Oko cucka pa na mala vrata

Hrvoje Šalković

OKO CUCKA PA NA MALA VRATA

Impresum

Copyright © 2008 Hrvoje Šalković

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Posveta

Klincima i odraslima...

Ali, najviše odraslima

koji su ostali klinci...

1.

– Četiri pištolja?

– Četiri – kimnuo sam.

– A kakve biste vi?

– Što ja znam kakve... imamo tisuću eura. Što uopće možemo dobiti za tu lovu?

Stiskali smo se u stražnjoj prostoriji opskurnog bircuza u Donjoj Dubravi. Čahura, jedan od onih momaka koje ne želite sresti u mračnoj sporednoj ulici, sjedio je nasuprot nas. Opkoračio je stolac okrenuvši naslon prema nama, naslonio bradu na dlanove pune ožiljaka i sumnjičavo nas promatrao.

– Za tu lovu možete dobiti hrđave kragujevke, cijev devet milimetara, domet tri i pol metra... ako ne puše vjetar. Ali, kog vraga uopće imaš pucati s tri i pol metra... pa zabiješ majmunu cijev u njušku i škljocneš.

– Četiri kragujevke? – pitao sam.

– Četiri.

– Dobro, meci nam ne trebaju – rekao sam mu.

Šutio je nekoliko trenutaka, a onda nepovjerljivo zavrtio glavom.

– Kako to misliš?

– Tako, fino, ne trebaju nam meci – odgovorio sam mu.

– Idemo u Konjščinu u lov na prepelice i... – ubacio se Weber.

–Jel’ te itko išta pitao? – zareži Čahura na njega.

Weber je zašutio. Skrušeno je sjedio s moje lijeve strane gutajući knedle.

Čahura posegne rukom prema kutiji crvenog marlbora na stolu, ali jedan od njegovih ljudi brzo izvadi svoju kutiju iz džepa te mu ponizno zatakne cigaretu u kut usana. Drugi dohvati srebrni zippo i mahne mu plamenom ispred nosa.

Čahura nije podizao bradu s dlanova prekriženih preko naslona stolca. Pogled mu je klizio po prostoriji dok je otpuhivao kolutove dima. Prezirno je pogledao Webera, a zatim i Katolika, koji je ubrzano dahtao snažno škrgućući zubima. Znao sam da umire od straha i da je izvrtio barem petnaest Zdravomarija otkad smo ušli u prostoriju.

Na kraju se Čahurin pogled zaustavi na Miji.

Gledao je kovrčavu smeđu kosu, velike bademaste oči, prćast nosić i lijepe crte lica. A onda je spustio pogled mjerkajući njezine duge prekrižene noge. Nekoliko je trenutaka promatrao bedro preko kojega se savio rub suknje, a onda je otpuhnuo još jedan dim, značajno kimnuo prema njoj pa onda i prema meni.

– Grgiću... – zaškilji on.

– Reci.

– Jel’ jebeš ti to?

– Jel’ jebeš ti ove svoje majmune? – odbrusi mu Mia. – Ili si samo međusobno drkate?

– Molim...

– Opalim te golim.

Momci skoče na noge, ali Čahura pucne prstima i zaustavi ih.

– Tule, Zub, van, gubite se – izgovori tiho.

Ova se dvojica bez riječi pokupe iz prostorije.

Kada su zatvorili vrata, Čahura konačno podigne bradu s naslona, uspravi se i kaže:

– Oprostite, društvo, moram održati autoritet u ovoj svojoj štali. Bez ljutnje, mala, bez ljutnje, Grgiću.

Mia ga ljutito ošine pogledom, ali ne kaže ništa.

– Pa dobro, Vito, ljudino stara – nasmiješi mi se Čahura prijateljski – kog će tebi vraga pljuce? Pa ti si barem uvijek bio dobar dečko. Koliko se dugo poznajemo... petnaest godina?

– Petnaest godina – potvrdim ja – od prvog srednje.

– Eto vidiš – nastavi on – ne sjećam se da si ikad ikoga ružno pogledao, a kamoli pucao po nekome.

– Kažem vam, gospodine Čahura – ubaci se Weber – prepelice u Konjščini...

– Začepi – zareži Čahura prema njemu.

Weber se zagrcne i skrene pogled u pod.

– Što će ti pljuce? – nastavi Čahura.

– Trebaju nam.

– Da nisi negdje dobio po tamburi pa bi se sada malo svetio? Ako jesi, reci radije svome Čahuri, pa da on to sredi.

– Nisam dobio po tamburi – odgovorim mu ja.

– Pa što je onda?

– Moramo obaviti neki poslić...

