Marko na mukama

Zvonimir Majdak

MARKO NA MUKAMA

Impresum

Copyright © 1977 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Napomena autora

Sve osobe i događaji u ovome romanu su izmišljeni. Svaka sličnost sa živim ili mrtvim ljudima sasvim je slučajna.

Uvod

Bijaše kasni noćni sat na jednoj od cesta što vode prema Zagrebu.

Već odavno sve se smirilo i usnulo na svom ležaju. Iako još nije prošla ponoć, nigdje svjetlo koje bi otkrivalo da ljudi bdiju. Topao mrak sve je nekako umrtvio.

U daljini, prema zapadu, povremeno bljesne munja. Nevrijeme koje tamo vlada možda uopće neće dospjeti do ovih krajeva. Ne čuje se grmljavina, pa bljeskanje munja djeluje zastrašujuće u ovo gluho doba.

Pred prijetnjama oluje sve se uplašeno stišalo.

Nepomični su brežuljci, kao okamenjeni šumarci uz cestu koja vijuga po svojoj volji.

Kao da ju je gradio neki pijani inženjer jašući na pijanom doratu po ovakvoj mrkloj noći.

Zaobilazi svaku zapreku. Radije slijedi korito rijeke nego da ga preskoči i tako skrati put.

Možda je zato cesta i prazna iako je isuviše kasno da se nekamo putuje.

Mogao bi njome projuriti samo netko tko se pošto-poto želi vratiti kući u Zagreb, ili pak osoba koju nečista savjest tjera što dalje od mjesta zločina.

Da je mjesečina, vidjelo bi se kako je ovo pitom kraj. Polja su obrađena sve do uz samu cestu. Na brežuljcima vinogradi i klijeti.

Naselja su uredna, spokojna i bogata.

Ali nije u svim dušama mir, u tijelima spokoj. Udarci srca nisu usporeni i ravnomjerni kao što trebaju biti u snu poštenog čovjeka.

Žurnim korakom sredinom ceste odmiče u tamu zavijena prilika muškarca.

Već je nekih pet stotina metara od ploče na kojoj piše ime naselja: Grabik.

Muškarac je gologlav, mladolik, u košulji s kratkim rukavima. Na nogama mu sandale.

Ako se zna da u Grabiku svi muškarci, pa čak i dječaci koji ni u školu nisu pošli, obavezno glave pokrivaju plitkim vragolastim šeširima, onda ovaj mladić koji hita pustom cestom ili nije iz Grabika ili ga je neka tajanstvena sila digla iz postelje pa je bježeći pred njom zaboravio staviti šešir.

Ako je došljak koji je poslom posjetio selo, te se u duge razgovore upustio i zaboravio da vrijeme teče, onda njegov odlazak iz Grabika u gluho doba svakog mora ispuniti sumnjom.

Koga je to posjetio?

O čemu je razgovarao?

Kako je taj razgovor završio kad domaćin svoga posjetioca nije zadržao na konaku, gostoljubivo i kako je red, budući da su ljudi ovdje ljubazni i voljni pomoći svakome tko je u nevolji...

Kako bilo da bilo, mladića je na cestu otjerao neki sudbonosni događaj o kome će selo ujutro doznati. A možda će sve, ili barem dobar dio tajne, sa sobom u grob ponijeti.

On sada brzim korakom odmiče da bude što dalje od mjesta događaja kad prvi pijetli zakukuriču. Boji li se posljedica? Boji li se za život i slobodu koju će izgubiti ako se na vrijeme ne skloni pred svojim progoniteljima...?!

A možda je to samo brižni otac koji ranorani u grad po lijek za svoje bolesno dijete...?

Ali onda je udario krivim smjerom, jer autobusna stanica je u sredini naselja, ispred gostionice Dva oraha.

U međuvremenu mladić je usporio i briše znoj s čela. Vrijeme je sparno. Bljeskovi munja u daljini postaju sve rjeđi i slabiji.

Vršci drveća počinju se lagano njihati.

