Daske za sunčanje

Zvonimir Majdak

DASKE ZA SUNČANJE

Impresum

Copyright © 1982 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Probudio se neočekivano rano za nedjelju, prije pola pet, i u iznošenim polucipelama koje su mu služile umjesto papuča otkloparao hodnikom na dvorište. Načinio nekoliko naježenih koraka u pravcu gospodarskih zgrada odakle je hlapio vonj đubrišta, ali se onda zaljuljao i promijenio pravac. Približivši se gljivicama i mahovinom obraslom zidu susjedne kuće izdašno se pomokrio, olakšao mjehur koji je sada, splašnjen, rasterećen, dopustio da mu tijelom prostruje srsi ugode. Samo u gaćicama. Sam na dvorištu koje je ovlažila rosa tako da je mirisala prašina, tlo izgaženo raznolikim životinjskim tragovima, ispresijecano okovanim kotačima kola i tačaka na kojima je gazdarica prevozila sve teže od deset kilograma unutar a i izvan dvorišnog kruga.

Priđe biciklu prislonjenom ispod strehe i provjeri da li ispušta zračnica koju su mu juče traktoristi zakrpili. Bijaše tvrda kao kamen, možda pretvrda za utabanu stazu od ilovače koja vodi prema kolodvoru. Dođe mu da pritisne zvonce, tako se pustopašno osjećao, ali se odupre tom porivu sjetivši se koliko je bilo sati na vekerici koja je tiktakala na podu pored kreveta. Iako cilinkanje zvonceta ne bi probudilo nikoga, ni čovjeka ni stoku koju je čuo u staji (zveket lanaca oko kravljih rogova), ipak mu se ta želja da izrazi zadovoljstvo učini neprilična i djetinjasta. Treba samo da objaši bicikl i ovako polugol proveze se još usnulim mjestom...

Vladala je ona puna, zdrava jutarnja tišina koja prethodi tisućama eksplozija što nastaju kad se ljetno jutro posve razbistri i sa sebe odagna posljednje maglice i pramenove noći. A noć je bila mrkla, gusta, bez mjesečine, nabrekla od poobavljanih dnevnih poslova, prašnjava grla i prljavih, okorjelih stopala. Ni dvije boce pive u zadružnom dućanu nisu sprale gorak okus polja. Razgovarao je s trgovcem Julijem o motorkotačima, uvezenim iz Čehoslovačke ili Mađarske? Onako u mraku, ispod vinove loze koja se nadvila nad ulazom u podrum i širila duž kuće, naginjući iz boce otkrhnuta grlića (umalo da nije posjekao jezik i žedne usne) bio je samo jedan od muškaraca čije se siluete naziru i kreću unutra-napolje, samo prigušen glas u ljetnoj večeri kojoj subota daje nešto razdragano i luckasto.

Jeo je, kao i ostali, šunkericu salamu koju je tog poslijepodneva isporučio mesar. Kruh se mrvio pod prstima, bez okusa, kao da je pomiješan s pijeskom koga u tom kraju ne manjka: hektari i hektari zemljišta sastoje se iz sitnog šljunka i sipkog pijeska. Posno tlo koje nikad neće dati visoke prinose zbog kojih se tu i našao poslije studija. Kad luđega nije bilo.

Skupina mladića, koja kao da je te večeri obarala rekord u ispijanju piva i svoje napredovanje prema cilju označavala na zemlji okomito poredanim bocama, na kraju je jogunasto zapjevala usprkos lomljenju ruku trgovca Julija koji je već imao posla s milicijom i sudom zbog nekakvih neprovedenih računa. Gradio je kuću na kat i vrebao, siguran i lukav iza tezge, namirisan, iskričavih očiju, bogatu udavaču koja je još piletina. Mladići bi utihnuli kad su složno puštali da im niz zapjenjeno grlo teče pivo, grizli i zubima čupali komade salame iz štruce, jer nitko nije imao uza se naoštren nož, a onda bi ponovno prelazili na ugađanje glasova i dugačku, dugačku pjesmu ove ravnice. Iako je davno isteklo radno vrijeme i trgovina trebala biti zaključana (kao što je bila i s ulične strane), Julije nije, kao što to preko tjedna zna, tjerao mušterije i jadao se da će biti kažnjen, već je šutke, u sebi brojeći, iznosio nove i nove količine sve bljutavijeg i toplijeg piva. Ono što se hladilo u bunaru i na betonu podruma već je odavno ispijeno i ispišano.

