Josipov dom

UVOD

Čovjek nenaoružana oka pukim gledanjem u nebo ne može shvatiti veličinu zvijezda. Tek je teleskop omogućio promatračima otkriti njihovu ljepotu, moć galaksija i svemirski bezdan te osvijestiti beznačajnost postojanja. Hubbleov teleskop, lansiran u Zemljinu orbitu 1990., izvrsno igra ulogu istraživača svemirskih dubina. Zahvaljujući njemu došlo je do mnogih prijelomnih otkrića, što je pomoglo astronomima bolje razumjeti temeljna pitanja astrofizike. Njegovom se primjenom izbjegava svjetlosno onečišćenje, koje onemogućuje promatranje zvijezda, napose u većim gradovima.

Znanost se ljestvama tehnike popela za razinu bliže nebu. Koristeći se znanstvenim plijenom koji je ulovljen pomoću Hubbleova teleskopa, već je napisano više od deset tisuća znanstvenih radova te smo bliže procjeni vremena postojanja našega svemira. Što bolje znamo u kakvu svijetu postojimo, to bolje razumijemo tko smo kao bića što ih je stvorio Bog. Znanje o sebi jest Božja ljubav – napisala je Simone Weil. Posljedica je spoznavanja sebe samoga postala iskustvo biblijskog Jakova, oca Josipa Egipatskoga. Biblija među prvim stvarima u izraelskoj povijesti uopće otkriva Jakovljev poziv, koji je doživio upravo promatranjem neba, koje se je otvorilo nad njim u Betelu, odnosno u „Božjem domu". Tada Jakov, otac Josipa koji će postati faraonov rukovoditelj, nije ni sanjao da će to beskućništvo, koje mu je omogućilo vidjeti nebo kao gostoljubiv Božji dom, biti nagrađeno životom u sinovoj palači. Danas u toj pripovijesti pronalazimo slatku ilustraciju duhovnog preobraženja koje svatko od nas može proživjeti, jer, iako smo bez krova nad glavom, dajući se u Josipovu brigu, možemo spoznati život u bogatstvu koje opčinjava više od egipatskih palača.

Na svijetu postoje mjesta koja su takvi „teleskopi" za čovjeka, sveta mjesta koja omogućavaju pogled u otvoreno nebo koje šalje blagoslov, a pomoću kojih se može spoznati sebe samoga, svoju prošlost, sudbinu i značenje svakog događaja.

U hramovima se može doživjeti ljepota Božje slave, moć njegove milosti u njegovim svecima te osvijestiti ponor ljudske grešnosti. Bez svetišta bi naše ljudsko iskustvo, mašta i svijest bili lišeni istine i svjetlosnim godinama udaljeni od Božje ljubavi.

Hramovi su mjesta koja posvećuju čovjeka. Moć te posvete često ozdravlja, oslobađa, oprašta te izaziva obraćenje.

