Pazi, tako da ostanem nevina

Zvonimir Majdak

PAZI, TAKO DA OSTANEM NEVINA

ili

Marta i Lela iz Remetinca

Impresum

Copyright © 1971 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prvi dio

1.

Mnoštvu vojnika i civila koji su sedmog svibnja 1945. godine kretali Ilicom prema Samoboru priključio se, s kovčežićem u ruci, Teofil Snobok, bolničar u Vrapču, lakoumni otac Marte i Lele, nepostojani muž Rozalije Snobok, rođene Rogoz. Cijelu je noć dežurni bolničar Snobok razmišljao što da učini, vagao je i ocjenjivao svoj položaj čovjeka koji je službovao u duševnoj bolnici, priznatoj i potpomaganoj od države sada na izdisaju, jer komunisti mogu svakog trenutka osvanuti na Jelačićevu placu. Nekoliko dana on se savjetovao sa svojom Rozalijom što bi bilo najbolje za njihovu četveročlanu obitelj: ostati u Hrvatskoj ili je napustiti, privremeno, dabome, dok Englezi i Amerikanci ne shvate svoju kobnu zabunu. Rozalija nije htjela ni čuti o nekom povlačenju u tuđinu. Tko će čuvati kuću? Zar da samo tako izgubi namještenje? S dvoje nejake djece na put u ovim danima? Trogodišnja Lela patila je od proljeva, a sedmogodišnja Marta imala je čir na stražnjici. Ona sama bila je već slaba na nogama i nesposobna za dulje pješačenje. Uzalud je Teofil obećavao mjesto na kamionu i stručno predviđao poboljšanje što se tiče Lelina proljeva. A sa čirom, kad sazrije, lako se obračunati. Nikakva uvjeravanja nisu pomagala. Tvrdoglava majka nije se dala smekšati. Nalazila je tisuću razloga protiv putovanja. Nek ode cijeli Zagreb, ona će partizane dočekati bez straha i putra na glavi. Uopće, oni se nikom nisu zamjerili, živjeli su povučeno i poslušno. Njeno vjerovanje u boga nije izdaja nego kršćanska dužnost svake dobre katolkinje. Neće joj valjda zbog toga suditi i strpati je u zatvor?! A on, Teofil, nije se micao iz svoje ludnice, nije surađivao s okupatorom, nije nosio ustašku uniformu, nije javno govorio da mrzi Židove, nikom se živom nije zamjerio, nikom tko je pri zdravoj pameti, a ono što je u bolnici smirivao luđake kako je najbolje znao, zbog toga nitko ga ne može zvati na odgovornost, jer to je medicina, a ne politika. Tako su stvari izgledale mami Rozaliji i tako se ona suprotstavljala svom suprugu koji si nije dao dokazati. Nikakav dojam nisu na nju ostavljale njegove priče i vijesti o tome kako se sve više i više građana, običnih ljudi, pakuje i sklanja na sigurno mjesto. Rozalija је čvrsto ostajala pri svojoj odluci. Teofil je osjećao da se približavaju sudbonosni trenuci.

