Stroj za maglu

Pavao Pavličić

STROJ ZA MAGLU

Impresum

Copyright © 1978 Pavao Pavličić

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Onoga jutra kad je sve počelo bila je magla.

Povijala se oko mene dok sam brzim koracima grabio pokraj autoputa, vrebajući priliku da ga pretrčim. Iz magle su izranjali osobni automobili onih koji počinju raditi u sedam, kamioni u tranzitu, kombiji što razvoze robu po trgovinama, a ja sam zastajkivao, zadihan, usplahiren, udišući opori miris vlage, i osvrtao se lijevo i desno, ne usuđujući se prijeći. Osjećao sam kako mi se želudac steže, jer od nervoze nisam uspio ni doručkovati, i stalno sam pipkao po džepovima i zavirivao u torbu, provjeravajući jesam li sve ponio.

Dobro se sjećam svakoga trenutka toga jutra, i sjećam se da sam čak bio osobito razočaran time što je magla, jer sam dan koji je upravo započinjao, maštajući o njemu dugo unaprijed, zamišljao sasvim drugačije. U posebnome raspoloženju u kakvom sam bio, gotovo da sam tu maglu protumačio kao predznak, kao nešto simbolično u vrlo lošem smislu te riječi. Jer, tek sam se dva dana prije toga bio ponovo doselio u Zagreb; osim toga, nalazio sam se u predjelu kroz koji sam kao student često prolazio idući na Filozofski fakultet; napokon, bio mi je to prvi dan na novome radnom mjestu: upravo sam se žurio u školu, na nulti sat. Tako mi se učinilo da su mi se prošlost, sadašnjost i budućnost našle u znaku te magle kroz koju jedva da se što naziralo. Zato sam i ono što me je dočekalo u školi – naravno, s nepravom – shvatio kao ispunjenje te zle slutnje, a to je onda u velikoj mjeri odredilo i moje držanje u cijelome nizu događaja koji su uslijedili.

Prešao sam napokon cestu i zašao u drvored na njezinoj južnoj strani. Pogledao sam na sat: imao sam još dosta vremena. Na tome mjestu autoput dijeli dva dijela grada jasnije i izrazitije nego igdje drugdje u Zagrebu. Na sjevernoj strani, s koje sam došao, nalaze se male obiteljske kućice, ostaci nekadašnjega sela koje je od grada bilo odijeljeno kukuruzištima. Te su kuće niske, oko njih su povrtnjaci, u dvorištima nalaze se pumpe, niske šupe sklepane od dasaka i pokrivene limom i ter-papirom, a kroz niske se prozore vidi kako se u sobama zrači posteljina: plavo isprugane perine i crveno iskockani jastuci, sve vlažno, staro i tužno, a opet nekako poznato i razumljivo. Na južnoj su strani kuće na kat, s velikim vrtovima zasađenim cvijećem i voćkama, s balkonima i vjetrokazima, s garažama i s fenjerom nad malim ulaznim vratima, kao u engleskim filmovima.

Dok sam studirao, stanovao sam jedno vrijeme i u studentskom domu u Cvjetnom naselju, pa sam kroz oba ta predjela svaki dan prolazio. I sad, hodajući tuda, osjetio sam gotovo isto ono što smo svi ćutjeli dok smo studirali: one male kuće na sjevernoj strani budile su u nama nostalgiju, želju za povratkom kući u mali grad, a ove ovdje velike nabijale su nam komplekse, pa smo se noću šuljali oko njih sa škarama u džepu i krali ruže iz vrtova, premda nismo znali što s njima. Naravno, bilo je to patetično i jeftino, ali ja sam se upravo toga najživlje sjećao dok sam išao prema školi brišući oznojeno čelo i nastojeći da se smirim, kako bih prvoga dana došao onamo sabran i pristojan.

