Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Pisci, mišljenja i razgovori
Pisci, mišljenja i razgovori
Pisci, mišljenja i razgovori
Ebook371 pages5 hours

Pisci, mišljenja i razgovori

Rating: 5 out of 5 stars

5/5

()

Read preview

About this ebook

Autopoetički tekstovi i esejizirane studije o piscima, književnim junacima i opsesivnim temama predstavljaju integralni dio piščevog života i puta kroz umjetničku kreaciju i životna iskušenja.
Djelo se iskazuje kao životni proces složenih značenja i podsticaja sa kojima pisac polemiše kroz dah lične drame i iskustvene misli.
LanguageСрпски језик
Release dateApr 10, 2018
ISBN9788828304029
Pisci, mišljenja i razgovori

Read more from Meša Selimović

Related to Pisci, mišljenja i razgovori

Related ebooks

Reviews for Pisci, mišljenja i razgovori

Rating: 5 out of 5 stars
5/5

1 rating0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Pisci, mišljenja i razgovori - Meša Selimović

    Meša Selimović

    PISCI, MIŠLJENJA I RAZGOVORI

    eseji, članci, polemike, intervjui

    Impresum

    Copyright © 1970 Meša Selimović © 1982 Maša Selimović-Momčilović

    Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2018 Agencija TEA BOOKS

    Glavni i odgovorni urednik

    Tea Jovanović

    Kompjuterski slog

    Agencija TEA BOOKS

    Dizajn korica

    Stevan Šormaz

    Izdavač

    Agencija TEA BOOKS

    Por. Spasića i Mašere 94

    11134 Beograd

    Tel. 069 4001965

    info@teabooks.rs

    www.teabooks.rs

    Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

    PISCI

    Stevan Sremac

    Od svoje prve humorističke pripovijetke (Božićna pečenica, u Glasniku za zabavu i pouku M. Pavlovića, 1893) pa sve do danas, četrdeset i pet godina poslije smrti, Sremac je bio i ostao jedan od najpopularnijih naših pisaca. Za života je štampan i preštampavan mnogo puta (o tome svjedoči Bibliografija o Stevanu Sremcu od Uroša Džonića u Srpskom književnom glasniku za 1909, knjiga 22), izdavan je često i između dva rata (najbolja izdanja su Srpske književne zadruge, s predgovorom Pavla Popovića, 1935, u IV svesci Pripovedaka), a poslije oslobođenja štampala su ga mnoga naša preduzeća. Karakteristično je, na primjer, da je Svjetlost među svojim prvim knjigama, još 1945. izdala Pop Ćiru i Pop Spiru, i rasturala ga u neobično kratkom vremenu. To znači da Sremac ima šta da kaže i našoj generaciji, da je živ i svjež i danas, da njegovo djelo ima trajniju umjetničku i društvenu vrijednost. Pa i pored te vrijednosti, koju najbolje potvrđuje veoma širok interes za njegova djela, Sremac nije dovoljno objašnjen: sve do današnjeg dana nije napisana nijedna solidna kritička studija o njemu, a što je još gore, i u savremenim napisima o Sremcu ponavljaju se neke predrasude i opšta mjesta ranije kritike.[1]

    Kritika o Sremcu

    O Sremcu se dosta pisalo. Ali osim solidnijih ogleda Jovana Skerlića (Stevan Sremac, Pisci i knjige IV, 1909) i Pavla Popovića (Stevan Sremac: Čovek i delo, predgovor IV svesci Pripovedaka Stevana Sremca u izdanju SKZ, 1935), sve ostalo je od manjeg značaja, i može poslužiti samo kao izvor za izvjesne podatke o Sremcu (naročito Mile Pavlović, Dragutin Ilić, Sima Matavulj). Čitajući sve to, uvjerićemo se da se svi raniji kritičari (poslije oslobođenja se o Sremcu malo pisalo) slažu u jednom: da je Sremac konzervativac, tradicionalista, nacionalista.

