše. Odlazak ne znači uvijek povlačenje, povlačenje ne znači uvijek gubitak. Ponekad je to strategija koja vodi u pobjedu. Mnogo kršćana povlači se u klauzuru, u sjenu samostana, kako bi se ondje mogli zagledati u Isusovo Lice, ali i iz udaljenosti pogledati na sebe, s distance pogledati na svijet, jednako kao što to čini umjetnik koji ide nekoliko koraka unazad kako bi s udaljenosti mogao obuhvatiti pogledom cijelo svoje djelo naslikano na platnu. Bog nije samo stvorio svijet, povlačeći se, već ga je i otkupio ograničavajući svoju moć na križu, koji je iskoristio kao čekić kako bi načinio svijet koji ne vidimo – Novu Zemlju i Novo Nebo! I sigurno su Ga pribili na križ uz pomoć čekića. Vidim to još u trenutku kada Isus jednom od svojih apostola govori da vrati mač u korice, odnosno da se suzdrži od uporabe sile. Nadalje tumači kako bi sam mogao zamoliti ekipu „antiterorističkih" anđela, no onda se ne bi ispunila Pisma, osujetio bi se Božji plan. Štoviše, ispunili bi se ljudski snovi. Kada je to rekao, svi su Ga napustili. Ostavljen je čak i od onih koje je ljubio i koji su ga ljubili. To je početak posljednje faze ogoljenja.

„I gle, jedan od onih koji bijahu s Isusom maši se rukom, trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Kaže mu tada Isus: ‘Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora biti?’ U taj čas reče Isus svjetini: ‘Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite? Danomice sjeđah u Hramu naučavajući i ne uhvatiste me.’ A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka. Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu." (Mt 26, 51-56)

Njegova volja suzdržavanja od sile i ograničavanja vlastite moći dosiže vrhunac, ili bolje reći – neizmjernost, u trenutku kada se s križa razliježe krik: Bože, zašto si me ostavio? Zar ostavio? Bog u ljudskom tijelu, ograničenom i izmučenom, vapije ljudskim riječima izražavajući sumnju u Božju pomoć. Zar se nakon takvog vapaja još netko može osjećati osamljen na ovom svijetu? Napušten od Boga? I sâm je Bog u svom Sinu spoznao ljudsku napuštenost!

Otkupljenje, to najsjajnije Božje djelo, sjajnije od svakog stvorenja, izvršava se u Božjem suzdržavanju od svoje moći, doživljajem neizmjerne bijede i slabosti stvorenja.

Otkupio nas je suzdržavajući se od iskazivanja svoje moći, potpuno se oplijenivši: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika." (Fil 2, 6-10)

Taj predivni tekst iz poslanice Filipljanima nije toliko bremenit teološkim objavama, već je bogat egzistencijalnim poticajima. To je pravilo koje izražava smisao života. Oplijenjenost je korak prema posjedovanju svega, oplijenjenost je korak do kraljevanja, poniženje do uzvišenja. Objavljuje se u tom trenutku prolog kršćanske težnje ka cilju postojanja. Nije to bajka o Pepeljuzi, već istina o onima koji su u Krista položili svoju oplijenjenu, ograničenu i poniženu sudbinu. Investicija za vječnost! Kada poželiš svu ušteđevinu položiti u banku, od trenutka njezina polaganja u sef ‒ nemaš ništa!

