Gledaoci

Zvonimir Majdak

GLEDAOCI

Pripovjetke

Impresum

Copyright © 1966 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Večera

S rukama u džepovima izblijedjele popelinske pidžame nepomično je stajao ispred otvorenog prozora na drugom katu, u kući na uglu i čekao da Slavena, djevojka iz rajonskog magazina – odio robe s greškama a ponekad i tezga frotir ručnika i posteljine – priđe k ogledalu koje nije vidio, ali za koje je bio potpuno siguran da se nalazi u uglu njene sobe jer se tu pred njim uređivala za izlaske a uveče skidala ukosnice i prozirne čarape držeći nogu na nekom uzvišenju, koje također nije vidio. Bijela jednostruka zavjesa bijaše skoro čitavo poslijepodne spuštena i tek kad je pošao po vodu za limimadu opazio je da je prebačena preko okvira prozora koji se otvarao unutra, u njenu sobu. Ništa se nije dalo raspoznati u sobi i pored toga što je zavjesa sada bila uklonjena. Od tog časa nije mogao mirno ležati na krevetu već se prikradao prozoru očekujući da će je ugledati kako se češlja ili sagnuta, u kombineu, nešto traži ispred ogledala. Sigurno se u kutu nalazio i nekakav toaletni stolić ili tako nešto gdje je držala svoje ukrasne sitnice, kolonjsku vodu, pudrijeru i ostalo. Ništa od toga nije okom vidio, ali mu nije bilo teško po njenim pokretima, po svakodnevnom zadržavanju na tom mjestu zaključiti da se sve to tu nalazi i da to ona pred ogledalom dijeli i podiže vlasi. Slavena nije djevojka koju bi on odabrao na nekom plesu ili oprezno pozvao na izlet u Samobor, pa mu je bilo svejedno kakva je boja okvira tog ogledala i da li drži u neredu ili ne svoje stvari. Samo ponekad, kao ovaj put, uzbuđivao bi se što tajno i kradom prati dugo, sveobuhvatno dotjerivanje puno neodlučnosti, naglih, bezobzirnih korekcija na luku obrva i promjena oblika frizure. Nikako ne bi bila zadovoljna s onim sto je izranjalo na površinu ogledala. Jer nije bila lijepa.

Već više od pet minuta ne uređuje se pred ogledalom mada Klement tačno pamti dokle je došla s uljepšavanjem. Još nije stavila šminku na usne niti je presvukla tijesnu tanku haljinu koju oblači kad se vrati iz magazina. Nekada ne povuče zip pa se miču bijela leđa kad podigne ruke i iznad glave zaglađuje izvučeni pramen. Nalazila se negdje u sobi ili je glačala kostim u kom će večeras izaći. Ona redovito izlazi subotom, nedjeljom, utorkom i četvrtkom, a u ponedjeljak i srijedu pohađa tečaj njemačke konverzacije, jer dogodine namjerava zajedno s prijateljicom Magdom otputovati u Frajburg. Garantna pisma već su im poslana. Sve su mu to ispričali starci kad su ga posljednji put pozvali da sluša humorističku emisiju na radiju.

