Brda se miču

Pavao Pavličić

BRDA SE MIČU

Impresum

Copyright © 2011 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2018 Agencija TEA BOOKS

Copyright fotografije na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Dok se uspinjao Mesničkom na Gornji grad, Niko Herceg imao je osjećaj da se utrkuje s mrakom. Kiša je na trenutak prestala, oblaci su se na zapadu raskinuli i moglo se lijepo pratiti što se događa u taj predvečernji trenutak: nakon što je osvojio niže dijelove grada uz Savu, suton je Frankopanskom stigao do Ilice, a onda je počeo uzlaziti uz obronke zagrebačkih brežuljaka. Kad je Herceg zastao pored Kačićeva spomenika i pogledao prema Gornjem gradu, učinilo mu se da su vrhovi kestenova na Strossmayerovu šetalištu još obasjani odbljeskom zapada. A kad je nakon nekoliko minuta do njih i stigao, vidio je da u drvoredu već vlada polumrak u kojemu svijetle samo bijeli cvjetovi u krošnjama. Sumrak je ipak bio brži.

A sumrak je sa sobom doveo i kišu. Dok je Herceg prevaljivao onih stotinjak metara do kule Lotrščak, iznad njegove glave kapi su stale bubnjati po lišću, a na kraju aleje morao je otvoriti i kišobran. Naravno, nitko ga nije tjerao da dolazi pješice, jer mogao se dovesti službenim automobilom, ili barem uspinjačom. Ipak, želio je proći kroz tu aleju u kojoj dugo nije bio, a u kojoj mu se dogodila barem jedna važna stvar u životu: prije gotovo dvadeset godina, tu je donio odluku da pođe u rat. Činilo mu se sad da na Gornji grad ionako ide uzalud, jer policijskoga posla tu za njega neće biti, pa da zato može bar iskoristiti priliku za neke svoje privatne sentimentalne misli.

A kad je stigao na Jezuitski trg, pobojao se da se možda i prevario, pa je čak pomislio da ni sa samom sigurnosnom procjenom ovoga događaja nešto nije u redu. Na trgu su već bile upaljene plinske lanterne i odrazi njihova zelenkastog svjetla blijedo su potitravali na mokrom platnu mnogobrojnih kišobrana što su preplavili prostor ispred Galerije. Pred njezinim staklenim vratima kišobrani su se jedan po jedan zatvarali kako su ljudi polako ulazili u nadsvođeni prostor, ali su stalno pristizali novi kišobrani iz pokrajnjih ulica i čovjek se mogao zapitati gdje će svi ti posjetitelji stati.

Kad je pak i sâm prošao kroz staklena vrata – još noseći u nosnicama miris kiše u drvoredu, a u glavi uspomene što su mu se ondje javile – Niko Herceg se uvjerio kako je uprava Galerije procijenila ovaj skup bolje nego policija. Jer uprava je, čini se, naslutila da u unutrašnjosti zgrade neće biti dovoljno mjesta za sve znatiželjnike, pa je dala u dvorištu razapeti golemi šator i pod njim poslagati stolce. Sad su se po tim stolcima raspoređivali posjetitelji, ali su bili tako brojni, da su mnogi od njih ostali stajati uz rubove šatora. Iznad njihovih glava kiša je šumila po debelom, sivom platnu. Ova nepregledna masa svijeta na Jezuitskom trgu jasno je upozoravala koliko je pogrešno bilo povesti se za dojmom da je cijela stvar bezazlena.

