Kako preživjeti mladost

Pavao Pavličić

KAKO PREŽIVJETI MLADOST

Impresum

Copyright © 2003 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

ZINA L., knjižničarka nesanice

Kao i svaki pisac, i ja se često pitam kakav je točno odnos između moga života i onoga što pišem: je li ta veza uzročno-posljedična, ili je posredna, ili sve ovisi o slučaju. Ima, doduše, autora koji na takvo pitanje odlučno odgovaraju. Ima ih, točnije, dvije vrste: jedni tvrde kako je sve što pišu zapravo neka vrsta autobiografije, poopćenje vlastitog slučaja; drugi kažu da su sve što pišu izmislili, i da pisac i jest pisac po tome što je kadar izmišljati. Ali, meni se čini da su i jedno i drugo tek doskočice, da pisci time sebe umiruju, kako se ne bi morali stalno lomiti i krzmati nad tim tako složenim pitanjem, koje je izvor silnih frustracija, ali i poticaj za pisanje. Ukratko, bojim se da ta dilema ostaje zasvagda nerazriješena, i da u tome i jest stvar.

Možda tako mislim zato što je slučaj htio da se s pitanjem o odnosu između svoga života i svojih priča susretnem baš u najosjetljivijem trenutku, upravo onda kad sam tek počinjao pisati. Da se susretnem s njim na tako tjeskoban i dramatičan način, da je to onda ostavilo traga na svemu što je došlo poslije. Ja sam, naime, već tada bio prisiljen birati između literature i zbilje, ali sam bio prisiljen i miješati to dvoje: književnošću intervenirati u zbilji, a zbilju uvesti u vlastite tekstove. A sve to zato što sam upravo u to vrijeme susreo Zinu, i što je ona bila takva kakva je bila.

Bilo je to jeseni šezdeset sedme, na samom početku školske godine. Ja sam došao u Zagreb još u rujnu, premda za to nije bilo istinske potrebe: ispite sam bio sve već ispolagao u lipnju, pa zapravo i nisam imao što činiti na fakultetu i u domu. S druge strane, u Vukovaru je u rujnu bilo lijepo, možda najljepše što uopće može biti: Dunav je tada tih i zelen, dani su blagi i bez vjetra, toplo je, drvoredi počinju žutjeti, i sve prožima neka blaga sjeta od svijesti da će sve to ubrzo nestati jer će doći jesen. Postojali su, dakle, svi razlozi da se što duže ondje zadržim. Ali, mene je nešto vuklo u Zagreb, premda sam znao da ću ondje biti sjetan i bez društva, da će me pomalo gristi savjest što trošim roditeljski novac na neke svoje mušice, i da ću se motati od studentskog doma do Gradske knjižnice i od Sveučilišne do Kinoteke, ne znajući ni sam što tražim. Kao da sam slutio kako moram otići u Zagreb zato što me ondje čeka sudbina.

Tada, dakako, nisam ni pomišljao da je to sudbina, jer sve je u početku izgledalo posve obično: i prilika u kojoj smo se susreli, i mjesta kojima smo se kretali, i razgovori koje smo vodili. Obična mi je u tom času izgledala čak i sama Zina, premda ću se poslije uvjeriti kako ni u kom pogledu nisam imao pravo: ni što se tiče njezina izgleda, ni što se tiče njezine osobe, a ni što se tiče njezina života. Ali, tada je bilo tako: izgledala mi je kao djevojka kakvih sam već mnogo susreo. Mila, doduše, lijepa u svojoj krhkosti i ranjivosti, pouzdana, očito dobra srca, ali nekako bez sjaja i bez one privlačnosti koja čovjeka odmah osvoji. Ili sam ja u to doba bio naprosto nezreo, pa nisam znao gledati? Ili su okolnosti učinile da u prvi mah ne shvatim s kim imam posla?