– Kakav poslić? – upita on škiljeći sumnjičavo. – Grgiću moj, a da ti ipak ne planiraš kakvu ozbiljniju akciju...

Ja kimnem prema Miji, Weberu i Katoliku, pa mu kažem:

– Ozbiljniju akciju? Pa daj nas pogledaj...

On se nasmije pa slegne ramenima.

– Da... sve mi je jasno. Znači, maznut ćete poštu? Ili možda mjenjačnicu?

Šutjeli smo.

Čahura zapali novu cigaretu i ponovo zabije bradu u dlanove. Čitavu smo minutu sjedili u tišini, a onda sam mu rekao:

– Daj nam prodaj četiri pištolja, molim te.

– Rekao sam ti, za tisuću eura možete dobiti četiri hrđave kragujevke, i to bez municije.

– Ne treba nam municija – kažem ja.

Otpuhnuo je još jedan dim, slegnuo ramenima pa viknuo:

– Tule!

Čovjek se istog trena stvori u prostoriji.

– Gospoda će četiri kragujevke za van, spakiraj im to u kutiju, s malo više luka i paradajza.

– Ovaj... luk... paradajz...

Momak je zbunjeno stajao kraj ulaznih vrata ne znajući što učiniti.

– Idiote... daj donesi te pištolje – promrsi Čahura.

– Odmah, gazda.

– I provjeri ima li metaka u cijevima. Ako ima, izvadi ih. Trkom!

– Odmah, gazda.

Nakon nekoliko minuta momak se vratio držeći vrećicu u ruci. Izvadio sam tisuću eura iz stražnjeg džepa i stavio ih na stol pred Čahuru. Ovaj dâ znak glavom, a momak ispruži ruku, stavi mi vrećicu u krilo i odmaršira iz prostorije.

– To je to – kaže Čahura polagano ustajući – završili smo.

– Nismo još gotovi – kažem mu ja.

On ponovo sjedne i upitno me pogleda.

– Kako to misliš?

– Nismo se cjenkali.

– Ti bi se cjenkao?! – nasmije se on.

– Da – kimnem ja. – Eto, moja je ponuda 998 eura.

– U redu – kaže on pružajući mi ruku – moja je 999 eura. Našli smo se na pola puta. Evo ti ruka, i sad se gubi odavde i ne skači mi više po živcima.

Ja mu stisnem ruku i kažem:

– Ovaj jedan euro zadrži, to je cijena šutnje.

– Kako to misliš? – smrkne se on.

– Taj jedan euro znači da nas nikada nisi vidio.

Promatrao me samilosnim pogledom. U prostoriji je vladala grobna tišina prekidana plahim šuškanjem koje je dolazilo iz smjera gdje je sjedio Katolik. Znao sam da tiho, sasvim tiho, drhtavim usnama reda jednu Zdravomariju za drugom.

– Grgiću... – obrati mi se Čahura.

– Reci.

– Ti znaš da ja zbog ovakvog načina razgovora lomim zube i koljena.

– Znam – kažem ja.

– Znaš?

– Znam, ali meni nećeš.

On se nasmije pa me upita:

– A zašto neću?

– Nemam pojma – odgovorim gutajući slinu.

– Neću zato što imam čvrste principe – nastavi on. – Ne tučem užu rodbinu, ne diram prve susjede i ne lomim koljena u prisustvu lijepih žena.

Došlo mi je da se okrenem prema Miji, kleknem pred nju i izljubim te njezine duge noge.

Čahura kimne glavom prema izlaznim vratima.

– Dame i gospodo, imam važnog posla. I ne bojte se, nikad vas nisam vidio.

Ustali smo sa stolacâ, izišli iz sobička, a onda krenuli kroz glavnu prostoriju. Periferijski polusvijet nakrcao je Čahurin lokal, bez ikakve ideje kako da pametnije provede ovu toplu jesenju večer. Neki su se gnijezdili na plišanim barskim stolcima kraj šanka, nekoliko njih igralo je bilijar, a ostali su sjedili za stolovima i natezali pivo iz boce.

Čahura je koračao prvi, ja iza njega, a onda redom Mia, Weber i Katolik.

– Kakva pička – dobaci jedan od majmuna za šankom.

Isplazio je jezik u Mijinu smjeru i počeo ga vrtjeti, usput se lagano gibajući u kukovima. Čahura se nasmije, lijevom ga rukom prijateljski potapša po ramenu, a onda mu desnom opali šamarčinu preko čitave njuške. Ovaj sjedne na pod, privuče koljena na prsa, prekrije lice dlanovima i tiho zajeca.

– Ovo su fina gospoda iz centra grada – zagrmi Čahura prema ljudima. – Ima da ih ispratite aplauzom.

