Umjetni orao

Pavao Pavličić

UMJETNI ORAO

Impresum

Copyright © 2004 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prolog

Glavna razlika između života i književnosti jest u tome što se u književnosti uvijek točno zna gdje nešto počinje a gdje završava, a u životu nikada. Početak i kraj priče određuje pisac, u životu nitko ništa ne određuje. Ovo o čemu kanim pisati ja sam iskusio, to je dio mojega života, pa zato i ne znam točno kada su svi ti događaji zapravo započeli. Možda su trajali već puno prije nego što sam ih postao svjestan, možda traju i sada, kad mislim da su završeni. Početak, dakle, moram odrediti proizvoljno; moj će zapis, zbog toga, imati u sebi nešto literarno, a to mi, moram priznati, nije posve nemilo, iz više razloga. Najprije, zato što sam nekada pokušavao pisati, pa me i sad, povremeno, hvata želja da opet počnem. Onda, zato što danas ljudi hoće da književnost što više nalikuje na život, jer im se život, valjda, čini uzbudljivijim od svake književnosti; misle da će im takva literatura pomoći da se snađu u vlastitoj biografiji. Napokon, i najviše, zato što će to mome zapisu dati i neke prednosti: ono što je u njemu suviše efektno da bi bilo dobra književnost, bit će opravdano činjenicama da se doista dogodilo; ono što je suviše jednostavno da bi moglo biti život, iskupit će se mojim književnim naporom. Jer, takvi su, dvojaki, i razlozi zbog kojih sve ovo zapisujem: od onoga što sam doživio pokušavam, kad već ne mogu ništa drugo, praviti književnost, u nadi da ću na taj način svome iskustvu dati nešto više dostojanstva.

1.

Orao je bio točno iznad moje glave.

Zapravo, ne baš iznad glave nego malo ulijevo, a možda nije bio ni orao nego neka druga ptica, ali mi se svejedno sada čini da je u tome bilo neke simbolike. Sjedio sam na starinskom otomanu, zavaljen i zatiljka naslonjenog na zid. Iza mojih leđa, zid je prekrivala zelenkasta industrijska tapiserija kakvih je nekada bilo mnogo po skromnim kućama – smeđi jeleni i košute na blijedozelenom proplanku, među smeđim stablima, iza njih brda s navještajem snijega po vrhovima, a na nebu, punom smeđih oblaka, nekoliko velikih ptica. Jedna od njih, najveća, dodirivala je vrškom krila kosu iznad moga lijevog uha. Dobro se toga sjećam, kao što se sjećam i razgovora koji je te večeri zapinjao, kad smo se napokon opet našli.

– On je neozbiljan, ispast ćemo budale – rekao je August.

– Doći će, samo polako – kazao je Krešo, naš domaćin.

Kao da nas je samo to čekanje i držalo, kao da ni o čemu drugome i nismo mogli razgovarati. Stalno smo se vraćali na isto, svjesni te praznine, tog nedostatka tema za razgovor; nije se moglo reći ništa nego samo: doći će ili neće doći.

– Doći će – rekao sam i ja, u tišini, preko čaše. Svi smo dosta pili, da nečim zaposlimo usta i ruke.

Nije bilo lako upriličiti taj sastanak, a sad se činilo da će biti još teže održati ga da se ne raspadne. Jedini način da do njega ipak dođe bio je taj da se naš susret prikaže kao nekakva obveza, kao skup na kome će se nešto odlučiti, odužiti nekakav dug, nekome pomoći. Krešo je to preuzeo na sebe. Njegovi roditelji otišli su sedam dana u Selce, na zimovanje, on je ponudio stan, on nas je sve sazvao, pa se zato osjećao nekako obveznim da stvar očuva i održi, da svoju dužnost ispuni do kraja.

– Znate vi njega – rekao je. – Ne može on da ne zakasni. Izvest će nešto. Možda dovede i kakvo društvo.

– Samo bi nam to trebalo – rekao je August.

– Što smeta? – kazao je Dražen.

