Tiha jeza

Zvonimir Majdak

TIHA JEZA

Pustolovine jednog mladića i njegovog ujaka

Impresum

Copyright © 1975 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prolog

U jednoj od neuglednih prizemnica, gore pri samom vrhu Bukovačke ceste, jednako neupadljivim životom živi obitelj Lugarić, zapravo njeni ostaci. Otac i suprug Fabijan je Lugarić već desetak godina pokojni, mortus, kako je volio govoriti za žive i nežive stvari kad ih više ne bi trebao. Prizemnica je dom majci Margiti, zakletoj domaćici, nenadmašnoj u pripremi jela na mađarski način, i sinu Gaši, pravniku u izvozno-uvoznom poduzeću Omniz.

Važno je napomenuti da to nije onaj Omniz u kom je referent za opće poslove na službenom putu, provodeći se s jednom ženskom u svom autu zavezenom u guštik kraj rijeke, ostao doslovce gol i bos, naime, bez sva četiri kotača svoga pežoa.

Četvrti član ove načete obitelji, sestrica Vjeročka, tvrdoglavo stvorenje kakvih se nađe i u najboljim obiteljima, krenula je svojim putem, putem koji ju je odveo sve do Argentine. Odatle, iz te daljine boguizaleđa, piše gorljivo pobožna pisma i opominje majku i brata da se na vrijeme pokaju. Ako se zna da je bila zaručena dvije godine za jednog Talijana, a šest mjeseci za Nijemca iz Hanovera (a s ovim je i odmaglila iz Zagreba), da je bila na tri radne akcije, a neko vrijeme čak i u gradskom komitetu omladine, onda je njen preobražaj u religioznu osobu, makar i u daljini boguizaleđa, upozorenje da s mladom generacijom nešto ne štima.

Nisu Lugarići uvijek živjeli u skromnoj prizemnici na Bukovačkoj cesti. Nakon smrti oca Fabijana, također pravnika, izuzetno spretnog čovjeka, pred sam rat veleposjednika, za vrijeme rata vlasnika tvornice kože i pravog grofovskog gnijezda u Slavoniji, nakon raznovrsnih peripetija s narodnim vlastima, majka i sin konačno su se smjestili u ovoj kući, a da nekoliko mjeseci prije useljenja nisu ni znali da je posjeduju. Pokojni Fabijan Lugarić oslanjao se i vjerovao samo nekretninama, pa je tako tokom godina plodonosnog prevrtanja novca znao na vrijeme papirnate novčanice zamijeniti za vinograd ovdje, šumarak ondje, gradilište na Trešnjevki, stan u Martićevoj, voćnjak u Šestinama. Vila na Pantovčaku u kojoj su Gašo i Vjeročka proživjeli ni u čemu oskudijevajuće djetinjstvo danas je zakonski čvrsto vlasništvo jednog zaslužnog penzioniranog diplomate i druga. Iako pravnik i svim doskočicama vičan, Fabijan se Lugarić nije mogao osigurati od negativnog učinka smrti! Njegovi nasljednici pokazaše se nedoraslima volji narodne vlasti, to jest njenih stjecanju imovine sklonih predstavnika. Sve po zakonu i kratkom postupku, zahvaljujući izvjesnim dvosmislenim mjestima u kupoprodajnom ugovoru, majka, sin i kći razvlašteni su vile na Pantovčaku. Dobiše rješenje da se neopozivo presele u prizemnicu na Bukovačkoj cesti, kuću koju je stari Lugarić kupio iz čiste samilosti od jednog svog klijenta iz Prigorja koji je njome platio troškove izgubljene sudske parnice.

Preseljenje je uslijedilo odmah po muževoj smrti. Mama Gita primila to kao jedan u nizu gubitaka. Za razliku od drugih s kojima se nije lako mirila, ovaj je u sebi sadržavao njoj veoma potrebnu utjehu i smirenje.

– Bar se nećemo mučiti. Tamo bi nas sve podsjećalo na taticu i lijep kršćanski život – uzdahnula je na pragu novog doma.

Vjeročka i Gašo složili se s mamom, ali iz sasvim drugih razloga. Prezirali su privatnu svojinu, kućevlasništvo i trgovački duh svoga oca. Bilo je to kratkotrajno razdoblje kad je između brata i sestre vladala posvemašnja sukladnost misli i čina. Tek su bili primljeni u Partiju i držali su da se istinskim komunistima ne dolikuje stanovati u vili kupljenoj za vrijeme nenarodnog režima, u buržoaskom enterijeru i da prizemnica na Bukovačkoj cesti više odgovara njihovim naprednim lijevim pogledima. Još upečatljivije bi bilo da voćnjak nije tako bogat i prostran, da je krovište trošnije i da se u kuću ulazi odmah s ceste...

