Rukoljub

Pavao Pavličić

RUKOLJUB

pisma slavnim ženama

Impresum

Copyright © 1995 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Proslov

Pisma skupljena u ovoj knjizi objavljena su u rasponu od 1982. do 1994. godine u hrvatskim književnim časopisima: Forumu, Republici, Mogućnostima, Gordoganu, Reviji, i možda u još ponekom. Pripremajući ih sada za tisak, nisam u njima uglavnom ništa promijenio, osim što sam gdjegdje nastojao ponešto stilski poboljšati. Tako nisam dirao ni ono što danas više očito nije aktualno (na jednom mjestu, sa sjetom zamjećujem, stoji kako imam trideset šest godina), i to zato da bi se vidjelo kako većina toga ipak aktualno jest. Štošta se u našim životima promijenilo u ovih dvanaest ili trinaest godina, ali su odnosi u književnosti i kulturi – o kojima ovdje najviše i jest riječ – većinom odoljeli svim tim mijenama. Kad bi ova pisma bila samo dokument vremena, ozbiljno bih dvojio o smislu njihova današnjeg objavljivanja; izdajem ih na svijet zato što su ona – bez obzira na to kad su napisana – i dalje izravna reakcija na našu svakodnevicu, najčešće gnjevna reakcija. Njihova me aktualnost, tako, potiče da ih ponudim čitatelju, premda me nimalo ne veseli.

Mariji Jurić Zagorki

Cijenjena gospodična,

Kad biste vi samo znali koliko nam nedostajete! Nedostajete nam možda onoliko koliko smo mi nedostajali vama u vašem usamljeničkom životu. Na gubitku smo i vi i mi. Jer, vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za vas; a mi smo tek danas svjesni koliko nam je potrebno ono što ste nam vi mogli dati.

Vi ste uranili po tome što ste bili prva novinarka (i sjajna parlamentarna izvjestiteljica), a to su vam uzimali za zlo. Začudo, današnji borci za ženska prava rijetko vas se sjete, premda ste bili mnogo bolji i od današnjih muškaraca. A osobito ste uranili po tome što ste bili prvi naš pravi autor masovne literature, i to u vrijeme kad za to nije bilo pravih preduvjeta: bilo je malo čitalaca, tiskarska tehnologija bila je nesavršena, prodajna mreža slaba, a vlast i službena literatura najčešće vrlo sumnjičave prema takvim proizvodima. Nije bilo lako u vaše vrijeme, to je istina.

Sve je to danas drugačije, i upravo nam zato toliko nedostajete. Možemo samo zamišljati što biste vi bili u stanju učiniti kao autorica krimića, ljubića, pa možda i znanstvene fantastike. Jer, vi ste poznavali publiku, dobro ste znali što njoj treba, i znali ste najbolji način da je svojom pričom odvedete u začarane predjele, gdje pripovijedanje o dalekom, nedostižnom i nevjerojatnom blaži svakodnevne rane i hrani dušu oderanu u bujici svakodnevice. Vjerujte, doista nam treba netko tko bi to mogao, netko tko bi izmislio Gričku vješticu koja će nas noću osvetiti za sve ono što su nam po danu učinili.

Ali, nisu to jedini razlozi zbog kojih nam toliko nedostajete. Trebate nam i kao učiteljica, i to ne kao učiteljica piscima masovne literature (oni bi i iz onoga što ste napisali mogli štošta naučiti, samo da ne sjede na ušima), nego kao učiteljica onim autorima koji stvaraju „visoku, „pravu, „ozbiljnu" književnost. Znam, to će vas osupnuti, vi ćete, u svojoj skromnosti, ustuknuti i reći kako vama nikad nije bila ambicija da budete prava književnica, nego ste tek htjeli biti novinarka, pa što onda književnici imaju učiti od vas? Ali, ja vam kažem da imaju, imaju i te kako. Od vas bi svi oni, koliko god ih ima, morali naučiti jednu stvar: kako se gradi fabula u književnom djelu, kako se u tu fabulu vjeruje, i kako se od nje pravi onaj motor koji pokreće i sve drugo u priči: likove, stil, kompoziciju, motivaciju, društveni kontekst i sve ostalo.

