Lova do krova

Zvonimir Majdak

LOVA DO KROVA

Impresum

Copyright © 1984 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Pismo se nalazilo na noćnom ormariću pritisnuto zarđalim nazuvačem za obuću, u društvu požutjelih listića Sportske prognoze, jedne pik babe, dogorjele svijeće, zbirke limenih čepova za boce, fotografije potpuno nepoznatih osoba na palubi nekog broda na otvorenom moru...

Rozi, srce!

Rani jutarnji sati a ja ne mogu oka sklopiti. Krevet je prazan bez tebe. Kao golubinjak bez golubice. Kupit ću, ako hoćeš, novu posteljinu. Više neću posuđivati stan da bludniče na onim istim plahtama na kojima sam te uzeo. Uz tvoj pristanak, jasno! Dečki su maloprije otišli, nakon što su ogulili kožu s mesara K. K. komu će biti dovoljno, po njegovim riječima, tri teleta da ih proda ispod ruke pa da se oporavi. Mene novci uopće ne zanimaju kad patim, kao što je to sada slučaj. Da ti je samo znati kolike su svote prošle kroz тоје ruke! Mogao bi se od toga sagraditi mali međunarodni aerodrom. Jednom ću ti zgodom ispričati koliko sam se u životu ištrapacirao. Glavno da sam sačuvao glavu. Zašto se ne javljaš? Zar sam te nečim uvrijedio? Nabavio sam, moram ti se pohvaliti, telefonski imenik. Tako ću lakše nazivati iz javnih govornica prijatelje i znance na visokim položajima na koje su neki došli i uz moju pomoć... Ali situacija je takva. Zaposlenje za mlađu žensku osobu tvojih kvalifikacija ne može se naći preko noći. Čujem da će biti još i gore. Da li ti pašu najlonke koje sam gurnuo ispod vrata? Broj tvojih stopala utisnut je u moje srce, Rozi! Pišem ovo i žvačem stari kruh. Kad bi ti bila ovdje, stao bih ujutro prvi pred mljekarstvo u red i donio ti u krevet još toplo pecivo. Ne ljutim se kad ti jedeš u krevetu pa bude mrvica. Inače, sâm strašno pazim na red i čistoću! Moj pokojni tata bio je kapetan stare vojske, možda je to otuda? Bio je najveći ženskar u Banja Luci prije rata. Uzgred, advokat Francetić, koji je neko veče ovdje igrao poker za enormne svote (najobičniji dunster), pitao me u povjerenju da li si ti kurvica i ideš li za novac. On je u životu imao posla samo s fuficama koje su ga koštale bogatstvo. Slatko sam se nasmijao: ti, kurva?! Koješta! To је tako kad neki čovjek u svom vijeku ne upozna poštenu djevojku bez mrlje. Oprosti mu. On je jadnik. Čim mi se financije poprave, najurit ću naglavce preko praga sve to društvo. Samo će za tebe uvijek vrata biti otvorena. Dat ću napraviti dupli ključ, da me ne moraš čekati ako se zadržim u пеkот od ministarstava na kavi. Uvijek sam se kartao samo s finom gospodom. Jasno, u zadnje vrijeme sam se vidljivo srozao. Privremeno, dakako. Tiho je. Čujem tramvaje kad zaokreću oko tržnice. Je li ti već narastao nokat koji se (oprosti, oprosti!) slomio kad si me gurnula u prsa od sebe pa sam pao na pod? Kajem se, Rozi, pretjerao sam. Ponekad me uhvati takva strast da se ne mogu obuzdati. Nije to sa svakom ženskom, pardon! Rozi, nije valjda moja rekordna muškost razlog što ne dolaziš?! Od sada ćeš mi se isključivo dragovoljno i pri punoj svijesti podavati...

Ljubi te i sanja

Tvoj Ivan pl. Furlan

P. S. Sviđa mi se špicname Lizika koji si mi izvoljela u trenutku nadahnuća nadjenuti.

Gospon Furlan spavao je mirno, kao malo dijete. Jutarnji povjetarac uzalud se napinjao da napuše začađenu i zadimljenu zavjesu. U njoj je, pored sintetike, bilo i nekoliko kilograma prašine, prdeži i plijesni. Furlan nije dopuštao da se zavjesa razgrne. Bojao se da kakav špijun, skriven u dvorištu iza drveta, ne vreba na njega i njegovo društvo. Snimit će ih i to će biti neoboriv dokaz...

Iako je već davno prekoračio prag druge mladosti, Ivek Furlan odlično se držao, i u snu i na javi. Nije pobolijevao, nije mu iz kutova usana kapala senilna slina, nije škljocao zubalom, nije bulaznio niti u vodoravnom položaju preživljavao strahote svoga svakodnevnog života. Spavao je bez trzaja na licu. Suhonjavo tijelo nisu potresale noćne more niti mučile prikaze.