Jer, susreli smo se u Gradskoj knjižnici. Laktovi su nam se dodirnuli na pultu za povrat knjiga, i tako sam onda, ispričavši se, zavirio u naslove što ih je ona vraćala. U to je vrijeme sve u Gradskoj knjižnici još bilo staromodno. Postojao je, recimo, u dnu dvorane za posudbu nekakav čudni, izduženi prostor, kakvih je bilo mnogo u onoj staroj zgradi nepravilna tlocrta, s mnogo ovalnih soba i bez ijednoga pravog kuta. Taj je prostor bio zagrađen ovisokim pultom, iza njega je bila stolica na kojoj je sjedio ćelav čičica zasukanih rukava i u glot-mantlu: njemu je trebalo vratiti knjige, a on bi onda u iskaznicu udario žig s datumom; tek je tada čovjek mogao otići i potražiti nešto novo što će posuditi. Zina je stajala kraj mene i čekala, laktovi su nam se dodirnuli, i ja sam vidio da ona vraća sve same debele knjige: Rat i mir, Vašar taštine, Sentimentalni odgoj. Izgledala je mlađa nego što je bila, i pomislio sam da mora biti ambiciozna brucošica.

Još sam se više iznenadio kad smo oboje otišli do drugog pulta, gdje je trebalo posuditi nove knjige. Ja sam držao u ruci popis onoga što sam želio dobiti, i vjerojatno sam se nadao da ću time ostaviti dojam na tu malu koja se još uvijek gnjavi s realistima. Čitao sam u to vrijeme ruske nakonoktobarske pisce: Olješu, Babelja, Piljnjaka, Ivanova, Zamjatina, koji su bili pomalo zaboravljeni i prešućeni, ali su za mene – kao čitatelja i pisca-pripravnika – bili silno važni. Vjerovao sam da će djevojka pokraj mene (a imala je kratku kosu i tanki crveni pulover koji je isticao njezinu lijepu figuru) poželjeti da sazna kakva je to proza.

Ali, dogodilo se obratno, jer ona je iznenadila mene. I ona je imala popis, i točno se sjećam da sam njime bio impresioniran. Tražila je Meredithova Egoista, Jamesove Ambasadore i Kellerova Zelenog Heinricha. Iza mene je već odavno bila prva godina na komparatistici, kad smo radili realizam, i vrlo sam dobro znao o kakvim je knjigama riječ: bili su to odreda najdosadniji dobri romani koji su napisani u XIX stoljeću, dosadni toliko da ih je mogao čitati samo netko jako ambiciozan ili netko tko ne spada u ovo doba. Zato sam tada, dok smo čekali da nam donesu knjige (a to je uvijek trajalo), upitao Zinu:

– Studirate književnost?

Pretpostavljao sam da može biti posrijedi samo to. Nisam se, doduše, sjećao da bih je vidio na fakultetu, ali to nije moralo ništa značiti, jer čovjek ne zapaža studente mlađih godina, pa makar oni bili i naočite, ambiciozne i pomalo sjetne djevojke. Zato sam se i iznenadio kad sam čuo njezin odgovor izušćen tihim glasom, ali popraćen otvorenim pogledom:

– Ne, šumarstvo.

Da sam tada bio pametniji i iskusniji, odmah bih bio razumio dvije stvari: prvo, da onaj otvoreni pogled nije bio posljedica interesa za moju osobu, nego da Zina tako gleda sve i svakoga, jer je naprosto takva; drugo, da mi njezin odgovor o šumarstvu daje priliku da načnem razgovor i da se tako odmah s njom upoznam. Ali, mene je i jedno i drugo impresioniralo: pogled me je onespokojio i ulio mi tremu, a odgovor o njezinu studiju toliko me zbunio da nisam mogao reći ništa drugo nego samo:

– A, tako.

Ona se na to nasmiješila, jer je valjda u tom mom uzdahu bilo malo razočaranja, i tako smo zašutjeli. Uto su stigle njezine knjige, pa ih je ona uzela i otišla. Sa žaljenjem sam pomislio kako sam možda opet propustio jednu priliku.

A možda to i nisam pomislio u tom času, nego tek mnogo kasnije, jer meni tada nije bilo ni nakraj pameti da bi u tom susretu moglo biti ičega sudbonosnog. Dapače, upravo činjenica da to nisam ni slutio najviše je i pomogla da susret postane sudbonosan: ja sam se približio Zini upravo zato što mi se činilo da tu nema sudbine, da je moja sudbina negdje drugdje, i da zato sa Zinom mogu razgovarati slobodno. Shvatio sam je, ukratko, u prvi mah kao prijateljicu.