Klement se prisjeća nekadašnjih svojih maštanja o radu u inozemstvu, o strpljivoj, dugogodišnjoj štednji i trijumfalnom povratku u vlastitim kolima. Godinu dana samo bi se provodio i odmarao birajući patrijarhalno odgojenu djevojku za ženu. Na takav bijeg uvijek bi ga natjerala uvreda ili obavijest da mu je trud bio uzaludan i da je neki od njegovih prijatelja asistenata ocijenjen većom ocjenom nego on. Bio je uvjeren da namjerno ne primjećuju njegovo zalaganje i da ga hotimično zapostavljaju prilikom sastavljanja spiskova privilegiranih ili onih koji će biti predloženi za nagradu. Uvijek je na vrijeme podnosio izvještaje a grupa studenata koju je predvodio dobivala je na ispitima četvorke i petice. Sve to nije bilo dovoljno da pretpostavljeni promijene mišljenje. Govorili su da su se to u njegovoj grupi sasvim slučajno našli najdarovitiji studenti i da njihov visok uspjeh nije njegova zasluga, već najprirodniji odraz individualne talentiranosti. On nije imao hrabrosti da ih zamoli neka napuste takve zablude. Studenti su sažaljivo šaputali šetajući holom u kom bi on stajao uz radijator pušeći cigaretu. Držali su da se zamjerio profesoru Firmu objavljujući u onom avangardističkom časopisu svoj esej o viteškom romanu. Bila je to senzacija jednog od jesenjih brojeva. Na predavanju u polupraznoj dvorani profesor je dosta neuvijeno polemizirao ismijavajući Klementove postavke i ideje. Poslije toga, pogođen skoro nikakvim odjekom svoga odgovora, prijetio je da neće dati semestralne potpise onima koji ne budu redovito dolazili slušati njegova predavanja. Klementu ni jednom riječju nije spomenuo – pokudom ili pohvalom – njegov pogled na vrijednost viteškog romana iako su se svakodnevno susretali u hodniku i povremeno na sastancima odjela.

Klement nije mogao pronaći što se to u njegovu radu sa studentima ne sviđa profesorima. Ni na pamet mu nije padalo da u bilo čemu podražava svoje kolege koji su na seminarskim satovima brbljali gluposti. Znao je da bi tada bilo još gore. Netko je stvoren da priča djetinjarije i da za to bude neumjereno tapšan po poslušnim ramenima, a netko da se muči oplemenjujući stogodišnje fraze, kako studenti ne bi spavali, i da sve to na kraju ostane neprimijećeno. Tješio se saznanjem da nije odabrao lakši način i da istražuje ni pod čijim okriljem, ne citirajući ograničene i sujetne, ne posvećujući nikome svoje radove.

Maštao je o prkosnom napuštanju domovine koja za njega ne mari. Ne udarajući u velika zvona izvest će to. Sakupit će strpljivo potrebne dokumente i poći u svijet, na neko staro sveučilište gdje će ga susretljivo primiti i cijeniti njegovo proučavanje fabula viteškog romana. Onda uvaženi specijalisti laskavim riječima propraćuju publiciranje separata u kom bi Klement sakupio svoj najznačajniji materijal. Vrtoglavom brzinom postaje slavan, predstavljan, pozivan da drži predavanja na slavnim katedrama. Sada je već bogat, respektiran. Citiraju ga i pozivaju se na njegove misli. Nude mu profesuru, ali on na zaprepaštenje cijele kulturne Evrope odlučuje da se vrati, kao pravi i nepopravljivi rodoljub, u svoju malu zlobnu zemlju. Zatim dolazi ona godina života sa sve četiri uvis i mudro, spokojno čekanje poznanstva s njom: nevinom, plahom domaćicom, obzirnom prijateljicom, smjernom suprugom priznata komparativiste, strpljivom i brižnom majkom njihovo troje djece. Prijetio je da će napraviti najmanje troje, ako ne i čitav čopor malih Hrvata.

Slavena se vratila pred ogledalo sada odjevena u blijedozelenkasti kostim od lajnena u kojemu ju je već vidio kad se poslije ponoći vraćala istim tramvajem kojim i Klement. Sigurno na nogama ima one svoje lakaste cipele s deset centimetara visokom potpeticom jer joj vidi i stražnjicu. Ima li papuče, vidi samo gornji dio torza. Približila se ogledalu i iz blizine ispitiva linije koje je povukla po nategnutoj koži. Onda čini korak nazad i povlači krajeve kaputića, zaglađuje ih uz svoje kukove. Prije nego što će otići, ona ponovo spušta zavjesu koja se neko vrijeme njiše kao da je pokreće vjetar. Ali večeras nema vjetra. Večeras bi mogla padati kiša.