Iako je svitanje još daleko, vjetar koji ga najavljuje budi se, prebire lišće slabašan da pokrene cijelu krošnju.

Na mjestu zvanom Crni Potok nepoznati muškarac se zaustavlja. Ovdje cesta prelazi istoimenu rijeku i u luku se uspinje na posljednji brežuljak prije nego će sići u ravnicu.

Most je sazidan od cigle i dobrano u mulju. Dugotrajne kiše znadu riječno korito napuniti divljim vodama koje se prelijevaju i preko obala, a sušno razdoblje svede njen tok na tanku nit vode koja prijeti svaki metar da se prekine posrkana od žednog pijeska.

I sada, budući da je sredina ljeta, čovjek bi morao iskopati rupu i sačekati da se napuni, ako bi htio umiti lice ili osvježiti vratne žile.

Okolo bijahu šašnate livade i ruševine neke kuće.

Mladić sjedne na ogradu mosta i podboči se na ruke. Onda otkine vlat trave.

Zamišljeno ju je grickao.

Naišavši na zrnce pijeska koje je unio u usta i koje je samljeo zubima, on stane žestoko pljuvati i brisati usta nadlanicom.

Pritom je skočio na noge. Da li s namjerom da dalje produži ili da se otrese neugodnog osjećaja, ne bi se moglo saznati.

U tom trenutku duga ticala automobilskih svjetala probušila su mrak.

Mladić počne stezati pojas na hlačama i rukama uklanjati prašinu koja se slegla po njemu dok je hodao cestom.

Automobil je bio još daleko, to su samo reflektori, žureći ispred njega, varali da je bliže nego što zapravo jest.

Vozač kao da je uživao u sporoj noćnoj vožnji, ili ga je to oprez tjerao da ne juri.

Nakon nekoliko zavoja auto se pojavi na ravnom dijelu ceste.

U svjetlu reflektora jasno se isticao mladićev lik. On nije pobjegao u tamu. Naprotiv, u stavu iščekivanja, želeći privući pažnju, on se ispravio i digao ruku.

Automobil BMV 2000 ti ti luks se zaustavi nekih desetak metara od mladića koji je oči zaštitio dlanom pred oštrim neprituljenim svjetlom. Kao da se brani od strelica koje bešumno lete zrakom.

Motor bijaše tako plemenite izradbe da se jedva čuo iako je na pustoj cesti vladala posvemašnja tišina.

Onda se otvore vrata i iz unutrašnjosti iziđe bosonoga plavokosa žena.

U jednoj je ruci ljuljala torbicu a u drugoj je držala revolver uperen u mladića.

– Tko si? Šta hoćeš?

– Zovem se Marko Bilogora. Krenuo sam na put...

– U ovo doba?!

– Nisam mogao drukčije. Moram što dalje odavle.

– Šta, zar si nekoga okrao ili ubio? – upita žena, ali bez jeze u glasu, kao da želi čuti potvrdan odgovor.

– Nisam ništa od toga učinio. Duga je to priča, gospođo.

– Ajde, ulazi. Povest ću te do Zagreba. Poslije ćemo vidjeti što ćemo s tobom. Ali, pazi, sa mnom nema šale!

Marko i Grozdana

Poslije odsluženja vojnog roka Marko Bilogora zaposlio se kao blagajnik u poljoprivrednoj zadrugi Grabik.

Udovica Grozdana, u cijelom kraju poznata švercerica raspojasana ponašanja, ubrzo splete mrežu oko Marka. Roditelji njegovi protivili su se ženidbi i odgovarali ga kako su znali. Majka je danima plakala, otac proklinjao jedinca sina kojemu je kurva milija od čedne djevojke. Koja ga ne bi htjela? S mjesečnom plaćom i ono malo obradive zemlje mogao je birati.

Svi su se čudili i križali.

Neki su Grozdanu optuživali da mu je dala napitak koji je donijela iz Kavadaraca.

Hvalila se da je tamo od nekog travara kupila piće s kojim može zaluditi svakog muškarca.

