Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Dodir
Dodir
Dodir
Ebook144 pages1 hour

Dodir

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Poetičan i elegičan, Dodir je roman jakog intelektualnog naboja koji uzbuđuje i nadahnjuje, zanosi i oplemenjuje i koji, zašto to kriti, bezuslovno poziva na sanjarenje: da u zajedničkom otiskivanju niz maticu osećanja i uspomena s čitaocem progovori o strastima i tajnama sveta koje zauvek nastanjuju duše ljudske i zarad kojih se i začinje ova priča za osetljive...
LanguageСрпски језик
Release dateFeb 12, 2014
ISBN9788828359746
Dodir

Read more from Nada Marinković

Related to Dodir

Related ebooks

Reviews for Dodir

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Dodir - Nada Marinković

    Nada Marinković

    DODIR

    Impresum

    Copyright © 1997 Nada Marinković; © 2016 Predrag Gavrilović

    Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2014 Agencija TEA BOOKS

    Copyright portreta na koricama © 1987 Đorđe Prudnjikov

    Glavni i odgovorni urednik

    Tea Jovanović

    Kompjuterski slog

    Agencija TEA BOOKS

    Dizajn korica

    Stevan Šormaz

    Izdavač

    Agencija TEA BOOKS

    Por. Spasića i Mašere 94

    11134 Beograd

    Tel. 069 4001965

    info@teabooks.rs

    www.teabooks.rs

    Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

    Prvi deo

    Mera našeg spokojstva je mera uloženih napora da se ono ostvari. Naša sudbina je bolna nesigurnost, stalna borba za čvrstu tačku oslonca. Važno je shvatiti da ta tačka mora biti u nama sićušno jezgro koje je svojstvo svega postojećeg, na koje se valja osloniti, po njemu upravljati. Naše oružje pritom jesu – hrabrost i volja koja je iznad inteligencije.

    Događaji koji na neki način obeležavaju naš život, koje smatramo značajnim za našu biografiju, uglavnom su se zbili iznenada, nepredviđeno. Pokušavala sam da to shvatim, podvedem pod neku zakonitost, bilo je uzalud; trud nije urodio plodom. Ovo pišem sa željom da sačuvam, u svoj njegovoj punoći i značenjima, jedan doživljaj bitan za razdoblje koje je usledilo, koliko i za vrednost mog životnog iskustva. Naročito, želela bih da pomognem onima koji ne veruju da se nešto važno može dogoditi posle tačke koju su oni stavili na svoj život. Moram da se nasmejem: ko smo mi da stavljamo „tačke na svoj život"; imamo li hrabrosti da priznamo koliko se stvari dogodilo po volji i planirano, a koliko ih je inscenirao nevidljivi, svemoćni reditelj kome ne bih želela da dam ime, iz prostog razloga jer mu nijedno ne bi u potpunosti odgovaralo?! Mera našeg spokojstva je mera uloženih napora da se ono ostvari. Naša sudbina je bolna nesigurnost, stalna borba za čvrstu tačku oslonca. Važno je shvatiti da ta tačka mora biti u nama sićušno jezgro koje je svojstvo svega postojećeg, na koje se valja osloniti, po njemu se upravljati. Naše oružje pritom jesu hrabrost i volja koja je iznad inteligencije. Jung je s pravom rekao: „Kosmički letovi su bekstvo od sebe, jer je lakše dospeti do Meseca nego prodreti u sopstveno biće. Na ovo se nadovezuje Ciceronovo: „Svako je sebi najmanje poznat.

    Istina je: Svako je sebi najmanje poznat!

    Redovi koji slede objašnjavaju ovaj uvod.

    U času kada moja, da kažem, priča, počinje, imala sam godine koje se kod žena nazivaju „izvesne, i po opštem mišljenju, karijeru koja je činila da su se te godine mogle nazvati uspešnim. Ožalila sam roditelje i muža naučnika koji je doprineo da sam dobar deo života u zajednici s njim provela, kako se to uobičajeno kaže, kao srećna žena. Pošto želim da ovo bude iskrena ispovest, neću obmanjivati ni sebe ni druge, ako tih „drugih uopšte bude bilo, jer ne verujem mnogo da će ove stranice još neko videti. One su moj odvodnik, potreba za rasterećenjem i jasnim sagledavanjem sebe u tajanstvenom svetu emocija gde smo, kao što već rekoh, sami za sebe često stranci.