Ujutro sedmog svibnja Teofil se uputio alejom kestenova trudnim bolničarskim korakom. Pred samu zoru, slušajući slobodno ptičje brbljanje kroz prozor sobe dežurnog liječnika koji se cijele noći tajanstveno muvao žutom zgradom, on je zaključio da se mora priključiti koloni koja se vukla cestom, ako želi spasiti goli život. Rozalija je dobra majka, hvaljena kuharica, vjerna supruga, ali ona ne može shvatiti opasnost kojoj se on izlaže ako je posluša i ostane kod kuće. Njoj je sve previše jednostavno, ona je sve predvidjela i misli da su nevini, a poznato je da baš u takvim prilikama čovjek najčišće prošlosti najlakše izgubi glavu. Ona se uzda u božju pravdu i moć koja će neznabošce spriječiti da pogriješe, ali on u to sumnja i neće kao janje čekati da se te sumnje obistine. Život je zbroj grešaka učinjenih po zapovijedi učene gospode koja su prefina da ruke, makar zaštićene rukavicama, mažu govnima. Život je neprestana briga, oprez da se ne počini kakva velika greška, a usput se čini sijaset malih, nezamjetnih, koje ne kvare san. O, kako mu je sad sve jasno! Nije on šenuo umom baveći se iz dana u dan luđacima! Ali tko se takvom svršetku mogao nadati...! Da se nadao, bogme ne bi one siječanjske noći, kad su nenajavljeno dopremili visokog njemačkog oficira, pokazao onoliku revnost, ne bi se dao dvaput pljusnuti, a poslije mu svaka dva sata pažljivo davati injekcije za umirenje. Ne bi preuzeo svu brigu o njegovu smještaju, ne bi mu dodijelio najljepšu sobu. Valjalo je šutjeti i pretvarati se da ne zna ni riječi njemački. Naprotiv, on se otprve odao. Raspričao se sa šoferom i vojnikom koji je dopratio oficira, ponudio ih kuhanim vinom i češnjovkama koje je rat učinio još ukusnijima. Joža, vratar, pravio se da kunja na stolici uz peć. A do maloprije gostio se s Teofilom i po običaju navodio ga da raspravljaju o ratnim i političkim događajima. Kad se oficir primirio, a šofer i vojnik otišli u kasarnu, Jožu je naglo prošao drijem. Zanimalo ga je kako se zove pacijent, kakav ima čin, što Teofil misli o njegovu stanju, je li nešto teže ili privremeno ludilo. Nastavili su pijuckati. Nije nalazio ništa neobično što Joža traži njegovo mišljenje. Opasku sestre Pavice da Joža sigurno šuruje s partizanima kad bez teškoća često i prečesto putuje k svojima u Križevce, posve je smetnuo s uma, a da mu je i pala te noći na pamet, ništa ne bi koristilo jer mu se jezik previše razvezao.

Ali sada on je bio čvrsto uvjeren da je sestra Pavica govorila na osnovu dokaza. Već nekoliko mjeseci na Jožinu mjestu u portirnici sjedi drugi čovjek. Bez traga i glasa Joža se izgubio. Nitko nije znao što se s njim dogodilo. Teofil je žalio za dobrim kolegom s kojim noću nije bilo dosadno, ali od trenutka kad je počeo ispitivati svoj život i rad pod NDH, on se neprestano vraćao na onu zimsku noć, njemačkog oficira i dremljivog Jožu. Te noći Teofil je prokartao svaki izgled da svršetak rata spokojno dočeka na radnome mjestu u Vrapču. Može li se naklonost prema neprijatelju iskazati očitije nego što ju je on očitovao skačući oko onog živčano slomljenog oficira Vermahta, napajajući i hraneći njegovu pratnju, sve u prisustvu partizanskog suradnika Jože, koji je sada već možda komandir ili komesar čija jedinica napreduje prema neobranjenom Zagrebu, prema Vrapču, gdje kolaborant Teofil drhti, strepi pred kaznom budući da je krivnja neporeciva. Da, pružajući lončić kuhanog vina i češnjovke njemačkim vojnicima on je lakomisleno potpisao svoju osudu. Može li on s tim mislima izići pred Rozaliju? Ne, ona u tome ne bi vidjela ništa loše. Pomoći bližnjemu koje god vjere i narodnosti bio za nju je božja zapovijed. Ali postoje vremena kad božje zapovijedi valja prečuti. Da se o njih oglušio, ne bi sada bio na sto muka, jadan i tužan, neispavan, razapet ko sam Jezuš jer suze mu izlaze na oči pri pomisli da zanavijek napušta, možda, Rozaliju i curice, domovinu Hrvatsku, Vrapče i tek zasađeni voćnjak oko zidanice u Remetincu.

Tješeći se da je sve to privremeno, i da će se kolona jednog dana kretati u suprotnom pravcu, on se s uzdahom utisnuo u nju između dvije kolske zaprege.