Molim vas, gospodična, ne čudite se, a pogotovo se nemojte plašiti, jer ja ne govorim o vrijednostima, samo konstatiram činjenično stanje. Jer, vi ste, poštovana i draga gospodično, jedan od dva ili tri autora u hrvatskoj književnosti (a među njima opet svakako najizrazitiji) koji su znali načiniti fabulu, i u čijim djelima fabula uopće nekako postoji. Ako vas zbunjuje ova terminologija, ako vam se ona čini preuzetna i mutna, ja ću dati definiciju: pod fabulom podrazumijevam ono o čemu djelo priča; to je slijed zbivanja koja proizlaze jedna iz drugih, a najčešće su već i sama po sebi interesantna. Eto, toga, poštovana spisateljice, ima u vas više nego u ikoga drugog. To možda pomalo iznenađuje (svakako i vas samu), ali to je istina.

Svi drugi naši pisci, pa i oni najveći, silno se muče s fabulom, pa se zato najčešće prave da im do nje i nije stalo. Kvalitetu svojega djela oni nastoje postići na druge načine, a fabulu, priču, guraju ukraj, kao da i nije važna. Zato se priča u većini naših romana razvija nepravilno, skokovito, kao preko bundeva, ekspozicije su preduge a raspleti prebrzi (ili obratno), dijelovi priče ne stoje u međusobnoj ravnoteži, a između dvije stranice na kojima se s junacima doista nešto dogodi steru se deseci i deseci stranica razmatranja, opisa, introspekcija, eseja, ili najobičnijega naklapanja. Privilegij da uživaju u fabuli imaju u nas samo djeca i čitatelji takozvanih trivijalnih žanrova. Napisati tekst u kojem će se doista nešto zbivati, pa će zato čitatelja i zanimati što će biti dalje, to se u nas smatra nepristojnim i opscenim. To je, ujedno, i razlog što vi, mila gospodično, danas kotirate tako slabo: ondje gdje se nalazite, smjestili su vas slabiji pričaoci od vas, koji su uspjeli postići da im se njihova slabost honorira kao kvaliteta.

Samo, nisu ni oni krivi, i vi to, dakako, znate. Sve je to vrlo složeno i u priličnoj mjeri nadilazi pojedinačnu volju i individualne snage svakoga od naših pisaca. Ako na piscima kao osobama i leži nekakva krivnja, onda je ona prije svega u tome što ne vjeruju dovoljno u važnost onoga što rade. Ukratko, misle da uvijek postoje neki veći problemi od književnih, problemi koje oni, pisci, treba da rješavaju. A uzroci su takvu njihovu mišljenju prije svega povijesni.

Jer, od velikih problema sve i počinje, dobra moja gospodično. Književnost je u nas odvajkada rješavala neka velika pitanja, i to najčešće pitanja koja nije bila pozvana da rješava, i koja nije ni mogla riješiti. U takvoj situaciji nešto mora stradati; najčešće je stradala fabula, a s njom i štošta drugo. Ali, nije ni s tim uvijek bilo isto: mijenjala se publika, mijenjali su se tekstovi i pisci, samo je bavljenje velikim problemima uvijek ostalo. Otkako imamo roman, promijenile su se tri faze; vi ste, jadna moja gospodično, imali nesreću da poživite u sve tri, pa to zacijelo znate bolje od mene. Zato vas i molim da sve ovo što ću vam sad reći shvatite tek kao podsjećanje – zacijelo ne sasvim ugodno – na nešto što ste i sami osjetili na svojoj koži, koliko god skromni da ste bili pa niste sebe ni smatrali književnicom, i koliko god da od svojeg pisanja nikad niste očekivali ništa drugo do zadovoljstvo publike, koja je svakoga jutra hitala prema kioscima na kojima su se prodavali vaši feljtonski romani.

