Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Ne primamo vilenjake
Ne primamo vilenjake
Ne primamo vilenjake
Ebook130 pages2 hours

Ne primamo vilenjake

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook


Studentice iz provincije, BBB, humanitarni koncerti, Kinezi, popisi stanovništva, kućni savjeti, pobune, nove Šalkovićeve priče su hiperrealističke u najboljem smislu te riječi – one su uronjene u hrvatsku svakidašnjicu, i premda  humorističke, ne lakiraju zbilju, već se bave suštinom društvenog problema.


„Urbane legende služe nam, između ostaloga, da se orijentiramo u prostoru i vremenu. U svijetu koji je zamaglio granice između stvarnog i virtualnog, više nije važno koja su iskustva autentična, a koja potječu iz duboke praznine svijeta. Nekoć davno Rilke je uskliknuo: ’Moraš promijeniti svoj život!’. Ali kako to učiniti u svijetu koji je lažan, kičast, neautonoman?
Čitanjem knjiga!
Svatko ima neku tajnu ili štogod neizrecivo, ponešto rubno, kakvu nelagodu, sram. Nagonski se želimo ’rasprostrijeti’ u prostoru i vremenu, ostvariti se i osjećati slobodnima. Usput robujemo čudovišnim zamkama okoline i epohe, koliko god nastojali prekoračiti zadani horizont.
Junaci kratkih priča Hrvoja Šalkovića djeluju u uvjerenju da će radikalno promijeniti vlastiti život. U toj drami moraju se suočiti s vlastitom autentičnošću sukobljenom s vulgarnošću i neumoljivošću okolnosti. Ne pristaju biti promatrači vlastita života, a njihova (mala) pobuna presudan je i prekretnički čin koji možda i nije spektakularan u društvu spektakla, ali svakako jest svjedočanstvo o iskonskoj potrebi za cjelovitošću autentične ljudske egzistencije u nadirućem sveprožimajućem neljudskom karakteru društvenog sustava bez vrednota.
U urbanoj svakodnevici opstajete jedino ako živite urbane legende Hrvoja Šalkovića.
Utoliko niste sami. Mi primamo vilenjake.“
Jadranka Pintarić

„Neobičan je čovjek i pisac taj Hrvoje Šalković! Za njega su i život i pisanje avantura u koju kreće u petoj brzini i bez kalkuliranja, srčano rekli bismo. Na tom putu susreće brojne prepreke, mnoge ga stvari nerviraju, ponekad negdje zapne, netko mu nešto i zamjeri, ali on i dalje vozi kao da je sve to jedna velika pustinja koju jednostavno treba prijeći, bez suvišnog zastajkivanja. Njegova nova zbirka priča polazi od tema koje možete pročitati u novinama, ali iz njih ćete uglavnom doznati samo kako je sve završilo, a nikada i kako je to doista bilo. Tu počinje Šalkovićeva priča. Kako su se osjećali akteri, što je svemu prethodilo i zašto – dovraga – hejteri u ovoj zemlji imaju baš toliko prostora za djelovanje. Dinamika priča, brze izmjene dijaloga i jak socijalni osjećaj, to je ono što nosi čitatelje ove knjige i to baš u toj famoznoj petoj brzini. U Šalkovićevim pričama ima nečeg nesretnog i divljeg u zraku, ali nije li nam svakodnevica baš takva, gruba, nepravedna i toliko malo idilična da za vilenjake u njoj jednostavno nema mjesta.“
Jagna Pogačnik
 
LanguageHrvatski jezik
Release dateJul 23, 2018
ISBN9788828362326
Ne primamo vilenjake

Read more from Hrvoje šalković

Related to Ne primamo vilenjake

Related ebooks

Reviews for Ne primamo vilenjake

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Ne primamo vilenjake - Hrvoje Šalković

    Hrvoje Šalković

    NE PRIMAMO VILENJAKE

    Impresum

    Copyright © 2013 Hrvoje Šalković

    Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

    Glavni i odgovorni urednik

    Tea Jovanović

    Kompjuterski slog

    Agencija TEA BOOKS

    Dizajn korica

    Stevan Šormaz

    Izdavač

    Agencija TEA BOOKS

    Por. Spasića i Mašere 94

    11134 Beograd

    Tel. 069 4001965

    info@teabooks.rs

    www.teabooks.rs

    Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

    Zadnji uvjet za godinu

    Snažno zamahne glavom i zabaci dugu mokru kosu preko leđa. Kapljice prsnu po ogledalu, ona otkine komad toalet-papira i počisti nered. Zastane i načas se zagleda u odraz. Duguljasto pravilno lice, krupne crne oči, blistava koža i valovita, gusta smeđa kosa zbog koje su je žene u prolazu, za šetnji gradom, ustrajno mrzile. Čvrste, lijepe grudi, uzak struk i obli, puteni bokovi.