Život na zemlji postaje ponešto teži. Teži utoliko što se civilizacija sve više kreće prema dobrobiti. Izgleda da tehnologija, žudnja za ugodom i sekularizacija dehumaniziraju čovjeka, čineći ga ne samo egocentričnim, takvim da se brine jedino o zadovoljenju vlastitih potreba, već i slijepim i ravnodušnim na jad drugoga, nijemim na traženje pomoći te, naposljetku, uobraženim prema Bogu. Bez odnosa s drugima i s Bogom čovjek ponire u samoću. Među svim tragedijama koje zatamnjuju zemaljski horizont obiteljski se razdor čini kao prava Pandorina kutija. Požuda, pohlepa i arogancija mogu uništiti ne samo ljudsku žeđ za srećom, već se mogu i suprotstaviti čovjekovoj sudbini, mrveći obiteljske spone. Zlo koje čini čovjek postaje snažnije od mogućnosti izlaska iz njega. Rastavljenu je obitelj teže iznova povezati nego ju osnovati. Osim depresivnih posljedica razvoda koje osjećaju odrasli, najdramatičnije ga proživljavaju djeca, o kojima se najčešće ne misli. UPRAVO SU DJECA NAJRANJENIJA RAZVODOM RODITELJA! Nose nevidljive stigme Kristovih rana na svojoj duši. Za njih je raspad obitelji drama, trauma, bolesna rana, čavli s križa! Većina je njih sklona ponoviti roditeljsko iskustvo i ne stvoriti stalan odnos s drugim čovjekom u odraslom životu. Ili se zatvaraju u strahu, nepovjerenju, ili ne smatraju brak trajnom stvarnosti. Bez obitelji nemaju okolinu za svojstven razvoj vlastitog identiteta, azil sigurnosti, potporu, mjesto emocionalnoga i intelektualnog dozrijevanja, a kamoli duhovnoga. U njihovu se percepciju svijeta potkrada kaos, ne osjećaju se sigurno, ne znaju što je najvažnije, poniru u beznađe i strah zbog onoga što bi se još moglo dogoditi. Osjećaju se neželjeno i nepotrebno na svijetu. Ponekad se okrivljuju jer su se roditelji razveli ili pak okrivljuju roditelje jer su ih napustili. Svoju ljutnju često usmjeravaju na Boga, jer ju ne mogu istresti na roditelje zbog toga što ih nitko ne sluša, nitko nema vremena za njih, nitko se na njih ne obazire. Roditelji su zauzeti gradnjom svojeg života nanovo ili svađom u mržnji ili depresiji. Dijete osjeća svoje postojanje kao teret za roditelje te je zbog toga ljuto na Boga.

Gdje pronaći spas? Gdje potražiti pomoć? Treba se utjecati ne samo uzorima jedinstva, već i stvarnoj pomoći nekoga tko može dati snage za preživljavanje u najtežim trenucima. U svijetu kao što je naš lik se svetog Josipa pojavljuje kao neuobičajeno potreban. Gdje iznova pronaći ljubav, obiteljsku povezanost, duhovnu zaštitu, ponovno se osjetiti voljenim, odbaciti preteške osjećaje i sjećanja? Bog je oduvijek određivao iznimna mjesta za susrete s sobom, u kojima je dijelio plamen koji obnavlja život.

Biblija govori o posebnim mjestima njegova dodira, koji je uspio obnoviti razbijen ljudski život. U najgorim mukama sudbine hramovi ljudima pružaju sklonište i zacjeljenje kao najbolja duhovna bolnica. Hram je poput lječilišta duše.

Svi želimo dobro, ali Bog želi najbolje. Nitko ne sumnja na što je sve spremno čovječanstvo – ratovi, društveno ugnjetavanje, iskorištavanje, ropstvo, nepravednost, nasilje, razuzdanost, laži i čitavo mnoštvo zala koja se nameću uime dobra. Samo Bog može vratiti mir, ali ne onakav kakav predlaže ovaj svijet. Samo Bog ozdravlja i oslobađa, samo Bog zna što je sreća i može ju dati čovjeku. Ako je on u središtu naše pozornosti, sve se vraća na svoje mjesto. Ako bi Sunce, središte Sunčeva sustava, kakvom silom bilo zamijenjeno kojim planetom, primjerice, Jupiterom, orbite bi se svih planeta ispreplele te bi došlo do svemirske kataklizme. Slično tomu, ako je Isus odbačen na udaljenu orbitu naših života, sudbina nam je podložna kaosu. Dok klečimo pred Presvetim Sakramentom, koji je u pokaznici, što svojim oblikom često podsjeća na sunčev radijalni štit, postoji mogućnost vraćanja na svojstveno mjesto svih vrijednosti koje tvore naše postojanje. U Bibliji se može pronaći smisao života, u klanjanju iskusiti ljubav, u ispovijedi neopisivu utjehu. Sve je to dostupno u hramovima.