Bile su, dakle, tri faze. U prvoj je književnost rješavala velike društvene probleme. Počelo je odmah nakon Šenoe (koji je, kao i vi, znao dobro pripovijedati), i od onoga što danas, s dosta dobrohotnosti, zovemo hrvatskim realizmom. U tim djelima nema, uglavnom, od fabule ni traga ni glasa. Ono što se u Kovačića, u Novaka, u Kozarca, u Turića i Draženovića dogodi na dvije stotine stranica, to bi se bez po muke moglo ispričati i u dvije rečenice. A i ono što se u tim pričama ipak zbude, zbude se nekako čudno: nadugačko se opisuju uzroci nekog događaja, a sâm se događaj smandrlja navrat-nanos, kao da i nije važan. Nije važan junak, važne su tzv. vanjske okolnosti ili društvene prilike.

I sve je to prilično razumljivo, koliko god da je žalosno, složit ćete se sa mnom, draga gospodično. Jer, književnost je tada nastojala pridonijeti boljitku svojega naroda, ukazati na društvene probleme i predložiti rješenja, prosvijetliti i poučiti, stranački se svrstati ili se socijalno angažirati. U takvoj situaciji, likovi u priči nužno su samo tipovi, primjerci ili uzori, a ono što se s njima zbiva, ne zbiva se po zakonima fabule, nego po logici socijalnog ili političkog koncepta za koji se pisac zalaže. Na zakonitosti fabule tu se malo tko osvrće, a romani žive uglavnom dotle dok žive problemi kojima se oni bave, a nakon toga postaju dosadni da je strahota. Još nikada nisam vidio nekoga da je išao u obližnju biblioteku posuditi roman kojega hrvatskog realista da bi ga čitao za svoju zabavu, a ne za školsku lektiru, ili zato što mora o njemu pisati.

Bilo je, doduše, autora koji su osjećali da tu nešto nije u redu; bili su to oni u kojih je talent bio najjači. Oni su više slutili nego znali da život daje književnosti samo materijal, a ne i rješenja za njegovo oblikovanje. Pokušavali su zato dati fabuli nešto važnije mjesto u svojim djelima, ali je to onda, budući da tome nisu bili vješti, ispadalo strašno. Drugi dio Kovačićeve Registrature vrvi prerušavanjima, razbojstvima, odrezanim udovima, i uopće, takvim fabularnim potezima kakvih u vas, gospodično, nikada nije bilo, premda se vaša djela broje u trivijalnu, a Kovačićeva u pravu, „visoku" književnost. Čovjek je pokušao pisati uzbudljivo, ali je zbog toga osjećao nelagodu i grižnju savjesti, pa je zato tako i ispalo.

Velika društvena pitanja književnost je nastavila rješavati i nakon realizma, pa to čini ponekad i danas, najčešće s rezultatima vrlo sličnim onima u realističko doba. Ali, nakon realizma, kao što znate, nastupila je druga faza. U toj su se fazi u djelima naših pisaca rješavali veliki problemi literature i njezina odnosa prema svijetu. Sjetite se, gospodično, moderne i ekspresionizma, sjetite se svih onih zenitizama, kad za vas u književnosti opet nije bilo mjesta. Što su radili svi ti pisci? Znam, reći ćete da vi za takva pitanja niste kompetentni. A varate se, jer vi ste rješavali iste te probleme, samo na drugi način. Ja ću vam reći, kad ste već tako skromni. Sve što su tada radili naši prozaici može se svesti na misao da treba stvoriti novu književnost, jer je književnost najvažnija stvar na svijetu.

Neki od njih bili su deklarirani larpurlartisti, drugi su bili za ekspresionizam, treći za nešto treće, ali svi su imali istu brigu: kako da pišu što bolje i što modernije, a da pri tome razmišljaju o literaturi samoj, o njezinoj naravi i njezinoj ulozi. Zaključak je uvijek bio da treba napustiti staru književnost i utemeljiti novu, samo što su jedni mislili da je ona svijet čiste ljepote, a drugi da ona izražava, pa onda i preporađa, moderni svijet.

Fabula je, dabome, opet ostala sasvim po strani: onima koji su toliko inzistirali na modernosti, ona je izgledala kao nešto odveć tradicionalno, odveć lako i sasvim prevladano. Zaboravljali su pri tome, draga moja gospodično, da fabula nikako ne može biti zastarjela i prevladana u sredini u kojoj ni najveći pisci ne znaju ispričati priču a da se u njoj ne pojavi nekakav deus ex machina, u sredini u kojoj je običaj da pisac svojega junaka, kad više ne zna što bi s njim, ili ubije ili strpa u ludnicu.