Dosta davno sam na stranicama Biblije primijetio jednu vrlo karakterističnu shemu. Gotovo u svakom poglavlju te Knjige javljaju se po dva lika, često braća ili rođaci, prijatelji, koji iznenada postaju neprijatelji ili suparnici. Uvijek je prvi snažniji i ljepšeg stasa i, po ljudsku, vodi uzoran život. Drugi je pak prezren, slabić, bez perspektive za uspjeh. Abraham je imao dvojicu sinova. Jišmael je bio prvi, snažniji. Kada se rodio njegov brat Izak, Jišmael mu se ismijavao. No Jišmael nije naslijedio očevo duhovno bogatstvo, već onaj ismijavani Izak. Izak je imao dvojicu sinova: Ezava i Jakova. Otac je ljubio Ezava jer je bio prvorođenac, koji je u životu bio prilično lakomislen. U želji zadobiti očevu naklonost i ljubav udaljio se od ljubavi Božje. Uspjeh u ljudskoj ljubavi često nas sputava u otkrivanju ljubavi Božje, čak postajemo za nju nezainteresirani. Konačno, manje ljubljeni sin, Jakov, ukrao je očev blagoslov, i mada hrom od jednog trenutka, prošao je više i dalje od zdravonogog Ezava. U Jakovljevoj obitelji povijest se ponavlja. Nije prvorođeni Ruben primio Božji blagoslov, već Josip kojeg su braća mrzila. Usprkos nevolji i izdaji obitelji postaje poglavar u Egiptu. Zanimljivo, kada je Josip postao veliki safnat paneah – namjesnik u Egiptu, Duh Sveti svoju pozornost svraća s njega i koncentrira je na prijetvornom Judi, sasvim običnom lašcu. Slična se priča odvija između Davida i Šaula. Ne čudim se ni svim onim ženama kojima Biblija iskazuje čast. Uvijek su imale velike probleme s rađenjem djece. Sara je nazvana neplodna: הךקע agrach: doslovno: podrezana ili iskorijenjena, izranjena, beskorisna. Niti Rebeka kroz dvadeset godina nije mogla na svijet dati potomstva. Za ljude na istoku takva neplodna egzistencija potpuno je besmislena. Kroz mnoge godine nije se osjećala korisnom i sigurno se puno borila s osjećajem manje vrijednosti.

Pa ipak, Rebekina neplodnost oplemenila ju je plodnošću mišljenja, molitve, razuma. Usprkos izvanjskoj ograničenosti buja unutarnji život. O njoj je pisano: „No djeca se u njezinoj utrobi tako sudarala te ona pomisli:.." (Post 25, 22). Mišljenje se, dakle, rađa iz unutarnje borbe, a ne u svetom miru i sreći. A dalje Sveto Pismo piše: „Ode, dakle, da se posavjetuje s Jahvom." U tom istom poglavlju govori se i o Abrahamovoj ženi, Keturi. Ketura nikada od Boga ništa nije tražila jer joj je u životu išlo sve kako treba. Rađala je djecu, jedno za drugim, bez ikakvih poteškoća. Sve joj je polazilo za rukom kao po loju. Sinovi su joj bili zdravi, snažni i nisu imali nikakvih poteškoća. No, o Keturi Biblija nije napisala da je razmišljala ili molila ili da se nad čim zapitala ili savjetovala s Bogom. Bila je lakomislena karijeristica.

Ljudi kojima u životu sve polazi za rukom ne zamaraju se razmišljanjem, već samo kalkuliranjem. Rahela nije bila plodna kao njezina sestra Lea, ali je zato rodila Josipa i muž ju je više ljubio. Ana, Samuelova majka, činila je mnogo pokore dok na svijet nije dala prvoga među velikim prorocima kraljevstva. Kao da je Bog neizmjerno nagrađivao one koji su toliko izgubili u životu, one od kojih su drugi okretali glavu. Čini se da tu nije riječ o zadovoljavanju pravde, već prije o otkriću drugog bogatstva, drugog plana svijeta – Kraljevstva skrivenog iza bogato urešenih zastora fizičkog univerzuma. Svijet u kojem živimo samo je pakiranje, ovitak svemira u kojem je Bog skriven. Najbliži tom skrivenom Bogu su oni koje je neuspjeh bolno pritisnuo s površine pakiranja u unutrašnjost. Henri de Lubac ogolijevajući kušnje koje isušuju Crkvu sjajno je napisao vrlo jednostavne riječi: „Treba u potpunosti ići logikom Utjelovljenja po kojem se božanstvo zaodijeva ljudskom slabošću. Da bi se posjedovalo blago potrebno ga je skriti u glinenu posudu, bez koje se blago rasipa. Potrebno je prihvatiti to što je sveti Pavao, kojem nisu bile strane protivštine, nazvao jednostavnošću u Kristu. Treba bez uzdržavanja biti Božji puk." De Lubac je izvrsno protumačio poruku Utjelovljenja koja nam je svima upućena: Sin Božji nije se objavio u svojem veličanstvu i sili, mudrosti i sjaju, već u glinenoj posudi tijela malenog djeteta. Čak kad je postao odrastao čovjek nije se nikada usudio uzvisivati iznad bilo koga. A naše nezadovoljstvo životom često proizlazi upravo iz zatrovanog izvora: nismo tako dobri kao drugi!