    Šta su to emocije? Ustalasanost krvi i poremećaj bìla pod uticajem besa, radosti, očaranja, opijenosti lepotom kojom obiluje umetnost, ili ljubavlju? Ljubav sam stavila na kraj jer za mene, tokom mladih godina, ljubav je bila hazard, igra na sreću, u kojoj se najčešće gubi, gde se vara, pretvara i izmišlja... Ako se ta „ljubav" za kratko vreme ostvari – ostavlja bolne tragove, u srazmeri sa svojom jačinom; vatra koja se uvek gasi i u čijem pepelu leže dragoceni delovi nas, proćerdani, ubuduće nikako, ili teško upotrebljivi. Iskreno rečeno, nisam imala mnogo sreće s ličnim iskustvima. Nikad nisam odricala da je ono što smo doživeli i na neki način platili, temelj naših potonjih stavova, pogleda na svet. Lično je temelj iz kojeg niče opšte.

    Doživela sam i ja nekoliko „zanosa"; dok su trajali, uspevala sam da gurnem u pozadinu moj skepticizam, ali on se smejuljio iz tame, čekajući svoj trenutak; uvek ga je dočekivao, pobednički, zlurado.

    Udala sam se iz osećanja divljenja, prijateljstva, i dobrim delom, nežnosti nalik na materinsku. U tom braku sve je bilo skladno, bez velikih uzleta i padova, i taj ujednačeni tok omogućavao je meni i mom bračnom drugu da u punoj meri izvršavamo naše zadatke. Ja sam vodila izdavačku kuću, moj muž je predavao na fakultetu i pisao knjige iz svoje struke.

    U mladosti su me smatrali lepom, zbog bujne, prirodno talasaste kose, zlatnosmeđih očiju i kažu, toplog osmeha. Volela sam šetnje, gimnastiku, posebno plivanje; to mi je osiguralo dobru figuru koju sam uspela da sačuvam. Kada čitam, gledam film ili televiziju, moram da stavim naočare. Tih naočara imam poviše, prilagođenih mojoj fizionomiji, ali i boji odeće koju nosim. Oduvek sam mnogo ulagala u ono što se naziva „sopstvenim vrednostima", to nije bila koketerija, već nešto jače od mene, možda čežnja za harmonijom, smisao za lepim.

    To se odnosilo na moje odevanje koliko i na moj dom, na moj sto, čak i na uređenje postelje... Taj stil življenja, podređen skladu, omogućavao mi je unutrašnji red, neku vrstu duševne ravnoteže.

    * * * * *

    Dobar deo života i četrdeset godina intenzivnog društvenog rada! Mnogo pohvala, nekoliko ordena i plaketa... Iza mene je čvrsto postavljena i razrađena izdavačka kuća, dva uspešna časopisa, saradnici na koje sam gorda, i setna uspomena na moj brak koji se završio neočekivano, iznenadnim odlaskom muža iz mog života, samo tri dana posle proslavljanja tridesetogodišnjice našeg braka.

    Sada se sabirem, nastojeći da u poslu koji me je čitavog života zaokupljao, pronađem utehu za prerani gubitak, da poremećenu ravnotežu poduprem radom i rezultatima koje će mi pokloniti, da prevaziđem sebe i budem nezamenljiva, upravo to! Kaže se da nezamenljivih nema, ali uvek postoji izuzetak koji potvrđuje pravilo; želela sam da budem taj izuzetak!

    Ustajanje u sedam, gimnastika, tuširanje, lak doručak, malo doterivanja zbog drugih, ali više zbog sebe, pa pešice do kancelarije udaljene dvadesetak minuta od kuće.