Istog dana Rozalija je do dva i po popodne čekala Teofila da se vrati s noćnog dežurstva, a kad se nije pojavio, prostrla je stol i ručala sama s Martom i Lelom, ostavivši za tatu dovoljno krumpira i kuhanoga kupusa. Sigurno je opet morao nekoga zamijeniti, domišljala se. Kako se nije vratio ni te noći, ni drugi, ni treći dan, stala je plakati naslućujući da se nešto loše zbilo. Bijaše predaleko i preopasno uputiti se u Vrapče. Partizani su bili u gradu. Koga da pita što se desilo njenu Teofilu? Pripremila se za strpljivo dugotrajno čekanje. Sa strašću stala je krpati i prekrajati sve stare poderane komade odjeće. Noću je osluškivala kako vjetar otvara i zatvara ulična vrata. Trzala se i prilazila prozoru. Budala, možda se negdje skrivao pa joj pod zaštitom mraka dolazi javiti da je živ. Tako je maštala Rozalija. Poslije, kad se ohrabrila, zamolila je susjede da pričuvaju djecu. U Vrapču nitko ništa nije znao o Teofilu. Trebala im je njegova pomoć i čudili su se gdje je nestao. Nije valjda i...?!

Kad su počeli pucati na ravnici blizu austrijskoga grada Blajberga, bolničar Teofil sjedio je na travi s rukom na svom kartonskom kovčežiću. Iscrpljen, gladan i pun kajanja što se dao u bjekstvo, potrčao je poput ostalih da se sakrije pred rafalima. U blizini bijahu nekakve gospodarske zgrade, vonjao je gnoj. Kao da ga je taj dobro poznati miris osnažio, potrčao je još brže, s kovčežićem u desnoj ruci. Tada ga је dohvatio rafal nepoznata strijelca. Pao je nazupce, ne trznuvši ni jednim od udova, koji su čini se, bili već premoreni.

Stara i zarđala brava kovčežića popustila je pri udarcu o zemlju. Među ostalim nepojmljivim stvarima što su se prosule po ledini bijahu litra destilirane vode i šprica za davanje injekcija.

2.

Tako je familija Snobok ostala bez оса i zaštitnika, ali ne i bez nade da je preživio neprilike u koje je upao. Tata je nestao u ratu, objašnjeno je Marti i Leli, i negdje je u dalekom svijetu. Čim se poprave pruge i porušeni mostovi, оn će se vratiti i pričati im što je doživio. Djevojčice su šmrcale. Nedugo zatim mama je dala povećati tatinu sliku, onu na kojoj ima brčiće, i objesila je u kuhinji, nasuprot štednjaku. Najesen Marta je pošla u prvi razred. Rozalija se zaposlila u mljekarstvu, jer joj se prodaja kruha učinila najsvetijim poslom koji može raditi u komunističkoj državi. Nosila je sa sobom trogodišnju Lelu, koja je tako od malih nogu počela izlaziti i skitati se, navika koje se nikad više nije mogla osloboditi. Osim toga razvijala se u mekoputno razmaženo stvorenje zahvaljujući kruhu i mlijeku koji su joj uvijek stajali nadohvat ruke. Nezaustavljivo sestre su krenule svaka svojim putem.

Tata Teofil otišao je zaista u neku daleku zemlju kad mu je trebalo toliko vremena za povratak. Vlakovi su sve brže i brže jurili remetinečkom prugom, ali ni s jednog nije sišao bolničar s brčićima.

U školi učiteljica je pozvala da ustanu na noge oni učenici koji nemaju tate ili mame.

– Što se desilo tvom tati? – pitala je Martu.

– Otišao je nekuda. Ali će se vratiti, kaže mama.

– Je li bio ustaša? – pitala je dalje učiteljica. Nosila je hlače kad je pao prvi snijeg.

– Moj tata bio je bolničar u Vrapču...

– Je li u Vrapču ludnica? – upitala je samu sebe učiteljica i više od pola razreda odgovorilo je otegnutim: daaaa.

