Bolest

Zvonimir Majdak

BOLEST

Impresum

Copyright © 1964 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija TEA BOOKS

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Do tada žena nije pobolijevala niti se tužila mužu da malaksava. Voljela je poslove uraditi prva. Zato je još u rano proljeće ulazila u svoj vrt da čupa osušene stabljike od prošle jeseni ili da pregledava tlo, da mjeri i u glavi razmješta biljke, da oblikuje gredice i određuje količinu gnojiva. Poslije je odlazila u polja i vraćala se kasno uvečer tražeći nešto za jelo. Ali kako je baba bila stara i glupa i kako je znala uraditi samo određene stvari, vrlo je loše kuhala, tako da je žena odlazila spavati najevši se samo tvrdih nedjeljnih kolača. Tada je malo govorila i izgledalo je kao da ne voli djecu.

Žena je bila još mladolika i to se najbolje razaznavalo na njenom licu koje bi svake zime ponovo pobijeljelo i očistilo se od ljetnih kožnih mana. Ona nije držala do svoje ljepote, jer se nije svečano odijevala ni na velike proljetne blagdane. Tada je mnogo kuhala i crvenjela se od peći.

Ženino tijelo bilo je jako i puno, ali ne i otporno. To je bilo tijelo koje nije imalo završenu mladost, pa se još dugo, kad je žena već i ostarjela, rascvjetavalo i otvaralo pokazujući različite osobine i znanja. Ali ono se nije pretvaralo! Ostalo je isto, nepromijenjeno, sve dok žena nije oboljela.

Ženino tijelo nastalo je od tijela djevojke. To prijašnje tijelo žena nije dobro poznavala i nikad o tome s mužem nije razgovarala. U vrijeme kad je žena bila djevojkom, tijelo se skrivalo i stid jelo prolaznika, a kako je radilo u trgovini, stranci su mogli nesmetano vidjeti jedino njegov gornji dio. A on je za ženu bio nevažan. Ona je oduvijek više poznavala gornji dio nego donji, koji je dugo ostao tajna i priča.

Prije tijela djevojke to je bilo tijelo djevojčice. Djevojčica se igrala iza svinjca i po putu, u jarcima, iza slame, pod spremištem pljeve. Sama se vraćala kući na večeru. Nikad je nisu tražili ili dozivali kao što su to druga djeca zahtijevala od svojih roditelja. Kao djevojčica žena je mnogo hodala po bregovima i preko mostova. Kad je ostarjela, nije bila umorna kao njene prijateljice.

Prije svega toga žena je bila dobro omotan i zaštićen embrio, a način kako je zametak pucao, račvao se i dobivao režnjeve obećavao je zdravu jedinku. To se i obistinilo sve dok nije nastupila bolest.

Obavljajući različite poslove, odlazeći u polja i gledajući suhu i toplu zemlju, gledajući probijanje sjemenja ispod kore, bubrenje plodova, osnažavanje stabljika i ispunjavanje gomolja škrobom i vodom, ostajući po čitav dan usamljena, savijena i pred nesvjesticom, žena je zavoljela poslove. Ona više nije mogla živjeti bez poslova i kad je poslije jako oboljela i kad je već više dana provodila u krevetu nego uspravna, ona je mislila da je sve to zato što je jednog časa zamrzila i proklela posao i htjela da se odseli s mužem i djecom u grad. Glavni posao mi se sada osvećuje jer sam ga povrijedila, mislila je žena.

Žena je htjela da se odseli u grad zbog svog tijela. Ona je slutila da će se jednog dana njeno tijelo pobuniti i da će njen um biti nemoćan i slab da zaustavi njegovo osipanje. Jer ženino tijelo nije bilo izdržljivo kao tijela drugih žena iz tih krajeva čije su majke bile sposobne za poslove, a koje su to naslijedile od svojih majki. Potajno, ona je bila neprestano zabrinuta za stanje svog tijela ali to nikome nije govorila jer nije htjela da je oslobode poslova i napora. Pitanje je bi li je i razumjeli. Trebalo bi mnogo objašnjavati i dokazivati, možda čak i svađati se. Stiješnjeni poslovima ljudi su nervozni, ljutiti i nepovjerljivi prema onima koji namjeravaju da ih napuste. Znala je da ne bi mogla mirovati i gledati kako rano ustaju i odlaze. Znala je da ne bi imala što s njima uvečer razgovarati. Oni bi se otuđili, vodili bi posebne razgovore o poljima i događajima koje ona nije vidjela, pa bi joj prije toga trebalo dosta pričati da bi ih ona mogla shvatiti. Oni bi samo pojeli svoju večeru, oprali noge i ruke. Zatim bi polijegali.

