Ženski bicikl

Zvonimir Majdak

ŽENSKI BICIKL

Impresum

Copyright © 1978 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Do podne, u sjenovitoj, odjednom nekako stranoj učionici, primili su svjedodžbe i saslušali čestitke razrednika Jurdane.

Ispičutura Jurdana dobrano se nakitio za oproštaj sa svojim pitomcima.

– Sad, na kraju, neka me vrag odnese ako vam imam još šta poručiti! Bili ste nemogući! Nikad još nisam vidio do mature tako ograničenu čeljad, takvu bagru, takvo stado ovaca, mazgi, pilećih mozgova...! Bilo je trenutaka kada sam se htio ubiti! Bilo je neizdrživo! Polovici sam poklonio prolazne ocjene, idioti jedni! Mislite da sam slijep i gluh, da nisam čuo i vidio kako ste se izvlačili, kakvim ste se sve trikovima služili?!

Stajao je na podiju, glatko, do kože izbrijan, plavo crvena lica, podbuhao, djelomično zakopčana šlica, i držao im posljednju prodiku. Uopće ih nije gledao. Pogled mu je bio uperen kroz prozor na ulicu kojom se na biciklu vozila mala prodavačica iz parfumerije. Profesor fizike Jurdana, svi su to na gimnaziji znali, bio je smrtno zaljubljen u malu. Nekoliko puta, navodno, ponudio joj je brak.

Vidjevši je na ulici, na biciklu, raznježi se. Pukne mu nit pa nastavi posve drukčije. Kao da je promijenio i glasnice i mozak i misli.

– Dragi moji učenici, sad i u formalnom pogledu zreli mladići i djevojke, oko srca mi se nešto steže kad shvatim da se zauvijek rastajemo, da na jesen više nećete sjesti u ove iste crvotočne klupe, da nećemo planirati izlete ni zabave... Jednom riječju, da je našoj dugogodišnjoj vezi došao kraj. Kao što svemu jednog dana dođe kraj. Najtužnije je kad prijeđemo preko rijeke s dobrim i vjernim drugom, pa onda moramo nastaviti svatko svojim putom. Lijepo je bilo dok je pred nama bilo prepreka koje je valjalo svladavati! Sad sjedamo svatko na svoj bicikl i vozimo se u neizvjesnu budućnost... – sve tišim i tišim glasom završavao je profesor Jurdana. Izvijao je vrat da bi niz ulicu što dalje pratio bicikl na kojem je putovala mala prodavačica iz parfumerije. U čiju budućnost?!

Poslije podjele svjedodžbi Brko, Stari, Cigo i Baba ležali su neko vrijeme u travi pred gimnazijom. Knjige su još jučer bili spalili, plešući nekakav ratnički ples. Sad nisu znali kuda da se djenu. Do večeri, kad je dogovorena pijanka u potpunoj slobodi u sobi kod Brke, to jest Roberta Vajsa, nećaka gospođe apotekarice Purecki, do večeri je bio gotovo još cijeli dugi ljetni dan.

Ležeći u travi nauznak, Baba urlikne. Ostala trojica mu se pridruže. Tulili su sad jače, sad slabije, ispuštali jezive krikove, imitirali štektanje mitraljeza, naprezali glasnice do prsnuća, samo da proizvedu što neugodniji, glasniji i divljiji zvuk. Izvodili su to i onda kad je pred njih izišao advokat Marić sa svojim herbarijem pod rukom.

Zaustavi se i pogleda ih kroz cvikere. Nisu se obazirali, niti su marili za njegovu prirodnjačku znatiželju. Gledao ih je sumnjičavo, kao egzotične primjerke mamutskih biljaka mesoždera koje se, uz ostalo, i prodorno deru.

– Što vam je? Što ne prestanete? Što tulite ko sirene?

Izvodeći ludorije, ponašajući se kao da je puštena s lanca, četvorka je utukla vrijeme do ručka. Dan bijaše izuzetno vruć, bez daška vjetra. Možda i bolje bez njega jer bi donio i prašinu iz ravnice, koja okružuje Banovdar i u kojoj se gradić ugnijezdio poput kokoši.