– Sjedi. Javi se kad ti se tata vrati – naredila je Marti koju su za prvog odmora dječaci stali izrugivati. Od svih očeva jedino je njen bio zaposlen u Vrapču, nije se znalo da li je živ ili mrtav, i sad kad joj je najviše trebao, nije ga bilo da pokaže pakosnim malim pionirima. Očevi druge djece bijahu ili mrtvi, ili u zatvoru, ili u Americi. Marta je zavidjela svojim prijateljicama što im znaju sudbinu i bez krzmanja odgovaraju kad učiteljica pita. Neizvjesnost nije donijela nikakva dobra. Svačiji položaj činio joj se privlačnijim od njena. Čak i djece čiji su očevi bili ubijeni na strani okupatora. Učiteljica ih nije milovala po glavi i oni to, čini se, nisu ni očekivali. Zurili su pod klupu i čekali da zazvoni zvono. Marta nije voljela odmor jer se uvijek našao netko da je muči. Na leđa jednom su joj priboli ceduljicu na kojoj je pisalo „Vrapče" i više od mjesec dana svi odreda zvali su je samo tim imenom. Na sreću, ubrzo je došao ljetni raspust. Do jeseni sve je bilo zaboravljeno.

Kad bi prodala kruh i mlijeko, Rozalija je plela čarape, učila Lelu abecedu i razgovarala s kupcima koji su čekali u redu da pekari dovezu svježu pošiljku. Lela se igrala dućana ispod pulta, a preko podne spavala u košari iza zastora. Ljudi su čekali u repu, svađali se, gurali, prezirali i širili vijesti koje bi čuli u tramvaju, na tržnici ili na stepenicama. Rozaliju nije brinulo hoće li ponovo doći do preokreta, već hoće li joj se konačno Teofil javiti. Sigurno je nešto upackao i pobjegao, pa se boji pisati da komunisti ne saznaju gdje je, prihvatila je Rozalija objašnjenje što su joj ga pomogle stvoriti druge žene kojima se povjerila. „Imaju oni svojih ljudi po cijelom svijetu. Zato je pametnije što vam se ne javlja, gospođo, uvjeravale su je te žene. „Da se i vrati, s kolodvora bi ga odveli u zatvor. Pa suđenje, pa prisilni rad. Budite sretni što vam se ne javlja! Bijaše to prilično neuobičajena utjeha, ali ju je ona prihvatila.

Prestala je tatu spominjati pred djevojčicama iz čiste predostrožnosti, jer djeca mogu koješta izbrbljati. Uspomenu na Teofila njegovala je u sebi. Pogled na uvećanu sliku, vjenčano odijelo u naftalinu, spremljeno duboko u ormar, čizme, britva i kaiš za oštrenje, sve je to podsjećalo na svog vlasnika. Nesigurno vrijeme nalagalo je da se svaka misao samozatajno zatomi i podijeli jedino s bogom u crkvi, nedjeljom i blagdanom. Vodila je sa sobom i kćeri ne bi li umilostivila tvorca i vladara. Marta je na koljenima šaputala Očenaš i navodila svemogućeg da je zaštiti od pogrdnih nadimaka, zavitlavanja i zlobnih postupaka razrednih kolega. Nakon završene službe mama bi je pitala da li se pomolila i za brz tatin povratak. Kimnula bi neodređeno i zatražila oprost zbog laži zaklinjući se da će drugi put desetorostruko ispraviti propust.

Uzbuđenje pomiješano sa sumnjom, namjerno gušena radost – jer tek je suzdržljivost ono čemu valja težiti – ovladalo je Rozalijom nakon povjerljiva razgovora s gospođom Cerić, koja je kupujući kruh zadihano odšaputala da se njen Dragec javio „preko veze" čak iz Argentine. Taj primjer uskrsnuća od mrtvih, jer Drageca su već bili prekrižili, potpuno je ošamutio Rozaliju i utvrdio je u uvjerenju da se i njen Teofil skriva negdje preko oceana, po njenu mišljenju bez razloga, ali tko će razumjeti muškarce?!

U svakom nepoznatom kupcu mlijeka ili kruha koji bi neudomaćeno stupio u prodavaonicu, prepoznavala je i vidjela Teofilova glasnika s porukom ušivenom u podstavi kaputa.

