Stara ljubav

Pavao Pavličić

STARA LJUBAV

Impresum

Copyright © 2010 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2018 Agencija TEA BOOKS

Copyright fotografije na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Upravo u trenutku kad su stupili kroz glavni ulaz, začula se tutnjava. Ivo Remetin se trgne i malo uvuče glavu u ramena.

– To je vlak – reče Luka.

– Znam – promrmlja urednik.

Nekome je palo na pamet da sagradi starački dom na petnaestak metara od željezničke pruge, i to u Črnomercu, gdje se i tramvaji dobro čuju. Premda je onamo već više puta zalazio, Remetin se nikako nije mogao naviknuti na tu škripu i lomljavu, i svaki put se pitao kako je onim starcima što su po cijele dane izloženi tolikoj buci.

A ipak, kad bi razmišljao o vlastitoj starosti – za koju mu se, premda je šezdeseta bila nadohvat ruke, činilo da je još prilično daleko – uvijek bi mu pao na um upravo ovaj dom. Zamišljao je to predvorje, taj stakleni krov, tu blagovaonicu, taj kafić, tu društvenu dvoranu s televizorom, i ondje bi vidio sebe i svoju ženu kako se polako vuku svako sa svojim štapom, pa se uvaljuju u naslonjače u predvorju kako bi gledali tko dolazi a tko odlazi. Možda i zato što nije bio u mnogo staračkih domova, a u ovaj je zalazio razmjerno često, prostor mu se već sad činio kao dio njegova vlastitog života.

To je bio i razlog što je i jutros lako odlučio da ovamo dođe, premda nije bilo pravoga razloga i premda su ga mnogi od toga odgovarali. Bila je jesen, studeni, a vrijeme je bilo neprirodno toplo za to doba godine, pa se čovjek po cijeli dan znojio i osjećao nervozu. To možda i ne bi bilo važno, da nije k tome vladala i psihoza oko svinjske gripe, te su svi mediji – uključujući i Remetinovu vlastitu crnu kroniku – naveliko trubili o novim smrtnim slučajevima i o nezaustavljivom širenju pandemije. Zato je Remetinova supruga – kad joj je nakon Lukina poziva rekao kamo ide – oprezno natuknula kako bi možda trebalo da to mjesto nekako izbjegne, jer su starački domovi – uz škole i dječje vrtiće – glavna rasadišta virusa. Zato je mala Nikolina – kad ju je Remetin nazvao u redakciju i rekao neka razervira prostor za napis o događajima u staračkom domu – odmah upozorila svoga šefa da bi se čovjek ondje mogao zaraziti. I već je to diglo Remetinu živce i probudilo u njemu neku vrstu prkosa.

A kad je još i njegov pomoćnik Lujo Katić, zvan Luka – zbog kojega se, ako ćemo pravo, Remetin jutros i našao ovdje – počeo nešto mrsiti i petljati, nastojeći da odgovori urednika od dolaska u ovu časnu ustanovu, Remetin je bio spreman da se počne na njega derati. Ipak, propustio je to zato što je razumio da Luki nije lako: to se najbolje vidjelo po činjenici da je jutros na telefonu izostalo svako benavljenje i uobičajena pantomima, a Katić se doimao zabrinuto i ozbiljno, što mu nije nimalo pristajalo.

Jer, počelo je tako što je Luka nazvao još u pola osam. To nije bio njegov običaj, pa se po tome moglo znati da je u pitanju nešto važno. Ali, već se od početka Katić počeo izmotavati: da ga je zamolila njegova majka, da on to nikad ne bi sam, da misli kako i nije posrijedi ništa važno, ali da, eto, gospođa Katić želi vidjeti baš Remetina. On, Luka, nipošto ne stoji iza toga zahtjeva, samo prenosi materinu želju. I, tako je cifrao i izvodio bijesne gliste sve dotle dok mu Remetin nije odbrusio da će za pola sata biti u staračkom domu, a potom zalupio Luki slušalicu u nos.

Luka se na to nije uvrijedio, nego je i sad, dok su hodali po predvorju, i dalje tjerao onu svoju istu pjesmu, zamuckujući i povlačeći Remetina za rukav:

– Čuj – rekao je – ja sam svjestan da ona pretjeruje, i sve, vjerujem da će biti dosta ako joj obećamo, a poslije ću ja već nekako...