Do odlaska na željezničku stanicu još ima dobar sat vremena.

Pomislio je da ode u staju i baci u jasle kravama nekoliko naviljaka sijena, ali budući da to nikad nije činio, makar koliko se rano ujutro zatekao na dvorištu, zašto bi sada prekršio pravilo da se ne miješa u poslove i način vođenja gazdinstva stare, osamljene, obudovjele Cecilije Kovačić u čijoj prednjoj sobi s dva bračna kreveta već duže od dvije godine stanuje. Cecilija bi to protumačila kao uplitanje. Možda još teže objašnjenje: želi joj pomoći, u nedjelju, kad svi duže ostaju u postelji, a ona je uporno odbijala svaku pomoć i teret vođenja kućanstva, užasno teške poslove na polju i u kući, obavljala je strpljivo, šutke, kao da se trapi, kao da iskupljuje grijeh neprimjerno surovom kaznom. Smiješno mala svota, kojom je plaćao sobu i pristup u kuhinju da na štednjaku skuha čaj, posve ju je zadovoljavala, iako je on pomišljao da ponudi veću sumu novca.

Krave su zveketale lancima. Sunce se izdiglo iznad krova i svom snagom naleglo na odbačeno stakleno prozorsko okno, pa se činilo da će ga u tren oka istaliti. Mladić odvrati pogled od bljeskavog stakla i jedan trenutak obnevidi. Zatim se, vukući cipele po zemlji, uputi u unutrašnjost kuće građene prije rata. Na pročelju bijaše grozd vinove loze izveden u žbuki i dva cifrasto ispisana slova: K. M.

Stara Cecilija spavala je u kuhinji na isluženom otomanu i vrata bijahu još zaključana. Ostale prostorije kao da više nisu imale važnosti. Čistila je, vjetrila, iznosila posteljinu iz one druge sobe, ali nikad u njoj nije provodila noć, čak ni zimi, iako je tu bila podignuta solidna kaljeva peć koja je, po staričinim riječima, dobro grijala. Svemu tome pretpostavljala je kuhinju, jedinu prostoriju u cijeloj kući koju je dvaput godišnje bijelila vapnom: u rano proljeće i u jesen, za vrijeme babljeg ljeta. Obavljala je to vlastoručno, s četkom nabijenom na podugačku motku, tako da je dosezala i do zakutaka na stropu.

Mladić stupi u svoju sobu i, kao uvijek kad je dolazio izvana, bude zatečen mirisom kome nije mogao odrediti porijeklo i sastav, čega je sve spoj ta osebujna mješavina koja se ne da izvjetriti. Dva dvokrilna ormara, znao je, bijahu nabijena posteljinom i rubljem, što tkano kod kuće na tkalačkom stanu, što kupljeno tko zna kada i gdje. Bračni kreveti od orahovine zauzimali su veći dio sobe pa je bilo mjesta još samo za stol i dvije stolice. Jedan od dva noćna ormarića, masivan kao i ostali namještaj, bio je ispražnjen i u njemu je držao sitnice, čarape, maramice, potkošulje. Glavninu garderobe smjestio je u starinski ormar u hodniku.

Pod bijaše od dasaka koje su se tokom godina rasušile i razmakle. Riban pepelom i lukšijom izblijedio je, izgubio boju zdravog drveta kakvu je nekada posjedovao. Razaznavali su se crni čepovi u daskama, a na jednom mjestu netko je slučajno ili namjerno izvadio čep, pa je ta rupa pojačavala dojam oronulosti, iscrpljenosti kuće koja se odražava najočitije na licu poda. Možda je miris sobe bio spoj sadržaja ormara, ustajale rubenine koju Cecilija nikad nije nosila na sunce, zatim izdisanja zidova oličenih sad već bezbojnim ružama i viticama, zatim poda i bračnih kreveta od kojih je jedan uvijek ostajao neraspremljen, prekriven pokrivačem s resama. Na drugom je spavao mladić. Osjećao se ponekad kao dijete koje je zagrađeno s jedne strane da noću, za nemirnih snova i prevrtanja, ne bi palo na pod. Taj zid od jastuka i popluna zagrađivao mu je pogled i nije mogao, ako se ne podigne na laktove, kroz prozor vidjeti da li je svanulo. Nije volio taj miris pa je sve do prvih mrazeva ostavljao prozor raskriljen.