Tako smo čekali dalje, u toj neizvjesnosti. Davno se već nismo bili našli svi na okupu, i počeli smo se već privikavati na to stanje, postalo nam je prirodno da se ne viđamo, da tek ponekad razgovaramo telefonom i da, kad se slučajno susretnemo u gradu, odemo na kavu s nogu, progovorimo nekoliko konvencionalnih rečenica i rastanemo se. Nitko od nas nije stekao novo društvo, upoznao ljude s kojima bi se stalno viđao, to ne, nego, jednostavno se tako dogodilo: imali smo svoje brakove, svoje probleme na poslu, djecu, borili smo se za novac, tražili stanove i seljakali se, sjedili po sastancima, vodili djecu na cijepljenje u dispanzer, pa smo tako imali sve manje vremena jedni za druge.

A ono što je najviše pridonijelo našem razdvajanju, to je bila upravo jedna od malobrojnih stvari u kojima smo se uvijek slagali. Još tamo šezdeset devete, sedamdesete, kad smo diplomirali i počeli raditi, svi smo nekako, ne znam zašto, u svojim razgovorima idealizirali brak i obitelj, djecu i obveze u vezi s time, pa smo se slagali da je to važnije i od uspjeha u poslu, i od seksualnih trofeja, i od zabave, i uopće od svega. Danas vidim da je to vjerojatno dolazilo odatle što već tada nismo vjerovali da čovjek poput nas može išta bitno učiniti na poslovnom, javnom, društvenom planu, pa smo za svoj program izabrali obitelj, a da nismo ni znali zašto to činimo.

Tako su se onda tih prvih godina obveze prema obitelji redovito pojavljivale kao objašnjenje zašto se češće ne viđamo. Svi su to razumijevali i nitko od toga nije pravio pitanje. Ali, pomalo smo prestali razlikovati što je doista prava obveza, a što obična inercija: počelo nam se činiti da je važnije da sa ženom buljimo u televizor nego da se nađemo i porazgovaramo. Naši susreti više nisu bili ni obveza ni zadovoljstvo, nego neka vrsta slučaja, prestali smo čak i željeti da se sretnemo. Naš nekada tako živahni razgovor u dimu duhana i pari alkohola počeo nam se pričinjati nekako umjetnim i nepriličnim za naše godine.

Zato se valjda i dogodilo da smo se sad, u prostranoj i visokoj dnevnoj sobi Krešinih roditelja, u kojoj su bile iskrzane štukature na mjestima gdje se strop spajao sa zidom, našli bez žena. Doduše, prošlih godina ponekad se dogodilo da se nađemo sva petorica zajedno, sa ženama, a ponekad i s djecom, da nekamo izađemo, posjedimo, da se napijemo i sutradan samo mirno režimo na ženine primjedbe. Još smo donedavna ponekad zimi igrali košarku a s proljeća nogomet, ali je i to postupno prestalo. Sad nam se činilo logičnim da i te večeri svaki od nas dođe sâm.

Zapravo, postojao je još jedan, važniji razlog da ne povedemo nikoga sa sobom. Došli smo bez žena zbog Orla, čovjeka kojeg smo čekali.

– Koliko već kasni? – upitao je August nervozno.

– Nije još ni sat – reče Krešo. – Što je to za njega! Ni blizu njegovu rekordu.

– Samo polako – rekao je Dražen.

Radovan Orlak, zvan Orao, peti član našeg društva, nedavno se razišao sa svojom ženom, i to, bilo je već očito, definitivno. Imali su dijete, bili su u braku šest godina, a prije godinu dana su se razdvojili. Previše se toga bilo skupilo u njihovu životu, kao, uostalom, i u životu svih nas, samo što su njih dvoje to teže podnosili. Znali smo da će Orao doći sam, pa smo mislili kako je bolje da i mi dođemo sami. Bilo je to i jednostavnije, nismo morali nagovarati svoje žene, jer njima se, dabome, nikuda nije išlo.

– Čuj, ja pijem – rekao je August Kreši, ispričavajući se, i nagnuo viski.

– Samo naprijed – Krešo je glumio veselost. Svi smo pili, Dražen je čak i došao pripit. Tada sam rekao nešto čega se sjetim svakog dana od te večeri do danas:

– Tko zna kakav će Orao doći.

– Bolje je ne misliti – rekao je Dražen.

Orao je, naravno, pio. Ispočetka samo u društvu, onda pomalo svaki dan, kako to već ide, jer se dosta kretao, a na kraju stalno. Iza prozora čuo se huk prometa u Palmotićevoj, vani je bilo hladno i kondenzirane automobilske pare dizale su se sve do prozora prvoga kata, a ja sam, otišavši onamo i naslonivši čelo na staklo, zamišljao Orla kako, sigurnim korakom iskusna pijanca, malo staklasta pogleda, žuri ovamo, u Palmotićevu.