    Prelistavanje novina uz prvu kafu, plan rada, dnevni sastanak sa osvrtom na učinjeno i zadatke koji predstoje. Često imam susrete s novinarima, poneki od tih susreta je neprijatan. Ne podnosim laž u poslu koji obavljam. U određivanju vrednosti ljudi i njihovih dela, može se prevariti samo do izvesne mere, u početku, dok se ne upoznaju čovek i ono što radi. Kasnije to više nije moguće, ili je namerno. Teško sam se kontrolisala kada bih pročitala u novinama hvalospev o knjizi jedva vrednoj pažnje i ignorisanje dela koje zaslužuje poštovanje. Takvi novinari nisu imali moju podršku ni moje simpatije. To je spadalo u kategoriju nečasnih radnji, u ćiftinske ujdurme moguće u sitnočaršijskom poslovanju, ali ne tamo gde su u pitanju etika i društvena odgovornost. Moć klanova i stranaka, nužnost njihovoj pripadnosti kako bi se stiglo do željenog cilja, zanemarujući pritom lične vrednosti jedinke, koliko stvaralačke, toliko i moralne, kao i sve postignute rezultate, uložene napore – činilo mi se nedopustivim, krajnje bezobzirnim. Deleći nezaslužene položaje, nagrade, manje ili više vredne počasti, ljudi podrivaju ravnotežu građevine Opšteg, u čijim ruševinama će i sami nestati. Ali, lakomi na brzu dobit, oni to ne shvataju. Tako kratkovide računice remete neophodan red stvari. Ljudi ne znaju da nema ničeg beznačajnog, da i otrovna mamba, zmija koja razliku između života i smrti deli samo sa tri minuta – da i ta sićušna „neman, niče iz majušne klice, iz skoro ničeg! Hoće li ikad to shvatiti? Sumnjam. Vekovi iza nas istorija su nasilja, haosa, pustoši, gluposti... Kakvi su gresi koje iskajavamo, šta mi to plaćamo? S tim i takvim problemima sam se često suočavala i u člancima koje sam objavljivala u našim časopisima, pokušavajući, da ih jasno osvetljene, izložim oceni javnog mnjenja. Taj moralni uticaj na sredinu u kojoj živim i delujem bio je moja osnovna preokupacija i jedina briga za ubuduće. Tako dok se ne umorim, i ne zaželim da se povučem u planinsku kuću koju smo muž i ja sagradili pod vrhom jedne od najlepših planina, divlje i neoskrnavljene, na njenoj sunčanoj strani okrenutoj prostranstvima sveta: nebu, zvezdama, oblacima... Tamo ću otići kada osetim da treba, i ostaću do kraja... Bez telefona, ikakvih velikih zahteva, s knjigama koje sam dobrim delom izabrala, bez novina i televizije, samo s jednim tranzistorom koji prihvata kasete s muzikom koju volim... Tako sam isplanirala pre neko veče kada sam shvatila da su mnoge pritoke presušile, da je glavni tok usporen, jednostavno, da na onaj „uzbudljivi život treba staviti tačku. Ja sam je hrabro stavila – veliku crnu tačku!

    „Zar? Ma nemoj?!" Ovaj podsmeh potiče od malog demona koji živi u svakome od nas, začikavajući našu volju i podsmevajući se našim odlukama. Ja sam ga ignorisala, uverena u svoju snagu koja mi je bezbroj puta bila stameni oslonac. Sačekao me je na mestu i u trenutku kada sam se osećala najbezbednijom, podarivši mi, uz jedinstveni doživljaj, složeno osećanje koje će osenčiti, ali i obasjati moje poslednje godine.

    * * * * *

    Bio je kraj proleća; leto je nestrpljivo nadiralo ubacujući kroz raskriljene prozore miris rascvetanih lipa i bagrema koji je počeo da vene. Žalila sam unapred sladunjavu lepotu leta koje će se brzo istrošiti, i gaseći se pretvoriti u kratkotrajnu raskoš, a potom, u gorki, opori miris jeseni... Priroda je bila deo mog života i mog krvotoka, to osećanje mi je, na neki način, dokazivalo moju pripadnost svemiru.

    Završavala sam čitanje jednog francuskog romana koji je neko predložio za prevođenje. Nisam se oduševila. Ličnosti su bile amoralne i cinične, radnja bez dinamike, a poruke izazivale depresivna osećanja. Stil je bio blistav, pun sjajnih obrta, duhovitih poređenja, nadilazio je sve ostale elemente književne građevine. To me je donekle dovodilo u dilemu. Pročitaće još neko pa ćemo videti. Ne treba bežati od istina vremena; zatvaranje očiju pred činjenicama – nikuda ne vodi. Ova surova priča o ljudskim odnosima u svetu sred kojeg živimo kazuje koliko smo zastranili, koliko ne zaslužujemo

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1