Bezazlen je, naime, svakako bio njezin povod, ako već nije i dalji razvoj. Čini se da je sve počelo još prošle jeseni, kad je iz tiska izašao njemački arheološki časopis u kojem je neki profesor po imenu Klaus Jürgen Wegener iznio rezultate svojih istraživanja o svetoj Ursuli, mučenici iz četvrtoga stoljeća. Za nju je Wegener u svome članku dokazivao da je djelovala na području današnjega Zagreba. Njezin se život opisuje u raznim legendama, u manje-više uvijek istom obliku. Ursula je bila mlada i lijepa i bila je kršćanka. Kad su Rimljani došli da razore njezino selo kao gnijezdo opasne nove vjere, ona je uspjela odvratiti od toga njihova zapovjednika. On je odustao od spaljivanja sela, ali su više vlasti Ursulu uhitile, mučile i ubile. Zapovjednik – koji se u Ursulu zaljubio – dao ju je pokopati sa svim počastima. Pravo mjesto Ursulina djelovanja nije se prije znalo, a legenda je izvještavala da je to bilo negdje u Iliriku. Sad je Wegener u svome članku odlučno tvrdio da je sve to moralo biti u Zagrebu i njegovoj okolici, i nudio za to pregršt dokaza. Ipak, njegova se teza mogla smatrati prevratnom samo u najužim stručnim okvirima i nije bilo razloga za očekivanje da bi ona mogla doživjeti ikakav širi odjek.

Ali, dogodilo se suprotno. Naši su stručnjaci tu stvar malo rastrubili, dočepali su je se i mediji, profesor je u nekoliko navrata posjetio Zagreb, i napokon se čulo da će on ovdje započeti nekakva arheološka iskopavanja. Bio je uvjeren da je mjesto Ursuline pogibije na Griču, gdje je bilo stratište, pa je s dosta argumenata tvrdio da bi trebalo kopati na Vranyczanijevoj poljani. Ministarstvo kulture prihvatilo je prijedlog i odobrilo neka skromna sredstva. Na Vranyczanijevoj se poljani, naime, spremala gradnja velikoga hotela, pa su ondje ionako bile u toku arheološke sondaže. Tako će Wegenerovo istraživanje odgoditi početak gradnje možda za mjesec dana, nikako više.

Ova sad manifestacija imala je dvojaku namjenu: da svečano obilježi sutrašnji početak radova i da predstavi hrvatsko izdanje Wegenerove knjige, u kojoj on opširno dokazuje teze o svetoj Ursuli. Nije, dakle, bilo nikakva razloga da se misli kako bi tu moglo biti osobitog posla za policiju. Jedino što je moglo biti problematično, bile su građanske udruge i građevinski lobi. Građanske su udruge već neko vrijeme na sva usta protestirale što se troši narodni novac na tamo neku možebitnu sveticu i u tome su vidjele pokušaj da se Hrvatska vrati u klerikalizam i u mrak katoličke zatucanosti. A građevinski lobi je rogoborio što se radovi odgađaju: nakon što je teškom mukom izborio posao na javnom natječaju, sad je u ovom odgađanju vidio prste protivničke strane. U svakom slučaju, nije trebalo očekivati ništa osobito. I sâm Niko Herceg bio je toga predvečerja siguran da se na Gornji grad penje samo zato da zadovolji formu i da malo utaži svoju privatnu znatiželju čovjeka koji je nekada želio biti povjesničar, ali to nikada nije postao, jer je otišao u rat.

A sad se pokazalo da stvari stoje sasvim drugačije: pod onaj šator kao da se sjatio cijeli grad. Dok je stajao uza zid osluškujući šum kiše po platnu nad svojom glavom, Herceg je bio svjestan da je sigurnosna procjena bila kriva, a da je sad kasno da se bilo što poduzme: što se ima dogoditi, to će se i dogoditi.

Zbivanje je, uostalom, upravo započinjalo. Na malom podiju stajao je stol prekriven zelenom čohom, na njemu tri čaše vode, a iza njega tri stolice. Na zelenoj čohi bio je i veliki aranžman s proljetnim cvijećem. Stol je bio jarko osvijetljen. Sad su ondje zauzeli mjesto i govornici. Dok su se oni smještali, publika je spontano zapljeskala.

