Lugarnica

Zvonimir Majdak

LUGARNICA

Impresum

Copyright © 1989 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Jedne noći kasnog proljeća Egon siđe s vlaka.

Mlaki zrak, koji je mirovao, oplahne mu vlažan potiljak. On se naježi. Teški vonj prepunog kupea zadržao mu se u nosnicama. Iza nekoliko koraka osjeti da mu nabubrela stopala splašnjavaju i vraćaju se u prijašnji obujam.

Vidio je obrise stanične zgrade. Kroz vrata i prozor padalo je žuto svjetlo na pusti peron.

Samo još jedan kolosijek osim onog na kom se zaustavio vlak. Uokolo ravna polja u tišini ispunjenoj šištanjem pare.

Egon počeka da se s fenjerom i lopaticom pod miškom s čela vlaka vrati šef stanice. Mašina se iza blagog zavoja, sva u iskrama, javljala neobuzdanim zviždukom, kao da su joj cilj same zvijezde.

Pričini mu se da su snažni zvučni valovi pokrenuli listove platana. Egon se sjeti činjenice da je pruga puštena u promet 1899. godine. Mještani su zahtijevali da tračnice budu položene što dalje od naselja kako lokomotiva ne bi gazila stoku...

Plemenita stabla platana, nekad nejaka i strana u ovim krajevima, vjerojatno je posadio neki mađarski inženjer hortikulture.

Egon zaželi dobro jutro oniskom, mršavom, nezakopčanom službeniku željeznica.

– Da li je daleko lugarnica? – upita ga Egon i pusti da mu naprtnjača sklizne na tlo, na zemlju utabanog tucanika.

Mlaki zrak nestašno ga je dirkao i umivao. Vjetrić što se diže pred zoru? Poslije duge, svaki čas prekidane vožnje iz Zagreba, sa šestog perona, radovao se što mu se tijelo brzo privikava na uspravni položaj.

– Oko tri kilometra, kroz šumu i livade. Kroz selo je duže.

Egon je znao koliko točno iznosi udaljenost. Proučio je na kartama, u uredu, i zapamtio sve značajke zemljišta na kom će djelovati. Raskršća, mostovi, rječice, visovi, crkvice na brežuljcima, stara gradina, uskotračna šumska željeznica...

I lugarnica gore, na zaravanku.

Od nje se spušta put obrubljen zidovima od gline i vapnenca u močvarne livade i ribnjake.

Nije želio stanicu napustiti nezapamćen. Naprotiv, želio je upoznati šefa, svratiti na se pozornost. Neka ovaj odmah sutra ispriča o strancu koji je doputovao noćnim vlakom i koji se raspitivao kako da stigne do lugarnice.

– Ovdje se na stanici ne vrši utovar drva? – upita Egon okrenuvši šefu leđa.

– Ne – začuđeno će šef. – Ovo je mala stanica, stajalište. Drva utovaruju u N-u.

– Ali telefonska veza postoji – odlučnim će glasom Egon želeći nagovijestiti da će u slučaju potrebe koristiti tu pogodnost i bez šefovog dopuštenja.

– Da, za službene razgovore – nevoljko će šef.

Slutio je da ovaj čovjek ima uza se papire, neku legitimaciju, pred kojima će se on morati povući. Pokoriti.

– Skoro će jutro – reče Egon i osvrne se oko sebe kao da traži prvi znamen novog dana.

– Da, nije oblačno, a nema ni magle. Možda u livadama...

– Karte izdajete cijelu noć?

– Da. Ali poslije ovog vlaka, putničkog nema sve do sedam.

– I sad idete spavati?

– Ispružim se u uredu...

– E pa, onda, laku noć! – poželi mu Egon i, prebacivši preko ramena naprtnjaču, krene prema lugarnici.

Odmah iza stanice prostirala su se polja. Kroz njih je vodio kolski put, pored njega staza na kojoj se Egon osjećao sigurno, zaštićen čistinom. Uzaludno je i besmisleno pretraživati i sumnjati u osamljene krošnje raspoznatljive naspram neba... Ili strepjeti od skupina drveća zaostalih još od davnih krčenja i sječe.

Desno vodi put u selo, a lijevo, od raskršća koje ničim nije označeno, put u sjenokoše, u podvodne livade. Rubom šume. Onda dugačak zavojit uspon usječen u brijeg kišama, bujicama, željeznim obručima kotača, tisućama kopita i papaka.

Na vrhu lijepa, nedirnuta lugarnica, bez ožiljka.

Egon je put prevalio ne načinivši ni jednu grešku pješaka u nepoznatom krajoliku, premda je staza neutabana, često i neraspoznatljiva.

Morao je silaziti na kolnik, u kolotečinu, ali sve mu to nije otežavalo napredovanje, ometalo ga da napreduje izvanredno brzo i uspješno. Nije posrtao ni nespretno spustio nogu u udubinu, izgubio ravnotežu.

Čovjek iz grada navikao na gotovo vodoravne površine bez izbočina, na njihov ritam, lagano upada u zamke kad se nađe na nepokorenom tlu, oblikovanom po djevičanskim zakonima.

Egon je lakonogo pronalazio najbolja mjesta da na njih spusti čvrste planinarske cipele. Bio je zadovoljan što se tako dobro snalazi na putu koji prvi put svladava maltene zavezanih očiju. Ako je mrak svojevrstan povez oko glave.