Sve više muževa otkrivalo je svoje nove adrese. Neki su hrabro zvali k sebi žene i djecu. Imati rođaka ili glavom supruga u inozemstvu nije više smatrano neugodnošću i vezom koju treba prešućivati, ograđivati se od bilo kakva srodstva s njim i njegovim idejama. Neprimjetno rađala se nova vrsta ponosa i prestiža. Neki su već uvelike uživali pomoć i prednost što proizlaze iz strpljivo njegovanih odnosa s osobama u tuđini.

Samo Teofil kukavički nije od sebe davao glasa. Kao da je u najmanju ruku bio rojnik ili bojnik, a ne bolničar u Vrapču. Čega se ima bojati pod milim bogom? Kako može biti takav? Njegovo je ponašanje više nego zagonetno. Nije u njegovoj naravi da se godinama čuva. Pismen je, premda nenaviknut na dopisivanje. Ali prilike čovjeka i promijene, nekad nabolje, nekad nagore, filozofski je zaključivala Rozalija. Baš da je nešto i zasvinjio za Endehazije, dosta je dugo činio pokoru i najstroži sudac dao bi mu odrješenje. Ni nova vlast nema đavolje rogove na glavi. Šalju školsku djecu na more i vode ih na besplatni pregled zubi i pluća. Kažu da će uskoro ukinuti točkice.

Očekivani glasnik nije pokucao na vrata niti pozvao značajnim pogledom. Poštara, ne bi srela tjednima, taj kao da nije svraćao u Remetinec.

Rozalija je uzdahnula i ponovo sve predala u božje ruke.

Čini se da je Teofilov slučaj bio zamršeniji nego što su to bili slučajevi drugih izbjeglica.

3.

Marta je polazila gimnaziju na Savskoj cesti i gnjavila se sa č i ć, a Lela je već stala primati anonimna pisma, skitati se oko mosta, posjećivati matineje. Odlučeno je da će ona upisati ekonomsku školu jer ne voli učiti. Djetinjstvo provedeno u izobilju mljekarstva kao da se nije najidealnije odrazilo na njenu karakteru. Skupljala je slike filmskih glumaca, sanjarila o salonkama i prijetila da će jedne subote sama, dopustili joj ili ne, otići na ples u grad.

Nasuprot mlađoj i slobodoumnijoj sestri, Marta se nije dala iz strogo omeđenoga kruga, koji je bio čist od natruha kao krizmana haljina od grijeha. Čuvala se posrnuća bilo koje vrste i u povučenosti djevojke s miteserima po licu nalazila okrepu u rvanju s bujicom sokova. Praznila se rješavajući matematičke zadaće, bubajući kemijske formule. Književnost joj se činila isuviše skliskom, profanom, udicom bačenom u ribnjak djevojaka uz blagoslov pedagogije. Njenih zakona i poučaka nije se pridržavala. Što se nje tiče, ona ne bi nabrala čelo da je raspored sati sav u znaku prirodnih znanosti, iako je i biologija sa svojim jajašcima, spajanjem i razmnažanjem odvratna snubilja koja ne vodi nikamo do u slobodnu ljubav.

Marta je strepila pred ljubavlju kao pred zarazom protiv koje nema djelotvornog cjepiva. Šteta koju počini ovladavši podatnim osobama kao svojim slijepim oruđem ne da se ublažiti rimama. Poezija na nju nije ostavljala dojam kao na njene kolegice koje su otvorenih usta, podbočene glave, slušale recitiranje. Laka razbibriga bilo je brojati slogove u stihu, kakav-takav privid i primjena matematike. U sedmom razredu Marti su se gadili muškarci, sve što je muško i što se kroz svijet kreće parajući opne. Mladići joj istinabog nisu dodijavali, ali da je neki kojim slučajem u njoj prepoznao svoju izabranicu i stao je salijetati, nuditi usluge, pozivati na šetnju ili u slastičarnicu, ona ne bi došla u napast da pristane tek pokusa radi, da pokaže naklapačama iz razreda kako nije posljednja. Ne, njoj se to nije moglo dogoditi.