Još tada, dok sam s takvima kao ja krao ruže po Cvjetnom naselju, odlučio sam ostati u Zagrebu. Nisam točno znao što ću raditi ni kako ću naći posla, ali sam sigurno znao da se ne želim vratiti u onaj tužni mali grad u kojem sam se rodio i koji sam ipak volio i volim ga i danas. Cijeli studij proveo sam razmišljajući kako ću slobodno živjeti u Zagrebu kad diplomiram. Ali, šezdeset devete, baš kad sam apsolvirao, stari mi je umro i tako je sve propalo. Sestra se sa svojom obitelji nedugo prije toga bila odselila čak u Makarsku, i tako su se pojavila dva jaka razloga da se vratim. Prvo, stara nije nikako smjela ostati sama, i drugo, željezničarska obiteljska penzija nije bila dovoljna za moje dalje školovanje i eventualni boravak u Zagrebu dok budem tražio posao. Tako sam još kao apsolvent počeo predavati hrvatski i engleski u rodnome Gradovu, u onoj istoj gimnaziji u koju sam i sâm išao. Tako je san o životu u Zagrebu propao, barem privremeno.

Jer, nikada ga se nisam odrekao. I poslije nekoliko godina, kad sam već diplomirao i stekao lijep ugled u svojoj gimnaziji, svoj sam boravak u Gradovu shvaćao kao nešto privremeno i provizorno. Stara je podržavala moju nakanu o preseljenju u Zagreb, jer ona je ovdje rođena, ali je s mojim starim, željezničarom, proputovala cijelu Jugoslaviju. Ipak, sve je to na mene djelovalo, osjećao sam to i sada dok sam se približavao školi, a srce mi je sve jače lupalo. Tamo, u Gradovu, postao sam donekle trom, šutljiv, sklon čitanju svakojakih gluposti. Počeo sam vjerovati da je sve doista onako kako pišu novine i kako prikazuje televizija. Izgubio sam samopouzdanje koje sam imao kao student. Zato mi je i sad bilo teško, pa sam zastao pod brezom, gledajući modernu zgradu Srednjoškolskog centra što se najednom ukazala preda mnom iz magle, kad je malo puhnuo vjetar i kad se na trenutak probilo sunce. Imao sam preveliku tremu, kao da sam slutio što me čeka.

Ali, u tome trenutku ja sam tu tremu pripisivao vremenu provedenom u Gradovu, sa starom, u mirnom i ujednačenom životu kakav već jest u takvim gradovima. Posljednjih godina počelo mi je postajati jasno kako se nikada neću maknuti odande i kako će privremeno stanje, zbog kojega se nisam ni oženio niti išta ozbiljno poduzeo, vjerojatno potrajati dovijeka.

Onda se dogodilo da je jedan kolega iz moje gimnazije napredovao. Delegirali su ga u Sabor, dobio je još neka zaduženja, ušao je u strukturu i ostao u Zagrebu, i to na nekom važnom mjestu. Njemu se nije odlazilo iz Gradova, volio je mir, nižerazredne utakmice i ribičiju, ali je znao za moju želju da dođem u Zagreb. Tako mi jednoga dana naprosto telefonirao da se javim na natječaj u ovom Centru, a ostalo će on već urediti.

Kad je već došlo do toga, malo je nedostajalo da se uopće ne javim. Ali, stara me je nagovorila. Tako sam primljen, i počeli su mjeseci jurnjave, putovanja u Zagreb i natrag, traženja stana. Napokon smo se smjestili kod gospođe Perkovčan, udovice željezničara, u Paromlinskoj 87.

Odlučnim korakom zaputio sam se sada prilaznim putem prema školi. Najviše me je brinula stara. Ostavio sam je u novome, nepoznatom stanu, među neznanim ljudima, s mnogo posla: koferi, sanduci, kartonske kutije, odjeća, najlonske vreće, sve je to stajalo okolo po sobi i kuhinji, vezano remenjem i špagom, pobacano po kaučima i povješano po kvakama na prozoru, a stara se u tome kršu kretala zbunjeno i bezglavo već rano ujutro, tako da je mene samo steglo u grlu.

Dok sam se približavao školi, mislio sam o poslovima koji me toga dana još čekaju, o onome što treba nabaviti, dogovorili ili popraviti, jer mi je to ulijevalo odlučnost. Došao sam do staklenih vrata i u njima ugledao svoj odraz, koji i nije bio toliko strašan koliko sam se nadao. Gurnuo sam vrata.

Podvornica, koja je živjela u maloj zgradi tik uz školu, mela je u dnu stubišta. Pogledala me je sumnjičavo:

– Dobro jutro, koga trebate?

– Ja sam nov – rekoh. – Predavat ću hrvatski i engleski umjesto profesorice Tot.

Žena me pogleda bolje. Tjedan dana prije toga su nas upoznali, kad sam bio došao na dogovor, ali me se nije sjećala. Ipak, reče:

– A, to ste vi. Imate nulti?