Jer, u to sam doba bio jako zaljubljen u jednu djevojku u Vukovaru, i zapravo sam i bio pobjegao odande toga rujna zato što se čulo da se ona udaje, da će upravo tih dana biti zaruke, i da je tako i s mojim nadama zauvijek gotovo. Nisam htio biti tamo dok se sve to zbiva, jer mi se činilo da bi se time sve nekako zaokružilo, da bih i sâm pridonio blesavosti situacije. Jer, cijela je ta moja ljubavna priča bila više nego banalna: zaljubljenost, uzdasi, značajni pogledi, i jedva išta više od toga; a onda, kao u priči, dolazi princ koga je moja ljubljena dugo čekala, i odnosi je meni ispred nosa. I sad je još samo trebalo da ja uzdišem pod prozorima iza kojih se obavljaju njezine zaruke, pa da stvar postane savršeno nepodnošljiva. Bježeći od banalnosti (koja je ipak sasvim sigurno bila moja sudbina), ja sam otišao iz Vukovara.

I, tako sam se našao u Zagrebu, uvjeren kako moja banalna sudbina teče i razvija se negdje drugdje; ja sam zapravo izbjegao da toj sudbini prisustvujem, premda sam znao da od nje i njezine banalnosti ne mogu pobjeći. Vjerovao sam zato kako ništa što mi se u Zagrebu dogodi ne može više biti sudbonosno, pa ni taj susret sa Zinom. Zato tu propuštenu priliku nisam žalio kao priliku za ljubav, nego kao priliku da s djevojkom ugodno provedem vrijeme.

Ali, od sudbine se ne može pobjeći, pa tako ni ja nisam pobjegao, upravo zato što je nisam vidio kao sudbinu. Susreli smo se, naime, uskoro opet, na istom mjestu, i sad je već bilo neizbježno da se prepoznamo i da se upustimo u razgovor. Bilo je to, zapravo, već tri-četiri dana nakon prvog susreta. Opet sam svratio u Gradsku knjižnicu, jer su one moje knjige sve odreda bile tanke, a nisam prošli put ni bio dobio sve što sam tražio, pa sam tako morao doći po još. Bilo je negdje oko podne, vani je bio blagi zagrebački rani listopad, vidjele su se kroz prozor krošnje akacija i otvorena usta pacijenata u zubnoj poliklinici prijeko u Perkovčevoj; bilo je dobro vrijeme za čitanje. Tada sam, kod pulta za vraćanje knjiga, opet susreo Zinu.

Vraćala je onu svoju dosadu i imala je u ruci neki novi popis. Gotovo da sam se nasmiješio: malu su realisti uspjeli toliko ugnjaviti da je odlučila vratiti to zlo i uzeti nešto zabavnije ili barem kraće. Što, uopće, netko tko studira šumarstvo ima tražiti u Meredithu? Naravno, nisam to mogao reći. Morao sam se praviti kako vjerujem u Zininu brzinu i marljivost.

– Već ste pročitali? – upitao sam.

– Jesam – rekla je i otvoreno me pogledala.

Taj me je pogled opet zbunio. Tako ne gleda netko tko laže, ni netko kome je silno stalo da se vjeruje kako je doista pročitao Egoista. U tome je bilo nečega drugog. Toga sam časa osjetio želju da otkrijem o čemu se radi. Javila mi se jaka potreba da saznam nešto više o Zini; doduše, još ne kao o ženi, nego kao o osobi, ali toga je trenutka zapravo bilo gotovo.

Kad smo posudili knjige, izašli smo zajedno van. Bez ikakva dogovora, krenuli smo polako niz Savsku, prema jugu, po suncu, dok je oko nas tutnjao podnevni promet i dok sam ja, gledajući postrance, nastojao procijeniti kako Zina izgleda i kako hoda. Hodala je tako što je knjige držala na prsima, pa ih obgrlila objema rukama, kao da se za njih pridržava, kao da ih nosi poput štita koji je brani od ulice, od života, a na neki način i od mene. Tada mi se učinilo da tu ima nečega zanimljivog, i da Zini knjige znače možda mnogo više nego što ja mogu i naslutiti. Ja sam, doduše, studirao književnost, pisao sam i neke fantastične priče u kojima ljude more najrazličitije opsesije, ali mi je ipak – u stvarnom životu – tako intenzivan odnos prema knjigama izgledao donekle nevjerojatan. Zato sam odlučio saznati što se tu krije, odlučio sam ići sa Zinom dokle god bude moguće.