Remetin je zastao i narogušio se na svojega pomoćnika, jer mu je išlo na živce što se ovaj toliko upristojio da čovjek dobiva dojam kako razgovara s nepoznatom osobom.

– Čekaj – zarežao je. – Rekao si da postoji mrtvac, je li tako?

– Tako je, ali toga u ovoj kući ionako ne fali – govorio je Luka, očito i ne shvaćajući pravi smisao vlastitih riječi.

– Ne budi ciničan – prekine ga Remetin. – Smrt je nasilna, točno?

– Pa jest, ali, vjerojatno je u pitanju banalni nesretni slučaj, a stara bi sad htjela...

Napokon je Remetin uspio stvoriti sliku cijele situacije. Lukina majka, profesorica Ljerka Katić, stanovnica ovoga doma, očito se jako uzbudila zato što je nekakav čovjek ovdje noćas izgubio život, te je odmah nazvala sina, vjerojatno sa zahtjevom da se o tome slučaju piše u novinama. Na taj će način napraviti malo reklame ovoj ustanovi, i ujedno ispasti važna pred drugim stanarima. Odlučila je iskoristiti činjenicu da ima sina u crnoj kronici, ali se nije baš pouzdavala u njega, nego je htjela razgovarati sa sinovim šefom, to jest s Remetinom. A Luka je, sa svoje strane, sve to smatrao staračkim hirom, i nije bio nimalo voljan da postupi po materinoj želji. Bilo ga je pomalo sram rođene majke, jer je naginjao mišljenju kako je ona previše sklona isticanju. Doista, bilo je poznato da gospođa Katić pjeva u zboru i sudjeluje u nekakvoj staračkoj ritmici, pa s tim i javno nastupa (doduše, samo po ovakvim domovima), a Luka mora odlaziti na te produkcije, i s nelagodom priznavati Remetinu kamo ide i zašto. Ukratko, seronja se bojao da ga majka ne dovede u nepriliku. Zato se Remetin jutros i držao tako osorno prema njemu i puštao ga da se prži na tihoj vatri.

Lijevo od njih bila je portirnica, naprijed je bio dobro rasvijetljen hodnik što je vodio u društvene prostorije, a na njegovu kraju – sjećao se Remetin – nalaze se vrata prema stražnjem dijelu zgrade koji se ne vidi s ulice. Na tu bi stranu sad njih dvojica trebala krenuti, jer majka je Luki još na telefonu rekla da se mrtvac nalazi iza zgrade doma i da je policija već na licu mjesta. Stajali su tako i Luka je čekao da šef odluči kamo će se poći. A Remetin je – dosljedan svojoj namjeri da toga jutra pouči Luku kako se treba odnositi prema starim roditeljima – mirno rekao:

– Hajdemo najprije k njoj.

Luka je na to samo uzdahnuo, a onda bez pogovora krenuo za Remetinom prema dizalu. Obojica su dobro znala kojim putem treba ići, Luka zato što je tu boravio najmanje jednom tjedno, a Remetin zato što je iz onih pet-šest posjeta gospođi Katić dobro upamtio raspored. Pričekali su dok je neka bakica s maramom i sa štapom polako doklimala za njima u dizalo, a onda su se odvezli na treći kat. Dok su hodali niz hodnik, osjetili su kako je prostor pregrijan i sjetili se gripe. Nisu govorili ništa.

Gospođa Katić stajala je na sredini sobe kad je Remetin otvorio vrata. Činilo se kao da je osjetila da oni dolaze, ili kao da nije ni sjedala, nego se motala od balkona do vrata i natrag od pustoga uzbuđenja. Sad je poletjela Remetinu u susret, pružila ruke da ga zagrli.

– Dobro jutro, teta Ljerka – rekao je on i sagnuo se, pa podmetnuo obraz na poljubac. – Čujem da ste sazvali konferenciju za novinare. Evo, dovodim vam jednoga koji će zapisati sve što kažete.

Osvrnuo se prema Luki, koji je provirivao iza njega u uskom ulaznom prostoru, a zatim se prokrao prema balkonu, dok se njegova mati pozdravljala s Remetinom.

– Ivo moj! – uzviknula je, pa dodala: – Zafrkavaš ti mene, ali ja mislim da je ozbiljno. – Onda se osvrnula za sinom. – A da sam ja vjerovala ovome novinaru, ne bih tebe zvala.

