Zec na mjesecu

Hrvoje Šalković

ZEC NA MJESECU

Impresum

Copyright © 2007 Hrvoje Šalković

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Posveta

hvala Sucu,

koji je čvrsto držao kormilo dok je

ovaj roman plovio prema cilju

* * * * *

svaka je prava ljubav upropaštena u trenu kada smo pomislili da će trajati vječno

Oscar Wilde

1. Prolog

Legenda kaže da su jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji živjeli zec, lisica i majmun. Kako su bili jedini stanovnici te zemlje, zavjetovali su se jedni drugima da će živjeti u slozi i ljubavi, i time nekako doskočiti silnoj usamljenosti koju su osjećali.

Visoko na mjesecu, iznad njihovih glava, živjeli su bogovi i promatrali ih s nevjericom. Nemoguće – mislili su bogovi – pa čitav je svijet ispunjen mržnjom i zavišću, kako onda ove životinje žive u takvoj slozi? Stoga bogovi odlučiše da jedan od njih siđe i ispita snagu životinjske vjere. Legenda kaže da se na Zemlju spustio bog po imenu Taishakuten, prerušen u starog, nemoćnog čovjeka.

– Pomozite mi, molim vas – rekao je starac životinjama – čeka me dugo putovanje, gomila nesvršenih poslova, a slamam se od gladi i žeđi.

Vidjevši u ovome priliku da dokažu svoju plemenitost, majmun i lisica se rastrče šumom i za tren oka donesu pred starca gomilu hrane.

Zec također pojuri prema šumi, ali kako je bio malen i slabašan, nije uspio donijeti ništa što bi moglo pomoći nemoćnom starcu.

Posramljen se vratio pred Taishakutena rekavši mu:

– Žao mi je, ali nisam pronašao baš ništa. Pokušat ću još jedanput, a ti budi dobar pa u međuvremenu pripali malenu vatru.

Ponosno se šepureći pokraj starca, majmun i lisica su s podsmijehom promatrali malenog zeku kako nanovo trči prema šumi.

Nakon nekog vremena zec se vratio ponovo ne donijevši ništa. Zastao je na trenutak, tužno pogledao starca i skočio usred plamena, pretvarajući se u zalogaj koji će spasiti nemoćnog čovjeka.

Legenda kaže da je Taishakuten, dirnut ovom nesebičnom žrtvom, odlučio zeca povesti sa sobom na Mjesec.

Od tada je prošlo mnogo vremena, ali i dandanas, u noćima punog mjeseca, podigni glavu i zagledaj se u žuti krug na nebu. Promotri pažljivo i vidjet ćeš zekinu siluetu. On živi tamo gore, jer dobri ga je starac poveo sa sobom.

Ili tako barem kaže legenda.

Jednom davno, netko koga sam volio ispričao mi je ovu priču.

Spremio sam je u neki daleki kutak svog pamćenja, i svih je ovih godina ljubomorno čuvao samo za sebe. Putovao sam, bančio, uzdisao, svađao se, mirio, cvilio, patio, radovao se, pisao, pjevao, češkao se iza uha, radio sve i svašta, ali sve to vrijeme priča o zecu je stanovala duboko u meni, kao nijemi svjedok nekog drugog vremena, vremena u kojem smo se još znali voljeti, vremena kada nas nije bilo sram hodati gradom držeći se za ruke.

Priča je stanovala u meni, čučala unutra, putovala sa mnom preko mnogih granica. Ali nikada je nisam prijavio carinicima, jer iskreno, jedva da sam imao hrabrosti prijaviti je i sâm sebi.

Ipak, konačno, u noći punog mjeseca, odlučio sam je podijeliti s Tobom...

2. Četvrtak, Zagreb

– Kume moj, ti si lud – rekao mi je Broker – ali baš potpuno lud.

Sjedili smo na terasi okrenutoj prema Preradovićevom trgu i otpijali prve gutljaje podnevne kave. Začuo se topovski prasak i djevojka za susjednim stolom prigušeno je vrisnula.

Bio je sunčan ljetni dan i gledao sam kako se maleni grašci znoja skupljaju na Brokerovu čelu. Obrisao ih je rupčićem, otkopčao gornji gumb na košulji i olabavio stisak kravate.

– Zezaš me – rekao mi je.

– Ne zezam te.

– Zaista si prodao tvrtku?

– Jesam, prodao sam je – odgovorio sam mu.

– Baš sve?

– Baš sve, do posljednje lopate.

– Pa kome?

– Nekom Hercegovcu.

– Zašto me nisi nazvao pa da sastavimo kakav ugovor, da te osiguramo... što ako te čovjek prevesla?

– Neće me preveslati, već me isplatio, do posljednje lipe.

– Koliko?

– Dovoljno, sasvim dovoljno za sve što mi treba.

– Pa kako baš u srijedu, usred tjedna... pa ne radi se to tako.

– Pa zar postoji neki zakon o danu u kojem se mora prodati tvrtka?

– Ne postoji – potvrdio je – ali kako tako brzo...