A da se odlučila i otkrila svoje sumnje, oni ih ne bi znali protumačiti. Ili bi joj rekli da se pretvara i izbjegava ih, ili bi se i suviše zabrinuli. Nijedno ne bi valjalo. Samo bi pogoršalo i učinilo ženu još nesretnijom. Zato se nije nikom povjeravala.

Na trenutke žena bi sve to zaboravila i šalila se. Onda bi se odjednom prisjetila i zaborav bi odmah bio zamijenjen još strašnijim mislima. Zaborav bi obično dolazio u nedjelju poslije podne. Stol bi već bio raspremljen i opran, posuđe spremljeno, kuhinja pometena, stavljen vredniji i ljepši stolnjak. Svi bi nestali i već sjedili na nekim ugodnim mjestima, a žena bi stajala sama u čistoj i opranoj kuhinji. To joj je činilo veliku radost i uvjeravalo je da su i drugi zadovoljni. Zatvorila bi radio i sjela. Zaborav je tada bio potpun.

Osim toga, nedjeljom poslije podne žena se rado uspinjala na brijeg u vinograd. Najčešće bi išla sama, skromno obučena. Pozdravljala je ljude pred kućama i oni nju. To nije voljela. Znala je da gledaju za njom i da će poslije nekog vremena govoriti o njoj. Stoga je gubila moć prirodnog hoda. To je samo ona primjećivala. Drugi su za to bili slijepi, ali premda je to samo ona znala, bila je tada uznemirena. Kao da je bolesna.

Izišavši iz naselja njoj bi odlanulo kao kad izmaknete utjecaju opasnosti. Opet bi joj se vratila stara moć i sve staro što se izvitoperilo kad je hodala pred ljudima koji su je pažljivo promatrali. Trebalo je da učini desetak koraka prema brijegu, slobodna i negledana, pa da se ispuni prijašnjom ravnotežom i pribranošću, da pokreti koji su u jednom trenutku straha neće li pogriješiti pred tim ljudima i sucima, da ti pokreti koji su u tim časovima bili krivo izvođeni, krivo rađani, postanu iskonski pravi, da joj se glava i tijelo oslobode ukočenosti i napetosti. Skinula bi teret pažnje i nadzora koji se sam navaljivao na leđa čim bi napustila dvorište i izišla na ulicu.

Žena je to svoje ponašanje nadasve mrzila. A sve je to trajalo od dana njenog vjenčanja kada su došli sa svih strana u crkvu napustivši radove u poljima, ostavivši sijeno da se osuši, djecu da plaču uprljana kravljim izmetinama, stare slijepce da se spotiču i udaraju u nepoznate predmete. Žena je bila strankinja i htjeli su da vide njen hod, njeno ponašanje, njen izgled. Izgovarajući i ponavljajući obredne riječi za svećenikom, žena je mislila na to kako slušaju spremni da joj ne zaborave ni jednu pogrešku, kako ocjenjuju način na koji je savila koljena pod dugom haljinom i klekla, način na koji će ustati, da gledaju i šapuću o njenoj haljini, cipelama, licu koje je bilo svijetlobijelo i mirno nasuprot tamnocrvenim licima žena iz toga kraja, punim vina, krvi, životinjskih crta. Znala je da je neće voljeti, i da će joj podmetati nevaljalstva, i da će morati trpjeti izlazeći u naselje. Zato je rijetko kada i napuštala kuću i odlazila u okolicu. Najviše se bavila poslovima oko doma i u poljima.

Hod na brijeg i u vinograd bio je ozdravljenje unatoč svoj neugodnosti koju bi osjećala idući ispred ljudi. Zadovoljstvo bi osjetila popevši se na brijeg. Sjela bi na povijenu travu i pjevala. Žena je voljela pjevati kad bi bila osamljena i sama. Već odavno nije pamtila niti su je zanimale nove pjesme. Ali to joj nije smetalo. Ona se nije pridržavala određenih riječi i napjeva nego je oboje izmišljala. Osobito kad bi zapela i kad nije znala nastavak započete pjesme. Bila je sretna, vesela. Prekidati glas i tražiti u sjećanju prave riječi nije joj se dalo. Ne samo da joj se nije dalo. Ona na to nije ni pomišljala jer je bila zadovoljna i bez riječi, mogla je pjevati kako je htjela ne brinući se što i koja riječ dolazi poslije one prethodne. Ona je pjevala. O tome, istina, nikad nikome ništa nije rekla, ali žena je malo razgovarala s drugima. Žena je htjela da bude sama sa svojim glasom. Nije bilo važno značenje i sadržaj glasa nego samo njegovo postojanje, javljanje glasom.