Gospođa Katić bila je vrlo malena ženica, mršava i sitna, te se čovjeku činilo da bi je mogao nositi u jednoj ruci. Ali, bila je okretna i energična, a k tome uvijek nasmijana, pa je sumnjati na njezinu seniliju bilo više nego neumjesno, i to je moglo pasti na um samo takvome tikvanu kakav je bio njezin sin. Remetin već odavno nije imao žive roditelje i zato mu se povremeno činilo da gospođu Katić – tetu Ljerku – mora zaštititi od njezina jedinca. Zato je i sad upitao, zagledavši joj se ravno u oči:

– Recite. Što se dogodilo?

Ali, sad se opet javio Luka, kao da se još uvijek boji materine interpretacije događaja, pa se žuri da ponudi svoju: – Najbolje će biti da sâm pogledaš.

Remetin se već htio iskositi na Luku, a onda se sjetio da je to nezgodno pred Lukinom majkom, a osim toga je zirnuo kroz balkonski prozor i uvjerio se kako će doista biti najbolje da osobno promotri situaciju. Jer, tek je sad shvatio da je vidik već i na prvi pogled neobičan.

Soba gospođe Katić bila je jednokrevetna, pa ni balkon nije mogao biti velik. Na njega su vodila vrata, a do njih je odmah bio i prozor. Preko prozora bila je navučena prilično gusta kačkana zavjesa (Remetin se mogao kladiti da je to stiglo zajedno s gospođom Katić iz njihova stana u Kovačićevoj, gdje je Luka sad živio sam), dok na vratima nije bilo zastora, ali je ipak nešto zaklanjalo vidik. Taj vidik bio je, naime, napola presječen ravnom vodoravnom crtom širokom otprilike pet centimetara. Bila je to daska koju su pridržavale metalne cijevi. Remetin načini dva koraka, pa otvori balkonska vrata i stupi na crvene pločice.

– Skela, hm? – reče.

– Popravljaju pročelje – objašnjavala je gospođa Katić iza njegovih leđa. – Dom nije star ni petnaest godina, ali sve je napravljeno nesolidno, a osobito te nekakve ploče na fasadi... U svakom slučaju, to se počelo odvaljivati, pa su sad... Zato ja i kažem da je... I zato sam vas i zvala.

Nije bilo posve jasno kakva je veza između stanja pročelja i jutrošnjega poziva, ali to će se valjda s vremenom već otkriti. Remetin se nagne preko ograde balkona, pazeći da glavom ne zakvači onu dasku što se nalazila na nekih pola metra iznad ograde. Pogleda najprije lijevo i desno. Skela se pružala duž čitavoga pročelja i po cijeloj visini zgrade, koja je imala pet katova. Vodoravni dijelovi skele nigdje se nisu podudarali s katovima, tako da su daske prolazile malo iznad ili malo ispod razine poda na balkonu. Daske su bile debele, po njima se moglo udobno hodati, ali sad na njima nije bilo nikoga.

Luka i njegova mati dotle su stali kraj Remetina i motrili prizor. Gospođi Katić kao da se više nije nikamo žurilo, sad kad su njih dvojica bili tu. Mirno je čekala da Remetin i njezin sin razgledaju vidik.

– Kao što vidiš – reče Luka – ekipa je već stigla.

– I to prilično davno – složi se Remetin. – Čini se da su u odmakloj fazi.

Dolje, ravno ispod njih pa malo nadesno, vidjeli su se ljudi kako se motaju. Na metar ili dva od zida zgrade bila je kao neka živa ograda, od malih smreka ili nekoga sličnog crnogoričnog grmlja. Dalje je bila trava, pa puteljak, pa klupa, a desno se nalazio zidani roštilj, pa opet staza i klupa. Na travi, na metar od one žive ograde, ležalo je tijelo. Oko tijela su poslovali policijski stručnjaci, snimali, mjerili i uzimali uzorke.

Bilo je očito da se radi o muškarcu, ali se ništa više od toga nije moglo s ove daljine razabrati. Imao je na sebi svijetli baloner, bio je gologlav, i samo na jednoj nozi imao je cipelu, dok druge nije bilo nigdje na vidiku. Ležao je potrbuške, jedna ruka bila mu je pružena niz tijelo, a druga podignuta do visine glave i malo presavijena. Kosa mu je bila tamna, čarapa koja se vidjela bila je crna. Jedan od ljudi što su se vrtjeli oko tijela – debeljko u trapericama na tregere i s okruglim naočalama čeličnog okvira – digao je glavu i zagledao se prema balkonu. Taj je poznavao Remetina i Luku, kao što su i oni poznavali njega. Zato se njih troje skloniše s balkona.