– Čovjeka sam upoznao u ponedjeljak. Raspitivao se o tome kako i s kime poslujem. Pitao me želim li prodati tvrtku.

– I?

– I ništa, u utorak se ponovo pojavio, ovaj put s odvjetnikom. Pregledali su svu dokumentaciju i pokupili što im je trebalo.

– I onda?

– I onda smo jučer otišli do javnog bilježnika i ovjerili dokumente. Čovjek je nakon toga odšetao do banke i uplatio mi puni iznos.

– Hercegovac?

– Hercegovac.

– Pravi?

– Pravi – odgovorio sam – BMW, krunica, lanac, faljen Isus, dobre veze u gradskoj upravi... sve što će pomoći u daljnjem poslovanju tvrtke.

– Znači, klasika.

– Klasika.

Broker je otpio gutljaj kave i počešao se po svojoj gustoj crnoj kosi.

– Kume moj dragi – rekao je – imaš trideset tri godine, pred tobom je sasvim malena elementarna nepogoda koja se zove – ostatak života. Ne vjerujem da ti je čovjek za tvoje građevinsko poduzeće istovario puste milijune. Ako se dobro sjećam, nije baš bogzna što, zapošljavao si dvadeset četiri radnika, imao si pet kamiona, tri rovokopača, dva bagera i sasvim prosječan račun dobiti i gubitka.

Moj prijatelj Broker oduvijek je bio opsjednut brojanjem, a ja sam se s desetljećima navikao na to.

– I što ćeš sada raditi po čitave dane? – pitao me.

– Završiti ću rukopis.

Nasmijao se.

– Tvoj famozni roman o Zagrebu?

– E baš taj.

– A kada ga završiš?

– O tome ću razmišljati kada ga završim.

Otpio je još jedan gutljaj kave.

– Medeni – pogledao me smiješeći se – prijatelju dragi, pa zašto baš sada... za tri tjedna se ženiš. Ako si zaboravio, ova brokerska kreatura preko puta tebe, to je tvoj kum. Pa zašto baš sada, čovječe?!

– Eto tako, baš sada.

– A svadba, kako teku pripreme? – pitao me.

– Ma što ja znam... Dina drži sve konce u rukama, ne miješam se previše.

– To ti je pametno – kimnuo je glavom.

– Čak sam se odlučio maknuti od svega.

– Maknuti... kuda?

– Idem do New Yorka.

– Opet?

– Opet.

– Pa zašto?

– Pišem roman o Zagrebu, treba mi šira slika.

Prekrio je rukama lice, protrljao oči, uzdahnuo i ponovo me pogledao.

– Pa kada letiš?

– U petak, za osam dana.

Nekoliko me trenutaka gledao u tišini.

– A što je s momačkom? – pitao je.

– Sve će biti kako smo se dogovorili.

– Znači, ako sam dobro shvatio, ti za tjedan dana letiš u New York. Bit ćeš tamo...

– Pet dana – ubacio sam se.

– Dobro, bit ćeš tamo pet dana. Pitaš li bilo koga od ovih sedamnaest ljudi na ovoj terasi, svaki će ti od njih reći da samo lud čovjek odlazi u New York na pet dana tražiti širu sliku. Čovječe, to je šest stotina dolara, deset sati leta... za što... za širu sliku?

– Tako nekako.

– Onda ćeš se vratiti u Zagreb da bi svoje prijatelje odveo u London na momačku večer?

– Točno.

– I tjedan nakon toga ćeš se oženiti?

– I to je točno.

– U međuvremenu si prodao tvrtku?

– Jesam.

– I sada si... što, pisac?

– Pisac.

Promatrao me sa smiješkom.

– Zna li Dina za sve tvoje planove?

– Da se udaje, to zna – rekao sam. – Za momačko veče isto zna.

– I što kaže?

– A što će reći...

– A ovo ostalo?

– Objasnit ću joj večeras.

– Bože pomozi – promrsio je.

Otpio je zadnji gutljaj kave i rekao:

– Moram natrag u ured, Janaf je opet podivljao. Konobar!

Momak se u trenu stvorio pored nas.

– Koliko – pitao ga je Broker.

– Dvadeset sedam kuna – odgovori mu momak.

– Je li to s PDV-om?

– Pa... je – zbunio se konobar.

– Bruto ili neto?

– Ne zajebavaj – prekinuo sam ga – daj plati pa idemo.

Izbrojao je novčanice, ustali smo i krenuli prema južnoj strani trga. Zaustavili smo se kraj Teslina spomenika.

– Pa sretno ti bilo, prijatelju moj – rekao je.

– Hvala ti, kume.

Zastao je kao da će još nešto reći, ali samo je odmahnuo rukom. Zakopčao je gumb na košulji, pritegao kravatu i odmarširao u smjeru ureda. Još sam ga neko vrijeme promatrao kako odlazi, a onda sam se okrenuo na peti i laganim korakom zakoračio niz Preradovićevu ulicu.