Toga dana, trećeg veljače, njemu je bio rođendan. Krešo ga je susreo rano jutros i to je tada izašlo na vidjelo. Krešo se odmah ponudio da nas skupi, da se nađemo i proslavimo. Orao je to prihvatio gotovo s nevjericom, ali oduševljeno. Bio se otuđio od nas i sad se raznježio.

Krešo je onda sve organizirao. On nam je ovaj sastanak prikazao kao obvezu prema Radovanu Orlaku, našem prijatelju (to je naglašavao, da je Orao naš prijatelj, kao da to i sami nismo znali), kao da će to njemu, tobože, pomoći, omogućiti mu da se pribere, da ćemo ga posavjetovati, da ćemo se skupa napiti, da će Orlu tako biti lakše. Prikazavši to kao obvezu, Krešo je mogao biti siguran da ćemo svi doći, ali je time učinio da nam je cijela stvar unaprijed pomalo išla na živce: Orao je ionako bio naša zla savjest, mi smo ionako sebi obećavali da ćemo ga potražiti i upitati treba li mu što, ali smo to stalno odgađali. I sad se našao on, Krešo, neženja i pravednik, da nas podsjeća na naše dužnosti.

Zato smo sad i bili bijesni, jer se činilo da je Orao lijepo na cijelu stvar zaboravio, da sad loče tko zna gdje, a mi sjedimo tu u Palmotićevoj kao budale, i ne možemo se ni veseliti ni razgovarati, jer je naš sastanak izgubio svrhu. Zato smo mrko šutjeli i pili gledajući oko sebe, po skromnoj sobi Krešinih roditelja, s jednim Gundulićevim snom i jednim Hrvatskim preporodom na suprotnim zidovima, sa starinskim požutjelim lusterima i s nekim amaterskim pokušajem ikebane na crnoj kutiji televizora u kutu. Gnjev je rastao, i bilo je samo pitanje minute kad će netko od nas ustati i, izgovorivši se kakvom obvezom, predložiti da se rastanemo.

Ali, zvuk telefona svi smo primili kao nešto logično, što smo i očekivali, ali i kao olakšanje, kao iznenadan spas iz mučnih okolnosti.

– Evo ga – rekao je Dražen.

– Kažem ja – rekao je August.

– Bolje ikad nego nikad – rekao sam ja i otpio.

– Eto vidiš – rekao je Krešo, kao da je to neka njegova zasluga, taj zvuk telefona u tamnom predsoblju u koje pada trak svjetla sa stubišta kroz špijunku, gdje stoji mala crna komoda i na njoj telefon, i gdje se najjače osjeća miris stana, onaj miris po kojem se svaki stan razlikuje od svih ostalih stanova.

Krešo je otišao do telefona, ostavivši vrata otvorena, a mi smo se utišali, slušajući i gledajući prema predsoblju u kojemu je i dalje bio mrak, pa Krešu nismo ni vidjeli.

– Halo? Da. E, zdravo! Da?

– Ne dolazi – rekao je August.

– Dolazi – rekao je Dražen.

– Oklada? – upitao sam.

– Čekaj, čekaj, ne razumijem te – govorio je Krešo u telefon. – Molim? Čuj, kad bi mogla malo...

– Nije on – reče Dražen.

– Nije – potvrdih, osjećajući kako se opet počinjem ljutiti na Orla i na ovu večer, na ovaj razgovor i na sve to skupa. Osjećao sam kako mi se mišići zatežu i znao sam da ću, čim Krešo završi razgovor, ustati, otići do predsoblja, uzeti kaput i otići. Čim završi.

– Da – rekao je Krešo čudnim glasom u telefon – sad te razumijem. Što kažeš, tko ti je javio? Da, to sam razumio. Gdje to? – Tišina. – A kada? – Tišina. – Aha. A je li...? – Tišina. – Nisu ti rekli? A znaju li oni? – Tišina. – A rekao ti je da će doći ovamo? Pa otkud onda...? Aha. Dobro. Hoćeš li da netko od nas dođe odmah k tebi? Tko ti je tamo, sestra? Aha. Dobro. Onda ćemo odmah otići tamo.