– Da.

Popeo sam se uza stube gledajući oko sebe. Bilo je to prvi put da hodnicima škole prolazim sâm, bez pratnje direktora ili nekoga od kolega. Udisao sam vonj masti za podove, drva i prašnjavih dječjih papuča po ormarićima u hodniku, gledao uokvirene učeničke radove po zidovima, i nastojao sam uvjeriti sebe kako će to od sada biti moja škola, moje radno mjesto. Miris škole, slomljeni fikus na odmorištu stepenica, red vrata na jednoj strani i red trokrilnih prozora na drugoj, sve je to izgledalo kao i svuda, poznalo, a opet, nije me napuštala trema. Još je trebalo da se sastanem s učenicima, a znao sam da će mi to, i pored sedmogodišnje rutine, najteže pasti.

Kad sam stigao na prvi kat, vani se već bilo sasvim probilo sunce. Kroz prozor u hodniku pogledao sam na crvene krošnje breza u drvoredu (bio je kraj rujna), na školsko igralište posuto crvenom šljakom, promet na autoputu, i osjetio sam da mi je lakše, sad, kad se magla digla, i da će možda ipak sve bili dobro.

Približio sam se vratima zbornice i na trenutak zastao. Premda sam znao da unutra nema nikoga, nisam se mogao suzdržali da ne pokucam. Naravno, nitko se nije javio.

Pritisnuo sam kvaku i ušao. Ipak, netko je bio ondje. Netko je sjedio za stolom.

Bio je to muškarac, vidio sam ga s leđa, glava mu je bila sasvim nisko nad stolom i vatirana ramena sakoa podigla su mu se do samoga zatiljka. Činilo se kao da nešto traži u ladici, malo nagnut u stranu, ili kao da nešto pažljivo gleda.

– Dobro jutro!

Ali, nije bilo odgovora. Da taj kolega nije zaspao? Prišao sam mu malo bliže i vidio da mu je glava položena ukoso na ploči stola, a oči da su mu zatvorene. Disanje se nije čulo. Bio je vrlo blijed, i mene nešto steže u želucu, jače i grčevitije nego prije.

Situacija je bila glupa. Da čovjeku nije pozlilo? Pa da se sad s njime gnjavim, umjesto da se spremim za sat? Nisam se sjećao njegova lica: možda nije bio u školi kad sam dolazio. Što da poduzmem?

Prođoh sasvim blizu čovjeku i zastadoh kraj njega. Još se nije micao. Onda mu dotakoh rame, i opet se ništa ne dogodi. Ali, kako sam mu stavio ruku na rame, na onaj uzdignuli, vatirani dio njegova sakoa, tako je rub moga malog prsta dotakao njegov vrat.

Vrat je bio hladan kao led.

2.

Rođen sam 1946. godine. Čovjek je bio otprilike moje dobi, možda koju godinu stariji ili mlađi, to sam odmah zaključio, premda mu je lice – to sam sad tek opazio – bilo donekle izobličeno, sivo i ostarjelo. Nije bilo sumnje da je već dugo mrtav.

Digao sam glavu i pogledao kroz prozor. On je gledao na jug, pa se dolje, prema Savi, vidjelo kako koso sunce poigrava po požutjeloj travi, rastjerujući posljednje pramenove magle. U zbornici je bio hlad, i stajao sam nepomično, osluškujući svoje vlastito srce kako bubnja u potpunoj tišini prazne škole. Ruke su mi bile hladne i kao utrnule i, nakon debitantskog drhtanja pri dolasku na posao, sad su bile mirne, ali je to bio mir potpune i duboke strave. Bilo mi je to prvi put da vidim mrtvaca otkako mi je stari umro, i toga sam se odmah sjetio. Stajao sam nepomično, buljeći u igru sunca dolje na nasipu, na neboderima s druge strane nevidljive rijeke, i nisam znao što treba da poduzmem. U glavi mi se neprestano, kao pokvarena ploča na gramofonu, vrtjela samo jedna misao: kako je jutros bila magla, kako sam osjećao da će se nešto ružno dogodili, kako su sve to loši predznaci za mene, kako sam sa svojih trideset godina trebao ostati gdje sam bio, a ne dolaziti u Zagreb.