    Umota kosu u ručnik, zabaci ga preko ramena, navuče ogrtač i povuče lanac na vodokotliću.

    – I, što ćeš napraviti? – upita je cimerica kad su sjele za kuhinjski stol i zapalile cigarete.

    – Ne znam... zaista ne znam.

    – Pa jesi li išta učila?

    – Nisam, znaš da ne stižem.

    Cimerica dohvati džezvu i izlije kavu u šareni porculan.

    – Trebala si lijepo upisati ekonomiju, tamo se takve stvari rješavaju s pet stotina eura. Ima nekih ispita koje možeš riješiti i s dvije tisuće kuna.

    – Ne zanima me ekonomija.

    – A kao, zanimaju te političke znanosti.

    – Pa onako...

    – Mogla si znati da je to s butikom loša ideja – nastavi cimerica. – Mislim, ima ljudi koji uspijevaju raditi i studirati u isto vrijeme, ali oni su ipak malo pametniji od nas.

    – Tako je kako je – slegne ramenima.

    – Jesi li konačno rekla svojima da si se prebacila na izvanredni studij? – upita je cimerica.

    – Nisam, ne bi razumjeli, mislili bi da nešto muljam.

    – Pa muljaš li?

    – Ne znam...

    – Pitaju li te da im pokažeš indeks?

    – Otkad sam se odselila, ne pitaju previše.

    – A daju ti lovu?

    – Mama, nešto sitno, skrivećke.

    – A što je s onim tvojim konobarom... kako se ono zove?

    – Bubi.

    – Da, Bubi... to funkcionira?

    – Aha.

    – Kvragu, koliko je već prošlo?

    – Tri mjeseca.

    – Opa... super... samo znaš što, čula sam neke stvari...

    – Što si čula?

    – Pa poznam još neke konobare koji rade s njim, tamo u Pepermintu. Kažu da nije baš previše...

    – Što?

    – Pametan...

    Šutjela je.

    – Ali da je lijep, bome je lijep – nasmije se cimerica. – Kô slikica.

    – Pa je... zgodan je.

    – Jesi ga upoznala sa svojima?

    – Ne, danas ću.

    – Frka?

    – Malo.

    – A čuj, stara, nikada nisi željela biti prosječna cura. Htjela si toliko zgodnog dečka da te sve cure mrze zbog njega! Sada ga imaš, pa fino trpi kada počne pričati gluposti. Hoćeš fine krpice, onda lijepo radi u tom ekskluzivnom butiku. Hoćeš živjeti solo, bez obzira na to što ti starci imaju super stan na Gornjem gradu? Pa onda tako i živi.

    – Glupo mi je studirati, imati dvadeset jednu i još živjeti sa starcima. To nije... to nije cool...

    – Pa onda budi cool, ali nemoj kukati.

    Šutke su otpuhivale dimove cigareta.

    – I dobro, što kažu za njega? Kakav je? I kako se uopće zove?

    – Profesor Babić, politička modulacija.

    – Mlad, zgodan?

    – Nemam pojma...

    – Kako nemaš pojma?! – začudi se cimerica.

    – Pa nemam pojma, nikada ga nisam vidjela.

    – Pa kako?!

    – Na izvanrednom studiju predavanja nisu obavezna. Nabaviš popis literature, sjedneš, naučiš, profesora vidiš prvi puta tek kada izađeš na ispit.

    – A sjela i naučila nisi?

    – Nisam.

    – Koliko ti ispita nedostaje?

    – Samo ta modulacija, to mi je zadnji uvjet za godinu. Ako ne položim, onda moram iznova platiti... nemam tu lovu...

    – I?

    Šutke je gledala u pod.

    – Zaista ćeš to napraviti? – tihim glasom upita cimerica.

    I dalje je šutjela.

    – Zaista ćeš staviti njegov pimpek u usta?

    – Ne znam...

    – Kada je rok?

    – Danas u tri. Ali kažu cure da on ostaje u kabinetu do kasno u noć. Svaka od cura ga može posjetiti u večernjim satima... tako se priča...