– Ljudi, tko će dočekati večer?! – žalili su se naizmjence.

Soba u potkrovlju u kojoj četvorica raspoloženih pajdaša slave maturu dovoljno je prostrana i u njoj bi se lako smjestio još jedan krevet, kako je nekada davno i bila zamislila gospođa apotekarica, kad je još vjerovala da će biti majka barem dvojici sinova. Tu, u toj sobi, dala bi im na volju da čine što hoće. Ali sinovi se ne narodiše, uza svu njenu i apotekarevu dobru volju...

Posljednje četiri godine zauzimao ju je nećak Robert iz Velikih Zdenaca. Nije bila baš oduševljena njegovim ponašanjem i radije bi pod svojim krovom imala skromnijeg dečka, koji bi se s više poštovanja i zahvalnosti odnosio prema svome dobrotvoru. Ali nije imala kud. Rođak joj je po pokojnom mužu. Osim toga, plaćao je stanarinu kao i svi ostali prije njega.

U toj sobi, za koju je plaćao kao i svi ostali, Brko je primio svoje prijatelje. Skupili su se u sumrak. Cigo je održao riječ i dovukao petolitrenu pletenku crnjaka. Navalili su na mlako, pitko vino s jednom jedinom namjerom: da se što prije napiju i tako oslobođeni, otkočeni, nenadzirani, počnu izvoditi nepodopštine po kojima će cijeloga života pamtiti ovu večer, ovu noć proslave mature. Zarekli su se: do zore nema rastanka! Zar profesori nisu priznali da je njihova generacija nešto iznimno? Da je nadarenija od bilo koje prijašnje? Da je izuzetna u svakoj disciplini: od sporta do fizike. Da ih s povjerenjem predaju sveučilišnim profesorima... One, jasno, koji će nastaviti školovanje. Koji neće potražiti zaposlenje u kancelarijama općine i dva-tri poduzeća Banovdara.

Ponosni što su dio te nadarene, jedinstvene generacije, Brko, Ivica, Cigo i Baba naumiše da večer provedu na način koji i priliči generaciji bez premca.

Sada, nešto poslije devet sati uvečer, već su dobrano ispunili glavne točke nepisanog programa. Svima im se vrtjelo u glavi, a Baba je već preživio prvi napadaj povraćanja. Uzalud se bio presamitio preko prozora u namjeri da sadržaj želuca izbaci u žlijeb. Ostali se nisu brinuli u kakvom se stanju nalazi i kud će izbljuvati dokaze svoje slabosti prema alkoholu. Bijaše to naročita večer kad je sve dopušteno.

Dečki su se redom hvalili da imaju odličnu podlogu za vino. Jelo zapravo nije bilo ni važno. Cilj bijaše postići dobro, vrtoglavo raspoloženje. Budući da ih je piće uhvatilo, ni dobro raspoloženje nije bilo daleko.

Ispočetka nikako nisu mogli naći najpovoljniji položaj u kojem bi se smirili. Dizali su se, sjedali na pod pa na krevet, mijenjali se na onim dvjema stolicama – uglavnom, silna snaga presporo se trošila. Tek kad je vino stalo djelovati, zauzeli su ljudskije, misaonije poze. Smirili su se. Tada su navrle uspomene. S vremena na vrijeme Cigo je predlagao:

– Idemo k Guščaricama! Tko je za?!

Sestre Guščarice, Manda i Pava, prozvane Guščaricama zato što su u djetinjstvu negdje na selu čuvale guščice, bijahu najslobodnije ženske u Banovdaru. Radile su u mljekari. Javno su se zabavljale s muškarcima, pile i puštale ih pod svoj krov. Nema mladića koji nije zarzao prolazeći mimo njih! Svi su držali da je dovoljno pokucati na prozor. Ako su kod kuće, otvorit će. Uputno je ponijeti bocu kakvog pića.