Bile su to dvije žene i jedan muškarac. Na muškarca je Herceg prvo obratio pažnju, jer to je morao biti profesor Wegener. Bio je visok i mršav, izdužene glave, kosa mu je bila neodređene boje, jer je upravo iz plave prelazila u sijedu. Put mu je bila svijetla i pomalo pjegava, pa se sad jasno vidjelo da je pocrvenio. Crvenilo nije moglo dolaziti od treme, jer valjda je profesor navikao javno nastupati, nego prije od nesnalaženja. Doista, na Wegenerovu licu vidio se izraz velikoga iznenađenja, pa su mu se čak i ruke u nekoliko navrata digle i spustile, kao u neprilici. Očito, nije se nadao tako velikom broju posjetitelja, pa se možda i uplašio da tim posjetiteljima neće moći dati ono što očekuju.

Potom je Niko Herceg pogledao dvije žene. Jedna od njih bila mu je ovlašno poznata jer joj je sliku viđao u novinama i na televizijskom ekranu: bila je to jedna od zamjenica ministrice kulture, koja je sad i sama zauzela mjesto u prvome redu. Doministrica je ukratko pozdravila prisutne i zahvalila im se na odazivu, te izrazila nadu da je ovo tek početak velikih projekata u istraživanju zagrebačke povijesti. Potom je prepustila riječ drugoj ženi.

Niko je tu ženu pažljivo pogledao, ne samo zato što mu je bila nepoznata, niti samo zato što je bila lijepa, nego najviše zato što mu je nešto na njoj bilo neobično, premda još nije mogao razabrati što. Doministrica ju je predstavila kao Veru Lugarić, savjetnicu u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Žena je uzela riječ.

Uspravila je knjigu koju je do tada držala na stolu pred sobom i okrenula je licem prema slušateljima. Potom je – za one koji su daleko pa ne mogu pročitati – objasnila da je to hrvatski prijevod djela profesora Wegenera: knjiga je upravo stigla iz tiskare, pa će je publika moći i kupiti još večeras, u predvorju, nakon uvodne svečanosti. Začuo se na tom mjestu čak i pljesak, ali to Veru Lugarić kao da nije osobito impresioniralo. Motreći je pažljivo, Herceg je uočio da ta žena nema ni trunku treme, a isto tako ni trunku želje da se svidi auditoriju.

Nastojao ju je procijeniti, malo kao policajac, a malo kao muškarac. Crvenkasta, razmjerno kratka kosa, krupne, izrazite oči, malo veća usta, tanak i dug vrat. Prije nego što je sjela, uočio je bio i lijepu figuru. A ipak, ona kao da svega toga nije bila svjesna, ili kao da joj sve to nije bilo važno. Tako je nekako i govorila: jasno, logično, jednostavno, a opet bez nastojanja da ikoga u išta uvjeri. Rekla je otprilike kako u krugovima onih hrvatskih arheologa i povjesničara koji su pročitali djelo profesora Wegenera vlada manje-više jednodušno uvjerenje da je rad znanstveno dobro utemeljen, te da je njime dokazano kako je sveta Ursula živjela i umrla na zagrebačkom području. Pri tome Vera Lugarić nije zalazila u pojedinosti, nego je pozvala prisutne da pročitaju knjigu i sami se uvjere.

Dok ju je slušao, a još više dok ju je gledao, Niko Herceg odjednom je shvatio što mu je neobično u vezi s tom ženom: djelovala je nekako odsutno. Podsjetila ga je na mladoga docenta kojega je nekad slušao na fakultetu: nakon što je preživio srčani udar, docent je uvijek na predavanju bio samo napola koncentriran, te je čovjek mogao jasno vidjeti da osluškuje svoje srce, bojeći se da ga ono opet ne izda. Tako se nekako držala i ova Vera Lugarić: sve je na njoj govorilo da ona ima neku drugu brigu, u usporedbi s kojom su i ova promocija, i Wegenerova knjiga, pa čak i sama sveta Ursula, najobičnija sitnica. Što bi to moglo biti? Sukobi na poslu? Bračni problemi? U jednom času pogledi su im se susreli. Tada su se oči te žene zaustavile na Hercegovu licu i ondje se neko vrijeme zadržale. Stao je kimati glavom, kao što slušatelji često čine na predavanjima, i odmah se zbog toga posramio. A njezine oči otišle su dalje i više se na njegovo lice nisu vratile.