Svi gosti ustanu sa stolacâ i počnu pljeskati.

– Sretno vam bilo, gospodo – kaže nam Čahura otvarajući izlazna vrata. – I vama, damo – namigne prema Miji.

Izišli smo iz birtije, otvorili prtljažnik mog fiata, sakrili vrećicu ispod rezervne gume, a onda se potrpali u automobil.

– Fin momak – kaže Katolik.

– Baš fin – složi se Weber.

– Zašto ga zovu Čahura? – upita me Mia.

– Navodno su prije nekoliko godina tu, u Dubravi, otkriveni leševi kojima su u ustima pronašli...

– Gle... – prekine me ona – ne zanima me.

– Pa pitala si i ja sam samo...

– Vozi – zapovjedi mi ona tihim, nervoznim glasom. – Pali taj auto i vozi odavde.

– Ali, samo sam...

– Vozi – ubaci se Weber.

– Vozi – molećivo se oglasi i Katolik.

Startao sam motor, ubacio u brzinu i polako krenuo prema Slavonskoj aveniji.

Šutjeli smo neko vrijeme, a onda Weber upita:

– Jeste li vi sigurni u ovo?

– Jesmo – kažem ja.

– Aha – doda Mia.

– Zdravo Marijo, milosti puna... – zamantra Katolik.

Skrenuo sam u Slavonsku aveniju, a onda pojurio u smjeru centra Zagreba grada.

* * * * *

Moram ti reći da ja gotovo nikada ne zalazim na istočnu periferiju. Mislim da ni Mia i Weber ne idu. Katolik na Poljanicama ima nekakvog bratića, ali i on kaže da odlazi onamo svake prijestupne. Nismo ti mi nikakva razmažena derišta odrasla po vilama na Srebrnjaku, nemoj to slučajno pomisliti. Svi smo zarobljeni u glupavim, dvoiposobnim životima s pogledom na dosadnu prošlost i nikakvu budućnost. Ali, iz nekog čudnog razloga ne zalazimo istočnije od Kvatrića. Mene osobno sve što se događa dalje od te točke totalno rastužuje. Nemoj me pitati zašto, jer zaista nemam pojma. Jednostavno, ja onamo ne idem.

Rekao sam ti da smo se potrpali u moj auto i krenuli natrag prema gradu. Mia sjedi desno od mene, Katolik iza nje, a Weberovo me koljeno udara po rebrima. Auto sam kupio na sedamdeset tisuća rata. Otplaćivat ću ga tri milijuna godina. Uopće me nemoj pitati koliko ću imati godina kad ga otplatim, jer odmah mi dođe muka. Mislim da će ljudi već živjeti tamo gore na Marsu i Jupiteru, a ja ću još uvijek otplaćivati fiata. Možda sam mogao kupiti neki veći auto, nekog forda ili alfu, što ja znam... Ali, što da radim kad se ne razumijem u aute? Poznajem neke ljude koji se razumiju. Evo, na primjer, jedan dečko iz mojeg ulaza, kad god ga sretnem u liftu, vidim da ispod pazuha nosi Auto klub, Auto blitz, Auto magazin, Auto u vašoj kući, Sam svoj majstor za auto, Auto i ja, Auto kuharicu, Auto mehaničara, Auto maniju, Auto sport, i sve neke takve gluposti. Ponekad vidim da nosi i Plavi oglasnik, presavijen na stranici s autima. Taj se moj susjed sigurno razumije u aute. Možda sam se s njime trebao posavjetovati što da kupim? Ali, nisam se sjetio. Ili mi se, ustvari, nije dalo. Iskreno, svaki put kad ga sretnem dođe mi muka. Znam da će izići iz haustora, otići u kvartovski bircuz i onda zvati telefonom ljude iz oglasnika. Raspitivat će se za cijene. Dobar dan, pošto škoda felicia? Limarija je u redu, a getriba? I tako čitav dan. Stvarno mi je zlo kad u liftu naletim na tog svog susjeda.

Vozimo se Slavonskom avenijom u smjeru blaženog zapada. Prođemo pored Bauhausa, pored Zelene tržnice, pa se onda popnemo na onaj nadvožnjak i prijeđemo Heinzelovu. Ja tu ulicu inače zovem Hajnclova i užasno mi ide na živce kad ljudi izgovaraju Heinzelova. A ima puno ljudi koji to izgovore na taj glupi način. Primijetio sam da to uglavnom rade ljudi koji time nešto dokazuju. Ili oni koji su u Zagrebu rođeni pa valjda time dokazuju svoje originalne purgerske korijene, ili oni koji su u Zagreb došli nedavno pa dokazuju kako su se brzo