U toj, drugoj fazi, pisci su istraživali u domeni stila, tematike, vremenskih planova u djelu, psihologije likova, kompozicije. Bilo je tu mnogo bisera, ali vrlo malo niti na koje bi se ti biseri nanizali. A vi i ja, mila gospodično, dobro se sjećamo onoga što je rekao Flaubert: ono što čini ogrlicu, to nisu perle, nego konac.

Napokon, negdje poslije rata, došla je i treća faza. Ni ona nije odustajala od velikih problema, možda su veliki problemi naprosto primjereni našem narodnom geniju? Sad su se pisci uzeli baviti velikim problemima čovjeka uopće, ili velikim problemima svoje generacije, ili, napokon, velikim problemima svojim, bilo kao stvaralaca bilo kao građana.

Onda kad su se bavili problemima čovjeka uopće, najčešće su njihove priče započinjale kao dobre fabule, tako bi tekle negdje do dvije trećine svoje dužine, a onda bi odjednom skrenule u metaforu: svaka cesta postajala je životna staza, svako stablo pretvaralo se u stablo spoznaje, svaka vožnja tramvajem u argonautsku plovidbu. Odjednom bi priča počela teći mimo vlastitih pravila, likovi bi se ponašali čudno i govorili u aforizmima, i sve je bilo vrlo mudro ali i pomalo dosadno. Slično je bilo i onda kad su se pisci bavili velikim problemima svoje generacije, ili svojim osobnim problemima: fabula bi najčešće stradala. Jedan od najvećih pisaca što ih uopće imamo izjavljuje kako je literatura zapravo poopćavanje vlastitog slučaja. Zaboravlja, međutim, nadodati ono što je podjednako važno, ako ne i važnije: da se poopćava tako što se svome slučaju daje oblik priče; baš je to taj pisac često i radio, i baš su mu zato priče i dobre. Ako nema priče, pojedinačni slučaj ostaje pojedinačni slučaj.

Da se razumijemo, dobra moja gospodična: ne tvrdim ja da bez fabule nikako ne može biti velikog djela, a ne kažete to ni vi. Dapače. Ali, kad jedna literatura ima tako malo djela s fabulom, a tako mnogo velikih problema s kojima se posve uzaludno hrve, onda se to neminovno i osjeća: treća faza, naime, traje sve do danas, i ništa se već dugo nije promijenilo, usprkos promjenama u životu i u zbilji. Odsutnost fabule jasno se osjeća; takve se stvari uvijek plaćaju.

Da vam to ne zvuči odviše drastično, poštovana gospodična? Dobro, možda su ovi moji izrazi malko prejaki, ali, shvatite me: ja sve ovo pišem u nekakvu afektu. Jer, doista smo platili, nije da nismo. Gledajte što se može zaključiti iz ovoga mog dosadašnjeg razmatranja, koje je vama možda i dosadno. U prvoj fazi, baveći se društvenim pitanjima, naša je književnost pokušavala riješiti čitateljeve probleme; u drugoj fazi, baveći se sama sobom, rješavala je probleme djela; u trećoj fazi, rješavala je probleme pisca. I što se dogodilo? Dogodilo se to da su zbog odsutnosti fabule svi bili na šteti: i pisac, i djelo, i čitalac, pa i hrvatska književnost uopće. Jer, da smo pripovijedali više priča, možda bi nas i drugi bolje razumjeli, pa bi nas prevodili na strane jezike, a na to smo, da prostite, osobito osjetljivi.