Napokon je uzeo riječ i sâm profesor Wegener. Najprije je izjavio (prevodila je doministrica) kako ga ispunjava silnom zahvalnošću ovako velik interes za njegov rad. Htio bi – ako mu se dopusti – dati neke naputke za čitanje knjige, a i za gledanje onih eksponata što posjetitelje čekaju u prizemlju Galerije. Najprije je o njima nešto rekao: sve su to nacrti Vranyczanijeve poljane, s prikazom arheoloških slojeva, a na njima je ucrtano i gdje profesor misli kopati i gdje očekuje da bi mogao biti Ursulin grob. Dodao je kako ovu zagrebačku Ursulu ne treba miješati s onom koja se nalazi u kalendaru i priznata je kao svetica: ona je djelovala u Francuskoj u petom stoljeću, a ova u Zagrebu u četvrtom. Pozvao je slušatelje da ni u knjizi ni na izložbi ništa ne uzmu zdravo za gotovo, nego oprezno i racionalno. On je, doduše, uvjeren u ispravnost svoje teze, ali će vrlo rado saslušati i svaki kritički glas.

Taj glas se odmah i javio. Odnekud sa samog dna gledališta – daleko od Hercega, koji je stajao uza zid gotovo paralelno s podijem – podigla se jedna ruka. Ustao je krupan čovjek tridesetih godina, koji nije izgledao ni kao ljubitelj kulturne starine ni kao arheolog-amater, nego prije kao netko tko se razumije u rukovanje građevinskim strojevima. On je upitao:

– Mene zanimaju dvije stvari. Prvo, koliko će iskapanja trajati, i drugo, može li se dogoditi da to mjesto bude proglašeno arheološkim nalazištem i da se gradnja, koja je, kao što znate, ondje predviđena, odgodi na dulje vrijeme.

Dok je čovjek izgovarao posljednje svoje riječi, začula se grmljavina, pa se on morao nadvikivati s njom. Grmljavina je snažno odjekivala u zatvorenom dvorištu. Profesor Wegener se nagnuo prema doministrici da mu ona prevede pitanje, a tu stanku iskoristio je drugi čovjek, negdje iz sredine gledališta, pa je ustao i rekao:

– Ja bih pitao nešto drugo. Jesmo li mi doista tako bogata zemlja da sebi možemo dopustiti da trošimo novac na ovakve gluposti? Što radimo? Dokazujemo navodno postojanje nekakve svetice! I što ćemo dobiti kad to dokažemo? Sve je to manipulacija, i ja vas pozivam...

Čovjekove riječi pretvorile su se u viku. Jedno zato što je opet zagrmjelo, a drugo zato što se publika uskomešala. Neki su počeli psikati čim je on progovorio, dovikujući kako prvo treba da profesor odgovori onome prvom pitaču. Drugi su se bunili protiv riječi ovoga drugog govornika, treći su ga podržavali, pa je nastala velika graja. Profesor je sjedio za stolom i začuđeno gledao što se zbiva.

Niko Herceg je znao da je sad kritičan trenutak. Jer, neki su od posjetitelja već i skočili na noge, neki su stali mahati šakama, očito su postojale pristalice prvoga pitača, pristalice drugoga, ali je tu bila i treća skupina koja je htjela da se stvar prodiskutira. Ljudi su došli u uvjerenju da će se nešto uzbudljivo dogoditi, pa će učiniti sve da tako doista i bude. Ako sad samo još netko glasnije vikne, ako padne stolica, ako pukne pljuska, sve će otići kvragu.

Upravo to se dogodilo: pala je stolica, negdje u sredini gledališta netko je glasno zavikao, vidjelo se kako su se dvojica pograbila za grlo i Niko Herceg već je nazirao sigurnosnu katastrofu. Tada je došao spas s neba.