Bilo je to kratkotrajno razdoblje zadovoljstva s mjestom i uvjetima stanovanja. Ubrzo je Vjeročka žalila za asfaltiranim Pantovčakom i blizinom Britanskog trga. Gašo tih mjeseci gotovo da nije primjećivao ni povoljne ni nepovoljne strane promjena u životu, polagao je važne ispite na fakultetu. Jedino je Margita bila zadovoljna, što je i izrijekom potvrđivala stvorivši dobrosusjedske odnose, stekavši nove prijateljice čija se vjernost ispijanju crne kave izjednačivala s njenom.

Ubrzo je stvorena kolotečina koja je najbolje osiguranje od nepotrebnih briga, potresa i svakojakih gluposti koje se motaju čovjeku između nogu na njegovom životnom putu.

Gledana s ulične strane, prizemnica je u glavi nekog besposlenog šetača raspaljive mašte izazivala predodžbe o jednostavnom, pomalo ladanjskom življenju njenih stanovnika koji, iako nadomak grada, ne trpe njegovu buku, gungulu, smrad, svakojake očigledne poroke i napade na mir, spokojstvo građana. Čak bi i prašina koju su dizali kamioni prevozeći građevinski materijal za obiteljske novogradnje padala po lišću voćaka, ne doprijevši do otvorenih prozora iza kojih se neko vrijeme, ne mogavši naći posao, svršeni pravnik Gašo Lugarić prepuštao neveselom razmišljanju.

A Vjeročka psovala sve po spisku. Odnedavno radila je kao stjuardesa u poslovnom vlaku. Novaca je bilo svakim danom sve manje i život je prijetio iskočiti iz kolotečine. Gaši se gadilo da obilazeći poduzeća koja su tražila pravnika, obično s praksom, svoju usmeno izloženu biografiju nadopunjava podatkom o članstvu u SK. Mama se već ozbiljno bavila mišlju da od ono malo ušteđenih novaca kupi stroj za pletenje i počne tako privređivati.

Onda je banuo ujak Joža i rekao što mu o tom prije nisu govorili.

1.

Dnevni je red ogledalo duše kolektiva, a duša je, znamo, vrlo zamršena, nedokučiva stvar, ako uopće postoji, jer naučno nije dokazana. Ali, dnevni je red u Omnizu stvar u koju nikad nitko ne posumnja. Svaki član radničkog savjeta žustrim će kimanjem glave potvrditi njegovo postojanje.

Glupani misle da ga je lako sastaviti! Glupani uopće danas mnogo misle... Valja se tu oznojiti i preznojiti da bi se neutralizirali različiti apetiti! Ako je predugačak – nije dobro. Ako je neka sitnica izostavljena – odmah će se javiti neki mudrac s nadopunom.

Ali u Omnizu svemu se poklanja prvorazredna pažnja, pa tako i predmetu o kom će se raspravljati na sastanku. Mudraci su svedeni na najmanju mjeru, a njihovi isforsirani, iznuđeni istupi ostaju bez podrške ostalih članova koji su svjesni i znaju što je korisno za poduzeće i u krajnjoj liniji Omniz u svemu prednjači. U njemu nema, ekscesa i slučajeva dezorijentacije, privatizacije, zloupotrebe položaja, pronevjera, tehnokrata i menadžera, raznih seksologa koji čitaju stranu štampu, protivnika samoupravljanja, liberala, manijaka i šta ti ja znam. Takve pojave u Omnizu nisu čak ni prošlost, jer ih nikad nije bilo između njegovih zidova zahvaljujući budnosti i odsustvu bilo kakvih zastranjenja, koketiranja i natruha u zbrdazdola složenom dnevnom redu...

Takvim se mislima naslađivao predsjednik radničkog savjeta Pero Vazdan čekajući da se okupe i preostali članovi. Gledao je prisutne i bio njima zadovoljan. Otkako je prije godinu i po izabran za predsjednika, još nijedanput nisu glasali protiv njegova prijedloga, a bilo je na dnevnom redu vrlo osjetljivih stvari za koje je i sam direktor Krunoslav Barbir strepio hoće li proći, iako je prije toga nasamo porazgovarao s nekolicinom najutjecajnijih članova savjeta.