Ležao je pokriven dekom u udubljenju koje je načinilo njegovo tijelo. Grubo tkana plahta već se ohladila i on je uzalud tražio ostatke topline koju je prenio na tkaninu. Znao je da više neće i ne smije usnuti ako želi stići na vlak. Bio je uzbuđen, iako je pokušavao o svemu što ga čeka mirno i trezveno razmišljati. Od vremena do vremena izvijao je vrat preko stranice kreveta i sravnjivao svoj osjećaj za vrijeme s onim koje je pokazivao sat na podu. Minute su se vukle. Možda zato što je sve češće pogledavao. Kako vrijeme nemilosrdno leti kad se ujutro, u radni dan, izvlači iz ostataka sna, pokušava poležati još koji tren prije nego đipi iz kreveta i uputi se prema umivaoniku, prvoj postaji buđenja. Sada, kad bi htio sve požuriti, da se odvija malčice brže, vrijeme nikako da ubrza. Baš kao da i vrijeme ima svoj dan odmora, kao da se i ono umori preko tjedna gnjeteno poslovima od jutra do mraka.

Dohvati s noćnog ormarića, s ostakljene plohe, dopisnicu i po tko zna koji puta pročita nepoznatim rukopisom ispisan poziv da prisustvuje proslavi. Tko zna tko je to pisao? Možda nečija supruga, ili muž neke od djevojaka iz razreda koje su se bez dvoumljenja poudavale. Kako su saznali gdje stanuje? Gdje stanuje! Može li se noćivanje u ovoj sobi nazvati stanovanjem? Kad kiši, ili u zimskim mjesecima, najradije boravi u kancelariji ili se šegači s djevojkama u računovodstvu. Popodne dobar dio vremena provede u trgovini čekajući da poštar donese novine kako bi ih ponio u sobu i tu čitao, pomno i neizbirljivo, prije nego zaspi. A nije bilo lako utonuti u san. Trebalo je probiti prepreke od misli, sjećanja, slika...

Ipak, on ovdje živi već dvije godine, nema ama baš nikakvih izgleda da dobije stan ili kuću na korištenje. U raspisanom natječaju uopće nije stajalo da će mu netko riješiti stambeno pitanje. Ništa nije obećano a kamoli zajamčeno! Ovdje nema stambenih nevolja. Trgovac Julije gradi očito bez većeg novčanog naprezanja. Nije li ga, ne tako davno, podrumar pitao kad će i on udariti temelje svojoj vili? Nasmiješi se u sebi i prevrne. Oni od njega, upravitelja, najjačeg čovjeka, glave, najbolje plaćenog službenika, očekuju da počne graditi ništa manje nego vilu! Samo bi mu još to trebalo. Da zapadne u dugove, da ga pritisnu zajmovi i na taj se način za vječna vremena zakopa u ovom lijepom, slikovitom, ali nadasve zatupljujućem kraju. Nije li vrijeme da razmisli o promjeni adrese?

Onda ga dopisnica ne bi pronašla i on se ne bi u nedjelju ujutro prevrtao u postelji požurujući uzaludno sat.

Ustao je prije nego što je u sebi odredio. Otrčao je na bunar i izvukao kabao vode. Kabao je propuštao i nešto više od polovine dovukao je gore na sunce. Stara Cecilija poslovala je u staji. Možda muze krave? Da je zamoli za šalicu mlijeka i tako obavi doručak? Ne, izdržat će do gradske kavane i tamo priuštiti da ga dvori konobar. Čuo je Ceciliju da viče na krave čisteći vilama balegu.