– Hajde, mama – reče Luka kad su sjeli. – Izloži svoju teoriju.

Ako je i osjetila ironiju, gospođa Katić nije se na nju obazirala, a Remetin je samo prostrijelio svojega pomoćnika pogledom.

– A, što treba govoriti – rekla je gospođa Katić uvjereno. – Očito je da očitije ne može biti. Pao je sa skele.

– Sa skele? – bio je Luka spreman na svađu. – A što je radio na skeli? Zašto bi se uopće netko išao penjati na tu skelu, ako nije ni zidar ni ličilac?

– Ne znam ja što je radio – rekla je Lukina majka. – Ali, nitko me neće uvjeriti da on nije bio na skeli.

– Kako možeš znati?

– Tako što sam ga vidjela.

Tu se čak i Remetin malo lecnuo. On je mnogo manje od Luke sumnjao u staričine riječi, i bio je spreman pristati na pretpostavku da je neznanac hodao po skeli, pa potom pao s nje. Ali, kad je gospođa Katić izjavila kako ga je i vidjela, morao se i on umiješati.

– Vidjeli ste ga? Kako to?

– Lijepo. Kao što vas sada gledam.

Sad su se dvojica muškaraca zagledala u staricu. Na trenutak je i Remetin pomislio kako Lukine pretpostavke o materinoj senilnosti možda ipak nisu posve bez temelja. Luka upita:

– Čekaj, čekaj, što si točno vidjela?

– Vidjela sam nečije noge – reče gospođa Katić mirno. – Bilo je već kasno, ugasila sam svjetlo, ali još nisam zaspala, i onda sam vidjela nečije noge u hlačama kako prolaze po ovoj dasci tu, ispred mog balkona, oprezno, na prstima, da bude što manje buke...

– I što ste uradili? – upita Remetin.

– Ustala sam, što drugo – reče starica. – I izašla balkon. Ali, dok sam se ja obula, dok sam se ogrnula, dok sam otvorila vrata... Ukratko, nisam više vidjela nikoga. Osim toga, zbog te skele je i vidik slab...

– Niste nikome ništa govorili? – upita Remetin.

– A tko bi mi vjerovao? Vidiš da mi ni rođeni sin ne vjeruje...

– Ma, vjerujem ti – branio se Luka. – Ali, priznat ćeš i sama da je to... Tko bi to mogao biti? I s kojim razlogom?

– Ne znam ja to – kazala je Lukina majka. – Zato sam i zvala vas.

2.

Kad su se spustili u prizemlje, ugledali su jedno poznato lice. Mlad, prilično blijed i pomalo proćelav čovjek u tamnoj odjeći, s naočalama, koji je uvijek u lijevoj ruci držao pripravnu maramicu da bi njome brisao čelo, upravo je izlazio iz trakta u kojem se nalazilo ravnateljstvo doma. Za njim je dolazila ovisoka žena koja mu je nešto tumačila, a na pragu su se rukovali i tako oprostili. Mladi čovjek bio je Hrastinski, pomoćnik Remetinova prijatelja, inspektora Vlade Šoštara. Žena je morala biti ravnateljica doma, od koje je valjda Hrastinski nastojao dobiti neke informacije. Prišao je dvojici novinara, pa se rukovao i s njima.

– Vlado nije došao? – upita ga Remetin.

– Bili smo dežurni noćas – objasni Hrastinski. – A ovo se dogodilo pred sâm kraj, i nije izgledalo bogzna što... Pa smo se dogovorili da on ode kući, a da ću ja... – Hrastinski se prekinuo, kao da mu je tek sad sinulo: – A kako to da ste vi već stigli?

– Moja stara stanuje u ovom domu – objasni Luka.

– I, kad već razgovaramo, možda će te zanimati – ubaci Remetin. – Ona tvrdi da je i prošle noći netko hodao po onim skelama...

– Ja to, doduše, uzimam s rezervom – naglasio je Luka plaho.

– Ja ne uzimam – zavrti glavom Remetin. – Žena zna što govori.