A pokazalo se da idemo na isto mjesto: u Studentski centar. To se tako samo namjestilo, ali ja u tome još nisam vidio ničega sudbonosnog, pa ako se sad, dok o tome govorim, to tako doima, to je zato što sam poslije o tome mnogo mislio, i što mi se sve to u naknadnoj analizi tako pokazalo. Tada, toga sunčanog ranog listopada, bilo je tek pomalo neobično, bilo je zanimljivo. Pogotovo je bilo zanimljivo zato što mi je Zina, dok smo tako hodali, odjednom rekla:

– Vi ne vjerujete da sam pročitala sve one knjige, je li tako?

– Pa, vjerujem – otegao sam. – Malo jest neobično, s obzirom na šumarstvo i sve, ali mogu zamisliti da netko...

– Ne vjerujete, ne vjerujete – rekla je Zina. – A pročitala sam ih. Svako slovo u njima. A znate li zašto?

– Kako bih znao? – rekao sam.

– Zbog nesanice – kazala je. – Patim od nesanice, pa ih čitam po cijele noći.

Tada sam je pažljivije pogledao, i tada sam, sjećam se, prvi put zapazio kako joj tamna kosa lijepo sjaji na suncu, kako su joj oči duboke i kako lijepo njezini prsti obujmljuju hrbat knjige.

Ja sam uvijek spavao tvrdo i duboko, i nesanica mi se činila kao neka vrsta strašne bolesti, a u isto vrijeme i kao neki oblik plemenitosti. Događalo mi se da zamišljam ljude koji noću puše, razmišljaju i čitaju, i uvijek sam vjerovao kako se u takvim trenucima – u tišini i nestvarnoj atmosferi noći – saznaje više i o sebi i o drugima. Pomišljao sam kako sam nesposoban za pravu strast i pravi intelektualni napor, čim me nikad ništa nije mučilo toliko da zbog toga ne bih mogao spavati. Divio sam se i onim kolegama koje sam upoznao u studentskom domu, koji su učili po cijele noći, jer ja to nikad nisam činio: to mi je izgledalo kao osobit oblik herojstva, kao žrtvovanje za uspjeh u studiju, kao iskustvo koje svakako treba steći, premda ja za njega nisam bio sposoban. A sad sam, eto, susreo djevojku koja pati od nesanice, i čita noću. Bio je to dovoljan razlog da se za nju zainteresiram, i da pokušam od nje doznati što je to nesanica i kako je to imati je.

I, doznao sam, doznao sam s vremenom. Otišli smo u Studentski centar i ondje skupa ručali, i tada mi je Zina ispričala o svojoj nesanici, ukratko i šturo, ne pridajući tome veću važnost, jer smo se slabo poznavali. Ali, ja sam već i u tome što mi je rekla vidio neku šansu za sebe, i za priče što sam ih te jeseni redovito pisao. Pomalo me je sram to priznati, ali moram, kad sam se već latio da o tome govorim: već mi je tada palo na pamet kako bih možda mogao uvaliti Zini na čitanje neku od svojih priča. Pomislio sam kako će ih ona pročitati pažljivo, u noćnoj tišini, kako će sve razumjeti što u njima piše, i kako će možda u tim novelicama od pet-šest stranica otkriti i neke kvalitete koje nisu vidjeli urednici u Studentskom listu, koji mi ni jednu nisu htjeli objaviti. Zato sam je slušao još pažljivije.

Sjedili smo za stolom u restoranu Studentskog centra i meni se odjednom učinilo kako te rane jeseni nisam uzalud došao u Zagreb. Stolovi su bili presvučeni crvenim ultrapasom, flekavi i pomalo gadljivi, pred nama su bili limeni pladnjevi na kojima su stajali plastični tanjuri, aluminijski pribor i čelične šalice za juhu. Gledao sam kako Zina malo naginje glavu ulijevo dok stavlja zalogaj u usta, motrio sam joj oči ne bih li na njima vidio tragove nesanice, i osjećao sam se u njezinu društvu voljko, kao da se oduvijek poznajemo. Gotovo mi se činilo da bih joj mogao ispričati svoj život onako kako nisam mogao ni svome najboljem prijatelju u Vukovaru, i da bi me ona razumjela, usprkos običnosti i dosadi toga života. Ona je imala nesanicu, ja sam imao nesretnu ljubav (koliko god banalnu), i to je bilo dovoljno da se zbližimo.