Pero nikada nije posumnjao da bi njegov prijedlog mogao biti odbijen, i tješio je direktora što je bolje umio, uvjeravajući ga da u njihovom poduzeću vladaju zdravi međuljudski odnosi, a ne kao tamo u nekima, o čemu pišu i novine. Gledajući sada pred sobom vjerne i poslušne članove radničkog savjeta, Pero Vazdan nije mogao biti sasvim gluh i ne čuti unutrašnji glas koji mu je lukavo šaputao da je sve to njegovo djelo. Malo je takvih radničkih savjeta! Na prste se mogu nabrojati poduzeća gdje je samoupravljanje tako nisko spušteno, u samu osnovicu, kao što je u Omnizu. Dokaz da je razvijeno i snažno jeste i strah samog direktora Barbira hoće li prijedlog ili plan, koji on sa svojim stručnim suradnicima smisli, biti prihvaćen. Da, sve se može dogoditi, mogu članovi radničkog savjeta nasjesti naklapanjima opozicije, mračne sile koju kao guju na svojim grudima nosi svako poduzeće, svaka ustanova, svaka ekonomska jedinica. Nasjednu, zainate se i glasaju protiv, samo da na sebe svrate pažnju. Ljudi se vole praviti važni, tjerati svoje, samo da se razlikuju od susjeda, a ne misle kome to donosi korist, tko od njihove tvrdoglavosti ubire vrhnje.

Ali u Omnizu vode brigu o moralno-karakternim osobinama članova kolektiva. Ne zasniva se radni odnos s bilo kim i navrat-nanos, samo zato što ima papire i svjedodžbu. Kud bi došli kad bi se na to osvrtali! Razni, sumnjivi slobodni mislioci, čiji se pogled na svijet uglavnom podudara, s nečuvenim nakaradnostima potrošačkog društva, nikad neće svoj kruh zarađivati u Omnizu! Sve su to lukavo smišljene doskočice kojima se želi otrovati naša prostodušna široka duša.

I o tome je razmišljao Pero Vazdan.

Koliko god blagonaklono sudio o ljudima oko sebe, znao je da nisu svi jednako otporni na pošasti modernog doba i da bi mnogi, sada još lojalni i upotrebljivi građani, bez mnogo krzmanja okrenuli kabanicu i stavili se u službu liberalnog podzemlja, dojučerašnjih neprijatelja.

Ljudi su u biti nepouzdana sorta i valja ih primati s oprezom, bijaše posljednja misao i neke vrsti zaključak Perin prije nego što je radničko tijelo zamolio za tišinu i otvorio sastanak, onda reda radi upitao ima li tko nadopunu dnevnog reda... Svi bijahu zadovoljni dnevnim redom.

Pero prijeđe pogledom po najboljem u svakom pogledu što Omniz ima, jer se u radnički savjet biraju oni koji prednjače, te se zaustavi na licu mlade Sofije Ratkajski. Staloženim glasom obavijesti prisutne da on sam predlaže nadopunu dnevnog reda. Mišljenja je da se za novog člana radničkog savjeta, umjesto nedavno penzionirane drugarice Beate Štoos, postavi korespondent Sofija Ratkajski, drugarica koja je svojim radom već dokazala da zaslužuje povjerenje kolektiva...

Jedan za drugim, predvođeni svečano ozbiljnim Perom Vazdanom, članovi RS-a čestitaše Sofiji Ratkajski.

Osmjehnuvši se suzdržljivo nekim preuljudnim osmijehom, kao da moli ispriku za još nenanesenu uvredu i nepočinjeni prijestup, među posljednjima pružio joj je svoju koštunjavu, umjereno dlakavu ruku i pravnik Gašo Lugarić.

Odmah zatim prešlo se na dnevni red.

2.

Puhao je proljetni vetar i sijalo ono nezrelo, glavobolno sunce pod kojim se zemlja tako blesavo euforično ponaša izbacujući ispod svoje prljave kore sve što je iole sposobno da proživi najviše tri godišnja doba. Uz put šuštao je novinski papir mučeći se da zaglavljen između dasaka ograde poleti do neodređenog mjesta raspadanja.