    „Sremac, po nagonu uvek tradicionalist i nepomirljivi nacionalist, kaže Skerlić. – Pavle Popović: „Sremac je bio konzervativan u svojim političkim pogledima. – Gerhard Gezeman (u kraćem pregledu Srpskohrvatska književnost): „Sremac je najizrazitije konzervativan." – Petar Kočić (Bosanska vila, 1906): „Suvremena Srbija... voljela je svog Sremca, jer on bijaše jedan od vrlo rijetkih Srba, koji se neobičnom iskrenošću, toplinom i cijelim svojim unutarnjim životom oduševljavaše narodnom prošlošću." – Sima Matavulj (u Letopisu Matice srpske, knjiga 239, 1906) pominje Sremca kao „fanatična privrženika tradicionalnih dogama i protivnika svega „čemu još nije vreme kod nas. – Dragutin Ilić (u Letopisu Matice srpske, 1908) piše da je Sremac „konzervativni duh koji je revno stražario nad idealima patrijarhalnog srpstva...", itd.

    To gotovo opšte mjesto naše kritike – bilo da je pohvala ili pokuda – a bez stvarnog, dubljeg objašnjenja Sremčeva političkog stava, njegova odnosa prema savremenicima, i naročito bez ukazivanja na objektivno značenje njegova književnog djela, ne kaže ništa određeno, i uglavnom govori o pojavi koja je manje-više karakteristična za sav naš realizam. Konzervativnost, tradicionalizam, patrijarhalnost – to su idejno-politički okviri i stavovi većine naših kritičkih realista. Jakov Ignjatović, Glišić (naročito u drugom periodu književnog djelovanja, poslije smrti Sv. Markovića), Lazarević, Veselinović, V. Ilić, Nušić, Šantić, Ćorović, Kočić, Stanković (da se zaustavimo samo na srpskim piscima) – svi su oni „konzervativni, uglavnom svi kritikuju savremeno buržoasko društvo i njegove institucije sa patrijarhalnih pozicija, žaleći za starim vremenom i idealizujući ga, ko manje, ko više. Porijeklom iz malograđanskih, zanatlijskih i trgovačkih i seoskih slojeva, koji su se rano u XIX vijeku našli na udaru prvobitne i docnije kapitalističke akumulacije, a svjedoci nasilja njenih nosilaca i osiromašenja naroda, ovi pisci su kritički raspoloženi prema novom vremenu. Još od Sterije Popovića, koji je, prema Maletiću, mrzio „materijalizam, a u stvari, buržoasko društveno uređenje, koje je agresivno osvajalo teren, čitav naš realizam je mržnja na kapitalizam i zla koje je on donosio. Bez obzira na polazni stav, na društvenu orijentaciju, na pozicije s kojih se kritikovalo, bez obzira što se gledalo unazad, a ne unaprijed (jer je to bilo i nemoguće), za nas je dragocjen kritički odnos našeg realizma prema stvarnosti i njegov zaista narodni, plebejski i slobodarski karakter, zbog čega on i ulazi u naše književno-kulturno nasljeđe kao velika tekovina. I po umjetničkoj dokumentaciji o svome vremenu i po svojoj idejnoj usmjerenosti, to je period u kome je naša književnost došla do visokog dometa. Ali kad to kažemo, mi mislimo na najbolja djela i najviša ostvarenja naših kritičkih realista. Ko misli o Ignjatovićevom idealizovanju sentandrejskog patrijarhalnog života kad se sjeća njegova djela? Zar o Glišiću sudimo po Prvoj brazdi ili po Mesiji? O Lazareviću po slici učitelja u Školskoj ikoni? Ili o Stankoviću po njegovom žaljenju za starim vremenom? Mi o njima sudimo po onome što je trajno u njihovom djelu, bez obzira na zablude i predrasude, bez obzira na granice koje su njihovom talentu stavljali vrijeme i pripadnost određenoj društvenoj i političkoj grupaciji. Ni na Sremca ne možemo gledati drukčije.

