Magla i mjesečina

Meša Selimović

MAGLA I MJESEČINA

Impresum

Copyright © 1965 Meša Selimović © 1982 Maša Selimović-Momčilović

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2018 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Vidio ih je kako dolaze preko nogostupa kroz šljivik, da izbjegnu blato na putu, išli su u koloni po jedan, ćutljivi i sumorni na ovoj kiši što sipi danima. Pas je nasrnuo na njih, i odmah se smirio, poznao ih i počeo da skiči, umiljavajući se. Nije dobar čuvar, nikog ne bi smio da poznaje osim mene, ni na koga ne bi smio da se navikne, nikad, deset godina da dolazi pa opet da nasrne na svakog, takvog je i tražio, tele je dao za njega, a u njemu otanjala divlja krv, uvija se oko čovjeka kad ga treći put vidi. Prevarili ga planinštaci, a možda i nisu, izmijenio se, rat je, prolaze neprestano ljudi s puškama i udaraju kundakom po psećim rebrima, a i on ga smirivao, ne želeći zla, naoružani ljudi su prijeki, smeta im i pasji lavež, al’ kerče smije makar još toliko, da zareži i da iskezi zube, on ne smije, prima ih i časti kad mora, i žali što mu je kuća u ravnici i kraj puta, pa svako svraća, kao da misli da bi mu bilo krivo ako bi ga mimoišao, i ne može ništa nego da se kida u sebi i da ćuti. I može da ih ne vidi dok prolaze. Nosio je naramak sijena, osjećajući buđ i mokrinu, i nije htio da se okrene ni da im se javi, nema on ništa s njima ni oni s njim i ne tiču ga se,

krava neće jesti ovo sijeno, usparilo se, ako sutra bude sunca, rasturiće stog i prosušiti ono što je ostalo,

ali on zazire od ljudi što naoružani idu nekud u noć, njemu je svejedno kuda idu i šta rade, a opet je nemiran zbog njih, bolje bi bilo da nikoga nema i da niko ne svraća, mirniji bi san bio,

šteta što nema soli, isjekao bi sijeno sjekačicom i poprskao slanom vodom, krave bi u slast pojele, ali nema soli ni za njih, ono malo što je ostalo čuva u brašnu kao za lijek,

već su četiri puta svratili njegovoj kući otkako se snijeg digao, tačno zna: četiri puta, dešavalo se da prođu putem mimo kuće kad padne mrak, a dva puta su došli u zoru, vraćajući se. Kuda su išli? Šta su radili? Niti je on pitao niti su oni kazivali, odlazili su ćuteći, i on je ostajao ustrašen i uznemiren, kao da će se nakon njihova odlaska desiti nešto njemu i njegovoj kući, činilo mu se da su za sobom ostavljali dio krivice, nije znao kakve, i dio odgovornosti za nešto, zbog nečeg, i to je ličilo na sudbinu, nije smio ni da se buni ni da je izbjegne,

u staji je tamnije nego napolju, krave se okreću prema njemu, prostrano im je i pusto, rat je samo njih ostavio, bogzna da li će i njih, stid ga i žao mu što su toliko mršave, izmorile su se orući, stavio je pred njih buđavo sijeno, kao krivac, ali šta je mogao drugo? travu je čuvao da ojača, češkao ih oko ušiju, kao da se umiljava, nježnošću ih vara, prelazi im rukom preko pletera rebara, polako, žaleći, ali je koža čvrsta i dlaka glatka, srećom mlade su, evo i jedu, bez volje i bez žurbe, ali jedu, i njemu je drago i žao, održaće se na ovom đubretu, ljetos će skloniti više sijena na tavan, i žita će više ostaviti, sam bog zna kakva će biti zima i kakvu će pustoš rat još ostaviti za sobom, on, ove dvije kravice i zemlja sve će stvarati iznova,

sad su već ušli u kuću, drže puške među koljenima, načičkani su bombama oko pojasa, šinjeli su im mokri i teški a ne skidaju ih, ne znam da li ih skidaju i kad spavaju, oni nemaju mira, to je kao prokletstvo, čovjeku je teško kad je dva dana nesmiren a oni već otkad žive hajdučki, bez kuće i bez odmora, zadajući i trpeći strah, i dugo još neće mirno leći i mirno ustati, a to nije dobro, prozliće se i zaboraviti na ljudski red, naviknuće da malo cijene i svoj i tuđi život, i jasno mu je da on to ne misli o onome što će biti već o onome što jest, dok oni prolaze ili zastaju u njegovoj kući, odlazeći u mrak na neke opasne poslove, opasnost se šunja oko njega kao kučka,

zatvorio je stajska vrata, ne vrijedi ih zaključavati, i stao pod strehom, kiša šljapka po baricama, pas cvili privezan pod drvetom, trebalo bi da ga dovede ovdje pod strehu, ali neće, neka kisne kad zna da onako skakuće oko stranaca, i divljač se već boji ljudi,