Istina, na jednom izletu u Split i Dubrovnik najbolji muški matematičar silom je želio s njom podijeliti svoju suhu hranu, pomagati joj pri usponu na Marjan i tumačiti ljepote Dioklecijanove palače (u Dubrovniku joj je stalno bio za petama pri ophodu zidina), ali se ona dva-tri put neljubazno otresla tako da je on zamalo pao u uzburkano more na povratku, osamivši se na provi, i pateći. Ako se dečko, prometnuo u ženomrsca, jednog od onih koji na sjedeljkama bljuju gorući otrov i u neženstvu vide jedino prihvatljivo stanje, onda je to na Martinoj duši. Mladić, koji je volio analizu i svemu tražio skrivene uzroke, došao je na pomisao da je Martinu čudnom ponašanju i ograničavanju dodira s muškim rodom na suhu hinjenu ljubaznost uzrok negdje u ranom djetinjstvu kad se njen nestali otac ružno ponio prema njenoj majci, ošamario je u prisustvu Marte, ili pak zaboravio zaključati vrata ložnice. Podsvjesno je tako utisnuta mržnja koja još sada vlada nesretnom djevojkom. Budući da nije bio tip spasioca kompliciranih djevojaka, zadovoljio se samo dijagnozom. U Splitu se napio crnog vina i razočarao razrednika.

Lela se razvijala nerazmjerno svojim godinama i brže nego što je uspijevala obuzdavati svoju višestruku ženskost. Sa svih strana pružale su se ruke da joj pomognu. Rozalija se križala! To da je njeno dijete, porod othranjen u ratnim i poratnim godinama, oskudici, brizi?! Postepeno je prepoznavala neke crte Teofilove. Nije ga optuživala zbog nasljednih osobina, već zbog toga što se ne javlja. Samo bi je on, koji је vidio i čuo toliko svakojakih ljudi, mogao urazumiti.

– Zašto ne obučeš zimski kaput?

U travnju zrak u Remetincu bio je već mlak, golicav. U ušima je Leli šumjelo od raspucavanja pupoljaka. Prozori bijahu širom otvoreni. Spremala se u školu, popodnevni turnus. Gledala je majku ispod pažljivo razmještenih šiški. Teretnjak je zviždio, kao da je zove.

– Ali, mama, tako je vruće danas.

– Kakva te vrućina spopala, budalo. Nazepst ćeš. Odmah da si obukla kaput ako hoćeš da se ne posvadimo! I kako si se to samo počešljala. Zar vas to u školi uče?!

Lela se namrštila, bijesno bacila torbu s knjigama. Većina djevojaka iz razreda nosila je već vindjakne. Samo ona mora klecati pod debelo nafutranim zimskim kaputom u kom izgleda kao čudovište.

Izišla je iz sobe, bijesna i raskopčana.

– Zašto ne zakopčaš dugmad? Hoćeš da se ljudi za tobom okreću?

– Ali, mama, najbolje da mi kupiš bundu do poda.

– Šuti, bezobraznice. Bolje bi ti bilo da se ugledaš na svoju sestru. Već mi dugo nisi donijela poziv za razredni sastanak?

– Pa gdje je još polugodište...

– Kakvi profesori, takvi i đaci. Bože!

S tom napomenom Rozalija je odustala od daljnjeg raspravljanja s Lelom koja je bez pozdrava požurila na autobus. Marta se spremala za maturu. Sjedila je pod jabukom na dvorištu i kroz raskriljena kućna vrata, da sunce izvuče zimsku vlagu, slušala prepirku koju je mama, po njenu mišljenju, unaprijed gubila jer sestra Lela je takav slučaj, jedna od onih lakoumnih djevojaka generacije odgojene i othranjene u sređenim prilikama. Nimalo se ne razlikuje od nekih njenih kolegica, goropadnih praznoglavki koje samo ciče i preglasno se cerekaju vrckajući pločnikom prema Zdencu života, špici, pomodnim slastičarnicama, svim tim bezbrojnim punktovima taštine i bestidnosti. Trebalo ju je zaustaviti prije, kad su se pojavili prvi znaci otpadništva. Sada ona sluša samu sebe i frajerice koje joj služe kao uzor.