Pravnik Gašo Lugarić vraćao se iz ureda kući ćuteći u tijelu poslijezimsku malaksalost, a u glavi laku vrtoglavicu. Možda bi takvo fizički bijedno osjećanje izazvalo mrzovolju, zabrinutost, smrknut izgled, da sadašnje Gašine misli nisu djelovale kao neki omamljujući lijek, istodobno sladak, uzbudljiv i djelotvoran. Njegova iscrpljenost kudikamo bi se vidljivijim znacima iskazivala da misli nisu poništavale dobar dio klonuća.

Misli su čovjekov veliki saveznik i pažljivo birane među svaštarijom što je mozak suludo izbacuje na površinu mogu mu život učiniti ljepšim, a ponekad i nepodnošljivim.

Život Gašin još nije bio pokriven borama ružnoće, iako je on u svojoj trideset sedmoj godini sve teže uživao u njegovim lijepim stranama. Možda se prerano bio uozbiljio? Možda si je tako nametnuo zakopčan način ponašanja, gotovo u svakoj prilici.

Nije u Omnizu službovao ni tri mjeseca, a predložen je za sekretara partije osnovne organizacije. O takvom povjerenju, i o svojim neslućenim kvalitetima nije mogao ni sanjati, on, obični pravnik bez prakse, politički neafirmiran, prilično neaktivan, ali zato naprednih shvaćanja. Pokušao je drugove koji su ga predlagali kao kandidata za sekretara odgovoriti, upoznati ih sa svojim sumnjama i nedostacima, kratkim radnim stažom, nepoznavanjem razvojne politike kolektiva... Držao je da još nije sišao dolje među obične ljude, nepoznate službenike po kancelarijama u Omnizovoj palači, ne zna za njihove nedaće i želje, nije osluhnuo pritajeni puls tih malih dragocjenih ljudi. Kako će onda biti tumač njihovih stvari na sastancima?

Pozvao ga je generalni direktor Krunoslav Barbir u svoj kabinet. Izlazio je iz kupaonice i pružao osvježene, namirisane ruke pravniku Gaši Lugariću.

– Sjednite, mladiću.

Krunoslav je Barbir u poslovnim krugovima bio legenda, baš kao što je nekada u borbi bio komandant koji je znao samo za jedan pravac: Naprijed! Postavljen za generalnog direktora u vrijeme kad se Omniz još nije tako zvao i prema tome predstavljao beznačajnu uvozno-izvoznu tvrtku koja se nije usuđivala zakoračiti na evropsku poslovnu scenu, on je sakupivši vrsne suradnike i genijalne financijske stručnjake stvorio čudo o kom su se, kao i o svakom čudu, nesvakidašnjem događaju ili podvigu, pričale čudne priče, ispredale bajke sa svim zlim i dobrim što se u proizvodima mašte javlja. Samo što je to u slučaju Omniza bila istina. Barbir više nije izvozio pletene korpe iz Međimurja i drvene vješalice, već kapital. Te godine, dok su uvaženi ekonomisti tvrdili da je naša budućnost u stočarstvu i prehrambenoj industriji, u rasponu od krastavaca do mlinaca što se serviraju s puricama, Omniz se bacio na turizam. Mnogi su u tom potezu vidjeli kraj razgoropađenog uvozno-izvoznog parajlije, ali, kako se ispostavilo, to je bio tek početak. A o poslovima s privatnim bankama da i ne govorimo.

Gašo je stajao pred tvorcem svega toga. Nije drhtao, ali nije ni znao kamo gledati a da mu se u pogledu ne pročita znatiželja i zapanjenost: u takvoj se prostoriji sada nalazio. Neočekivano. I to ne kao krivac pozvan na red.

– No, sjednite, čovječe, zaboga!

Sjeo je, a činilo mu se da lebdi na gustoj struji ugodno prohladnog zraka. Položio je dlanove na rukoslon. Materijal kojim bijahu presvučene fotelje mazio mu crte života, smrti i ljubavi. On ih brže-bolje povuče i položi na koljena hlača za svaki dan.

– Nisam vas imao prilike prije upoznati... Shvačate? Pušite? Ne? O-pa! Kladim se da ni ne pijete!

– Ponekad, u društvu – upotpuni Gašo sliku o sebi.

Barbir započne rukom trljati čelo kao da je dotok krvi iznenada oslabio. Onda razbistri oči pritišćući prstima korijen nosa. Na kraju izvadi maramicu i otare savršeno suh nos.

– Kažu mi da odbijate kandidaturu...