Klement okreće leđa prozoru i Slaveni koja sada sigurno već oprezno silazi stepenicama i kroz koji časak mogao bi je vidjeti, da mu je do toga stalo i da se pozdravljaju, kako vuče k sebi nakrivljena, oksidirana željezna vratašca. Mada živi u ovoj sobi već drugu godinu, on joj nijednim zviždukom ili nečim suptilnijim nije pokazao da je zamjećuje. Bio je isuviše zaokupljen svojim poslom i stotinama briga koje donosi kraj godine a da bi sklopio poznanstvo i zabavljao se njenom površnošću, koketerijom, bučnošću i pričama o nesretno udanim prijateljicama. Poslije, kad je ispravio leđa i počeo opažati sve te raspupele jorgovane i s nelagodom osamljenog hodati ispod spojenih krošanja drvoreda, ispred ili iza šetača koji su odolijevali svim brzinama i požurivanjima ovog vijeka, grcajući u toploj tromoj sporosti, tada mu se činilo neozbiljnim i neprikladnim da odjednom promijeni smjer na koji je navikao okolinu, da naglo skrene i pomiješa se s ostalima. Bojao se da je predaleko otišao, da ih je privikao na ovakvoga Klementa, asistenta na Filozofskom fakultetu i da bi mu bilo kakva izmjena, nesmotrena nadopuna, samo štetila, upozorila besposlene i radoznale.

Starci bi među prvima zapazili njegovu preobrazbu i namrgodili se, pokazali neskrivenu odbojnost, kao što je pokazuju prema novom poštaru ili pak novoj stolici kad bi im ona nedostajala. Oni bi zadovoljnije sjedjeli na golom podu nego prihvatili popunu namještaja u spavaćoj sobi nekakvom oštrobridom niskom stolicom. Tko bi ih nagovorio da je kupe? Nikada ne bi prežalili potrošeni novac! Odnosili bi se prema njemu kao novcu uludo protraćenom. Dirati u red koji su stvorili da im olakša put u smrt bilo bi nepravedno i bezosjećajno. Tako bi možda i Klementa prije ispirili iz sobe nego mu dopustili da počne provoditi stubokom drugačiji, upadljiviji život. On ne može utvrditi koliko su se oni privikli na ovakvu njegovu prisutnost, mada zna da je žrtvovao, samovoljno se u nepogodnom času odrekao nekih stvari koje mu sada nedostaju. Onda, kad se useljavao ni na što nije mislio do na mir, tišinu, izolaciju koju je otkrio u toj sobi s posebnim ulazom, izravno sa stepeništa. Bila mu je dragocjenija samoća od zadovoljenja želja. Izmrcvaren radom, toliko podložan sumnjama i promjenama raspoloženja nije se obazirao što vrijeme prolazi ostavljajući ga prikraćenog za uzbudljive utiske izvana i iznutra.

Starac je pokucao na vrata i zatekao Klementa ispred stola kako u stare novine umata iscijeđene polovine limuna. Klement pozdravi s dobar dan i starac uđe u sobu. Na nogama je imao svoje izvanredno izlizane drvene šlape. Klement ga ponudi da sjedne a sam ostade na nogama povukavši se do ograde kreveta. Starac izjavi da je došao samo na čas i da se neće dugo zadržati jer bi ga to uznemirilo u poslu. On upita Klementa što će uveče raditi. Klement odgovori da o tome nije razmišljao, ali da će vjerojatno poći na večeru. Starac reče da nema ni govora o tome da ide u grad na večeru, već će se pridružiti gostima koji će prispjeti oko osam sati. Snahe će donijeti od svojih kuća sve priređeno, tako da se ništa neće peći u kuhinji. Mala Mira proslavlja svoj osamnaesti rođendan. Ukopčat će gramofon na radio, pa će se moći i zaplesati. Klement svakako mora doći, jer je toliko toga ispečeno i pripremljeno.

On ponovi kako se boji da je suvišan na toj porodičnoj proslavi. Starac mu naredi da dođe, inače će se naljutiti na njega i misliti da neće svetkovati s njima jer mu je to ispod časti s prostim ljudima kao što su oni, njegovi sinovi i snahe i unuka mala Mira. Potom starac pođe do vrata koja vode na hodnik i popravi krpu ispod njih. Klement se uplaši da će mu prigovoriti što ne pazi da krpe po podu ne budu presavijene i izgužvane. On pomisli kako starac preko toga prelazi jer je uveče proslava rođendana. Stoga s olakšanjem što je tako jeftino prošao obeća da će doći na večeru.