Nedostatak fabule u našoj književnoj tradiciji šteti ponajprije piscu. Evo kako: shvaćajući svoje pisanje kao lov na velike istine o svijetu i o sebi, a ne kao pričanje priča, on osjeća potrebu da se velikim istinama bavi odgovorno i da ih odmjereno iznosi pred javnost. Tih velikih istina, opet, ne može nipošto biti mnogo, najviše dvije ili tri u jednom spisateljskom životu, a to znači da autor može stvoriti dva do tri romana u cijeloj svojoj karijeri. Nepristojno je pisati više. Tako onda naš pisac dolazi u dvostruko neugodnu situaciju: ili prebrzo presuši jer mu ponestane velikih ideja, ili se opet ogorči ako mu se dogodi da deset godina teše i brusi jedan roman, a onda, kad taj roman izađe, jedva da se itko na njega i osvrne, jer, recimo, književna kritika i javnost imaju u tom času kakva druga posla. On je potrošio na to djelo toliko vremena, toliko srca i živaca, a ljudi njegovu knjigu čitaju kao najobičniju priču, i još pri tome uvrću nosom i kažu da im je sve to skupa pomalo dosadno! Takvi pisci grozno pate jer doista nisu adekvatno nagrađeni za uloženi trud.

Nisu nagrađeni priznanjem i slavom, ali nisu ni novcem, jer svojim radom nisu u stanju ništa zaraditi. Ako se knjige prodaju na procent, oni zarade slabo jer objavljuju rijetko, a knjige im se ne prodaju osobito. Što je još gore, ni mediji nisu za njih nikakva šansa: njima je teško pisati za radio, za televiziju ili film, jer ondje se ne traže velike istine, nego priče, priče i samo priče. A baš za stvaranje priča naši pisci nisu trenirani, baš za priču im naša tradicija od samog početka tuvi da im nije potrebna, da je čak i štetna. Tako su ih s televizije i s filma istisnuli tipovi koji tvrde da poznaju medij, pa da zato samo oni znaju pisati scenarije. Na stranu to što ti ljudi, doduše, doista kako-tako poznaju medij, ali ne poznaju ljudsku dušu, logiku, pravopis i same sebe; bitno je to da oni, kakvi bili da bili, imaju naviku da misle u pričama, da slažu priče, a upravo to našim piscima nedostaje.

Eto, vidite, mila gospodična, kako to ide. Piscima, tako, ostaje da bruse svoja djela. Samo, dakako, i djela su na šteti zato što nemaju fabule. Ukloniti iz djela fabulu, to je čin koji se protivi samoj naravi proze, pa je zato dopušten samo izuzetno i samo ponekome. Narativna književnost razlikuje se na jednoj strani od života, a na drugoj strani od ostalih oblika literature po tome što pripovijeda, kao što joj i samo ime kaže; ona mora pripovijedati, drugog joj izbora nema. Naravno, mogu postojati i djela bez fabule, ali samo ondje gdje tradicija nudi bogat izbor različitih fabula i različitih načina oblikovanja; na toj podlozi, izostanak fabule može imati i umjetničko značenje. I tako i jest u najjačim svjetskim literaturama: tradicija nudi fabule, ili ih nudi književnost za široku publiku, a neka visoko estetizirana djela od fabule odustaju; ali, taj odnos norme i odstupanja od nje ostaje uvijek nekako vidljiv. Kakva smisla ima slobodni stih ako su svi zaboravili da postoji vezani, u odnosu na koji slobodni stih i jest slobodan?

Ne znam, draga gospodična, što se vama čini, ali mene sve to pomalo podsjeća na sudbinu što je u nas doživljavaju modni krikovi. U vaše je vrijeme možda bilo i drugačije, ali danas je ovako. Pojavi se neka modna novost, recimo debeli potplati, ili široke hlače. Prvih šest mjeseci toga nigdje nema, i to nose samo privilegirani. Onda tu modu svi prihvate, ali baš svi: i posljednja postolarska zadruga, i najmanji provincijski šnajderaj. I više nigdje ne možete naći normalne cipele, i više nigdje klasičnih hlača: ili ćete se nositi po modi, ili ćete hodati bosi i goli. A kad se svi jednako obuku, onda tu mode više nema; gdje je sve novo, tu više ništa nije novo.