Hrastinski je na trenutak razmišljao. Osvrnuo se prema vratima koja su vodila u dvorište, a onda rekao:

– Eto, po svemu se vidi da ćete vi opet...

Mislio je na njihovo često sudjelovanje u Šoštarovim istragama, u kojima je i sâm Hrastinski igrao važnu ulogu.

– Tako ispada – zabrunda Remetin.

– Pa, dođite onda sa mnom – odluči se napokon mladi policajac. – Da vas malo uputim... Doduše, zasad se sve vodi kao nesretan slučaj, ali okolnosti su vrlo neobične, tako da mislim da će i moj šef, prije ili poslije...

Stigli su do vrata i otvorili ih. S lijeve i desne strane vrata vidjele su se metalne cijevi, a iznad glava prolazile su im najniže daske skele što je opasivala cijelo pročelje. Korak dalje bilo je ono nisko crnogorično grmlje, pa trava. Naprijed su se vidjele klupe i roštilj. Policijska ekipa što je upravo obavljala završne radove oko mrtvaca nalazila se na pet ili šest metara lijevo od njih.

– Tko ga je našao? – upita Remetin Hrastinskoga.

– Čistačice – uzvrati Šoštarov pomoćnik. – Izašle su najranije da kupe suho lišće tu po vrtu, i onda su ugledale nogu kako viri iza grmlja. Razgovarao sam s objema, iskazi se slažu.

– Što kaže doktor?

– Nije mu bilo pomoći. Slomljena kralješnica, i to na dva mjesta. Ni da ga je netko odmah našao...

– A vrijeme smrti?

– Davno je mrtav – odvrati Hrastinski. – Umro negdje oko jedan ili dva sata. Premda je to samo preliminarno, očito je da je čovjek dugo tu ležao.

Sad su stajali nasred male tratine i dizali glave prema pročelju staračkoga doma. Motrili su vitku i dobro načinjenu skelu na kojoj nije bilo nikoga, oljuštenu fasadu iza nje i nekoliko staračkih glava što su virile kroz prozore i naginjale se preko balkona da vide što se događa. Među njima Remetin začudo nije vidio glavu gospođe Katić, premda je mislio da dobro pogađa gdje je njezin balkon.

Sad je prišao jedan od ljudi iz ekipe i zatražio od Hrastinskoga odobrenje da se tijelo odnese. Hrastinski mu ga je dao i tako su sad ljudi prišli onome mjestu noseći plastičnu vreću i limeni lijes. Remetin i Luka nisu osjećali potrebu da izbližega pogledaju tijelo. Sve su mogli doznati od Hrastinskoga. Doista, urednik ga upita:

– Ima li kakve dokumente?

– Ništa – odvrati Hrastinski. – Džepovi potpuno prazni. Kao da je znao da će stradati, pa da nama malo oteža posao.

– Onda ste ga valjda slikali, a sliku... – zapitkivao je urednik dalje.

– Naravno. Pokazali smo je ravnateljici i njezinim suradnicima. Oni kažu da čovjek nema nikakve veze s domom. Niti je stanar, niti je rođak nekoga od stanara, niti je kad dolazio u posjete...

– Kako to mogu znati?

– A, pa znate kako to ide – slegne ramenima Hrastinski. – Dom je kao obitelj, svi se poznaju, na sve se pazi, sve se pamti... Tko kome dolazi, tko što ima, tko je što bio prije nego što je došao ovamo...

– Pa se otkupljuje od staraca namještaj, neki put i stanovi... – ubaci Luka mračno.

Remetin se neodređeno sjećao da je nekada slušao takve priče, ali sad nije imao volje da to pobliže rekonstruira. Stajali su nasred one livadice, sunce se već bilo uzdiglo, rosa se oko njih isparavala i nad travom su lebdjeli oblačići magle, a bilo je i toplo, što baš i nije bilo ugodno u to doba godine. Luka je i dalje bio neobično tih i zamišljen, a to je i Remetina činilo nesigurnim, jer nije volio kad ljudi oko njega iskaču iz svojih uloga. Zato mu je bilo gotovo drago kad je Hrastinski odjednom rekao:

– Sad sam se sjetio, dođite da nešto vidite.

Povukao ih je prema onome mjestu gdje su se forenzičari upravo spremali da mrtvaca premjeste u plastičnu vreću. Novinari su oklijevali, ne zato što ne bi imali iskustva s truplima, nego zato