Ali, nisam joj tada još ništa ispričao, nego sam slušao o njezinoj nesanici. I, sve me je više ta priča privlačila. Gotovo da sam u njoj vidio materijal za kakvu novelu, a u isto me je vrijeme bilo zbog toga pomalo sram, jer se radilo o ozbiljnom, pravom životnom problemu s kojim se nije trebalo igrati. Već sam tada znao da je problem ozbiljan, premda se Zina, pričajući, trudila da ga nekako umanji.

Rekla mi je kako se toga rujna definitivno uvjerila da ne može spavati u Zagrebu. Studirala je drugu godinu, i sad se, upravo tih dana, sve potvrdilo. Prošle školske godine sve joj je to još izgledalo nevjerojatno, pa je bila spremna svoju nesanicu tumačiti time da se još nije prilagodila Zagrebu, da nije navikla na klimu, da joj smeta promjena kreveta, i koječim drugim. Osim toga, lani se nesanica javljala u nekakvim razmacima, a sad je postala stalna, i sad je Zina sigurno znala da u Zagrebu ne može spavati.

Bilo je to možda i zato što baš nije voljela Zagreb, u to sam se uvjerio još prilikom toga prvog susreta. Bila je inače iz Rijeke, i zato je cijela stvar bila utoliko čudnija. Jer, Rijeka se od Zagreba ne razlikuje mnogo, osim po veličini. Drugo je sve slično: i zgrade, i način života, opća atmosfera, čak su u nekom smislu slični i ljudi. Ali, Zini Zagreb nije odgovarao: kao da ju je bilo strah ovoga grada, kao da je u njemu bilo odviše života – tako mi je nekako rekla – odviše energije, elektriciteta, pa joj je to smetalo.

Njezina je nesanica zapravo dolazila otuda što je stalno bila u nekoj tjeskobi i imala osjećaj krivnje. Činilo joj se da će joj se, ako zaspi, dogoditi nešto strašno: da će nešto propustiti, da će nekamo zakasniti, da neće učiniti nešto što bi morala. I još više: bojala se da u tolikom gradu – gdje je uvijek netko budan, gdje stalno prolaze vlakovi, tramvaji, rade lokali, ljudi dolaze i odlaze – mora jednom doći do neke nesreće, neke strahote, do nečega što će i nju zahvatiti, i što će je zateći u snu, slabu i nezaštićenu. Nije znala što bi to moglo biti (rekla mi je da ne strahuje od smrti više nego što je normalno), pa sam zato zaključio kako se tu radi o nekoj vrsti prenaglašenog osjećaja dužnosti. Zini je nešto govorilo da mora biti budna, da mora stalno nešto činiti, poduzimati, gledati oko sebe; jer, zato je bila tu, u Zagrebu, zato da studira, zato da nešto uradi, zato da opravda nečije povjerenje. Ukratko, vjerovao sam da je razumijem, jer sam i sâm imao potrebu da u Zagrebu učinim nešto korisno, kad mi već od kuće šalju novac.

Zini je novac stizao još teže i bio je mučnije stečen: imala je u Rijeci samo oca i nikoga drugog. Otac je bio krojač u tvornici konfekcije, i sad se morao snalaziti bez nje, kuhati i prati. Zina je morala živjeti jako štedljivo, i postupati odgovorno sa svojim studijem i sa svim ostalim što joj se događalo. Njezina je nesanica zato – tako sam sebi to tumačio – dolazila od toga osjećaja odgovornosti, od potrebe da promišljeno postupa sa svojom egzistencijom, i da ni jednu njezinu sekundu ne prepusti slučaju. A slučaj je značio odsutnost svijesti, to jest san. Tako nije mogla spavati.

Lako je moguće da ja sve to nisam saznao još tada, u Studentskom centru, u onom vonju menze, u čangrljanju limenih pladnjeva i lupi plastičnog posuđa, s pogledom na one antipatične žene što su ondje škrto dijelile hranu; moguće je da sam sve to naknadno rekonstruirao, nakon što sam bolje upoznao i Zinu i njezinu nesanicu. Lako je moguće da sam ja u sve to ulazio postupno, kao što sam postupno ulazio u Zinin život a ona u moj. Ali, ovo što govorim prava je istina o njezinu životu, a i o mojem.