Znam, znam, mila gospodična, vas sve to možda pomalo i gnjavi, vama se možda čini da naprosto treba sjesti i pisati, umjesto da se mudruje. Ali, to se vama tako čini zato što ste vi uvijek znali kome i u čije ime govorite. To je, vidite, danas najveći problem. Kome i u čije ime mogu govoriti knjige koje se bave velikim problemima? Veliki su problemi svačiji i ničiji. A publika, sva bez iznimke, čak i sami pisci onda kad su publika, hoće uvijek isto: čitalac ima želju i potrebu da čuje priču. Ta je potreba duboka, stara i neiskorjenjiva: ona se u povijesti javljala u raznim oblicima, ali je svagda ostajala ista. Ništa se s njom ne može mjeriti: ni potreba za lijepim stilom, ni potreba za društvenim angažmanom, ni potreba za spoznajom. Ljudi žele čuti što se dogodilo drugim ljudima, a to im samo priča može dati.

Ne dobivajući to od svojih pisaca, publika zazire i od njih i od njihovih knjiga. Svatko još od školske lektire dobro zna kakav je tupež ono što nam žele uvaliti kao vrhunsku kulturnu vrijednost. I tako se publika onda okreće na drugu stranu: traži štivo u kojem ima priče. Odlazi na kiosk pa kupuje krimiće, ljubiće, stripove. Nije to loše, ali je šteta što mnogi od tih ljudi nikad ne saznaju da ima i boljih stvari od toga. Danas, naime, draga gospodično, ni vaše knjige više ne objavljuju u sveščićima nego u debelim knjižurinama tvrdih korica: tako ste i vi postali pravi pisac, tako sad i vas manje čitaju, pogotovo što ste ušli i u školsku lektiru.

Ali iz vaših djela, čak i usprkos tvrdim koricama, svagda izbija vjera u priču. Vi ste jedan od rijetkih autora koji su radi priče i pisali. I upravo zato što je takvih autora tako malo, postavlja se pitanje: zašto je tako? Zar ne mislite da bi o tome vrijedilo porazgovarati? Takve stvari ne bivaju slučajno: previše je generacija pisaca, čitalaca i kritičara živjelo bez priče a da bi to moglo biti tek slučajan stjecaj okolnosti. Ako se slažete da još i to pokušamo raspraviti, kako da to onda učinimo? Da analiziramo sve te ljude, sve te pisce, čitatelje i kritičare? To neće ići. Onda što? Možda u karakteru same priče ima nečega što njima nikako nije odgovaralo?

Pogledajmo, dakle, ako nemate ništa protiv, što svaka priča pretpostavlja, što svakako mora imati. Ja bih rekao da mora imati dvije bitne osobine. Mora, prvo, imati početak i kraj. Mora, drugo, biti tako sačinjena da u njoj stvari proizlaze jedne iz drugih, da bude vidljiva posljedica svakoga uzroka, i da se zna uzrok svakoj posljedici. To zapravo znači ovo: priča je zatvoren i omeđen svijet koji ima svoje zakone i svoj smisao. Omeđen je zato što ima početak i kraj, zakonit je zato što se pravila igre već na samom početku priopćavaju čitatelju, a ima svoj smisao zato što radnja logično počinje, teče i završava.

Slažete li se s tim? Naravno da se slažete, pokazali ste to i u svojim djelima. Ne kažem ja da je to neka znanstvena definicija; ali, i takva kakva jest, ona može poslužiti onda kad čovjek želi ispitati zašto u nas stvari idu tako kako idu. Pogledajmo, dakle, što u te dvije osobine svake priče nije odgovaralo našim autorima.

Na prvi pogled, moglo bi se kazati: nije im odgovaralo to s početkom i krajem, i to zato što svi oni imaju jak osjećaj za realnost i realizam, pa im tako ideja o tome da sve mora imati početak i kraj ne izgleda uvjerljiva: u životu, doista, ništa ne biva tako da ima početak i kraj, nego sve teče jedno preko drugoga, zbrkano i nelogično, počinjući prije početka i ne završavajući ni nakon kraja. Iz istih razloga možda našim piscima nije odgovarao ni zahtjev da se stvari u priči jedne na druge nadovezuju i da bude jasan odnos između uzroka i posljedice: u životu obično stvari nemaju jasne uzroke, ništa i nema samo jedan uzrok, nego uvijek više njih, a jedan uzrok nema samo jednu posljedicu, nego uvijek više. Možda je to u pitanju?