Čovjeka, rekoh, nisam poznavao. Ipak sam zaključio da to mora biti netko od kolega profesora, netko tko se sinoć zadržao duže i koga je tu zatekla smrt. Kap? U tim godinama? Doduše, sjetio sam se da me je direktor, još pred tjedan dana, teatralno predstavio cijelome nastavničkom zboru, sa svima sam se rukovao i svima rekao svoje ime. Ali, zaključio sam, možda je ovaj bio na putu, ili je nov kao i ja. Ili nešto slično.

Tek sam tada zapazio tamnu mrlju na njegovome vratu. Zagledao sam bolje, sagnuvši se malo u stranu i prema njemu, ne dodirujući ga više. Nije bilo sumnje: bila je to tamna modrica koja se protezala oko cijeloga vrata i završavala na drugoj strani. Dapače, bilo je više modrica, kao od prstiju. Davljenje.

Srce mi je poskočilo i poletio sam prema vratima, u paničnome strahu, bježeći, a da nisam znao od čega. Moji su koraci sablasno odjeknuli u praznoj prostoriji zbornice. S vrata sam još bacio pogled na čovjeka. Točnije, na tijelo.

Potrčao sam kroz hodnik i stuštio se niza stube. Podvornica je još mela kod ulaza. Digla je glavu i pogledala me uplašeno, a istodobno i prijekorno, dajući mi, kao novajliji, do znanja kako nije uobičajeno da profesori trče hodnicima.

– U zbornici je netko – dahnuh. – Mrtav.

– Što?

– Čovjek je neki tamo, kažem – digao sam glas, kao da je podvornica gluha. – Mrtav je već odavno!

– Kakav čovjek? Što je vama? Tamo nema nikoga, škola je noću zatvorena, maloprije sam je otključala!

– Kad vam kažem, ženo božja, netko tamo leži, treba zvali miliciju, mrtav je, zadavljen, razumijete!

– Ali kako... – spremala se da mi opet proturječi, očito sklona da cijeli incident pripiše mome nesnalaženju ili čak nekom čudaštvu.

– Dođite! – uhvatio sam je za ruku i povukao za sobom, možda malo pregrubo, ali sam osjećao kako mi panika raste, premda sam znao da žurba onome gore više ne može pomoći. Valjda se sad podvornica uplašila mene, pa je pošla bez pogovora. Prošli smo kroz hodnik, u međuvremenu sam pustio ženinu ruku, ona je bila stara i debela i sporo se gegala. Napokon smo stigli.

Kad je ugledala mrtvaca, kad mu je prišla bliže, njoj je pozlilo. Podmetnuo sam joj stolicu i s umivaonika u kutu dodao čašu vode. Ona me je pogledala zaprepašteno, ustravljeno, kao da misli da sam ja ubojica i da i nju kanim ubiti. Napokon je došla do riječi.

– Tko je to? – promrsila je.

– Mene pitate? Zar nije netko tko radi u ovoj školi? Vi ga ne poznajete?

Odlučno je odmahnula glavom:

– Ne. Toga čovjeka nikad nisam vidjela.

Sada je stvar postala još neugodnija, utoliko više što me je žena sve preplašenije gledala. Moja potreba da nešto učinim sve je više rasla. Možda će se sve još nekako objasniti. Možda se njoj od straha sve izmiješalo u glavi, možda je to ipak netko tko... Ali, bio je ipak ubijen, zaboga, prekorio sam sâm sebe. Osvrnuo sam se.

– Treba zvati miliciju.

Podvornica mi je samo prstom pokazala telefon na stoliću u kutu. Dok me je i dalje ustravljeno gledala, nazvao sam miliciju i rekao o čemu se radi. Morao sam dati svoje ime i sve podatke. Pozvao sam se i na ženu, naveo i njezine generalije, koje mi je govorila pletući jezikom. Jedva su mi povjerovali i obećali da će poslati ekipu. Valjda zbog mojega glasa, koji je drhtao. Onda su podvornici proradili refleksi. Kad sam spustio slušalicu i pogledao u nju, uprla je prstom u telefon i rekla:

– Direktora!

Broj je bio u maloj knjižici s važnim brojevima, odmah kraj aparata. Nazvao sam.

– Halo?

– Druže direktore? Ovdje... ovaj... novi... mislim, novi profesor hrvatskoga... Ima nešto... Kako da kažem... Ja sam u školi, znate – petljao sam. – Došao sam ranije, i u zbornici...