    Subjektivna i objektivna strana Sremčeva djela

    Sremac je, nesumnjivo, konzervativan, tradicionalista. To konstatuju svi njegovi kritičari, to na mnogo mjesta kaže i on sam žaleći za „starim dobrim vremenom". Ali slično mnogim drugim piscima, naročito Bori Stankoviću, on – uza sav svoj konzervatizam i tradicionalizam, i uprkos njima – razobličava to što voli, i stvarnim činjenicama dezavuiše svoje deklarativne stavove. On nema one strasnosti, one prodornosti Bore Stankovića, nema onog njegovog zamaha i dubine, i zato, npr. u Zoni Zamfirovoj, ne dolaze toliko do izražaja društveno-klasni refleksi, postupci i gestovi čorbadžija kao u Nečistoj krvi, iako su istog porijekla, samo različitog umjetničkog intenziteta. A sličnost, pa i identičnost, podataka o efendi Mitinim precima u Nečistoj krvi i čorbadži Zamfiru u Zoni očigledni su. Bogati i uvaženi čorbadži Zamfir „pred pašu je u tursko vreme izlazio kad god je hteo – u po dana, u po noći, i bio viđen i mio gost u pašinom konaku. Paša se vrlo često savetovao s njim. Koliko su samo kafa i nargila posrkali i čibuka popušili i mastike popili, i Zamfir u pašinom konaku i paša u Zamfirovoj gospodskoj kući! I ne jedan paša – nego nekoliko njih. Zamfir je bio sila: mogao je čoveka i sa samih vešala skinuti, samo kad hoće i kad potrudi svoje čudo i gospodstvo. Zamfir je „sila i u Stambolu. Smenio je on ili kako tamo kažu, surgunisao je tri paše [...] A ta sila dolazila je od silnog bogatstva njegovog. Sremac, dakle, nema iluzija. Samo bogatstvo daje čovjeku moć i ugled, a ne pamet ili karakter, pa nije to čak ni ugled, već sila. A prema logici Sremčeve rečenice, Zamfir nije tu silu uvijek upotrebljavao da skine čovjeka s vješala, već samo onda kad mu se prohtije, kad hoće i „kad potrudi svoje čudo i gospodstvo. Čini mi se da je ovaj podatak, intoniran kao sarkazam, neobično značajan, bogat i karakterističan za psihologiju bogataša. Kod Stankovića takvog podatka nema. Ta samovolja, taj lični prohtjev, ćeif da učini dobro ili da ne učini, ili – što je još gore – da spase ili ne spase nekoga od zla, što zavisi od toga da li će da potrudi svoje gospodstvo ili neće – to je ona amoralnost, moralna neosjetljivost bogataša, koju je Sremac dobro zapazio kod čorbadžija, golemaša, i izvanredno izrazio. I dalje: uzalud se Sremac izjašnjava. Činjenicama sam sebe demantuje i ispravlja idući linijom poštenja i realizma. Sluškinje Zamfirove „i kad su služile i dvorile čorbadži-Zamfira, nisu smatrane bile za sluškinje – kao što je običaj tamo na hladnom i bezdušnom Zapadu... – kaže Sremac naivno, ali odmah zatim crta Zamfira kao raspusnika koji se koristi pravom gospodara prema sluškinjama. Karakteristična je ona scena kad on u kuhinji uštine jednu djevojku za obraz i potapka po plećima, a žena u tom času naiđe. Tad se on preobražava u savršenog licemjera, moralistu koji očinski savjetuje mlađe. Išao je često i na čifluk radi čivčike „Bele Vele, iako „deda se vika. A djecu svojih čivčija zna po majkama, a ne po očevima. Naslijeđeno i lako sticano bogatstvo razmazilo ga je.