Još juče prijepodne, kad je izašao iz klozeta i stajao u hodniku perući ruke pod pipom, čuo je iz kuhinje glas neke mlade žene. U kuhinji je rijetko bilo koga osim staraca i spikera s radija. Objašnjavala je da će dva pečena pileta biti dostatni za sve njih jer ljudi u ljetno vrijeme jedu kudikamo više dobre salate nego mesa. Tvrdila je da je tako bilo i na nedavnoj večeri kod njene kume u Kustošiji. Da ih je još toliko bilo koliko ih je bilo ne bi sve pojeli, jer po vrućini ljudi nemaju apetit. Starici je bilo krivo što ne može ništa pripomoći. Otišao je u svoju sobu kad se ponovo javio glas mlade žene.

Starac ga ostavi primjetno nespokojna i uznemirena. Klement je nerado prihvaćao poziv na večeru ili kućnu zabavu, jer se nije snalazio za takvim stolovima. Osjećao se prepušten na milost i nemilost ostalim gostima koji se međusobno dobro razumiju i poznaju. On nije imao dar za ćaskanje pa se koji put ljutio na sama sebe što nije malo društveniji. Naročito bi mu bilo neugodno kad bi ga domaćin oslovio glasom dobro pročišćenim vinom i na taj način prenio pažnju na njegove ruke, ovratnik košulje, lice, odijelo – kako je on mislio. Nije gubio moć da odgovori, ali mu se gadilo ono što artikulira, jer on nije iza toga stajao. Činilo mu se da pristojnost nalaze da ne polemizira. Imajući to na umu, iznosio je najopćenitije stvari koje nikoga od prisutnih nisu vrijeđale. Postoje pripovjedači koji i najneznatniji događaj uspijevaju ocrtati takvim rasporedom detalja, upotrebljavajući kolokvijalne izraze i pomodne poštapalice, da slušaoci ni ne primijete kako je sve to bez jezgre. Kolač napravljen s vodom. Takvi ljudi nikad nisu izolirani na večerama. Njih gotovo povlače za rukave ili ih smještaju na najudobniju fotelju kad dođe vrijeme kave: samo da u što ugodnijim uvjetima započnu. Nemajući tih sposobnosti i svjestan da ih nikad neće toliko cijeniti da bi se trudio i učio kod kuće izvjesne anegdote, Klement je uvijek ostajao sam, sretan ako ga nitko ništa nije pitao. A pitanja su se ponajviše odnosila na njegov posao. Provjeravao se najnoviji trač i on je morao staloženo odgovarati i objašnjavati tko je tko u nekoj raspri ili članku koji je tih dana slučajno bio čitan i hvaljen zbog smjelo izrečenih aluzija. Tada mu se činilo da je poziv uslijedio nakon što se domaćin dosjetio da će večer biti uspjesnija a gosti zadovoljniji ako pozove i nekoga tko će moći odgovarati na takva pitanja. Nekoga tko dolazi u doticaj s posvađenim strujama i poznaje potpisnike razlivene žuči. Tokom cijele večeri ne bi mogao odagnati tu sumnju, pa bi vrebao odlazak prvog uzvanika da bi se i sâm otisnuo za njim. Nije zavidio svojim prijateljima kad bi drugi dan bučno pripovijedali o raskalašnijem dijelu zabave.

Časak je mrzio sama sebe što je ne pokušavajući naći nepobitan razlog, strahujući od podstanarske neugodnosti, pristao da dođe na večeru u kuhinju. Već mu se sada mučilo od pitanja koja će mu postavljati snahe i njihovi muževi. Za jednoga zna da radi u radionici dugmeta. Možda bi ga mogao navesti da se raspriča o tim stvarima ako pokaže znatiželju. Neki ljudi bez oklijevanja pristaju da vam u tančine prikazuju proces ili rad mašinerije koju poslušno dvore. Ako je to zamršena i vrijedna stvar, oni će je učiniti jos dva puta takvom jer prostodušno zamišljaju da se i njihova vrijednost tada povećava.