Obrijao se promatrajući lice u istrošenom ogledalu koje je visjelo na zidu. Sapun se škrto pjenio, možda od hladne vode. Znao je da u kuhinji gori vatra i u kotliću ključa voda kojom će stara ofuriti kokoš. Svake nedjelje klala je kokoš. Mesa joj je dostajalo za nekoliko dana. Nekako se obrijao i bez tople vode. Lice mu je posjedovalo zagasitu kontinentalnu boju koja mu se više dopadala od one što je kupači priskrbe na morskoj obali.

U hodniku se susretne s Cecilijom koja je otirući ruke o kecelju žurila u kuhinju. Možda je voda zakipjela. Zaželi joj dobro jutro i obavijesti da će cijeli dan izbivati. Ako ga tko bude tražio, neka ga bez objašnjavanja otpravi i uputi da je sutra ponedjeljak, radni dan.

Klimnula je glavom. Bio je siguran da nitko, tko god to bio, ako navrati i propita se za njega, neće u njoj naći sugovornika ili osobu koja ne zna kako da provede nedjelju.

Vozio se polagano stazom ispred kuća, uz plotove. Ponegdje su ispred rasli ukrasna akacija, lipa ili stabla višanja, pa je morao paziti da ne naleti na korijen što je kao žila izmučena naprezanjem izbio na licu zemlje. Naiđe na domaćice koje su žustro mele stazu podižući prašinu iako su prije toga tlo poškropile vodom. Svi su ga pozdravljali, čak i seljaci u dvorištima napajajući stoku, držeći jogunaste životinje na ularu. Obično je nedjeljom ostajao u krevetu, nekad do deset sati, tako da je ovo usporeno, blagdansko ponašanje odudaralo od svakodnevne žurbe, dovikivanja, povikivanja na djecu i životinje. Plavičasti dim dizao se gotovo iz svakog dimnjaka. Premda će dan biti vjerojatno pravi ljetni, gazdarice neće biti pošteđene rada oko pripreme ručka na štednjacima u kojima sagorjeva bukovina i grabovina. Dojmio ga se taj svečani mir u zraku i na zemlji! Onda je čuo zapregu iza leđa. Njemu nepoznati mještanin šibao je konje sjedeći na dasci prebačenoj preko lojtri. Poskakivao je, ili se to obdizao da dohvati konje po vratovima, gdje su osjetljiviji. Nekoliko muškaraca radoznalo je prišlo ogradama i promatralo tog bjesomučnika kome nedjelja ništa ne znači. Ali tko zna kakva ga je nevolja snašla: da li konje tjera u kas zbog doktora ili popa?

Podviknuo je na već usopljene konje i pretekao mladića kao da želi posramiti bicikl i njegova vozača. Ostala je prašina u zraku. Na mostu preko rječice kola uz štropot odskoče. Jedan je seljak naišavši prevelikom brzinom nedavno slomio točak. Nepoznati je sretno svladao tu stupicu i nestao u sokaku. Red kuća ovdje se raširio, pročelja su se odmakla jedna od drugih. Mimoišao je vatrogasni dom i kuću seoskog kneza gdje su sada bile prostorije uprave poljoprivredne zadruge. Iako su državni praznici prošli nitko se nije sjetio da skine s jarbola izblijedjele zastave. Mrtvo su visjele u mlakom zraku bez daška vjetra.

Izašao je iz naselja i, svladavši pješčanu uzbrdicu unakaženu divljim iskopima iz kojih je vađen pijesak za gradnju, znao je iz iskustva da na željezničkoj stanici može biti za manje od pet minuta. Ravna staza što je slijedila izlokani put mamila je da poveća brzinu. Umjesto toga on je nastojao da oduži vožnju, pa je kao pijanac vrludao od ruba do ruba ostavljajući iza sebe vijugav trag guma. Ni ispred ni iza njega nigdje nikoga.

Obično nije imao prilike da se vozika ovako iz zadovoljstva, jer je za vrijeme velikih radova uvijek prijetila oskudica vremena, uvijek je jutro počinjalo razdraženo i vikom budući da je nešto ili netko zakazao. Morao je dovoditi u red nestrpljive i požurivati ljenivce iz čijih su očiju virili krmelji. Događalo se da ne sjaši s bicikla. Naređivao je s nogom na pedalu, da bi se onda porinuo i pošao na drugo mjesto gdje stvari zapinju.