    – Ti nisi normalna... što ćeš reći Bubiju?

    – Ništa mu neću reći... a i ne znam hoću li to na kraju napraviti.

    – Možeš li ti to uopće? S koliko si frajera zapravo spavala?

    – S tri dečka prije Bubija... on je četvrti.

    Cimerica je samilosno pogleda.

    – Sretno ti bilo, stara moja.

    – Hvala...

    – I čuj... imaš možda pedeset kuna za posuditi, treba mi za bon?

    – Imam.

    Dohvati torbu i izvadi novčanicu.

    – Nije ti to valjda zadnja lova? – upita cimerica.

    – Nije – slaže ona.

    – Vratim ti za koji dan.

    Znala je da nikada neće vidjeti taj novac.

    Prošlo je podne kada joj zazvoni telefon.

    – Bok, mala – začuje mazni glas.

    Razveselila se Bubiju.

    – Bok, ljubavi.

    – Idemo danas kod tvojih na ručak?

    – Idemo – odgovori.

    – Pa onda u dva, ispod sata.

    – Vidimo se.

    Dugo je stajala ispred ormara. Što odjenuti? Što? Nikako da smiri košmar u glavi. Pogleda na sat i shvati da mora požuriti. Navuče svilene samostojeće čarape, usku suknju do koljena i usku dolčevitu. Stavi ogrlicu oko vrata, obuje štikle, ogrne kaput i krene prema centru.

    Bubi ju je čekao ispod sata. Poljubi je u usta, zagrli, pa krenu uzbrdo, prema Kamenitim vratima.

    – Zgodna si, mala – šapne joj Bubi na uho.

    – Hvala... kako je bilo na poslu?

    – Okej, završili smo ranije, oko četiri.

    – Jesu te gnjavile?

    – Ma znaš te trebice, sve su ono, kužiš, banana... Pa ja samo tebe volim.

    – Znam... čuj, Bubi, mogu li te nešto zamoliti, ali da me ne shvatiš pogrešno?

    – Kaj?

    – Kada upoznaš moje, reci im da ti je to privremeni posao.

    – Ha?

    – Reci im da planiraš upisati nešto... neku visoku menadžersku školu, tako nešto.

    – Al’ ne mislim.

    – Ma znam, ali bolje da im tako kažemo.

    – Kaj se ti mene sramiš?

    – Naravno da ne, ti si cool.

    – Pa kaj je onda?

    – Moji su takvi... čuj... jednom kada te bolje upoznaju, onda im možemo reći što god želimo, može?

    – Okej, okej... čuj, dlanovi su ti znojni... zakaj si tak nervozna, pa jebote, neću prdit za ručkom i to.

    – Ma znam da nećeš, nije to... imam ispit kasnije.

    – Jesi učila?

    – Jesam – slaže ona.

    Vrata im otvori krupna gospođa kose složene u urednu bijelu punđu.

    – Ovo je moja mama.

    Rukuju se i izgovore imena, uz kurtoazno iskazivanje dragosti. Ubrzo su sjeli za masivni stol u dnevnom boravku. Pridružio im se i otac, dostojanstveno sjevši na čelo i polagano odmjeravajući Bubija. Tišinu je ometao klopot kazaljki golemog antiknog sata. Smješten u dnu sobe, izgledao je kao drevna austrougarska drobilica vremena, sprava za precizno određivanje kada se točno objeduje, kada je vrijeme za podnevni čaj a kada za vezenje goblena. Čudovišna sprava kakva se sirotim purgerskim služavkama devetnaestog stoljeća redovno javljala u košmarnim snovima.

    – I, kako ste se vi, djeco, upoznali? – upita otac.

    – Kod mene, na poslu – kaže Bubi.

    – A gdje radiš?

    – U jednom klubu – ubaci se ona.

    – U klubu... književnost? Aktivizam?

    – Ne, u noćnom klubu, tata.

    – A što točno radiš?

    – Konobar sam – kaže Bubi.

    – Privremeno – doda ona.

    – Kako privremeno? – upita otac.

    – Mislim upisati faks... lele... veleučilište... za onog... kak se veli... menadžera.

    Otac ga odmjeri, a onda se okrene prema njoj sa samilosnim izrazom u očima.

    – Kako je na fakultetu? – upita je.

    – Dobro...

    – A kako ti je ona tvoja cimerica?

    – I ona je

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1