Ugurao je limune zamotane u novine u pletenu košaricu pokraj vrata i pljesnuo rukama otresajući prah s dlanova. Onda je počeo svlačiti pidžamu, prvo gornji dio. Izbjegavao je da duže vremena zadržava pogled na svom golom trbuhu jer više nije bio uvučen i mišičav kao nekada. Sagnuvši se mogao je nabrojati nekoliko kobasica. Zato je opet mirno stajao pred ogledalom na kupalištu koje je odražavalo ramena i vrat. Još uvijek fino bi se ocrtali mišići kada bi ih zgodno napeo. Navukao je hlače za čije je kemijsko ekspres čišćenje dao 1.200 dinara i onako nezakopčan pošao do ormara da vidi ima li još koju čistu potkošulju. Bile su dvije i on izabere onu rjeđe tkanu. Dok ju je navlačio preko glave, hlače mu se srozaše preko koljena. Uzaludno je raširio noge da ih zaustavi na bedrima. Košulja koju je već prijepodne nosio bila je prebačena preko naslona stolice. Klement je dosta oprezno, kao da s neopisivo šiljatim noktima uzima materijal od paperja, oslobodi naslona koji je ušao u jedan od rukava, pa zatim pogleda unutrašnju stranu ovratnika. Bila je čistija više nego što je to očekivao, budući da je prošao jednom neasfaltiranom ulicom istovremeno kad i kamion iza koga je kuljala prašina. Pošto u ovratniku nije bilo riblje kosti, jedan krak, i to lijevi, bio je prelomljen. Vjerojatno se to desilo kad se u restoranu sagnuo da s poda podigne dopisnicu. Pored toga, pošto je bila dobro uškrobljena, ona je bila upotrebljiva još dva dana s kravatom ili tri dana bez kravate, otkopčana okovratnika. Klement se uputi do noćnog ormarića i iz gornje ladice, iz prazne crvene plitice za brijaći sapun, pobere filigransku dugmad. Rupice na manšetama bile su već otrcane od nepažljivog pranja. Kravatu s plavom podlogom i blijedožutim kružićima vezivao je skoro dva mjeseca. Sasvim sigurno na jesen će biti primoran da kupi novu. Mogao je lako zamisliti i izračunati koliko će imati kravata za pet godina ako svaka dva mjeseca bude nabavljao novu. Bilo je potrebno računati i s time da će ih se na neki način morati osloboditi. Kako, to sada nije znao.

Kad je izišao na ulicu, Klement se nađe u nedoumici kuda da krene. Bilo bi mu lakše da se nije morao vraćati natrag u sobu i čekati starca koji će vjerojatno opet pokucati na vratima i pozvati ga da im se pridruži. Strepio je od pomisli da će ga nukati jelima i pićima toliko napadno i ustrajno da konačno neće odoljeti. U stvari, sve će činiti iz puke uglađenosti. Najteže će svladati otpor prema piću. Klement nije pio osim u osobito veselom i odabranom društvu. I tada bi se odlučio za lako bijelo vino. Na ovakvim večerama pije se ponajčešće crno dalmatinsko vino iz uličnog podruma, a tu vrstu vina nije podnosio njegov želudac. Znajući to, on se strese od gađenja.