    Čorbadžijski sinovi pošli su tragom svojih otaca, samo u drugim uslovima. Mitanče, čorbadži Petrakijev sin, potkrada oca i daje novac na „belosvetske frajlice i napokon se oženi „sas belosvetsku; čorbadži Ganetov sin drži u kući sliku „iz cirkus pelivanke, „što se potepaše [...] radi nj uma. Nije to onaj Ignjatovićev odnos starih i mlađih, nije kvarenje, izmetanje, već prirodan nastavak života u raspusnosti, u nenormalnostima koje omogućava bogatstvo.

    Zanimljiv je i Zonin portret. Zoni njena porodica govori „kako treba da pazi na sebe i kako treba da joj je uvek na umu čija je i koja je ona. Zona se uživljava u taj položaj, uzima čorbadžijski stav, „ide ponosito, drži na sebe, jer zna nadmoćnost i svoju i svoje kuće nad ostalim drugaricama i njihovim kućama...; „snishodljivo bi oslovila poneku siromašnu devojku, zaboravljala bi vrlo često kako se koja zove; „stala bi pa bi gledala kako igraju i zevala od vremena na vreme; „gleda ravnodušno, umorno i kao malo podsmešljivo po ovom šarenilu i veselju... Zbog toga, „iako lepa, izgledala je glupa. U „plebeje retko je izlazila, bolje silazila, vladala se potpuno „čorbadžijski. Sasvim je čorbadžijsko i ono njeno surovo ponižavanje sirote Kaline, naduto, mrsko. Sve ove karakteristike su veoma fine i značajne za klasnu psihologiju Zoninu, nimalo simpatičnu.

    I jedinu karikaturu čorbadžije u našoj književnosti dao je Sremac. Ta karikatura, oštra i nemilosrdna, govori „o dobrom detetu Manulaću", sinu „česnih i bogobojaznih roditelja, Jordana i Perside, i nikada valjda ni u Starom, ni u Novom zavetu ni za jedno dete nije se tako s pravom moglo kazati i napisati da je vaspitano u strahu Gospodnjem i da je išlo stazom dobrodetelji... i bilo radost i uteha roditelja svojih, kao što se to moglo kazati za Manulaća. On je majci čuvao od živine taranu što se sušila na avliji, držao konac kad bi namotavala klupče, vodio računa o tome koliko jaja snesu kokoši, da se ne „arči mal. „Sag su skupe pare!, ponavlja mali Manulać, „sag je oskudacija!... „Tako sarafče i banćerče tatino, „magare jordansko, kako veli njegov otac ponosno, već u ranom djetinjstvu usvaja i rječnik i ponašanje svojih starijih, trgovaca i čorbadžija, koji zgrću pare i tuže se na oskudicu. Čuvaran i mudar, druži se samo sa starijima, sluša njihove pametne razgovore. Bio je štedljiv, nije trošio novac koji su mu davali. Čak je donosio i više nego što bi ponio od kuće. Kad je pošao na strelište, otac mu je dao sedam groša. Manulać popije pivo za groš, kupi jagnjeću kožu za šest groša i preproda je za devet i vrati dva groša više nego što je ponio. Zato je ovog idealnog čorbadžijskog sina majka Persida, kao Kornelija „majka braće Graha – „smatrala za najlepši i najmiliji adiđar svoj.

    Sremčev oštri stav prema golemašima jasno je izražen i u riječima violentne tetka Doke: „I čorbadžijsko neje doveka, kaže ona Zamfiru, „zapamti, hadžijo: ’Svet je ovaj kao kakav merdiven – jedan se kači, a drugi slazi’, – ta i s vas čorbadžije takoj si je. Zar malo li gi ima od vaši što si beše prvi trgovci – a sag, zvonari i klisari, pa pale prangije kad slavi Pantelejska crkva... Mori, ti silaziš niz merdiven, a moj Manča s toprv kači... – Tako je Sremac slikovito prikazao smjenu društvenih klasa: golemaš silazi sa društvene pozornice, a „plebej" nastupa, i to plebej snažan, vitalan, sposobniji za život od čorbadžije. I eto, malo ostaje od Sremčeve žalosti za starim vremenom. Novo vrijeme ističe vrijednost čovjeka, lične sposobnosti koje on ima, bez obzira na rod i lozu. To je nesumnjivo pozitivno i istaknuto je kao pozitivno u Zoni Zamfirovoj.[2]