– One piju jedino aer-konjak! – brzopleto će Baba, kome bijaše žao što ovdje nema tog pića. Od aer-konjaka mu još nijednom nije pozlilo.

– Jesmo se dogovorili da danas ne postoji ženski rod? Jesmo ili nismo? Htio bih to znati! – pitao je Brko s prstom uperenim u nekog nevidljivog člana njihova društva, koji ih želi podvojiti.

– Meni je svejedno – izjavi Cigo.

– Ali čuo sam da nisu zdrave – snebivao se Baba, koji još nije izgubio nevinost. Krio je taj svoj repić nekom pretjeranom bojazni da se ne zarazi. Malo je koja ženska po njemu bila zdrava. Čak i kolegice iz razreda, šapatom, dakako, optuživao je da boluju od spolnih bolesti.

– Dosta razgovora o ženskama! – naredi Brko. – Kad pomislim da prekosutra putujem kući...! Ljudi, kako je sve to ubožumater brzo prošlo! Na polugodištu sam imao dva keca! Matura je bila visoka ko Himalaja. Ali sve smo fino izgurali. Red je da proslavimo! Vino je odlično! Hoće li nam ga biti dosta?

– Isuse, pa ne mislite valjda polokati pet litara?! – s nevjericom će Baba, kome je čaša uglavnom bila puna.

– Joj, da mi je sada neka...! – vrisne iznenada Cigo.

– To na nas djeluje vino. Postat ćemo seksualni manijaci – čisto se zagrcne Baba, predviđajući ovu čudovišnu ali u neku ruku i poželjnu, preobrazbu.

– Ti nemaš nikakve šanse – poklopi ga Cigo, koji je posjedovao najviše rukopipateljnog iskustva. Osjećao se nadmoćno iako je krio tko ga to usrećuje. Krezuba ispijena udovica Žofa nikog ne bi ispunila zavišću. Mršava, nekako sva grudobolna, pretvorena u podočnjake koji se crne i u najgušćem mraku, predstavljala je, i bila prikladna, samo za tajnu vezu dvaju bića.

Cigo je dobro ocijenio njezine draži i shvatio da je najpametnije šutjeti. No stečeno iskustvo, makar stečeno dodirom i s tako nesavršenim bićem, ispunjavalo ga je nadmoći. Nadmoćni se obično samo smješkaju i šute.

Brko je bio pokraj otvorena prozora. On se, čini se, prvi odlijepio od zemlje i stao lebdjeti u bestežinskom stanju. Oslobođen djelovanja temeljnih zakona fizike, stao se bezglavo vladati. Ili se samo prepustio da ga vode slijepe nagonske sile?!

Ljuljajući se sa čašom u ruci pokraj prozora, počne gestikulirati kao njemak. Stišavao je ostalu trojicu i ujedno ih rukom dozivao da se približe.

Nisu ga u prvi mah razumjeli. Ipak su utihnuli i blesavo se pogledali.

– Tu je! Ide! Eno je! Sama je!

– Tko? – prvi se snađe Cigo.

– Engleskinja, tko drugi, glupani!

– Nemoguće, rekli su mi da je već otputovala u Zagreb!

– Sigurno, šta bi tu još tražila?!

– Idioti – reče Brko. – Nemam valjda priviđenja! Eno je, još je vidim. Čujem kako joj kuckaju potpetice. Mogu zamisliti kako joj migolje nožni listovi i kako se premješta težina polukugli...

– Uhvatilo ga je, gotov je – Baba će glasom psihijatra koji nepobitno utvrđuje teško duševno oboljenje. Još od šestog razreda busao se u prsa kako će studirati medicinu.

– Ja ne znam šta vi vidite u toj ženi – javi se Ivica, koji jedini nije bio zaljubljen, bar ni privremeno, u profesoricu engleskoga, koja je neočekivano bila došla na početku osmog razreda i zamijenila starog ishlapjelog Tomaša.

– Ma kakvi, nije to bila ona! Vidjeli su je na stanici