No, kad bismo bili bolji – bi li to bilo bolje za nas? Čitajući prispodobu o farizeju i cariniku koji su se došli pomoliti u hramu, uopće se ne čudim da je opravdan otišao onaj koji se nije imao čime pohvaliti, ali koji je bio spreman iskreno se pokajati. Luka je o njemu napisao da je stajao podalje. Zvuči kao da je bio udaljen poradi samozadovoljstva kojim je zračio farizej. Ili pak, čitajući o rasipnom sinu, uopće se ne čudim da je taj koji je sve izgubio, dopustio ocu da ga primi u svoj naručaj i tako se povrati u Očev dom. Otac ga je primijetio izdaleka. Zar je potrebno udaljiti se kako bi nas Bog primijetio? Za to vrijeme, stariji sin, koji nikada ništa nije izgubio, nije smogao snage izići iz polja. Njemu se dom činio nedostupnim. Nije širok put uvijek onaj koji donosi sreću.

Prije mnogo godina boravio sam u jednoj redovničkoj kući o kojoj su se brinule dvije sestre. Jedna od njih zahtijevala je da je se naziva direktoricom. Bile su samo njih dvije, pa ipak je ovoj bilo stalo da ju se oslovljava titulom! To je isto kao da netko tko ima zlatnu krunu na zubu traži da mu se obraća s: vaša visosti.

Ljudska sudbina ne podrazumijeva uvijek razvoj. U životu ne teče uvijek sve glatko. Sve češće susrećemo ljude čije se postojanje sužava. Njihov životni put drobi se u civilizacijskom žrvnju, u utrci za zaradom, u potrazi za ljubavlju, dobrobiti, karijerom ili ljepotom tijela. Nekada se povlače pod pritiskom velike krivice, zbog psihičkog ili seksualnog nasilja ili zbog odbačenosti; a sve češće se naoko bez razloga povlače, zatvaraju u sebe, skrivaju iza brojnih obrambenih oklopa. Povlače se jer su neki drugi od njih bolji, jer su prvi. Njihovo ih postojanje sputava, ponižava, postaje besmisleno. No, znači li to da su drastično loše? Ne izazivaju na prvu izvanredno divljenje, no možda u svojem mraku rezignacije skrivaju kakvu tajanstvenu i skrivenu nadu? Možda jednostavno ne vide novu fazu svog postojanja? Možda samo nisu u stanju otkriti da se događa zapravo nešto predivno? Ako na određenoj razini nije vidljiva nikakva perspektiva za daljnje postojanje, možda je to ograničenje upravo početak novog svijeta? Biti shrvan od poniženja znači biti ponizan do mjere koju je Isus tražio – Isus najmanje dijete daje apostolima za uzor! Za mnoge je taj zahtjev pljuska, no od vremena Evanđelja upravo takvo „umanjenje sebe bilo je ciljem duhovnog uboštva. „Onaj koji zna kako živjeti uboštvo i trpjeti za Gospodina i koji radije ima manje nego više, taj prima dublji mir i veću sreću u Boga. Tisuće ljudi tuži se i nariče jer su gori od drugih u ovome ili onome. No, nije li upravo to potrebno kako bi se zagledali u sebe? Nije li to cilj duhovnog spoznanja sebe u Obličju Boga? „Uistinu, ako sve razmotriš i sebe iskreno pogledaš, ispravno ćeš prosuditi da si gori od svih."