Tako bi žena ostala na brijegu i pjevala. Kad bi se počela približavati noć, silazila bi dolje. Ljudi više nije bilo pred kućama.

Žena je cijenila poslove i ni prema jednom nije pokazivala naklonost koja bi jednog dana mogla biti uzrok neredu. Ona je premještene predmete stavljala na prvotna mjesta tako da su je ispočetka zvali sitničavom. Onda su to počeli iskorištavati i ostavljati odjeću ili oruđa bilo gdje. Pretpostavljali su da će za njima doći žena i o svemu se pobrinuti. Nisu se varali. Neki su u tome tako daleko dotjerali da su ostavljali novine ili sat u voćnjaku. Za vrijeme ručka htjeli bi pogledati točno vrijeme i kladiti se na ispravnost svog sata. Tada bi primijetili da ga nemaju na ruci. Nije ništa drugo preostajalo nego da žena ustane od stola s punim ustima i da otrči gore u voćnjak, da pogleda sve redove voćaka jer su u međuvremenu zaboravili pod kojim su drvetom spavali. Žena je voljela tražiti; to ju je podsjećalo na djetinjstvo i igre, ali oni su to lukavo primijetili pa su na kraju počeli namjerno zaboravljati i ostavljati sve nevažnije i nevažnije stvari na vrlo zabačenim mjestima. Kad bi žena otišla od stola, prasnuli bi u smijeh i nastavljali jesti kao da se ništa nije desilo. Vrativši se našla bi prazan i raspremljen stol. Tada su je prekoravali i pitali gdje se tako dugo zadržala i što je tako spora da se prije nije vratila. Žena bi se uzalud opravdavala i ispričavala, oni je nisu slušali već bi jedno po jedno odlazili na ugodna mjesta.

Pored naklonosti prema postavljanju predmeta na prvotna mjesta, žena je osjećala strast prema svim vrstama i načinima pranja. Svakog dan nešto je prala. Druge su žene tjednima bacale prljave komade i krpe na jednu hrpu i onda tražile od muževa da nabave posebne strankinje za pranje. A žena je sve to činila sama i nikad nije ni pomislila da se obrati za pomoć. Sigurno bi je ismijali i spomenuli joj njeno strano porijeklo. A i zbog škrtosti muža nije se usuđivala ni raspitati za cijenu posebnih pranja.

Ispočetka ruke su joj pucale i hrapavile na vjetru, na ledu, i to ju je mučilo jer nije znala kako će to djelovati na izmjenjivanje nježnih dodira. Ali upravo tada žena je ulazila u doba kad prestaju dodiri. Prestala se brinuti i strasno prihvatila pranja, tako da su joj poslije morali oduzimati predmete iz ruku i skrivati vodu i zaključavati vrata na bunaru. Naročito kad je oboljela.

Kad bi se svi razišli, ona bi napunila kante i korita vodom. Svaki imalo prljav predmet, krpu, namočila bi i počela prati. Činila je to staloženo i odmjereno ne misleći ni o čemu drugom. Kad je bilo lijepo vrijeme i kad u naselju nije bilo besposličara koji bi iz dosade promatrali njeno kretanje, ona bi napunila korito rubljem i uputila se na rijeku. Rijeka je tekla daleko od sela i na nju su se išla kupati djeca za dugih ljetnih dana. Put je bio naporan i loš, pjeskovit. Ljeti, pod toplim i okomitim zrakama sunca pijesak bi se neobično ugrijao, tako da su bili rijetki oni koji bi se usudili hodati po njemu bosonogi. Radije su zaobilazili pet-šest kilometara nego da skakuću po pijesku. Jedino ako bi skakali i istovremeno trčali, bol od vrelog pijeska ne bi se potpuno osjećala. No vrlo malo ih je moglo trčati neprekidno dva kilometra. To su mogla jedino djeca. Jednom je jedno dijete koje je to prvi put činilo zaostalo. Uzalud je vikalo i zvalo drugove da ga pričekaju. Oni ga uopće nisu čuli zbog svoje vlastite vike. Bili su sretni što će uskoro skočiti u rijeku i isprati toplinu i vrela zrnca iz kose, ispod noktiju, između prstiju. Jer ona su svuda prskala i zavlačila se. Dijete je u jednom trenutku palo u rupu i iščašilo nogu. I dalje je vikalo, ali sada je bilo još manje nade da će ga netko čuti i izbaviti. Bilo je oko dva sata po podne, sunce je tada bilo najtoplije a pijesak samo titra i žuti se. Dijete je palo i ostalo u toj rupi sve do večeri. Čitavo popodne trčalo je po rupi i vikalo. Kad je postalo žedno i kad mu se osušilo grlo, prestalo je vikati i palo na pijesak. Tada je palo i u nesvijest. Drugog jutra čitavo ga je naselje tražilo po pijesku i jedva su ga našli u rupi. Činilo se da spava i da mu nije ništa; već se majka htjela izderati na njega i prekoriti ga zašto ih uznemirava i dovodi do uzbuđenja čitavo naselje, ali jedan je čovjek skočio dolje i popipao tijelo djeteta. Bilo je hladno. Sunce još nije bilo okomito i tijelo je bilo u sjeni.