Još je jednom strašno zagrmjelo, činilo se da je negdje u blizini udario grom, a onda je nestalo struje. Gledalište se načas našlo u tami. Sve je zamuklo. Potpuni mrak, a u mraku lupa stolaca, jer ljudi su poustajali s njih. Onda su se u hodnicima galerije upalila pomoćna svjetla, i začuo se uzdah olakšanja. Osjetivši mrak kao elementarnu nepogodu, ljudi su izgubili volju za skandale i zaželjeli se maknuti s toga mjesta. Krenuli prema svjetlu. Mirno i uplašeno, polako su napuštali gledalište.

Niko Herceg je vidio da ona žena – Vera Lugarić – i dalje nepomično sjedi na svome mjestu. Sad je bila posve sama za stolom.

* * * * *

Na knjizi se vidjelo da je proizvedena na brzinu i za male novce. Meke korice imale su neku neodređenu boju između ružičaste i ljubičaste, a slog je bio razmjerno sitan jer se štedjelo na papiru, tako da je sveščić imao jedva stotinu i šezdeset stranica. Ali, to mu nije smetalo da vonjem olova, ljepila i papira zasmrdi cijeli ured. Ime autora i naslov bili su ispisani jednostavnim crnim slovima: Klaus Jürgen Wegener, URSULA. Hercegov pomoćnik Tuna Brođanac odapeo je listove palcem i oni su podigli lagani vjetrić, a zadah svježega tiska još se više pojačao. Tuna je odložio knjigu, kao da mu je taj kratki dodir s njom posve dovoljan.

– Čujem da je nestanak struje spasio stvar – rekao je. – U svakom zlu neko dobro.

– A gdje ti to već čuješ? – upitao je Niko, premda je znao da pita uzalud. Onda je nastavio: – Možeš li ti meni objasniti zašto se večeras ondje skupio onoliki svijet?

– Mislim da mogu – uzvrati Tuna sa smiješkom. – Zbog ministrice kulture.

– Zbog ministrice? Pa kakva je ona senzacija? Sjedila je tamo u prvom redu, i nije ni...

– A ona je došla zato da pokaže kako nema što kriti – nastavljao je Brođanac smijuljeći se. – Da se ne boji javnosti i da joj je savjest čista.

– A zašto joj ne bi bila čista? Misliš, zato što je sama arheolog, pa je sad optužuju što daje lovu za to kopanje? Budi malo jasniji.

– Ne zbog toga. Zbog šogora.

Niko Herceg izvalio je oči na svoga pomoćnika i ovaj je jasno mogao vidjeti da je pretjerao. Uvukao je malo glavu u ramena, jer znao je što slijedi.

– Tebi je život dosadio, ili što? – prodere se Herceg sad. – Kakvog šogora, čijeg šogora, nemoj mi govoriti u rebusima, jesi li čuo?

– Ministrica ima šogora – požuri se Tuna da objasni. – Dosad se za njega nije ni znalo, a sad... Ukratko, to je brat njezina muža, radi u Londonu, u sjedištu jedne od one dvije hotelske kompanije što su se natjecale za onaj plac na Vranyczanijevoj poljani. To se doznalo u zadnji čas... Šogor radi u kompaniji koja je na natječaju izgubila.

Niko Herceg zaškiljio je na svoga pomoćnika. Pomalo mu je svitalo. Dalje je mogao i sâm nastaviti, pa je i nastavio:

– I sad ministricu optužuju da je omogućila onom njemačkom profesoru da vrši iskopavanja na Griču zato da bi odgodila gradnju?

– Tako je – potvrdi Tuna. – Ako se gradnja odgodi, moguće je da rok istekne, da se napravi novi natječaj, pa da onda šogorova kompanija...

Herceg se zavali na stolcu. Nije znao da li da se veseli što je neke stvari shvatio, ili da se ljuti što neke druge nije. Odlučio se za ovo drugo.

– Dobro – upitao je – a otkad je ta kombinacija u javnosti?

– Koliko ja znam, od jutros – reče Tuna Brođanac. – Ali zato je intenzitet... Puni su je internetski portali.