Izgovorio je to ne kao nečiju prijavu ili došapnutu informaciju, već kao neizrecivo tužnu vijest koja ga pogađa, jer su na njoj temeljeni najljepši snovi i planovi, i to ne osobni, nego opći, pa prema tome i kudikamo vredniji. Važniji. To je cijeli kolektiv pogođen. Istina, život će teći dalje, ali će ostati neizbrisiv dojam da je propuštena izvanredna prilika. Propuštena je budućnost zbog njegove pretjerane skromnosti.

– Ma ne da je to... – Gašo htjede protusloviti, ali ne dovrši.

– Slušajte, da se razumijemo – u piramidu, kao na molitvu složenih dlanova započe direktor Barbir. – Shvaćam vašu suzdržljivost i oprez. Cijenim to kao neosporni kvalitet jednog mladog čovjeka koji ne istrčava pred rudo. Ambicije su jedno, a sposobnosti drugo. Vi ste tu dobro odvagnuli. Ne želite se latiti nečega što je iznad vaših mogućnosti. Nije li tako? Vidite, takvo je rezoniranje u redu ako živite među kulturnim ljudima koji razmišljaju na isti način. Onda među vama nema takozvane nelojalne konkurencije, svatko radi svoj posao za koji je rođen i usavršavan, svatko je na svom mjestu odakle rukovodi na najbolji mogući način, sve dok se ne umori ili ne zabrlja, što se događa kao jedanput jedan, to je sudbina. Dakle, razumijete li što hoću da, kažem?

Gašo spremno kimne glavom.

– E, kad bi bilo tako! Onda bi ovo bio raj zemaljski. Ali raja zemaljskog nema! Ja vam neću pričati kako je bilo kad sam ja došao ovamo... Ne ovamo, nego u poluprivatan stan, jer tu gdje vi i ja sjedimo, tu je bila nekakva bezvezna građevina čije je rušenje branio konzervatorski zavod, tako da sam krv propljuvao, boga im senilnoga konzervativnoga, dok sam izborio dozvolu da sagradim ovaj spomenik, jer ovo nije obična poslovna zgrada. Ovo je dragulj, mladiću, u to ćete se prije ili kasnije uvjeriti. Nema veze. Hoću vam samo ilustrirati odakle sam počeo, s kakvim nazadnim elementima sam se sudario odmah na početku. To je sada prošlost. Ali nove nevolje treba rješavati. Ja trebam nove ljude i nove snage s kojima ću nezadrživo nastupati i boriti se jer mi je to u krvi... Da skratim: Omnizu je potreban odlučan i čvrst partijski sekretar! Koji nema putra na glavi i koji je iznad sitnih ljudskih slabosti. Treba djelovati brzo, efikasno, u pojedinim slučajevima nemilosrdno objektivno. Jer ni Omniz nije bio imun od malograđanštine. Pojedinci su se ogriješili, zapustili se i opustili, kao da su riješena sva temeljna pitanja...! Uloga partije je svedena na... Pa ne može se tako! Neprijatelj vreba zgodnu priliku, mijenja maske i kostime. Gdje je tu budnost? Nije problem u jednoj ili dvije dnevnice više, nije problem u sredstvima za reprezentaciju i da li se direktor vozi u mercedesu ili citroenu. Tako se zamagljuju daleko krvaviji problemi. Njih kod nas ima i treba im posvetiti malo više vremena. Vi ste osoba kao stvorena da stvari dotjera u red. Raspalite po svima, od najvišeg vrha do posljednje čestice! Nikad se neću oglušiti na zov... Mene prvoga prozovite! Nego šta! Vrijeme velike ispovijedi je došlo! Neka svatko objasni što je radio i kako je radio u proteklom periodu. Lijepo vi mene slobodno priupitajte: šta si ti, direktore, radio tri mjeseca na službenom putu po Švicarskoj? Da, to me vi pitajte. Jer to nekima smeta, neki o tome šuškaju. Priča se. Kurve je ganjao i pio iz ženskih cipela šampanjac! Devize trošio. Tako se iskrivljeno stvari prikazuju. Ali to je jedna strana medalje. Ja se nisam nikad hvalisao... Ali kad me reakcija vuče za jezik, ja ću stupiti naprijed i reći što je po srijedi. A to će onda, bogami, morati i svatko drugi otpjevati. Sve bez nota i klavira!

Posljednje riječi direktor je popratio nemuštim prijelazom s deset prstiju po nevidljivoj klavijaturi, jer ispred njega je stajao samo radni stol u duborezu. Tišina je mirisala po osvježivaču zraka i duhanu neke bivše stranke.