Lela bijaše od takve građe i takva ustrojstva da joj nisu bile potrebne naknadne godine, kao drugim štrkljima, za potpuno tjelesno uobličenje, posebno onih mjesta sprijeda i straga. Kao maloljetnica čija je majka štedjela i upotrebu grudnjaka odlagala smatrajući je preuranjenom, Lela je na vrijeme opazila gdje se zaustavljaju pogledi muških prolaznika. Ona se nije dugo crvenjela! Ona nije dugo spuštala bradu i gotovo pobirući prašinu fasade žurila uza zid. U ljetnim haljinama s izrezom oko vrata i sama se osjećala na početku previše nesputano, činilo joj se da će se razletjeti jer nema remenja koja bi pritegla uzbibano meso, htjelo joj se maltene prhnuti, takvu je slobodu osjećala krećući se gradom bez grudnjaka, smatrana od svoje majke još raspupalom djevojčicom i ništa više. Ali gužva u tramvaju ili autobusu činila se okolini podnošljivom s njom u središtu. Rado se upuštala u razgovor. Namjernici su zanimljivo pričali.

Štedeći donje rublje, mama nije slutila kakvu joj golemu prednost daje u usporedbi sa suparnicama. Stečena navika nije je napuštala ni kasnije. Gotovo na koljenima mama ju je molila da ne stvara od sebe javnu žensku, neka se odijeva kako bog zapovijeda. Ona će joj kupiti nov grudnjak, koliko koštao da koštao, samo neka ga upotrebljava! Međutim, u ladici ormara već su bila pohranjena dva, jedan sa čipkama, koji još ni jedanput nisu poslužili svojoj namjeni.

Nasuprot sestri Marti, ona je okupljala oko sebe dječake i bez napora ih pretvarala u obožavaoce. Borili su se za njenu naklonost praveći od sebe budale s takvom lakoćom, spremnošću i zaslijepljenošću, kao da su slijedili neka nepisana viteška pubertetska pravila. Činili su joj raznorazne usluge, u razredu i izvan njega, tako da se priučila na ulogu djevojke sa stalnom pratnjom. Dobro se osjećala u ekonomskoj školi premda se iz razreda u razred penjala mučno, kao po okomitoj litici. Ali, čim bi napustila svoje društvo i našla se sama na otvorenom, obuzeo bi je strah. Ogledala se za skloništem.

U takvim trenucima plašila se čudnih, ne baš neugodnih drhtaja što ih je tijelo proizvodilo. Nije se imala kome povjeriti! Kako joj je to nedostajalo! Marta ju je prezirala, to je znala. Pokušala je s njom povesti razgovor o udvaranju, ljubavi, poljupcima, ali se Marta zgrozila nad tolikom pokvarenošću.

– Što će od tebe biti?!

Lela je mislila da je to pitanje prerano postavljeno. Zar da pokvari nevine užitke djevojaštva sumnjom u svakog muškarca? Zar da živi jednostranim životom družeći se, samo s curama za koje nitko ne mari? Što će od nje biti? Kakva pitanja! Udat će se jednog dana, porodit će dvoje djece, zaposliti se negdje u nekom poduzeću kao sekretarica, putovati u Trst i Veneciju, druge godine u Budimpeštu ili Beč, plesat će i očijukati, možda je zadesi neki momak čiji tata ima auto, možda upozna nekog pjevača ili nogometaša... Pitanja роstavljaju i njima muče druge ljude oni koji nemaju nikakva posla, koji mrze cijeli svijet, koji, koji... Zastala bi i zamislila se. Koga to ona opisuje? Svoju sestru Martu. Ona je takva. Ona nju želi izludjeti zato što nema ni figuru, ni lice, ni bokove, ni grudi. Ona je njoj zavidna i zato je pita „što će s njom biti". A što će s njom biti?! Uskoro će