– Čekaj, pa onda se moglo znati da će ljudi navaliti gore da gledaju ako bude kakvoga sranja – pjenio se Herceg. – Zašto mi to nismo znali?

Tuna je nemoćno širio ruke. Dakako, nije on tu mogao biti ništa kriv, a Herceg nije njega ni optuživao. Naprosto je bilo tužno kako je sve šupljikavo.

– Greška u komunikaciji unutar policije – reče Brođanac. – Osim toga, izgleda da je netko ljude izravno imejlovima pozivao da dođu...

– Sad mi to kažeš – zabrunda Herceg i okrene mu leđa. Bacio je pogled na veliki displej na zidu i vidio da se ne događa ništa osobito. Kao i uvijek, poželio je da tako i ostane. Ali, nikad mu se želja ne bi ispunila, jer bi u jednom času sve krenulo svojim tokom: prometne nesreće, kućno nasilje, provale u kioske, tinejdžeri koji se međusobno cipelare po zabačenim pothodnicima, pucnjave u noćnim klubovima, manijaci koji sjekirom nasrću na susjede i drugi manijaci koji siluju po udaljenim kvartovima. A on bi onda procjenjivao situaciju i određivao ekipe koje će poći na kritična mjesta. Ako bi bilo nešto veće, odlazio bi i sâm. To ga je noćno dežurstvo kvačilo svakih sedam dana, neki put i češće. I, svaki put bi se ponovo pitao dokle će to trajati, je li to ono što će i ubuduće biti njegov život. Nije mrzio svoj posao, kao što ga nije ni volio. Prije se u njemu osjećao kao gost, kao zamjena, i pitao se koliko će to gostovanje i ta zamjena trajati.

Podigao je slušalicu i nazvao Tuškanovu. Javila se njegova majka, kao i obično.

– Ja sam – rekao je. – Čime se bavite?

– A, evo – rekla je Baka. – Ja petljam oko nekog kolača, a Dobrila crta medvjediće. Ali, ti si sigurno htio čuti nju.

– Može – rekao je Niko.

To se tako ponavljalo svake večeri kad on nije bio kod kuće. Javila bi se njegova mati, i onda bi mu na telefon dala kćer, da mu mala prije spavanja kaže što ima.

– Stari oče! – javila se sad. – Imaš li kišobran?

– Imam.

– Koliko si kava do sada popio?

– Što te briga!

Takvi bi ga razgovori uvijek ganuli. Jer, oni su pokazivali da se kći za njega brine, da sve vidi i sve sluti, ako možda i ne razumije sasvim. Uvijek bi osjetio knedlu u grlu i uvijek bi zaključio kako je to što ima s tim djetetom ono najvrjednije što je uspio postići u životu.

I, uvijek bi se upitao ono isto što se pitao i sad dok je osluškivao kišu: je li to kompenzacija? Je li bilo potrebno da ga žena ostavi, da pobjegne s nekim muškarcem čak na drugi kraj svijeta, pa da se javi ovakva ljubav između njega i kćeri? Je li mu se morao raspasti brak, pa da napokon osjeti što je obitelj? Jer, nakon razvoda on je prodao stan na Jarunu, pa se s Dobrilom vratio materi u Tuškanovu i ondje započeo ovaj život kakav živi sad. Taj mu je život pomogao da podnese i posljedice rata, koje su mnoge njegove prijatelje gurnule u očaj i u zločin. U prvi mah je raspad braka doživio kao katastrofu, a onda je došao taj mir i sklad za koji nije ni slutio da može postojati. I zato je često pomišljao kako mu sudbina sad nadoknađuje sve ono kroz što je prije prošao.