– Treba što prije održati godišnju partijsku konferenciju i te stvari raščistiti. Moral komuniste meni ne dopušta...

Ustajući i pružajući Gaši ruku, on srdačnim tonom, kao svjetski čovjek koji uvijek nađe prikladnu riječ i za stjuardesu i za konobara u vagon-restoranu, kao rukovodilac koji umije s ljudima iz proizvodnje, on ovako završi razgovor:

– Nadam se da sam razbio vaše dileme i sumnje i da shvaćate veličinu uloge koju ćete odigrati. Još danas reći ću drugu Paši da odredi datum održavanja konferencije... Zdravo, druže Lugariću, vjerujem da će naša suradnja biti plodonosna!

Vraćajući se kući tog proljetnog popodneva, Gaši nije bilo jasno zašto se baš sada, nakon nekoliko godina, sjeća razgovora, s direktorom Barbirom. Jer on odavno nije sekretar partije, niti dolazi u bliži doticaj s direktorom, osim kad ovaj posjeti sjednicu radničkog savjeta da bi potanje objasnio neki prijedlog i odgovarao na pitanja u vezi s nekim poslovnim potezom, ako je netko tako glup, pa mora postavljati ta pitanja.

Ali, današnjoj sjednici nije prisustvovao direktor.

Svejedno, valjda je čovjeku urođeno u određenim trenucima, kao što je ovaj, lijep i pomalo vjetrovit, u sebi obnavljati slike i događaje iz života, koji mu se javljaju po nekom čudnom, neobrazloženom redoslijedu. Dobro je tako. Dobro je što je čovjek pun misli i što se one smjenjuju, gurajući jedna drugu u stranu, premda bi ponekad bilo neizrecivo ugodno baviti se samo jednom, tetošiti je i prevrtati sa svih strana, naslađivati se njome, kako se to nekad govorilo. Ali nekada je život bio sastavljen od jednostavnih pravila i lako rješivih pitanja i nuspitanja. Nemoguće je naslađivati se jednom jedinom mišlju. Pa makar ona obuhvaćala u potpunosti jedno tako uzbudljivo stvorenje kao što je nova članica radničkog savjeta Sofija Ratkajski. Nemoguće je. Jer Gašo se, evo, približava kući u kojoj ga čeka majka, a možda i sestrino pismo.

Majka je sjedeći na stolcu ispod strehe čitala novine. U dolini je lajao nečiji pas. Njegovo bijesno javljanje bijaše daleko najglasnije od svih zvukova, milozvučnih ili neugodnih uhu, koji su se tog trenutka mogli čuti. A to treba cijeniti. Već samo malo niže, bliže gradskim ulicama, čist, prodoran pasji lavež ne bi se mogao nositi sa svakojakom bukom ljudi i strojeva.

Priliku da slušaš nepatvoren pasji lavež treba cijeniti, priznavao je u sebi Gašo.

– Sinko, pa gdje si ti. Ja te odavno čekam – zabrinuto će majka odlažući novine i naočale.

– Na sjednici radničkog savjeta.

– Pa kakav si ti radnik? Ti si pravnik, šta ti s radnicima imaš posla?

– Mama, već sam ti objašnjavao. Danas svi odlučujemo i upravljamo.

– No to bi tek tvog pokojnog oca u grob otjeralo!

– Danas imamo kupus?

– Da. Pa ti voliš kupus. I suho meso. Nisi gladan? Negdje si već jeo?

– Nisam. Samo pitam.

Gašo je jeo s tekom koji ga je začudio. Mama Gita pripremila je hranu iskusnom rukom i izvanrednim osjećajem za pravi omjer raznih dodataka. Nije upotrebljavala tvorničke preparate, a juhu iz vrećice – ona se zaklinjala, još nije okusila. Sve svoje recepte držala je u glavi, a začine dodavala prstima, prezirući žličice, posudice i druge mjerice. Činilo se da improvizira ili namjerno želi ukus pokvariti prevelikom količinom mljevene paprike ili soli. Kad tamo, pošto bi se mjehurići smirili, zveckanje poklopca utihnulo, a para orosila unutrašnju stijenku posude, jelo je, kušano drvenom kuhačom, izazivalo blažen izraz na licu. Jezik bi na trenutak zanijemio.

– Odlično ti je ovo – oglasi se Gašo.

Mama ne samo da je voljela pohvale nego je u njima i uživala.

–