U sobi smo se zgledali. Ljutnja je prošla, moji su se mišići opet opustili. Nešto se događalo, Krešin smo glas jedva mogli prepoznati, toliko se promijenio. Nešto se događalo, nije bilo sumnje. Očito je bilo da govori s Orlovom ženom, sad već bivšom, s Vlatkom. Nešto se dogodilo Orlu. Pijanog ga udario auto? Potukao se? Uboli ga nožem? On nekoga udario? Što nam je sve to trebalo?

– Samo se smiri – govorio je Krešo, ali to nije nikoga moglo utješiti. – Mi ćemo skoknuti, a ja ću... Hajde, sad... Smiri se. Dobro. Zdravo!

Vratio se u sobu. Bio je blijed, naslonio se na dovratak, usta su mu bila suha, to se vidjelo, ali je nastojao da izgleda odlučno.

– Moramo ići – rekao je. – Nesreća. Izgleda da je Orao skočio kroz prozor.

2.

– Ti otiđi i razgovaraj s njima – rekao je August Kreši. – Vlatka je možda već rekla da se spremao k tebi. Poslije, ako bude trebalo, razgovarat ćemo i mi. Bolje da najprije vidimo sa strane.

Krešo je poslušno otišao preko zaleđenog platoa, otraga, u mrak polupraznoga parkirališta po kojemu su šarali mlazovi jakih ručnih svjetiljaka. Na trenutak smo ostali stajati, čekajući što će August dalje reći.

Dok smo još bili u stanu Krešinih roditelja, gdje je on bio domaćin, dok još nismo sjeli u auto i uputili se na Črnomerec, izgledalo je kao da je stvar u Krešinim rukama: on nas je sazvao, on je dobio prve informacije, svi smo nekako gledali u njega i čekali da on odluči. Ali kad smo krenuli, kad smo već svi znali toliko koliko i Krešo, August je nekako prirodno preuzeo stvar u svoje ruke, možda i zato što je auto bio njegov, što je on vozio, što je bio najprisebniji, i sad smo, eto, svi pristali da njega slušamo i pustili smo da on odlučuje.

Na stubištu kuće u Palmotićevoj – na širokom stubištu s niskim stubama gdje je sve vonjalo na mnogobrojne zaprške i gdje je stubišni automat bio u kvaru, pa smo morali pritiskati dugme svakih dvadesetak sekundi, Krešo nam je na brzinu ispričao što je čuo od Vlatke. Orao i Vlatka nisu bili sudski rastavljeni, zbog djeteta, Orao je bio prijavljen na njihovoj zajedničkoj adresi, na Ravnicama, i ta je adresa bila i u njegovoj osobnoj iskaznici. Oko osam sati zazvonio je na vratima uniformirani milicionar i obavijestio Vlatku da je Orao skočio s prozora i kako će ona morati doći da ga identificira. Nije htio ništa pobliže reći o okolnostima pod kojima se to dogodilo. Bio je kratak i služben. Tako je ona onda nazvala Krešu i dala milicionaru broj telefona. To je bilo sve.

– Meni je zlo – reče tiho Dražen i baci cigaretu koju je bio zapalio, daleko, kao da mu je od nje mučno.

– Samo polako – zareži August pogledavši Dražena poprijeko, pa se otputi prema skupini ljudi na rubu parkirališta. Bio je čudno miran, odlučan, kao da ondje samo njega još čekaju.

Razumio sam Dražena i znao sam što je vidio. Negdje na sredini parkirališta, u središtu četverokuta što su ga zatvarali zid nebodera, red parkiranih automobila, skupina znatiželjnika na rubu bliže ulici i službena lica sasvim u dnu, ležala je jedna cipela. Bila je velika, muška, zimska, s debelim potplatom i s vezicama koje su još bile uredno provučene kroz rupice i vezane u mašnu. Bila je to Orlova cipela. Nije trebalo mnogo pa da se čovjek upita kakva je sila potrebna da visoku cipelu strgne s nogu bez odvezivanja.