Tada su misli bile zaokupljene poslovima i nije opažao stvari kojima je napučena okolina. Sada, vozeći s užitkom i bez napora, zamjećuje visok zeleni zid kukuruza koji osvježen noćnom rosom odaje snagu biljaka i zemlje na kojoj čvrsto stoje. Kupine su pod slojem prašine i samo ih kiše mogu isprati. Kilogrami i kilogrami plodova sasušit će se i sagnjiti. Ni najproždrljivija jata ptica ne mogu pozobati blagoslovljeno bogat urod.

Dovezao se na peron željezničke stanice tražeći pogledom lik barem još jednog putnika. Škrgutao je šljunak pod kotačima. Prislonio je bicikl neposredno uz vrata prometnog ureda. Vrata bijahu zatvorena. Da je šef stanice unutra sigurno bi bila odškrinuta. Mladić se zagledao u pokošena polja kao da će odatle doći šef stanice noseći kosu na ramenu i nadlanicom otirući znoj. Zar će biti jedini putnik koji će ući u vlak do čijeg dolaska je preostalo najmanje još dvadeset minuta? Pogleda u čekaonicu. Sjeti se svog dolaska u mjesto noćnim vlakom, jer bolje veze nije bilo.

Sišao je jedne vjetrovite noći. Krošnje platana sablasno su šumile. Šef stanice noću nije radio pa nije ni ustao da dočeka i isprati vlak koji se jedva zaustavio. Kondukteri uopće nisu sišli sa stepenica, već su odmah složno zamahali fenjerima i strojovođa je pustio paru tako da je zamašnjak zacičao prosklizavajući se na tračnici. Sišao je u noć, ostao na peronu na kom je vladala vjetruština. Svjetla vlaka, svjetla jednog drukčijeg života koji je dobrovoljno odlučio zamijeniti, ubrzo su nestala u tami ravnice. Nije ispuštao kofer iz ruke. Načinio je nekoliko koraka i onda ušao u čekaonicu. Šibicom je osvjetlio duguljastu pustu prostoriju s dvije klupe i peći. Po zidovima uobičajena upozorenja i izvadak iz voznog reda. Sjeo je na prvu klupu i ispruživši noge tu dočekao svitanje. Vjetar nije prestajao razjarivati krošnje platana. Uletao je i u čekaonicu kroz razbijeno staklo na vratima. Prolazili su teretnjaci i jedan brzi koji je prosiktao izazvavši čežnju za kupeom iza žuto osvjetljenih prozora. Onda je čuo kašljucanje i ključ u bravi prometnog ureda. Izašao je napolje i susreo se sa šefom stanice koji ga upita da li treba voznu kartu.

Prošetao je ispod platana u pravcu umjetnog uzvišenja s kojeg su u vagone utovarivane svinje, bačve i sav veći teret. Zadivljavali su ga uvijek iznova i iznova veličanstveni platani čiji je doček, zastrašujući jer je vjetar ludovao, i te kako zapamtio. Nigdje u bližoj okolici nije naišao na platane, samo ova tri primjerka na željezničkoj stanici. Onda je, htio – ne htio, čuo priču mještana o sporu kompanije koja je trasirala prugu i utjecajnih, bogatih ali istodobno i zatucanih seljana koji su zahtijevali da se pruga položi podalje od naselja, kako ne bi presijecala općinsko zemljište, ledinu na kojoj su pasla krda svinja i drugih domaćih životinja. Strah da će moćni parostroj gaziti životinje na paši. Inženjeri su s prezirom udovoljili ograničenim seoskim glavama i prugu zajedno sa stanicom pomakli duboko u polje. Zima, kiša, blato, noć, sjeverac, podsjećali su putnike na početak stoljeća kad je briga za dvopapkare bila ispred brige za noge i udobnost putnika...

Možda je željeznički vrtlar, koji se brinuo za uređenje staničnog okoliša, suočen s pustoši stanice u polju, na njivama, odlučio da je na neki način oplemeni, pa je odredio sadnice platana da razbiju jednolični krajolik. Poslije je mladić pozorno motrio drveće po peronima drugih postaja i nigdje nije zapazio platane. Kestenove, jablanove – da.