    Vjerno ogledalo malograđanskog života

    Još je Skerlić primijetio da Sremac ima mnogo zajedničkih crta sa J. Ignjatovićem, naročito po interesu „za male ljude, za mali puk". Sin zanatlije, siromašnog krojača iz male varoši Sente u Bačkoj (oba Sremčeva brata bili su također zanatlije, jedan limar, a drugi krojač), Sremac je dobro upoznao taj malograđanski sitni svijet i zavolio ga. S tim interesom, koji je zadržao do kraja života, i s dubokim poznavanjem navika, načina života i psihologije tog društvenog sloja, on je naš najbolji slikar malograđanstva.

    On mu je i sam pripadao ne samo svojim porijeklom već i shvatanjima, mentalitetom, pa ipak to malograđanstvo nije štedio: njegovo književno djelo je vjerno ogledalo u kome se taj svijet ogleda sa svim svojim osobinama, i dobrim i bezbrojnim rđavim: on je vitalan, „ne zna šta su živci, a kamoli slabi živci, realan je, sav na zemlji, optimističan, neposredan, grub, sirov, bez naročitih uzleta mašte i duha, uskih vidika, egoističan čak i onda kad je opravdano revoltiran na nepravdu koja mu se čini. Čak i jedan od Sremčevih starovremenskih zanatlija, koje on voli, kujundžija Mane, valjda najliričnija, najosjećajnija njegova ličnost, ne izlazi mnogo iz ovih opštih okvira. Kad ga je Zona odbila, „on se naskoro pribrao i ispravio. Nije padao u melanholiju i sentimentalnost, nego je odmahnuo rukom i rekao: ’usput, diko, usput, peruniko’, i malo po malo, slike su sve bleđe i bleđe bivale, dok nisu sasvim iščezle, a s njima i spomen na Zonu. Poslije one ljubavne vatre i siline pomislilo bi se da je ova nagla hladnoća neprirodna i neuvjerljiva. Ali Sremac se ne vara: čak ni Mane neće izgorjeti od ljubavi, neće se ubiti; jer i on je malograđanin, suviše realan i suviše poslovan da bi to učinio. I sve što mu pada na um, to je da se osveti djevojci koju je volio, a koju sad naziva kučkom čorbadžijskom. I mimo teče pare poslije toga: tri kase je kupio!

    Kod Sremčevih ličnosti nema velikih, plemenitih strasti, nema samozaborava ni misli o velikom djelu. Kod njegovih malograđana postoji samo misao o sebi, o ličnom interesu, koji je iznad svega. Nedostatak složenijeg, finijeg duhovnog života, gotovo animalni instinkti i vulgarnost osjećanja – to je sadržaj tih ljudi. Zamjeriti Sremcu na tome (kao što je kritika činila, Skerlić, na primjer) znači zamjeriti mu na izboru teme, društvene sredine i ličnosti u njegovim djelima. A tu prestaje kritika, a počinje želja, sasvim lična i sasvim neopravdana.