Krenuo je niz ulicu uvjeravajući se da će mu ovakva besciljna šetnja dobro doći. Zapravo često se nakanjivao da preduzme mirnu, sabranu šetnju poput ljudi koje je pratio pogledom s prozora. Zavidio im je što izgledaju zadovoljni kao da su završili neki važan posao koji ih je danima zamarao i sprečavao da besposleno hodaju. Izlazak iz stana, koji u to vrijeme inače nisu napuštali, bio je znak da je došao kraj i da su rješenja pronađena. Gledajući ih s prozora spopadala bi ga silno jaka želja da i sam siđe na pločnik i uživa u sporom, tihom koračanju. Toliko ga je obuzimala ta misao da bi u nekom nervoznom i melankoličnom stanju lijegao na neraspremljen krevet i podavao se crnim vizijama da ga tlače i guše satima. Bojao se da napusti sobu i potpuno sam uputi ulicom. Vrebao je prolaznike da li ga podsmješljivo ili ispitivački mjere upoznati s njegovom samoćom, jadima i pustoši. Ljudi koji su prolazili ispod njegova prozora nisu izgledali kao samci koji traže da im se nešto desi i koji lunjaju po prometnim mjestima nadajući se da će tu najprije nešto doživjeti. Oni nisu zvjerali okolo i hvatali tuđe poglede. Išli su ravno, odmjereno, zabavljeni nekim nigdje zapisanim mislima, neovisni od milosti i ljubaznosti sušetača. Odvratni mu bijahu nasrtljivci i brbljavci koji, samo ako osjete da ste bez društva, odmah traže način da vam se prikrpaju i drsko ispituju kao da su ta prava stekli samo zato što su vam se bestidno i zbrkano povjerili. Zbog toga se suzdržavao da duže vremena sjedi sam poslije ručka u kavani. Sjetivši se da bi netko i njega mogao strpati u grupu tih ljigavih mutnookih egzistencija, ostajao je radije u sobi i spavao. Tokom dana umorio bi se trčkaranjem po hodnicima, stajanjem ispred katedre, čekanjem na juhu u restoranu, pa bi kao pretučen padao na krevet, dizao noge na ogradu i čekao da se krv opet ravnomjerno rasporedi po cijelom organizmu. Zatim bi se podvlačio pod deke i spavao. Ni na šta nije mislio toliko intenzivno kao na san i spavanje. Nije uzimao večeru samo da ne mora prekidati spavanje izlaskom u grad. Dovoljan mu je bio kruh i voda koju bi pustio da tiho teče minutu, minutu i po.

Skrenuo je u park koji je bio uređen između višespratnica i ograde pogona tvornice sportskih rekvizita. Ispod jedne mlade žalosne vrbe sjedjela je debela gologlava žena i hladila se novinama. Prolazeći mimo nje, Klement ču kako sopće i teško diše. On vidje crven raskopčan vrat i goleme ovješene grudi. Sjedjela je na starom zakrpanom pokrivaču i gledala na balkon crveno obojene zgrade. Klement lagano pronađe na jednom od balkona golu priliku prosijedog čovjeka koji je mahao ženi pod vrbom. Budući da je u parku bilo veoma malo ljudi, najvjerojatnije je da je mahao toj ženi. Smrdjelo je po suhoj uzvitlanoj prašini i nagorjeloj gumi. Klement se instinktivno osvrnuo da vidi gori li gdje kakva vatra. Ali nije uspio pronaći odakle potiče taj smrad. Da je u parku bilo starijih dječaka mogla bi se njima pripisati ta svinjarija s nagorjelom gumom. Nekoliko dječice što se mukotrpno vrtjelo na okretaljki izgledalo je bezazleno i potpuno zaokupljeno tom vrstom zabave. Bila su to djeca iz višespratnica jer s njima nisu bili stariji. Možda su ih nadzirali s balkona?

Klement sjedne na jednu klupu i prebaci nogu preko noge. Pomisli kako nije propješačio ni kilometar a već osjeća umor u nogama i želju da se ispruži. Suha ispijena trava nije ga privlačila. Uvijek je oklijevao da li da legne u travu, jer nije mogao znati što skriva gornji sloj travki.

Nikada nije bezbrižno i idilično ležao na travi i oči sastavljao s nebosklonom. Netko je njegov život tako udesio da je rijetko izbivao iz grada čije travnjake opet jedva da je zamjećivao a kamoli da bi uzdisao za bezazlenom igrom na tom kultiviranom zelenilu. Bilo mu je potpuno svejedno da li ide uz šibljem i šašom obraslu obalu rijeke ili ispod teških željezničkih balkona i balustrada. Uvijek se naporno kretao