O tom slučaju dugo se i raznoliko pričalo. Kad su očevici pomrli ili se u nepoznato odselili, oni kojima je bilo stalo da zaplaše i primire razigranu djecu pred večer, ili da je odvrate od odlaska na kupanje preko pješčanog zemljišta, izvrtali su događaj po svojoj volji i ukusu, ponavljajući i ističući samo njegova jezovita mjesta i obilježja, nabrajajući polagano grozne sitnice o okolnostima dječakove ljetne smrti. Neki neobzirni, skloni zmijskim bajkama, kleli su se i pozivali na pokojnike i neprisutne da je u rupi bilo klupko šarenih otrovnih zmija. A jedna je do polovine bila zašla dječaku u grlo. Neki su to podmetali za uzrok smrti. Upozoravali su i tim strašnim detaljima kažnjavali djecu koja bi zaspala otvorenih usta na polju čuvajući stoku ili vinograd od grožđokradica.

Međutim, sve to nije ženu brinulo niti ju je moglo odvratiti da s golemim koritom na glavi, do vrha napunjenim neiscijeđenim teškim rubljem, ide bosonoga, kao i djeca, preko pijeska na pranje. Nitko ne zna da li ju je pijesak palio i da li je skakutala kao djeca, da li je izišavši iz sela stavljala na noge neke omotače ili krpe. Nikad se nije tužila na opekotine, mjehure ili slične ozljede, pa to nisu ni opažali ni uzrujavali se, kao što se ne bi uzrujavali ni za djecu da se dječak nije spotakao i pao u rupu. Sam prijelaz preko vrelog pijeska ženi je, čini se, prijao i godio njenim stopalima, jer se inače uvijek, ako bi je zapitali kako joj je, tužila da joj nedostaje topline i svjetla. Zato su je prije toga i oči silno boljele i svrbjele.

A ženu su rijetko izravno i otvoreno nešto pitali. Mnogo su češće govorili neodređeno, prikriveno i kao u zagonetkama. To je bio jedan od njihovih izuma kojima su ženu dovodili do ruba očajanja kad ne bi lako mogla pogoditi smisao njihovog zakučastog govora. Noći i noći nije spavala jer je morala iznalaziti što se odnosi na nju, što su rekli samo da je zavaraju, što je važno, a što nije. Osobito se u tome isticala baba. Ona i inače nije podnosila ženu već od prvog dana. Kad je god imala vremena, postavljala joj je pitalice i zamke. Ostavljajući je osamljenu pakosno se smijala i razglašavala okolo da žena boluje od maloumnosti.

Osuđena da odgonetava i ljušti njihove tajne misli, povezana crnim vlažnim nitima s vremenom kada počinju sve vrste radova, izigravana i posramljivana od ukućana, sama i zdvojna više nego sigurna u sebe, ona se privikla na iskradanja po svršetku posla. Provukla bi se na stražnja dvorišna vrata i posrtala po brežuljcima bez kuća.

Već je osjećala nešto nepoznato, strano, što ne pripada njoj i što joj se neodoljivo nameće, pojavljuje i za sada još gubi u njenom tijelu.

Žena se iskradala obično oko dva sata poslije podne. Uzimala je neku zgodnu palicu, malo kruha i dvije-tri jabuke. Ukućani bi tada već legli spavati, netko pod cvijet oraha što je trulo mirisao, netko u jasle, a djeca na hladnu zemlju oko bunara, čitavo pusto naselje s daskama i gredama što su pucale na suncu bilo je umrtvljeno i pritisnuto u prašinu tim istim sunčanim zrakama, titranjem topline i osame. Ose su se doselile iz posušenih i mecima izranjavanih voćnjaka, iz starih tavana napuštenih gospodarskih zgrada usred polja. One su, pune paučine i mišjih rupa, trave pod zidovima i ugljevlja od ugašenih vatri lutalica, bile mjesto na koje se djeca nisu usuđivala odlutati.