– Da?

– U zbornici sam našao nekog čovjeka. Mrtvog – ispalio sam.

– Štoooo?

– Mrtvog čovjeka sam našao, kažem. Ovdje je i podvornica. Ona kaže da ga ne poznaje. Trebalo bi da odmah dođete.

– Ali, što je to? Da se vi ne...? Kako...?

– Odmah, druže direktore, što prije!

Spustio sam slušalicu, jer drugog rješenja nije bilo. Podvornica je već bila kod vrata, i dalje puna nepovjerenja prema meni. Još me je jednom pogledala, i ja joj rekoh, nakon što sam pogledao kroz prozor i vidio nekoliko skupina učenika, zacijelo iz onoga razreda u kojemu sam trebao održati nulti sat:

– Dobro bi bilo da zaključate vrata i da nikoga ne puštate u školu.

Otišla je. Izašao sam za njom, još jednom prošao pustim hodnicima i stigao, sasvim na kraju, do Trećega „e" u kojemu sam toga jutra trebao održati svoje predavanje o pjesnicima hrvatske moderne. Nekoliko učenika sjedilo je već na stolovima, dvojica su prepisivala domaće zadaće. Ustadoše kad sam ušao.

– Ja sam novi iz hrvatskoga – rekoh. – Dogodilo se nešto nepredviđeno. Bilo bi dobro da odmah izađete iz zgrade. Ja ću vam javiti što će biti dalje.

Gledali su u mene otvorenih usta, ali ništa nisu pitali. Valjda im se još nijedan profesor nije na taj način predstavio. Nisu se mogli suzdržati – osobito ženski dio razreda – da mi ne upute nekoliko pogleda kojima su me kritički procjenjivali.

Polako sam se vraćao hodnikom, prema stubištu. Osjećao sam se prazan i tup, počelo mi se zijevati od velikoga uzbuđenja. Nisam znao što da mislim ni kamo da krenem, nisam se čak brinuo ni kakva će mi pitanja postavljati.

Milicija je stigla prva: kad sam sišao u prizemlje, podvornica im je već otključavala vrata. Bila su dvojica u uniformi i jedan civil, pa sam odmah znao da je on glavni.

– Što je to bilo, druže?

Rekoh mu kako sam došao rano, objasnih zašto tako rano, pozvah se na podvornicu i objasnih kako sam našao mrtvaca. Uto smo stigli i do zbornice. Putem me je samo upitao:

– A vi ste novi ovdje, a? – i opet zakimao.

U zbornici su pogledali mrtvaca ne dodirujući ga, zatim su ga obišli, pa onda tako gledali, i pri tome su bacali prazne poglede prema meni. Stajao sam sa strane, jer mi nitko nije rekao što da radim. Onda civil priđe telefonu, a jedan od uniformiranih mi reče neka pričekam vani.

U hodniku sam zapalio cigaretu; bila mi je to prva toga jutra, pa me zapekla u grlu koje je bilo stegnuto i suho, i reagiralo je kao grlo nepušača. Dok sam kašljao, naišao je direktor. Bio je sav crven i zajapuren, njegovo pedesetšestogodišnje lice izgledalo je starije i zbrčkanije nego inače, a kosa, koju je obično brižljivo gurao naprijed, sad je letjela i otkrivala sjajnu ćelu.

– Što je to bilo? – upitao me je bez pozdrava, strogo, kao da sam ja nešto kriv.

– Mrtvac – rekoh, malo prkosno. – Ja sam ga našao. Unutra je milicija.

Odmah me obuhvati pogledom u kojemu je bilo i straha i zaprepaštenja, i mržnje prema donosiocu loše vijesti. Onda pokuca i uđe u zbornicu.

Stadoh kraj prozora u hodniku. Vidio sam prostor pred školom, sad već sasvim dobro obasjan toplim, ugodnim rujanskim suncem u onoj blagoj predjesenskoj atmosferi bez daška vjetra, kad listovi na brezama miruju, a nebo je plavo i meko, kao ni u jedno drugo doba godine. Učenici su se pomalo skupljali i žagorili u grupicama. Neki su se vrtjeli oko milicijskoga auta, neki su pokušavali razgovarati s podvornicom koja je i dalje stražarila pred ulazom, sigurno su već nešto i saznali.