Jer, postepeno smo se bolje upoznali. Počeli smo se sastajati, i tako sam doznao i gdje Zina živi, i kako, a doznao sam sve i o tome kako ne može spavati, i imao sam priliku pratiti razvoj njezine nesanice. Ta je nesanica obilježila jedan dio moga života, a obilježila je, možda, i sve što sam ikada nakon toga napisao. Postala je ona jednim od mojih najvažnijih motiva.

Zina je stanovala u Trnju, u predjelu zvanom Pile, između Držićeve i Kruga, u uskim uličicama gdje su kuće tek malko više od čovjeka, gdje stoje nakrivljeni drveni plotovi i mnogi su krovovi prekriveni ter-papirom. Tamo kudravi psi laju u baščama, kljucaju kokoši, tamo su pumpe u dvorištima i zahodi slupani od dasaka, tamo se iz limenih dimnjaka vije dim od otpadaka kojima ljudi lože svoje šparhete. Tamo je Zina živjela kod neke stare tete, očeve sestrične, u kućici s kuhinjom i dvije male sobice, sa psom i mačkom, i tamo je ona provodila svoje besane noći. Tamo sam je ja počeo posjećivati, tamo sam pratio kako nesanica postaje sve gora i gora.

Jer, te jeseni – negdje kasno u listopadu – pokazalo se da Zina zacijelo više nikad neće zaspati u Zagrebu. Prolazile su noći i noći, a da ona ne bi ni oka sklopila, nego je čitala svoje debele knjige, gledala kroz prozor ili slušala radio. S vremenom je prestala čak i pokušavati: ne bi nikako ni legla, nego bi sjedila zavaljena na kauču u svojoj maloj sobici, a ujutro bi se oprala i presvukla i tako počinjala sve iz početka. Odlazila je na svoj Šumarski fakultet, daleko u Maksimiru, tamo je provodila po cijeli dan, jer stalno je imala nekakva predavanja i vježbe, samo bi oko podneva skoknula u Gradsku knjižnicu i u Studentski centar, i tako su prolazili njezini dani i njezine noći. Bila je sama, nije imala u Zagrebu nikakvih prijateljica, pa zato i nije čudo što je mene vrlo brzo uzela za svog povjerenika. Tako sam doznao da ona njezina teta kod koje je stanovala (a bila je to već stara baka, s maramom, bezuba i pomirljiva) spava vrlo tvrdo i da je praktički ništa ne može probuditi. U Zininoj nesanici to je bilo kao nekakva dodatna nevolja.

Naravno, sve to s nesanicom nije moglo tako ići jako dugo. Zina je bila mlada i jaka, ali bez spavanja ipak nije mogla: nakon nekog vremena, dani bi joj počeli prolaziti kao u nekakvom bunilu, pokreti bi joj postali nesigurni, gubila je osjećaj za vrijeme, hvatalo ju je grčevito zijevanje, nije se mogla koncentrirati. Zato je povremeno ipak morala uhvatiti nešto sna. Svakih sedam ili deset dana, odlazila bi u Rijeku da se naspava. Sjela bi na vlak i otišla kući, ondje bi se smirila i odmorila, i tako se onda opet vraćala u Zagreb da se suoči sa svojom nesanicom.

Možda je već ovdje potrebno spomenuti ono što se s vremenom pretvorilo u Zinin (a poslije i moj) najveći problem. Zina je silno voljela Rijeku, a nekako je ispadalo da je sve manje viđa. Jer, nije imala vremena da ondje dugo boravi, a ono vrijeme koje je tamo provodila, morala je spavati, da bi imala snage nastaviti dalje u Zagrebu, da bi bila kadra studirati i završiti, kad je već započela. Već je tada mene ta podjela sna i jave između Zagreba i Rijeke pomalo kopkala, ali još nisam bio svjestan što će od toga poslije postati. U to vrijeme još sam razmišljao najviše o tome kako bih svoje književne tekstove podvrgao testu Zinine nesanice.