Ne, nije to, vi to znate isto tako dobro kao i ja, samo što nikad ne biste bili tako pretenciozni da postavljate dijagnoze. Postoji u djelima naših pisaca niz drugih elemenata koji odstupaju od realističnosti, pa zato i možemo slobodno reći da realizma nikad nismo ni imali. Fabula jest nerealistična komponenta književnog djela, ali njezina odsutnost ne pomaže knjigama naših autora da budu realističnije. Ne bi njih fabula ni učinila manje realističnima, da se, kojom srećom, pojavila.

Uostalom, nije se uvijek ni težilo realizmu, bilo je i drugačijih situacija, kao što znate. Bit će, zato, da je posrijedi nešto drugo. Samo što? Vas to pitanje možda nikad nije osobito mučilo, ali mi danas imamo i te kakvu potrebu da se njime bavimo, povijest nas je na to natjerala. Ona nas je, na primjer, poučila da je odnos između književnosti i zbilje važna stvar. Možda je, zato, u cijeloj ovoj stvari zapravo u pitanju odnos između književnosti i zbilje uopće, možda naši pisci taj odnos doživljavaju tako da im fabula naprosto ne odgovara?

Nemojte se mrštiti, odmah ću objasniti što sam htio reći. Evo: ako fabula nije našim piscima odgovarala ni u doba kad su težili društvenom angažmanu, ni u doba kad su se bavili smislom književnosti, ni u doba kad su se bavili problemom čovjeka uopće, onda to možda i nije uzrokovano njihovim shvaćanjem književnosti, nego njihovim shvaćanjem svijeta? Pa se onda to shvaćanje svijeta uvuklo i u način na koji su književno zahvaćali taj svijet?

Svjestan sam da još nisam dovoljno jasan, pa zato objašnjavam dalje. Zapravo, ne objašnjavam nego pretpostavljam. A pretpostavljam ovo. Možda naši autori, još tamo od devetnaestog stoljeća, doživljavaju svijet na način koji ih priječi da taj svijet interpretiraju kroz fabulu? Odmah ću nastaviti s pretpostavkama.

Čini mi se da u svijesti našeg čovjeka ljudski, a osobito društveni događaj ne postoji kao nešto što ima početak i kraj, kao nešto što nastane, traje i završi se. Naš čovjek, očito, teško vjeruje da se stvari na svijetu mijenjaju; on svijet vidi kao nekakvo vječno vraćanje istoga, pri čemu se ne zna gdje je nešto počelo a nešto drugo završilo, nego je sve jedan te isti kontinuitet. U tom kontinuitetu pojave se zbivaju po nekom odviše složenom zakonu koji je čovjeku-pojedincu toliko nedokučiv da izgleda kao slučaj; dobro i zlo, sreća i nesreća također su slučajni. To, čini se, našim ljudima izgleda kao zrelo i ozbiljno stajalište, koliko god da ga najčešće i nisu svjesni. Kako, inače, objasniti činjenicu da pisci koji sjajno fabuliraju kad pišu za djecu, odustaju od fabule kad pišu za odrasle? Očito je ključ u tome da misle kako se odraslima, koji znaju kako stvari stoje na svijetu, ne može prodati nešto tako naivno kao fabula. Pitat ćete, moja gospodično, gdje je korijen takvom stanovištu? Ja ću vam odgovoriti da ne znam, da mogu samo nagađati. Možda je odgovor u povijesnoj sudbini ove sredine? Možda je to ono što smo mi naučili od Učiteljice života?

Ali, idemo dalje. Ne samo da se u našoj književnosti svijet vidi kao čisto trajanje, i to uglavnom slučajno trajanje, nego se on vidi i kao tok u kojem nema logičnih uzroka i posljedica. Zbivanja se ne mogu zamisliti kao fabula zato što ni u zbilji stvari ne proizlaze jedne iz drugih, ljudski čin ne izaziva uvijek sličnu posljedicu, nego se stvari zbivaju po nekoj drugoj, neuhvatljivoj i nedokučivoj logici; njima se upravlja s nekoga mjesta kojem se ne zna ni lokacija, ni identitet, ni namjere. Nešto kao u Borgesovoj Babilonskoj lutriji. Iz toga