Kad bi mu noću svega bilo dosta, kad bi se zasitio igre ili izgubio novce, jednostavno bi se prevalio na kauč, otpustio remen i bez velikih priprema zaspao. Na njegovo mjesto uskočio bi novi igrač. Furlan nije mogao drijemati sjedeći na stolici. Samo ponekad, kad je bio sam u stanu, naslonio bi glavu na stol. Više se volio ispružiti i odjeven odspavati koju rundu. Posljednji igrač zalupio bi vratima. Ponekad bi ga prasak brave probudio. Okrenuo bi se tada na bok i skvrčio. Novčanice bačene u toku noći našle bi se na podu i pod njegovim tijelom.

Pošto je sve prorajtao sa ženskama i prišipetljama koje je galantno, da mu ne bude dosadno, čašćavao večerama i taksi vožnjama, Furlan je jedva jedvice doplutao u taj jednosobni stan s pogledom na lumpenproletersko dvorište. Tužio se da je prijašnji stanar užasno zapustio prostorije. Budući da je bio dekintiran, ostavio je sve kako je zatekao. Iz trulog poda izbijale su gljive. Između čajne kuhinje i kupaonice s klozetskom školjkom nije bilo vrata ni zavjese. Kapi mokraće prskale su po neopranim tanjurima i šalicama za kavu prepunim taloga.

Ispražnjene pivske boce gomilale su se u kutu. Posuda s pet dana starim grahom balansirala je na stolici s tri noge. Hrpa sportskih novina i revija dosezala je do ramena osrednjeg čovjeka. Furlan se dogovarao s ljudima iz otpada. Zeznuli su ga i to je bila izlika da raspali po gradskim i državnim službama.

I kud sve to vodi?!

Furlan je sobu namjestio po svom ukusu, to jest ostacima namještaja iz boljih dana. Silno se ponosio trokrilnim ormarom u kojem začudo nije držao odjeću. I gornje i donje rublje prebacivao je preko stalka uz ormar. Od vremena do vremena nepažljivi pušač progorio bi mu cigaretom košulju. Zauzvrat Furlan je dobivao novac za novu košulju koju nikada nije kupio.

Stol prekriven zelenom čohom osobno je čistio četkom za cipele. Oko njega postavljao je stolice od plastike s neke ljetne terase. Imao je i dva krpena podloška, jedan za sebe a drugi za Pilu, tipa koji je imao non-stop prehlađen mjehur. Ostali su sjedili na novinama ili vlastitim kaputima, da stražnjice nekako izoliraju od hladne plastike. Jer, kalorifer ili je grijao kao lud, ili je izazivao kratki spoj. Da ne bi ostali u mraku, radije ga nisu ni ukapčali. Desetak muškaraca u sobici davalo je svojim tijelima i po ciči zimi dovoljno topline. Osim toga, igra ih je sve grijala. Uvijek je bila vruća i oštra.

Kao sjedalica služio je i pokvaren televizor, za koji je Furlan uporno tvrdio da je još i te kako upotrebljiv, da mu samo nešto treba promijeniti, da je ekran ispravan i da daje jasnu crno-bijelu sliku. Kukavice su zbog toga nerado sjedale na televizor bojeći se da se netko ne ritne pa da ekran ne eksplodira. Furlan nije propuštao priliku da upozori neka mu čuvaju televizor. Našao je majstora koji će ga popraviti, pa će moći istodobno kartati i gledati utakmice.

U međuvremenu, u kutiju televizora bacali su papiriće od bombona, kojima je izdašno bio opskrbljen poslovođa špeceraja, odnedavno u zatvoru zbog utaje utrška i skrivanja robe.

Furlanu je bilo dovoljno dva sata dubokog, krepkog sna. Nikad ga nitko nije vidio zijevati.

Bilo je osam sati ujutro kad se oglasilo zvonce. Kao da netko čavlom grebe po limu.

Pomislio je da je neki od igrača nešto zaboravio. Osvrne se po sobi. Nikakav strani predmet ne opazi. Dok je na pidžamu navlačio hlače, pogleda da li u predsoblju visi tuđi baloner ili vjetrovka. Ne zamijeti ništa suvišno.

Možda je to samo poštar? Ili neka cura bez love?

Prije nego što je otključao vrata, namjesti naočale. Stavljao ih je još jedino kad je kartao.

– Dobro jutro, gospon Furlan. Kaj mogu ući?

Hodnik je bio osvijetljen blagom proljetnom svjetlošću koja je prodirala kroz razlupane prozore. Furlan odmah ne prepozna ranoranioca. Spusti naočale niz hrbat nosa i zirne preko okvira.

– A, to ste vi, Pila. Sinoć vas nije bilo?!