    Nije nam, najzad, važno da li je Sremac volio taj malograđanski svijet ili nije, da li mu je praštao ili ga je osuđivao zbog njegovih nedostataka: on nam je ostavio tačnu sliku o njemu, a to nije ni malo, ni obično. Da napomenemo ovom prilikom da su netačna i tvrđenja naše kritike da je Sremac zabavljač publike (Skerlić kaže da je on pisao sve „samo radi smeha i radi zabave, da je „sveo svoju ulogu na prosto zabavljanje publike; Pavle Popović kaže to isto, samo nešto drukčije: „Sremac se zabavlja, to je njegov pravi posao..."). Sremac je vanredan slikar malograđanskih naravi i odličan poznavalac malograđanske psihologije i mentaliteta. Rečeno je, na primjer, za Pop Ćiru i pop Spiru da je to „jedan čisto humorističan roman, gdje Sremac daje „živu sliku života na banatskom selu (Skerlić); „pravi humoristički roman (Savković); to je „najprijatnije, ali i najbanalnije Sremčevo djelo (Gezeman). To je međutim, široka, studiozno rađena slika malograđanskog života, to je nimalo banalna poema o banalnosti. Niko u našoj književnosti nije banalnost, taj životni stil malograđanina, učinio tako očevidnom, dao je s toliko finesa, toliko detalja kao Sremac. On je od nje stvorio, čini mi se, osnovnu temu tog svog djela, naglašavajući time i osnovnu osobinu ličnosti koje opisuje. Kad se pop Spira, recimo, sprema da pođe u Temišvar po pozivu „iz vladičanske rezidencije zato što je pop Ćiri izbio zub, on s crkvenjakom Arkadijom razgovara o putu. Zabrinut je. U jednom trenutku „priđe prozoru, pa se zagleda u jednu staklenu teglu i gledaše je dugo. Nastade počivka, kaže Sremac. O čemu razmišlja pop Spira? Kiša je, sumorna jesen. Možda ga je, pred put i pred raspravu, pritisnula čama te jesenske kiše? Ili se možda kaje za ono što je učinio? Ili je iz ma kog razloga bezvoljan i prazan u tom trenutku? Ništa od svega toga. Njega je „bacao u brigu njegov barometar u kući, jer mu je ovaj zeleni žabac u onoj staklenoj tegli na prozoru pokazivao stalno od nekoliko dana kišovito vreme. A po takvom vremenu seljaci će mu skupo naplatiti kola, i to je ono što pop Spiru najviše uznemiruje, jer je „kao svaki pametan čovek i ekonom, voleo što jevtinije da prođe. Ovakve slike, vrlo karakteristične za Sremca, govore o „primitivnim nagonima i niskim strastima", kako je rekao Skerlić zamjerajući Sremcu. Ali šta je Sremac mogao da učini? Da prikaže uzvišenu, plemenitu dušu banatskog seoskog popa, ili da kaže istinu o njemu? Sremac se, srećom, odlučio za istinu. On ne bjesni, ne grdi ga, ali mu se smije, razobličava ga nepoštedno, a to je ipak osuda. I ne radi se ovdje uopšte o onome što Pavle Popović kaže da su u Pop Ćiri naslikane „satne mane, mali, skoro nevini poroci, već o stilu, o suštini života. Evo kako popovi izgledaju za trpezom: „Jede revnosno i zaliva još revnosnije, a kapariše najrevnosnije; tek će reći: „Brat-Mijo, ne budi vam zapoveđeno, dajte mi, molim vas, iz onoga tanjira onu trticu. Čudim se šta mi sve to fali! Ili: „Gospodin domine – obratio se Kipri notarošu – molim vas lepo malo od onih krofni iz onoga tanjira tamo, čini mi se da su te malo rumenije a bolje narasle!

    Banalnost se vidi u svakom postupku tih ličnosti, u svakoj njihovoj misli i riječi. Izvanredan je onaj razgovor između domaćice i pop Ćire, koji je pojeo čitavu veš-korpu krofni. Domaćica vadi krofne i baca ih u korpu iza sebe. „Pa dok se domaćica zabavlja oko one što cvrči u velikoj gvozdenoj šerpenji i prevrće je, dotle ovaj uzima onu iz korpe.

    – I-ju, gospodine-pop, baš ste vi vrag! A di su krofne?! – pita ga začuđena domaćica.

    – He-he, pojeo ih, milostiva!

    – Ta, i’te vi se samo šalite; di ste i’ sakrili?

    – Pa pojeo, milostiva!