Prvi je kršćanski hram bio dom u Nazaretu, Josipov dom u kojem su se nastanili Marija i Isus. On je stvorio prvo utočište za Sina Božjega i njegovu Majku. Moleći se svetomu Josipu, može se dobiti jedinstvo obitelji, isprositi vlastiti dom, životnu hrabrost i pobjedu nad tamom besmisla. Može se izmoliti hrabrost za potomstvo, spasiti ugrožen život djece koja su još uvijek pod majčinim srcem, čak i izmoliti financijska sredstva za uzdržavanje obitelji. Sve se je to dogodilo dok se Josip brinuo o Mariji i Isusu. Štitio je trudnu Majku da bi sretno mogla donijeti na svijet Dijete, spasio ih je od ubojica koje je poslao Herod da ih progone, izgradio je dom i uzdržavao svojim radom čitavu obitelj.

Zasigurno su u hramovima česti zajednička liturgija, euharistijsko slavlje, pobožnosti, devetnice, duhovne obnove i mnogo drugih bogoštovlja koja vežu ljude. Međutim svakomu je od nas potrebno osobno štovanje Isusa radi produbljivanja osobne veze i izražavanja najskrivenijih molbi i obožavanja, radi izražavanja cijeloga unutrašnjeg tereta i iskustva kad nas on čuje. Valja se vratiti temeljima molitve, a temelji su graditeljski posao. Zbog toga se obraćamo Josipu, jer je on najbolji primjer. Spasenje je moguće u Crkvi, ne bez nje, u zajedništvu, ne u izolaciji, ali se tiče svakoga od nas osobno, a ne svih zajedno anonimno okupljenih. Bog svakoga tretira individualno iako se sastajemo u hramu tvoreći zajednicu. Isus nije političar koji traži anonimne birače da bi oformio vladu, već je Spasitelj koji poimenično traži svakoga osobno, da bi stvorio duhovnu obitelj, Crkvu.

Izvrstan prikaz takva odnosa Boga prema nama daje prorok Zaharija, koji nagovješćuje obraćenje čitavoga Izabranog naroda zahvaljujući štovanju Mesije probijena kopljem narednim riječima:

„A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj. I plakat će zemlja, svaka porodica napose, i žene njihove napose; porodica doma Davidova napose, i žene njihove napose; porodica doma Natanova napose, i žene njihove napose; porodica doma Levijeva napose, i žene njihove napose; porodica Šimejeva napose, i žene njihove napose; i sve ostale porodice, svaka porodica za sebe, i žene njihove napose." (Zah 12, 10 – 14)

Proročanstvo se odnosi na dane kad će se doći Mesija, Josipov sin, kao što tvrdi traktat u Talmudu (Suka 54). Proboden je „ipak" nitko drugi doli Isus Krist. Plač uzrokovan njegovom smrću, kajanje i žal za vlastite grijehe uzrokuje izlijevanje Duha Svetoga, što se je dogodilo u trenutku molitve apostola u dvorani Posljednje večere na Pedesetnicu i neprestano se događa u svakoj molitvi. Mesijina smrt podsjeća na smrt kralja Jošije 609. u nizinama Megida, u bici s faraonom Nekom, koji je nastojao doći do Karkemiša da bi se suprotstavio moći Babilonaca. Zaharija ističe da svatko treba štovati probodenog Mesiju nasamo, doslovno tumačeći hebrejski izraz bad, 'samotno', 'bivajući sam'. Nitko od nas neće spoznati utjehu ako se budemo koncentrirali isključivo na svoju bol. Međutim možemo iskusiti oslobođenje kada počnemo štovati Krista probijena kopljem i čavlima. Muka je čovjekova nepodnošljiva dok ne počne kontemplirati osobno, nasamo, Isusovu muku Isusa koju je za nas podnio. O Božjem Djetetu probodenu čavlima i kopljem mora se kontemplirati da bi se prije svega moglo ozdravljati rane napuštene djece, ne samo roditelja ili supružnika.