Pila uđe bez riječi u stan. Furlan zaključa vrata i skrene u kupaonu da se pomokri. Usput pogleda da li u kuhinji ima ostataka hrane. Ni kiselog krastavca. U tanjuru nekoliko limenih čepova.

Pila je sjedio na stolici s krpenim podloškom, široko raskrečenih nogu. Ruke su mu visile između bedara, kao da njima peca ili štiti prilaz šlicu i spolovilu.

– Gospon Furlan, vi ste mi rekli da poznate onog doktora...

– Molim? Ah, da. Kaj vam nešto nije dobro?

– Boli me ko Kristuša!

– Sigurno ste se prehladili. S mjehurom se nije igrati.

– Ma sad vi meni! Izgleda da nije mjehur.

– Nije mjehur? Neprestano ste se tužili na mjehur – reče Furlan, koji je istresao čikove iz čikobernica u novinski tuljac.

– Jesam. Kad je sve to tako blizu! Činilo mi se. Sad sam siguran da me bole jaja. Boli me ko životinju u jajima. Noćas nisam mogao spavati, da me ubijete!

– Jaja? Možda imate tumor u jajima – reče Furlan bez trunka suosjećanja. Ili je to možda bila šok-terapija?

– Kakav tumor! Kaj se zajebavate! Pa još sam premlad – podigao je glas Pila. Otare prstima čelo. Znojio se. Bio je u odijelu od umjetnih vlakana cijenio je njegovo svojstvo da se ne gužva. Flanelsku košulju obukao je jer mu je prva došla podruku.

– Ništa vi niste premladi. Rak napada već i malu djecu – reče Furlan prisjećajući se razgovora u kavani o neizlječivim bolestima i njihovom alarmantnom širenju.

– Vi bi me onda mogli odvesti k tom doktoru da me pregleda? Lova nije u pitanju!

– Slušajte, Pila, da se razumijemo, to je jedan fin gospodin kome do novca uopće nije. Stoput mi je rekao: „Ivek, za tebe ću sve". Ja sam njemu učinio jednu uslugu koju on pamti.

– Dobro, gospon Furlan, vi najbolje znate kako treba i šta tom čovjeku šmeka. Ja samo hoću izaći pred njega da me pregleda. Nemate pojma kаkо to može boljeti. U jajima! Najradije bi ih odrezal...

– Čujte, a da vi niste nešto zaradili...?

– Ma kakvi, pa to su udate ženske, s njima je sigurno!

– Pustite vi to! Ja sam imao jedan takav slučaj... Gospođica koja je završila konzervatorij u Beču. Tata banski savjetnik. Advokatska kancelarija na glasu. S mladom damom sam bio u kazalištu, davala se opera... čekajte... Trubadur! Pa, da. Francek Kišpatić mi je dao ključeve svoga stana. Sve je išlo kо po loju. A nakon dva tjedna mene svrbi i svrbi. Dabome, spolne uši. Prema tome...

– Ma kakvi, znam ja kаkо je to kad se nešto zaradi... Ovo je pravi bol u mesu!

– Čujte, a da vas to zapravo ne boli u preponama? Ovih ste dana puno pucali na gol?

– Nisam uopće bio na igralištu.

– Dobro, samo da se obrijem.

U obližnji bife, u kojem je Furlan bio kuhan i pečen, ušli su da nešto čalabrcnu. Na šanku su već visili pijanci ranoranioci. Još prije šest čekali su pred vratima čupkajući brade i drhtureći. Furlan nije bio samo susjed bifea već i ugledan gost, s pravima koja ostali nisu imali. Umio je s konobaricama. Trijezan im je laskao i pokroviteljski, kao u šali, grlio, a podnapit vrijeđao misleći da je duhovit i neodoljiv. Ispade mu nisu uzimale za zlo niti svaku riječ vagale. Častio ih je, da opere uvrede i ostane u milosti. Znao je kod njih ostaviti ključ stana kad je pretpostavljao da će se duže zadržati u gradu. Kockarima ga je uručivala Beti, konobarica dlakavih nogu i finog, mliječnog tena. Furlan ju je sada još samo rutinerski uzalud nagovarao da skokne k njemu na kavu.

– Idete u prosidbu kad ste se tak zrihtali? – uvijek dobro raspoložena Beti dočeka Furlana i Pilu perući brzo čaše pod pipom.

– Ovo je ženska zbog koje mi se srce para – medenim će glasom Furlan. – Beti, fileki su gotovi?

– Danas samo kranjske, hrenovke i sardine.

– Šta ćete vi? – upita Furlan snuždenog Pilu s kolobarima oko očiju.

– Uopće ne mogu jesti. Kad gutam, jaja me još groznije bole. Ko da su mi koncima privezana za vilice!

– Dobro, meni jedne hrenovke. Kruh je friški?

– Jutrošnji. Za popiti?

Pila se držao kao posran golub. Sebi ništa nije naručio. Ni inače nije bio reklama za