    – I-ju, mene žalosne! Zar tolike krofne?!

    – He-he, iz vaše ruke, pa ne zna čovek šta je dosta!

    A domaćica samo ćuti, a šta mu je u sebi pomislila – to smrtnom čoveku naravno da nije poznato."

    Je li to samo humor? Ne bih rekao. Iz ovog razgovora, koji sav kipti životom, izbija svom snagom animalnost, banalnost najvišeg stepena i, čitajući to, osjećamo nelagodnost, gotovo stid pred tom slikom ljudske prostote. Nije Sremac tako pitom ni tako bezazlen kako ga predstavljaju! Da se ne bi pomislilo da je samo jedan pop takav, on ne štedi ni drugoga, i u toj reduplikaciji on daje tip popa uopšte: „Dobro pečena, pa masna, e, to vredi – hvali pop Spira pitu. – Ja ne marim za torte i druge kojekakve kerefeke. Nego jedna gužvara, ili da mi je pre toga samo jedno jelo, pa odmah gužvara. Nema ti tu melšpajza, kad nije mastan, pa ne curi mast niz bradu. I u beskraj tako, bez ijedne vrednije, više misli, bez truna plemenitosti, bez gotovo ičeg istinski ljudskog. Evo ideala tog svijeta, kako ih formuliše novopostavljeni učitelj Pera: „To je moj ideal. Jedna mala kućica i baštica, prosta kujna, skromna, prosta, ali ukusna jela: kakva pileća čorba, paprikaš sa noklicama i jedna srpska gužvara – pa više ne tražim. Da zadovolje takve malograđane (za koje kažu: „baš krasan, fajn mlad čovek") žene se pripremaju još izranije: Juca je u Poesie „sela pa zapisala [...] sve sosove, ćušpajze i melšpajze kako se pravidu. Od svoga nikom ne daju ništa, a uzeće sve što mogu. Poklanjaju samo ono što im ne treba, pa i iz toga izvlače korist. Pop Spira dozvoljava siromašnoj komšijskoj djeci da beru dudove u njegovom dvorištu, ali zato moraju „da poslušaju gospođu Sidu. Pa i od tog bijednog poklona on stvara sebi moralni kapital: „S narodom sam stekao, pa neka sad taj narod i jede. To ti je sve što na zemlji učiniš, kaže velikodušno. Lažno čuvstvitelni, iskreni samo kad su prosti, banalni, zavidni jedni prema drugima, prazni, ponosni na svoj prostački „šlif – oni svi mnogo drže do svog društvenog ugleda i svi su veoma slični crkvenjaku Arkadiji, koji je „mrzio na Vuka i njegove reforme, po kojima se čovek ne može razlikovati od paora".

    Skerlić je osudio Sremca zbog vjernih slika malovarošana. „Mi bismo hteli, kaže on, „da bežimo iz tog isključivo putenog i fizičkog života, iz tog mravinjaka najgrubljih i najvulgarnijih tipova, iz toga carstva nagona i niskih strasti, u svetlost, čistotu i poeziju. Ali čini mi se da bi se na ovo moglo odgovoriti Stendalovim riječima: „Eh, gospodine, roman je ogledalo koje se kreće po velikom putu. Čas u njemu vidite azurno nebo, a čas opet blato po kaljugama na putu. I čoveka koji nosi ogledalo u svojoj kotarici osudićete kao nemoralna. Njegovo ogledalo pokazuje blato, i vi okrivljujete ogledalo! Pre okrivite veliki put na kom je lokva, i još pre toga nadzornika puta, koji pušta da se voda skuplja i da se napravi lokva" (Crveni i crni).