Bio ja potpuno na margini, ili na privilegiranom mjestu, moram nešto priznati… Nikada se nisam osjećao tako motiviran biti malen kao nakon čitanja svjedočanstva Erzsebet Galgóczy. Od djetinjstva pratile su je strašne nesreće koje su joj fizički osakatile tijelo, a uz sve to imala je snage moliti Isusa da joj sljedeći dan bude još teži od prethodnog. Zar je moguće moliti da sljedeći dan bude teži od prethodnog? Moguće je ako se razumije da prihvaćanje muka i trpljenja može nekome olakšati put u nebo. Tek što sam pročitao nekoliko stranica te knjige počeo sam osjećati stid koji me je učinio manjim, skupila se moja duša, kao da me je tko zabacio u kakav taman kut svemira. Osjećao sam se postiđen jer sam shvatio da dotada još ništa nisam učinio iz ljubavi prema Isusu ili prema drugom čovjeku. Nijedna mi knjiga nije tako jasno posvijestila tu poražavajuću stvarnost. Nijedna od onih koje sam pročitao, možda čak i sa suzom u oku, nije me tako razotkrila kao čovjeka u kojem nema niti jedne suze iskrene sućuti. Ispovijest Erzsebet Galgóczy nije lektira nakon koje se mirno spava. To su riječi nakon kojih je uopće teško zaspati. Čitao sam je, i kao da sam slušao Isusa koji, prilazeći pod drvetom masline pozaspalim apostolima, poziva: Budni budite da ne padnete u napast. Nakon što sam pročitao riječi skromne mističarke drugačije shvaćam riječ napast. Nisam je više shvaćao samo kao neposrednu kušnju na grijeh, već kao udaljavanje od odgovornosti da od zla oslobađam druge ljude, prihvaćajući odgovornost poput Isusa.

To što se čovjek osjeća bijednim, ne treba u nama buditi ogorčenost i razočarenje, već jedino skrušenost i prihvaćanje. Istina, čak ako je i tužna, bolja je od laži koja donosi radost. Stoga je vjerojatno daleko od kršćanstva ono što neki nazivaju izgradnjom osjećaja vlastite vrijednosti. Mislim prije svega na one narcisoidne težnje koje se eufemistično klasificira kao rad nad osjećajem vlastite vrijednosti. Uopće nije istina da smo bolji od drugih, da uvijek imamo sjajne ideje, prihvaćamo svoje fizičke predispozicije, da smo ponosni i zbog najmanjih postignuća, da cijenimo svoje uspone, da smo uvijek originalni, prihvaćamo sve svoje emocije i uspijevamo ih javno izražavati, da odbacujemo kriva mišljenja na svoj račun, izražavamo se o sebi jedino sa simpatijama i pretpostavljamo da smo obljubljeni, vrijedni za svijet. I neistina je da smo sigurni u sebe. Trebamo li vjerovati u svoju ili u Božju savršenost?

Nisam u Bibliji naišao niti na jednu osobu koja bi se prema suvremenim priručnicima dala svrstati u kategoriju probudi u sebi diva. Ponekad je, naravno, moguće zavaravati se i smatrati kako smo vrlo uspješni i dobri, no ipak će na javu izići naš grijeh, naša podlost ili možda što gore. Nije istina da je moguće postići trajno zadovoljstvo sobom. Moguće je jedino povremeno hoditi poput baletana na prstima, no nakon toga je prilično bolno stajanje u naravnoj veličini. Težnja izvanrednim ciljevima vodi nas još dublje u nepokoj i u strah, čak i u depresiju i u samouništenje. Povući se i napustiti pomisao na trajno sjajnu sudbinu – nije samo zdravo, već je i kršćanski.

Isusove riječi Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta" shvaćam na sljedeći način: Svoj uspjeh ne postižem na ovom svijetu. Uspjeh čeka, ali ne na ovom svijetu. Uspjeh je onaj tamo svijet, a cijena je postupno povlačenje iz ovoga svijeta koje nazivamo izrastanje u skromnosti.

2. poglavlje

Prava laž

Činimo mnogo toga kako bi se osjećali boljima od drugih. To je naše viđenje uspjeha. Pa ipak, nije to evanđeoski put, već opasna laž koja se čini istinom. A uvjeravamo se u brojne laži koje daju privid istine, kako ne bismo vidjeli što se skriva u našoj duši. Kako je, naime, moguće suočiti se s istinom da smo bolesno ljubomorni, osvetoljubivi ili pak prijetvorni? Najlakše je pretvarati se kako smo dobri, mili i otvoreni.

Shvatio sam to na vlastitoj koži. Puno sam puta igrao na kartu izmamiti priznanje. Puno se ljudi skriva čak