Rano poslijepodne radnog zagrebačkog dana, a ja lijeno šećem centrom grada... blagi Isuse, kada sam ovo posljednji puta doživio? Okrenuo sam se i vratio do trga, kupio novine i izvalio se na klupu u podnožju Preradovićeva spomenika. Izuo sam cipele, podigao noge na naslon i osvrnuo se oko sebe. Poslovni čovjek s aktovkom u ruci promarširao je u smjeru Ilice. Golub koji je mirno gugutao na vrhu Preradovićeve glave prhnuo je prema Sljemenu.

Na terasi obližnjeg kafića sjedila je skupina srednjoškolaca i glasno se smijala. Mora da su pobjegli s nastave, pomislio sam. Odložio sam novine na trbuh, uspravio glavu i zagledao se u njih. Jedna od djevojka je pogledala u mom smjeru i ja sam joj namignuo. Nasmiješila mi se. Ponovo sam se ispružio preko klupe. Sunce mi je udaralo ravno u oči pa sam novinama prekrio lice. Vrijeme. Konačno imam sve vrijeme ovog svijeta. Ako poželim, mogu ovdje ležati čitav dan, tjedan, godinu... Osjećao sam se kao kralj Faruk.

A još jučer sam stajao u kaljuži gradilišta i provjeravao rade li moji ljudi posao kako treba, razmišljajući usput o likvidnosti, o naplati potraživanja, o tome hoće li gradska uprava uopće investirati u nove projekte. Brinuo sam o računu dobiti i gubitka, o bilanci, o amortizaciji i prokletom PDV-u. I sada konačno više ne razmišljam ni o čemu. Ležim na ovoj klupi lagan kao pero.

– Striček, daj kunu – povukao me netko za rukav.

Maknuo sam novine s lica i naglo se uspravio. Pored mene je stajao maleni Cigo s ispruženom rukom.

– Koliko hoćeš da ti dam? – pitao sam ga.

– Striček, daj kunu – ponovio je.

– Samo tako, pa zašto da ti dam?

– Striček, daj kunu.

– Hajde otpjevaj nešto pa ću ti dati.

Počeo je pjevati:

striiičeeeek daaaaaj kunuuuu

Nasmijao sam se i dao mu deset kuna.

– Hajde briši – rekao sam mu.

Zgrabio je novčanicu i otrčao prema terasi na kojoj su sjedili srednjoškolci. Ustao sam, protegnuo se pa zakoračio prema Varšavskoj ulici. Ostarjela prodavačica cvijeća veselo me pozdravila i ja sam joj odmahnuo rukom. Polaganim sam korakom odšetao do kraja ulice a onda zaokrenuo pokraj restorana usput vadeći ključeve iz džepa. Otvorio sam vrata haustora, uspeo se na prvi kat i otključao vrata stana. Ušao sam u kuhinju, otvorio hladnjak i izvadio bocu vina. Napunio sam čašu, otišao do radne sobe i zavalio se u naslonjač. Pritisnuo sam crnu tipku i kompjutor je počeo zujati. Pogledao sam na sat. Koliko još imam vremena prije nego što Dina stigne kući... dva ili tri sata? Otpio sam gutljaj vina i počeo lupkati po tipkovnici.

... Volim te grade moj, spavaču na obalama one tvoje gliste zvane Sava. Volim tu glistu, sve njene mostove a najviše onaj željezni, na kojem je netko davno napisao – Hendrix. Volim to što se nitko nije sjetio izbrisati taj grafit, mada već desetljećima stoji tamo bez ikakva smisla.

Ustvari volim sve tvoje grafite: proleteri socijalističkih zemalja, ujedinite se s proleterkama – Jukićeva; Ana, budi mi vjerna i čekaj svojeg Maria – Savska; Mario, potrošio sam ti Anu – isto Savska; Alexu ne daju klavir – Tuškanac; Lili voz hir – Gornji grad; i svi smo je jebali – isto Gornji grad; Bože, uzeo si krivog Senu – Cvjetno naselje; sve tvoje grafite volim, grade moj. Čak i one šarene besmislice na zidovima pljesnive Branimirove. Volim tvoj centar, tvoje izloge, volim škripu tračnica kada tramvaj broj dvanaest zaokrene iz Frankopanske u Ilicu drndajući dalje prema Trgu.

Volim tvoje čudake: Zeku, koji mašući rupčićem ulazi u svaku birtiju od Črnomerca do Kvatrića i pita – imaš li za aaaamaaarooo; i Jovu koji bosih nogu tumara tramvajima držeći u ruci telefonsku slušalicu iz koje visi žica, istrgnutu iz tko zna koje govornice; i debelog Brankeca koji kruži Cvjetnim trgom i raspravlja o teorijama zavjera.

Volim bake koje s košarama na glavama silaze s Dolca i hvataju tramvaje prema Dubravi, pa sve tamo dalje, do izlaza iz grada. Volim golog Toma Gotovca dok hoda Ilicom i ljubi tvoj prljavi asfalt. I onaj paviljon na Zrinjevcu, i Ivu koji pjeva gradu najljepšu baladu. Grade moj... volim...

Zastao sam i otpio gutljaj vina. Pročitao sam još jednom što