Tko nas može naučiti usredotočiti se na Isusa u tihu klanjanju, u kontemplaciji o tajni okrutna raspeća, prijeziru neprihvaćanja, sramoti obnaživanja ako ne Josip i Marija? Josip je bio Isusov učitelj u svojoj radionici. Učio je Sina Božjega ljudskomu poslu građenja kuća. To je također važna činjenica, u kojoj je skrivena poruka o građenju, a ne uništavanju obiteljskih domova. Isus samom činjenicom da se je dao izučiti u graditeljskom ili stolarskom obrtu kod Josipa ukazuje na pravednu osobu, koju je sam izabrao da bi postala posrednikom u okolnostima životne brige za gradnju obiteljskih domova ili njihovu obnavljanju. Moramo se dati upravo u Josipov zagovor.

*

Među zaista malobrojnim slikarskim djelima posvećenim svetomu Josipu ističe se djelo Isus u kući svojih roditelja – ulje na platnu čiji je autor jedan od prerafaelita, John Everett Millais, koje je nastalo u razdoblju od 1849. do 1850., a koje se od 1921. čuva u „Tate Britainu u Londonu. Millas se je pobrinuo detaljno prikazati uobičajenu radnju kakva stolara iz Oksfordske ulice u Londonu. Slikarsko se remek-djelo tog umjetnika odlikuje neuobičajenom simbolikom. Promatrajući to prelijepo platno, naslikano vrsnom rukom mlada umjetnika, vidimo Malog Isusa koji roditeljima pokazuje lijevi dlan raskrvavljen tijekom rada s Josipom. Iz krvavog dlana kapi padaju na Isusova stopala, nagovješćujući buduću smrt na križu. Iza Marijinih leđa, koja kleči pokraj Isusa, možemo primijetiti čavao koji viri iz vrata obrađivanih u radnji. Čavao u vratima doma istovremeno je simbol oruđa muke raspetog Isusa, a danas i onaj poslovični „čavao u lijes obiteljske sreće koja se uništava razvodima. Umjetnik je naslikao Svetu obitelj u Josipovoj radionici tijekom rada na vratima. Isus je uostalom dveri, vrata ovcama, koje su prikazane u pozadini doma kao da čekaju svršetak te izrade. Sveti Josip prekida svoj rad da bi pogledao unutarnju Djetetovu ranu. Najteže se liječe nevidljive rane, one unutarnje. Majka Božja kleči pokraj Sina i brižno ga cjeliva u pruženi obraz, dok se k Isusu pažljivo približava dječak istih godina s vodom da bi isprao ranu. To je Ivan Krstitelj. Njegova služba ispiranja Isusove rane podsjeća na krsni pribor za sve kršćane. U Isusovim ranama naše je ozdravljenje od grijeha, ispiranje naših rana izazvanih nepravdom. Josip, kao što je vidljivo na slici, ima pomoćnika, mlada muškarca odjevena u halju koja više podsjeća na egipatsku nego na židovsku. To je Jakov mlađi, sin Kleofin, u Bibliji zvan „Isusovim bratom" (usp. Mt 13, 55 – 56). Godine 62., u vrijeme kada u Judeji kratko nije bilo rimskog namjesnika, veliki svećenik pozvao je Sanhedrin i postavio pred sud Jakova i nekoliko drugih. Optužio ih je za kršenje Zakona i osudio na kamenovanje. Sveti Hegezip, prvi povjesničar Katoličke crkve (110. – 180.), govori da je, tijekom kamenovanja, jedan tkalac pristupio apostolu i udario ga palicom u glavu. Zato možda tradicija smatra tog apostola zaštitnikom tkalaca, čiji obrt mnogo korespondira s proročanstvom koje je Izaija izrekao na tkalčevu polju o nevinu začetku Mesije (usp. Iz 7, 3 – 14).