i on se boji, znaće se da su u njegovoj kući, znaće se da su odatle odlazili nekud u mrak, i drugi koji dođu neće mu oprostiti, a drugi će doći, smjenjuju se neprestano, i teško je znati ko je ko, a on nikome ništa ne može, savija se pred silom i sluša, i uvijek nanovo strepi od onih drugih što će tek doći i kojima će biti kriv, jer on nije ničiji, a i da je nečiji, opet bi bio kriv, u dugim zimskim noćima je smišljao kako bi se ogradio od rata i od svih što ratuju, dobro bi bilo kad bi mogao na krov da isturi bijelu zastavu i da je nikako ne skida, da svako zna da nije ni s kim u ratu, ali to je, naravno, samo luda želja, jer bi onda bio u ratu sa svakim, a ni njegova tvrda koža ne bi to izdržala,

nije mu se išlo ispod strehe, na tom uskom prostoru između staje i kiše osjećao je nešto prisno, krave su hrumale tvrdo sijeno, kokoši su ćućorile u kokošinjcu, pod krovom su sitno pijukali vrapci, iz debelih hrastovih dasaka strujala je toplina, sav ovaj stari, poznati, dobri svijet živio je običnim životom što je sad ličio na čudo. Kao sjećanje na nešto davno, još iz detinjstva, kao trajanje sna, kao tužan ostatak iz priče: bio jednom jedan svijet. A on više nije siguran ni da je bio, zna samo da je drag i svoj, da ničim ne plaši, možda će biti opet, ili on samo sastavlja komade nečeg što je razbijeno, pa mu sad izgleda ljepše nego što je bilo. Počeo je da sluša i golubove pred zoru, zna to gukanje cijelog života, obično je, nije ni lijepo, teško da ga je i čuo uvijek, ko bi obraćao pažnju na sve te glasove što se javljaju od jutra do sutra, a sad se zaustavlja, zastaje u rano jutro pred tim glasom što mu nešto javlja, izvlači ga iz njegove kore, i čini se da je, onako mek i obao, onako dalek a bliz, važniji nego što jest. Budio je sjećanje, eto to je, svojom nevinošću bio suprotnost ovoj surovosti, zaostalo iz nekog vremena što je moglo da bude, iz vremena kad je postojalo ovo kao proso sitno pijukanje pod strehom, kad je noć bila rosni blagoslov i blažen odmor do dana. Bilo je i mnogo muka što su se zaboravile, blažene da su sve odreda, onako sitne i ovako udaljene.

Uzdahnuo je jedva čujno, nije volio da se išta čuje od njega, dobro bi bilo da ni kokoši ne ćućore toliko, moglo bi ih stati glave, iako ovi ne traže ništa, večeraju u komandi pa se prave dobri, a on bi radije dao i više nego što daje, samo da mu ne dolaze, ali izgleda da niko ne može izbjeći da se pomiješa sa svijetom i da primi dio krivice za koju nije kriv. A on ne želi mnogo, želi sve manje što rat duže traje, da sačuva glavu i ovo malo osirotjelog imanja, dalje i gore od tog se ne može, a može biti i da može, čovjek više ništa ne zna.

Šljapkao je kroz blato i vodu, osjećajući kako mu opanci žmiču i samo što se ne raspadnu, i grdno se ljutio na tu nevoljicu, želeći da ostane na tome, a to mu bilo kao gatanje, neka izgleda teško da zalegne za nešto teže, jer mu nije draga ova mokra i mrkla noć, ni ovi ljudi kojima je njegova kuća postala baza odakle se spremaju na nešto opasno i ružno, kao što je ružna i ova riječ, prije rata nikad je nije čuo a ne može se više bez nje, i ponavljao je kao psovku, grebla je grlo poput zobenog zrna punog bodljika. A kad mu je pas pošao među noge, ponizno cvileći, caknuo ga nogom u trbuh da je kao bačena torba udario u ogradu, dočekao se na noge i ogolio vučije zube zarežavši prijeteći, i on ga zato udario još jednom, a udario bi ga i da je uplašeno podvio rep, jer čovjek mora na nekome da iskali nakupljeni bijes, inače bi prsnuo kao mjehur.

Sigurnost je nekad ostajala na ovom dvorištu kad je, obišavši ga, ulazio u kuću, a sad je staja ležala šćućurena u mraku, ambar se pogrbio prazan i mrk, kao pred paljevinu, šljivik je ćutao pun sjena: mogle su i da ožive. Sve je otvoreno svakome i uzalud se braniti i čuvati, oni ulaze kud hoće, imaju hiljadu kuća i nijednu, nigdje se ne zaustavljaju, a njihova je u koju uđu, i tako ni on nema svog mjesta kad je sve svačije, a bilo bi još gore kad ne bi znao da sve ima kraj, pa i nevolja.

Pomislio je da skine opanke pred vratima i da uđe bos u kuću, baš zato što su oni ušli u cipelama i unijeli blato i vodurinu, ali je odustao, bilo bi besmisleno, samo bi se odao. Oni i spavaju obučeni, i on to dobro zna, i nije mu ni na kraj pameti pomisao da je trebalo da se izuju,