    Kritika savremenog društva

    Odlučnije, strasnije, da tako kažem, nego u Pop Ćiri i pop Spiri, Sremčev kritički stav je izražen u djelima u kojima je on prikazao novi život, epohu kapitalističke akumulacije u Srbiji krajem XIX i početkom XX vijeka. Uz izvjesne elemente u nekim pripovijetkama, u kojima ga je tematika odvukla na drugi teren (Putujuće društvo, Čiča Jordan i dr.), Sremac je u pripovijetkama Kir Geras, Česna starina, Nova godina, Politički mučenik, Vukadin uočio neke značajne pojave savremenog društvenog i političkog života. Bezdušni lihvari, agresivni trgovci novog kova, neskrupulozni bankari, amoralni političari – to su novi tipovi u srpskom društvu, koje je ušlo u kapitalizam. Sve je to za Sremca „sirovo i masno", kao i za Stankovića, ali on nije okrenuo glavu od tih pojava, već se obračunao s njima. Karakterističan je u tom pogledu Kir Geras.

    Kir Geras, cincarin, predstavnik je starog trgovačkog svijeta koji se držao načela da je „bolje ostavljati u čekmedže nego u trbuh, i koji je sticao varajući na sitno. Ali novi kapitalistički odnosi iz osnova mijenjaju život. Ti stari, patrijarhalni trgovci postaju anahronizam. Kir Gerasovi sinovi su se „namestili u novčanim zavodima, i on osjeća da su taj „novi duh, nov život, novo vreme stvorili provaliju između njega i sinova, vidi da je to „sukob između dva pravca dvojakog vaspitanja. Ukazivanjem na razlike između starog i novog vremena, između starih i mladih trgovaca, Sremac će nas živo podsjetiti na Ignjatovića: „Oni stari nosili na vilicama, jakim kao žrvnji kojima žrnaju so, bakenbarde, a ovi novi nose neke francuske neozbiljne bradice, male kao zapeta u bukvani. Oni stari sa otečenim rukama i grdnim čvornovatim nogama, masivnim kao verthajmova kasa [...] A ovi novi na nogama kao u kakve fine mašamode, vitki i tanki kao kakav ’brenajzen’ iz budoara kakve dame [...] I zagledaju u dame i pitaju se i šacuju u sebi, ako je devojka, koliko donosi miraza... Mladi vole luksuz, troše mnogo, dosadno im je, preko dana spavaju i bude se tek kad je vreme pivu. „A tome su, mišljaše Kir Geras, krivi oni silni novčani zavodi, podignuti – kako im i zvučna imena njihova svedoče – jedino radi suzbijanja stranih proizvoda i ekonomske nezavisnosti od stranih kapitalista (kakva ironija – M. S.). Usljed tih mnogih zavoda razvilo se ovo današnje „lako zaduživanje. Sve je ovo Kir Gerasu čudno, ali je podnosio „jer mora tako biti. Popunio je čak i deficit jednog, a isplatom zataškao i zabašurio falsifikat drugog svog sina i navikavao se koliko je mogao.

    Ali i njega uništava novo vrijeme. Uništava ga gazda Milisav Pinosavac, „bakalin i mehandžija na smederevskom drumu, koji se još kraće u narodu zvao i Milisav špekulant, kurjak, grabljivac, predstavnik nove buržoazije, koja grkljan grize da bi uspjela. Sjajan je taj Milisav: lukav, lak na riječi, s izvanrednom govornom frazom kojom se prikriva, ali koja ipak otkriva njegovu lisičju i kurjačku prirodu, s primitivnom, ali efikasnom vještinom da licemjeri i da pronađe tuđa slaba mjesta. Kad mu Geras potpiše mjenicu, Milisav prenosi radnju na svoju ženu i ona objavljuje u novinama da je u radnju uzela za djelovođu svog muža Milisava, „s tim da se iz nje niko ne može, kako za njegovo ranije, tako i za docnije dugovanje, naplaćivati. Mjenicu je, naravno, isplatio Kir Geras i to je bio početak njegovog propadanja. Zbog tih podataka o pljačkaškim kapitalističkim metodama, iako su oni dati kao epizoda u pripovijeci, zbog žive ličnosti Milisava Pinosavca, življe

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1