U drugom planu umjetnik je naslikao lik svete Ane, odmah uz ljestve na kojima sjedi golub. Ne može se ne primijetiti suptilna aluzija. Duh Sveti sišao je na ljestve Jakova, sina Izakova, u trenutku kad je bio blagoslivljan iz otvorenog neba u Betelu promatrajući zvijezde. Interpretatori također kutomjer smatraju simbolom Prevetog Trojstva, dok je Ezekijel, opisujući Božju objavu, imao viziju gorućeg ugljena. Žar ljubavi drukčije se i ne može opisati nego kao žar gorućeg ugljena (usp. Ez 1, 4 – 14).

Slika je prvi put izložena 1850. i izazvala sablazan. Kritizirana je kao pauperizam i pretjeran realizam, koji predstavlja Svetu obitelj kao priproste ljude, uopće ne idealno lijepe, te koji žive zaista siromašno. Neki nisu mogli podnijeti lik Majke Božje kao jednostavne žene u već poodmakloj dobi. Smatrano je lošim i što je Millais naslikao prljave nokte svetog Josipa. Slikom dominira smeđežuta, anđeoska boja, boja dragog kamena topaza, o kojem su pisali Ezekijel i Danijel na temelju anđeoskih vizija. Svugdje, u svim brojnim detaljima, možemo uočiti pasijsku simboliku, čak i u granama koje se nalaze u košari, a koje podsjećaju kako na bičevanje Isusa, tako i na ostatke kruha prikupljene tijekom umnožavanja kruha. John Everett Millais, imajući dvadeset godina, cijelim se je srcem okrenuo vjeri nakon slušanja gorljive propovijedi anglikanskog svećenika Edwarda Pusseyja. Svoja iskustva i duhovne misli koristio je u svojem opusu, što nam dokazuje to remek-djelo.

Ne treba nam svima Hubbleov teleskop da bismo shvatili da nitko drugi ne liječi rane Božjeg Djeteta osim Josipa i Marije, pružajući mu najbrižniju ljubav. Zbog toga nam je svima prijeko potrebno sveto mjesto, hram, radionica ozdravljenja za djecu ranjenu u obitelji, da bismo i sami osjetili tu ljubav Marije i Josipa, a koju je tako izvanredno naslikao Millais.

U BOŽJU RUKU

(Iv 10, 27 – 30)

Predati se u čovječje ruke

Bog je, prije no što je vidio čovjekovu vjeru kao čin najvećeg ufanja, dao primjer bezgranična povjerenja. Zapanjujuće je da Bog „vjeruje" u čovjeka! Toliko mu je vjerovao da se dao u njegove ruke – dao se ženi imena Mirjam i muškarcu imena Joasaf – 'Bog dodaje' ili 'Bog daje plodnost'. Potonji je bio, kao što saznajemo, graditelj domova (grč. ho tekton). Njihove ruke – ruke Marije i Josipa – nikada nisu iznevjerile Sina Božjega. Ako se Bog pouzdao u njihove ruke, trebamo li se mi bojati učiniti isto?

Promatrajući vlastite dlanove, svatko od nas može sa sigurnošću reći da ima deset prstiju – točno onoliko koliko je Božjih zapovijedi. Bog se daje u ruke čovjeka koji u njih vjeruje. Daje nam se s ljubavlju u hostiji kad se neprestano trudimo ustajati nakon padova. Svećenik prije euharistije, prije nego dotakne Tijelo Kristovo, prije nego ga uzme u svoje ruke, pere prste u vodi kao simbol konačne čistoće. Bog se neprestano daje u naše ruke, vjerujući da ćemo ga nakraju ljubiti kao Marija i Josip. Daje se u naše ruke i čeka da se sami bacimo u njegovo naručje. Bog nam se daje i žudi, o kako žudi, da se predamo u njegove ruke – a već ima pouzdane posrednike, Mariju i Josipa.

U poljskom jeziku postoji simbolički idiom prepustiti se komu, koji znači davanje nekomu da rukovodi tobom, primjerice u nevolji, ili kad se pak radi