A u isto vrijeme, bio je siguran da sudbina ne postoji, a da čovjek uglavnom ne može utjecati na zbivanja oko sebe. Često je sebi postavljao pitanje za koje je znao da je apsurdno, ali ga ipak nije mogao izbjeći. Pitao se je li Hrvatska obranjena i jednu sekundu prije, i jednu trunčicu bezbolnije, zato što je on one večeri na Strossmayerovu šetalištu odlučio krenuti u rat. Istina, nešto je malo pridonio, no je li doista na nešto utjecao? Da je tada ostao u Zagrebu, da se skrivao po podrumima kad zasvira sirena, da je završio studij povijesti i da nije postao policajac, bi li ovaj svijet izgledao išta drugačije? I konačno, je li ta njegova odluka donijela više dobra ili više zla, njemu samome i drugima? U ratu čovjek čini zlo da bi to dovelo do dobra, ali nikad se ne zna točna mjera. I inače živimo uz pretpostavku da iz zla može proizaći dobro, a iz dobra zlo. Možda je zato i on u jednom času zaključio kako je iz zla koje mu je nanijela bivša žena proizašlo nešto dobro. No, tko to može znati?

Ljutio se na sebe što se prepušta uvijek istim mislima i zato je posegnuo za knjigom. Bilo je, doduše, još rano i knjiga mu neće doteći do jutra. Ali, možda će ga uspavati? A vani je tako lijepo šumila kiša – trajalo je to već tjedan dana – da je čovjeku i inače dolazila volja za čitanje. Uzeo je, dakle, u ruke ljubičasto-ružičasti sveščić i digao noge na stol. Uzeo je čitati.

Profesor Wegener najprije je dao kratku povijest slučaja svete Ursule. Naveo je sve zbornike legendi o ranim kršćanima u kojima se njezin slučaj spominje. Ispadalo je da tih zbornika ima mnogo i da u znanosti postoje specijalisti za njih. Među tim specijalistima pak kao da vlada neka vrsta natjecanja u sasvim osobitoj disciplini: budući da su legende u pravilu prilično nebrižljive kad se radi o podacima, proučavatelji nastoje utvrditi u kojoj se mjeri neka legenda temelji na povijesnim činjenicama; osobito ih zanima može li se iz legende nešto određeno zaključiti o vremenu i mjestu mučenikova djelovanja. A kad je riječ o toj Rimljanki Ursuli, stvar je još i neobičnija utoliko što se u svim tekstovima javljaju isti podaci, ali oni zvuče tako kao da ih je nanizao kakav enigmat: čovjek ima osjećaj da je tu nešto skriveno i da bi se to što je skriveno moglo razotkriti, samo kad bi bilo moguće dešifrirati ono što je netko vješto zamumuljio.

Tako je, recimo, s imenom grada u blizini kojega je Ursula živjela: ostalo je poznato samo toliko da ime grada i počinje i završava slovom A. Isto je i s položajem toga grada. Grad se, tvrdi legenda, nalazi u ravnici koja je vrlo plodna i dobra za zemljoradnju. Južno od te ravnice nalaze se neki manji brežuljci, a sjeverno jedna veća planina. Između grada i planine teče rijeka, dok u podnožju planine ima mnogo potoka i izvora. Na jednom od nižih obronaka te planine nalazi se brežuljak zvan Mons Crucis, i upravo je on bio mjesto Ursuline smrti.

Profesor Wegener bio je uvjeren da zna u koji dio Ilirika treba smjestiti zbivanje te legende. Jer, onaj grad kojemu ime počinje i završava na A može biti Andautonija. Brdo na sjeveru mogla bi biti Medvednica, a rijeka između grada i brda mogla bi biti Sava. Dapače, nije isključeno ni da je Medvednica dobila ime upravo po Ursuli, kad su Slaveni poslije preveli ime planine na svoj jezik. Mjesto na kojem je Ursula pogubljena – a potom i pokopana – mogao bi biti neki od sljemenskih obronaka, vjerojatno baš Grič, gdje se zna da je bilo stratište. Wegener je i dalje nizao podatke i dokaze i bio je prilično sugestivan, pa je čitatelj lako prelazio na njegovu stranu. Ali upravo je to Niku odvratilo od daljega listanja: povjerovao je piscu, pa nije vidio potrebe da ga ovaj dalje uvjerava.

Tako je zaspao na stolici razmišljajući o tome zašto se uopće latio te