Zanesen brzinom kojom napreduje, savršenim i brzim prilagodbama prirodi, okolišu koji nije ni divlji ni pitom, zaboravljao je na trenutak oprezno pretraživati lijevo i desno, te na taj način razaznati opasnost koja vreba. Pouzdavao se u sitne sate, u njihovu zaštitu, ne vjerujući da bi napadač izabrao baš ovo vrijeme i mjesto da ga presretne, puca iz zasjede i ubije prije nego što on uspije izvući revolver...

Pouzdavao se u svoja osjetila i tjelesnu spremu koja služi razumu. Prihvatio se ovog zadatka (iako je načelnik Vazdan od njega tražio potvrdan i neuvijen odgovor, tako da izbor nije ni postojao), pomalo iz inata, prkosa, svojeglavosti. Odlučan da uspije prikupiti što više podataka i otkriti što više tragova neprijatelja.

U groznici je napustio Zagreb, majku, studenticu Mariju, ne otkrivši im zašto će duže vrijeme biti odsutan.

Sada na putu prema lugarnici, glava mu se potpuno razbistrila. U njoj nisu kloparali kotači vagona. Ali tijelo je bridjelo od pješačenja.

Uistinu, nad livadama lebdjeli su pramenovi prozirne blijede maglice poput kose nadnaravnog bića koje pluta vodama. Mirovala je sablasno vilinski tanana. Paperjasta tvar koja bića podsjeća na pradavna razdoblja zemljine kore.

Premda se nije bojao da bi mogao zalutati ili sresti nešto opasno, Egonu je ipak bilo drago što staza ne vodi u dubinu livada nad kojima se nadvila magla.

Hodao je rubom sjenokoša približavajući se šumi, obuzet uzbuđenjem i nemirom. Prvi susret sa svijetom šume u kom mu je suđeno (zapravo je dobrovoljno prihvatio) provesti proljeće i ljeto, sve dok ne prikupi dovoljno podataka o neprijatelju i ljudima ovog kraja koji su mu skloni, koji mu pomažu u njegovim zlim nakanama i osnovama. Koliki je broj tih izroda, i kako im se približiti a da ne izazove sumnju?

Njihovo nepovjerenje ravno je njegovoj lukavosti, pretpostavljao je Egon.

Što će na kraju prevagnuti?

U notesu mu bijahu zapisana neka imena i prezimena, nadimci, osobine i sklonosti, prošlost i ponašanje sumnjivaca za vrijeme rata. Ti ljudi bit će mu putokaz do neprijatelja! S njima će se nadmudrivati, ili ih bez milosti prisiliti da odaju što znaju, ako se zaštite neprobojnim oprezom.

Ali sve je to magla, baš kao ova magla na livadama, u kojoj će se Egon morati snalaziti. Čuvati se i tragati. Biti pas i zvijer istodobno. Prerušen u šumara poslanog s visokog mjesta, iz Zagreba...

Nije ga bilo strah dok je žustro koračao okrajkom šume, ispod krošanja bukava i grabova, ispod zrele bjelogorice koja pretežno raste po ovim bregovima i dolinama.

Kakva tišina! U svijetu tako živom, mnogokrakom, nemilosrdnom, poprištu borbe za opstanak stabala čije se korijenje bezobzirno isprepleće sišući sve hranjivo ispod i oko sebe! Kakva tišina, usprkos bujnoj napučenosti prostora! Egon se zaustavi, osluhne. Provjerava da li ga netko slijedi. Ali iz tame šume ne dopre ni krckaj suhe grančice koju lomi hitra pojastučena šapa, a kamoli da začuje krvožedan glas iz grla koje skokom ide u jutarnji lov...

Shvati da je trenje tkanine njegovih hlača, trenje rukava o kaput, najglasniji šum u tišini koju se, kao po nekom dogovoru, nitko ne usuđuje narušiti.

Onda se počeo penjati usjekom, koji je vonjao po izmetu. Grumen zemlje skotrlja se između šiblja niz vlažnu padinu njemu pod noge. Egon odskoči. Njegovi koraci, a možda tek disanje, nešto glasnije i dublje, uznemirili su budnu životinjicu. Egon se trgne kao da mu se pod noge dokotrljala bomba. Zatim se u sebi nasmije.

Ali znoj na potiljku ispod ovratnika brže se hladio nego što ga je upijala košulja.

Na kraju uspona, kroz već prorijeđeni mrak, Egon ugleda lugarnicu. S mjesta na kom zastade da počeka i ne budi njene stanare, a vjerojatno i kroz prozorčić na njenom potkrovlju, svuda unaokolo sterala se šuma. Šuma i livade stiješnjene šumom...

2.

Lugar Bogdan Crnjak završio je bio ratovanje u šumi nedaleko od Dravograda. S hrpa koje su svakog časa rasle, kriomice je uzeo sat i džepni nož s mnogo dodataka. Čuo je rafale. Čuo je motore tenkova.

Lugar bijaše udovac, povučen i ozbiljan muškarac. Iz Valpova, gdje je jedne zimske noći u potleušici obećao djevojci Marinki da će je potražiti ako ostane živ, dovede šutljivu žensku osobu s malim svežnjem u rukama. U prevelikim cipelama. Poslije nekoliko mjeseci seoska primalja Roza pomogne joj pri porođaju. Djevojčici