Mladić opazi šefa stanice sa službenom kapom na glavi, u bijeloj košulji, gdje nešto posluje zgrbljen u svinjcu. Znao je da šef hrani krmaču koja se redovito, plodno prasila.

Šef mu dovikne preko niske betonske ograde.

– Zar putujete nekamo?

– Treba mi povratna za Zagreb.

– Noćas se oprasila. Jedanaest! Ali dvoje je nekako slabo...

– Ima li dosta mlijeka?

– Glavno da svako nađe svoju sisu!

Sa šefom stanice održavao je nešto kao poluprijateljske odnose, ali mu se nije povjeravao. Šef sa ženama nije imao sreće u životu. Odmah poslije rata susreo je jednu veoma slobodoumnu i sklonu čitanju romana. Nije izlazila iz kreveta. On je morao kuhati. Tada se još nije bavio svinjogojstvom. Romane je posuđivala od seoske primalje. On bi u proljeće prekopao i pođubrio vrt, formirao gredice, sve pripremio za sadnju. Zemljište je pripadalo željeznici. Mogli su se jeftino prehranjivati. Radina i skrbna žena pobrinula bi se i za zimnicu. Naprotiv, zimi su im poklanjali kiseli kupus da bi zauzvrat sjedjeli u prometnom uredu i grijali se čekajući vlak. Tada su vlakovi užasno kasnili a u čekaonici se nije ložilo. Ležala je u krevetu i parfimirala se. U sobi se nije dalo izdržati. Ponekad je spavao za stolom u prometnom uredu. Baš kad je odlučio da je otjera ona je pokupila svoje prnje, bočice i romane, i nestala negdje u Zagrebu. Druga je bila mlada a on već u zrelim godinama. Voljela je slušati viceve i pošalice. On je u tome nije mogao zadovoljiti. Često je odlazila u selo u trgovinu gdje su na pultu sjedjeli besposličari kojima je samo šala i zabava na umu. Onda je postala religiozna. Kao kakva stara bogomoljka hrlila je u crkvu, naročito na večernjicu. To mu se učinilo sumnjivo i ubrzo je otkrio da ga vara s kojekakvim propalicama. Crkve nije ni vidjela. Otkrio joj je u kosi sasušene listove trave. Bilo mu je jasno da se kurva po sjenicima. Prije nego ju je oženio bila je nitko i ništa, ljepuškasta sirotica iz potleušice. Izlemao ju je nekoliko puta, ali kao da i nije. Otjerao ju je i od tada živi sam sa svojim svinjama...

Šef se vratio. Na nogama je imao čiste, savršeno olaštene cipele. Vonjao je po svinjcu, krmači, prascima. Ispod kape orosilo mu se čelo. Bijela košulja bijaše uprljana na rukavima.

– Povratna – rekao je.

Mladić pokaže rukom na bicikl.

– Ostavit ću ga kod vas.

– Ugurajte ga u kuhinju. Najesen ću i ja u Zagreb na Velesajam, ako mi nađu zamjenu. Ljubav je u pitanju? – reče šef.

– Ne, nekakva proslava.

– Pa, ne dajte da vas neka smota oko prsta. Bogati, danas je točan na minutu – reče šef i pograbi crvenu lopaticu.

2.

Taj me grad još uvijek razbija na osjetljive komadiće, priznavao je uzbuđeno mladić, i ja sam to krhko staklo što pokorno prsne od uzbuđenja kad ga ugleda približavajući mu se. Svejedno u bilo koje doba dana ili noći. Nikad neću moći umanjiti njegov utjecaj! Još uvijek mi sve putne torbe vonjaju po njemu a u trbuhu se začne onaj čudovišni proces, pojavi se ona poznata slabost. Pamtim toliko drugih većih gradova – toliko spomenika i toliko prostora – ali ni u jedan od njih nikad neću ulaziti tako spreman da mu se podam, brzo i bez razmišljanja, kao što se nudim, posrćem i raskopčavam pred ovim gradom. On je ostao za mene ono što ja za njega nikad neću biti: neophodnost, potreba da ga od vremena do