Odlučio sam se na to otprilike mjesec dana nakon što smo se upoznali. Moram priznati da sam za sve to vrijeme samo o tome mislio. Nekako mi se činilo da je upravo Zina najbolja osoba za prosudbu mojih tekstova, da će baš ona imati volje da se u njih zadubi i da će imati dovoljno vremena, snage i koncentracije da shvati sve njihove nijanse (bio sam uvjeren da te nijanse postoje), pa da će zato moći potvrditi ono što sam tako žarko želio da mi netko potvrdi: da sam doista pisac. U to sam je vrijeme već povremeno pratio u te njezine Pile, među one male kuće, vidio sam bio već izdaleka i njezinu tetu, znao sam kako izgleda njezin prozor. Tada sam joj jednoga dana dao nekoliko svojih priča i – praveći se kako mi nije stalo – rekao dok smo stajali pokraj trošnog plota blizu njezine kuće:

– Evo, kad ti ponestane onih tvojih dosadnih knjiga... Možda i ovo može poslužiti.

Pružio sam joj nekoliko tekstova na tankom peliru kojim sam se tada služio; tipkao sam ih dugo na svome portabl-stroju, i pažljivo sam rukom ispravljao tipfelere. Zina me pogledala malo iznenađeno, preletjela naslove, a onda je sa smiješkom rekla:

– Neću sad gledati. To treba na miru.

Tako smo se rastali (a bio je suton, i netko je u obližnjim baščama palio nekakav korov, pa je mirisalo na jesen), i ja sam idućih dana nestrpljivo čekao da ponovno susretnem Zinu i da čujem njezin pravorijek. Nekako mi se činilo da se u tom svom pisanju nalazim na prekretnici, pa sam mislio: ako se ni Zini moje priče ne svide, onda će to zacijelo značiti kako doista ne valjaju, i trebat će da se osvrnem za nečim drugim. A još mi nije kasno – tako sam tada mislio – da se pomirim s tim kako nisam pisac, i da mirno živim dalje. Čekao sam, dakle, što će mi Zina reći.

Do toga sam vremena već znao njezin dnevni raspored, i redovito smo se sastajali, u Studentskom centru, u Gradskoj knjižnici, ili gdje drugdje. Moram naglasiti kako to nismo shvaćali kao ljubavne sastanke: ja nisam nijednom pokušao uhvatiti Zininu ruku, nisam se trudio da pred njom budem bolji nego što jesam, što mi je bio najbolji znak da se ne zaljubljujem u Zinu. Bio sam, doduše, svjestan kako ona ima lijepe i izražajne oči, nije mi promaklo da joj je tijelo vrlo poželjno, nisam bio ravnodušan prema bjelini njezina vrata. Ali, sve je to bilo nekako u pozadini, i točno sam znao da se i ona isto tako odnosi prema meni: bili smo prijatelji, sastajali smo se zato da jedno drugome pomognemo, da razmijenimo neka iskustva, i nismo ni pomišljali na išta drugo. Na trenutke sam vjerovao kako je Zinina nesanica jedino što nas spaja. Ali, uviđao sam da je Zina vrlo umna i osjećajna osoba, da ima razvijen ukus, i zato sam nestrpljivo iščekivao što će mi reći o mojim pričama.

Dobro se sjećam kako smo se prvi put susreli nakon što sam joj dao svoje tekstove na čitanje. Sastali smo se u dvorištu Studentskog centra, bio je već mrak, negdje oko sedam, ona je dolazila s fakulteta, a ja sam sjedio u dvorištu na klupi. Bila je neobično topla jesen, i premda je listopad već bio skoro pri kraju, bilo je ugodno sjediti vani i gledati metež u onom dvorištu, gdje su se miješali posjetitelji kina s abonentima menze, kao što se miješao zadah kuhinje s mirisom finih parfema na ženama što idu u kazalište. Sjedio sam na klupi i ugledao Zinu kako dolazi, i znao sam da ću sad čuti nešto važno. Sjećam se kako mi je srce zaigralo kad sam je ugledao gdje dolazi s ulice, premda ni sad ne znam je li to bilo od autorske treme ili od toga što sam te večeri prvi put osjetio koliko mi Zina znači. Kad danas o tome mislim, čini mi se da sam upravo tada, te blage listopadske večeri, prvi put zapazio kako su joj lijepe oči, i kako njezin hod budi