Mnogo su ljudi i čuvara već izbole ose. Otekli bi. Dva konja koje je privukla djetelina uginula su nekoliko sati nakon što su ih pronašli nabubrene i s pjenom oko glave. Neki su ljudi imali užasno natečena nepca jer su zagrizavši krušku zagrizli i osu. Neki su pomrli od gušenja, jer im je meso u unutrašnjosti usta nabujalo i zatvorilo zraku ulaz u dušnik. Bacali su se po zemlji i tražili da im prerežu grlo, da im naprave malu rupu šilom. Nalijevali su im vodu. Toplu i hladnu. Kuhali su čaj od kamilice i lipovog cvijeta. Od ostataka sijena. Ali ništa ih nije spasilo smrti. Obično su im se oči držale tek žilicama za ležaj od silnog naprezanja i kašljanja, od bezuspješnog zahvatanja uzduha.

To su bili dani razdražljivosti, nesigurnosti i pijanki.

S oguljenom palicom i dobro pregledanim jabukama, žena bi se najprije popela u voćnjak. On je bio vlasništvo čitave porodice i još se za njega nije vodila sudska rasprava. To je bilo na kraju. Kad bi prešla preko krumpirišta i od tuče iskljaštrenog vinograda, došla bi do starog puta duboko udubljenog u ilovaču. Tu se neko vrijeme odmarala. Pošto bi pojela jabuku, nastavila bi crtati palicom po tlu puta kao perom po voštanoj ploči. Pažljivo je rezala zemljinu površinu. Na kraju bi opet sve pobrisala nogom tako da ni jedan od znatiželjnika koji su ovamo poslije navraćali ili posebno dolazili nije vidio pravi crtež. Ono što su oni vidjeli i što su pripisivali ženi napravila su djeca kad bi se sakrivala pred roditeljima i bojala vratiti kući. Žena je crtala i parala kožu zemlje naročito brižljivo, pomno, kao da se radi o velikoj zaradi i poslu koji se izvanredno isplaćuje. Često je utirala površinu nogom i ponovo nastavljala. Stvaranje joj je bilo otežano zbog duge i nepraktične palice. Ali to je nije uspjelo odvratiti, zaustaviti.

Prvih nekoliko dana žena je pravila obrise malih i velikih žaba. Posebno su bile vjerne one male zelene žabe što žive i skakuću po mladim vrbama izraslim ili zasađenim pored rijeke i na močvarnom terenu. Kad bi završila i iscrpla jedan niz, dugo je netremice gledala i pokušavala otkriti pogreške, ali je bila prestara i nije imala volje da samu sebe grdi i ispravlja. A kako su je drugi varali i lagali joj, nije ih pozivala da joj pomognu. Osim toga, onda više ne bi imala mira i ne bi imala kamo dolaziti poslije podne.

Žena se nije dugo zadržala na crtanju žaba. Već nakon desetak dana prešla je na crtanje životinja, ali se nije moglo razaznati kakve su to životinje. Kojim vrstama pripadaju. Čime se hrane. Isprva je izgledalo, zbog dugog vrata i slabih zuba, da se hrane samo biljnom hranom. Ali to je bila obmana. To su bile neke nove i mile životinje. I pored toga što se nisu mogle usporediti s onima koje su se svakog dana mogle viđati u staji ili na pojilu. Krava je umnogome bila jednaka kravi, ali je na ženinim slikama bilo mnogo toga što vas je razuvjeravalo i tjeralo da se odreknete svog mišljenja. Jer to nije bila ni krava, ni konj, ni ovca, a ipak je imala sve značajke i važne osobine tih životinja. Ako ste gledali i htjeli vidjeti kravu, onda ste to mogli. Ako ne, ne.

Moglo bi se pomisliti da je žena namjerno crtala kako bi se osvetila babi, onima koji su je slali po sat u voćnjak, ili onima koji su joj nerazumljivo naređivali. Da ih je htjela nadmudriti i zaslijepiti. Da ih je htjela ustrajno uznemiravati sve dok ne polude i uginu. To bi se moglo pomisliti da ih je žena pozivala da gledaju njene crtarije. Ali kako ih nije pozivala i kako su neki od njih čuli o tome posredno od drugih, koji su se opet s prezirom i gnušanjem o tom izražavali, sasvim je razumljivo da je to ona činila iz posebne naklonosti i posebnih namjera. U posebnim prilikama. Istina, posebne prilike još nisu zavladale. Žena još nije bila bolesna, niti je posrnula na betonskoj stazi. Posebne su prilike nadošle i pritisle je mnogo kasnije, kad se, uostalom, prestala iskradati i