Odmakao sam se od Dražena i pogledao po parkiralištu, a on je ostao sam. Svi smo se sada razdvojili. Ono čega sam se bojao, nakon te cipele, bilo je da ću ugledati mrlju. Mrlju krvi, mrlju od rasutoga mozga, mrlju od tinte iz nalivpera u Orlovu džepu. Bojao sam se mrlje, ali nje nije bilo. Parkiralište je bilo posuto pepelom, zacijelo zato što je na njemu prije bila poledica, možda su i djeca načinila klizalicu. Ako je i bila mrlja, nju su također posuli pepelom, kako se to obično radi. Nikakva traga. Samo cipela.

Na rubu parkirališta bliže ulici, mala skupina ljudi stajala je razgovarajući. Nije ih bilo mnogo jer ulica nije bila osobito prometna, neki su zastajali u prolazu, neki su i odlazili, nitko se nije dugo zadržavao jer je bilo vrlo hladno. Ostajale su tu valjda samo poluslužbene osobe – predsjednik Kućnog savjeta, nekakav majstor u kombinezonu, možda koji od stanara koji su bili neka vrsta svjedoka.

– Čuj – prišao mi je August – ne idi suviše blizu. Bolje da ostanemo po strani, ako se može.

– Dobro – rekao sam, stegnuta grla, ne pitajući se zašto tako misli.

August je prišao i Draženu, pa mu je valjda rekao to isto. Pogledao sam uvis. Zgrada je imala četrnaest katova. Bio je to jedan od onih ružnih nebodera kakvih je mnogo po Črnomercu, uskih, s po četiri stana na sva četiri ugla i sa stubištem i liftovima u sredini. Orao je stanovao na osmom katu, to sam znao, premda nikada nisam bio kod njega. Unajmio je jednosobni stan kad je otišao od Vlatke i tu je stanovao cijelu tu godinu. Živio je, kako sam čuo, momački, nastojeći valjda da prizove atmosferu iz studentskih dana; znači da je živio neuredno i da često nije tu noćio. Tako je, valjda, zamišljao ono što je suprotno braku.

Osmi kat, dakle. Stan je bio bez balkona. Pogledao sam opet gore, izbrojio katove, po treći put. Uvijek je izlazilo isto. To je, dakle, njegov prozor. On mi ga je jedanput i pokazao, uostalom. Dovezao sam ga autom kući, a nisam se htio penjati. Prozor je bio zatvoren. Očito su se policajci i istražni sudac popeli odavno gore. Ali, zašto su zatvorili prozor? Zar im je bilo hladno? Zar uz ovakav događaj ne ide i nekakva rekonstrukcija, ili šta ja znam što?

Upravo u tome času prišao mi je August. Odvojio se od skupine ljudi, okrenuvši se i rekavši im još nešto, kao da samo na trenutak prekida razgovor.

– Nešto ne štima – rekao je, dok nam je i Dražen prilazio da čuje. – Nešto ozbiljno ne štima, to su ovi gledaoci već shvatili. Izgleda da on uopće nije skočio s prozora. Vidim da gledaš gore. Njegov prozor je zatvoren. Tako su ga i našli.

– Zatvorenog?

– Pa da. Kako je onda mogao skočiti?

– Čekaj, pa onda i nije...

– A odakle onda? – upitao je Dražen, promuklo.

– Možda je nekoga poznavao, tu u zgradi, pa bio kod njega – rekao je August, pa se opet otputio prema onoj skupini stalnih i, takoreći, službenih gledalaca.

– Čuj – upitao sam dok je odlazio, premda sam znao da je to nepotrebno – je li Orao odmah...

– Jest – rekao je preko ramena, ne osvrćući se. – Na mjestu.

Dražen se opet odmaknuo od mene, šećući po zamrznutoj asfaltnoj površini, a ja sam gledao za Augustom. Stresao sam se.

Ipak, bilo je nečega ohrabrujućeg u Augustovu držanju. On se prvi snašao, i sad je najbolje plivao, davao je dojam da drži situaciju u svojim rukama. Druga su dvojica, siguran sam, kao i ja, osjećali potrebu da pobjegnu, da se pokriju po glavi i da ih se to ne tiče, bilo ih je strah i bilo im je muka, samo ih je svijest o dužnosti zadržavala tu i branila od panike.

August je više od svih nas bio svoj čovjek. Kad je završio elektrotehniku, nije ni časa dvoumio – u kući svoga oca, na Staroj Knežiji, otvorio je servis za popravak televizora. Otac mu je bio precizni mehaničar pa su radili skupa. Slagali su se, živjeli u istoj kući (August