Ali nešto drugo, jače od tog tobožnjeg napitka, posjedovala je lukava Grozdana. I znala je kako da to upotrijebi! I znala je kako da žrtvu izabere i kako da je namami u svoju klopku. Istinabog, mnogi bi u nju dobrovoljno skočili i tu ostali do kraja života, ali im ona nije dopuštala.

Voljela je birati i uzimati kad se to njoj svidi.

Mladi Marko, koji se u vojsci razjačao, okrupnjao, naučio onaj gibak i muževan korak, uzbudio je Grozdanu. Prozori njene kuće baš su gledali na ulaz zadružnog doma u kom se nalazila blagajnička kancelarija.

Nalaktila bi se na doprozorje, golih ramena, samo u majici, najčešće mornarskoj, i napadno požudno motrila Marka kad bi poslom nekamo trknuo iz kancelarije.

I u njemu je vladao nemir otkako se vratio kući.

Grabik je malo selo i teško je sastati se s djevojkom a da to drugi ne opaze. Djevojke se čuvaju takvih susreta koji ih mogu iznijeti na loš glas. Još je teže naći djevojku koja ne mari za svoju čast, pa se bez otpora prepusti muškarcu makar joj on obećao nebo i zemlju.

Bilo je dana, najčešće nedjeljom, ako je i vrijeme poslužilo, kad je Marko raspinjan strašću lutao biciklom po poljima i brežuljcima oko Grabika ne bi li nabasao na žensku, s njom stupio u razgovor i onda je odvukao u kukuruze ili iza živice. Ali nikad nije imao sreće da naleti na ženu bez pratnje. A nedjeljom su i polja bila pusta, tko će nedjeljom raditi na njivi?!

Tako je Marko trpio od svoga tijela. U glavi je prebirao, jednu po jednu, žene iz Grabika, smišljao kako da im se približi, gdje da se sakrije kad one predveče prolaze nekim usjekom ili u polumraku staje muzu kravu. Dovoljno bi mu bilo pet minuta!

Ali nikakve koristi od bunovnog razmišljanja.

Ipak mu je jednom uspjelo doživjeti nešto slično onome o čemu je sanjao na javi, ali to bijaše odurna stvarnost koje se dugo vremena nije mogao osloboditi.

...Vraćao se jednog popodneva s njive daleko pod šumom. Od lugara je čuo da divlje svinje i jeleni uništavaju ljetinu pa je umjesto oca pošao da izvidi.

Preko ramena prebacio je vile. Nije vjerovao da će po danu zateći divljač, ali je za svaki slučaj htio imati pri ruci nešto čime će se obraniti.

Zaista, tek samo na rubu ljetina je bila izgažena. Vidjeli su se tragovi i izmetine, ali tko zna koliko dana stari.

Vraćajući se kući, on udari kraticom preko zapuštenog, u grmlje obraslog predjela, koji je sav nekako bio izlokan, neravan, postan, tako da su vlasnici od njega digli ruke. S vremenom su ga obuzele trave, kupine, pa je u nedostatku hrane za stoku služio kao pašnjak. U kutu do šume seljaci su zakopavali uginule domaće životinje. Bijaše to mjesto koje su ljudi zaobilazili.

Još s vrha brijega Marko je ugledao dvije krave kako više hodaju i tjeraju repom muhe nego što pasu.

Tko ih čuva?

Muškarac nije. Muškarci su potrebni za teže poslove nego što je paziti na dvije krave.

Neko bezazleno dijete?

Djeca se plaše ovakve divljine daleko od mjesta. Ona radije vode krave na lancu i dopuštaju im da pasu po međama, ili uz put, ako sunce nije sažeglo travu.

U hladu divlje trešnje spazio je ispruženo žensko tijelo. Noge su bile obnažene, gotovo do kukova.

Marko se osloni na vile drhteći.

Blesavo mu se cerila gluhonijema Jana.

Drugom prilikom i u drugim okolnostima Marko se uopće ne bi osvrnuo na tu jadnicu, koja je najčešće obavljala smradne ponižavajuće poslove.

Djeca su joj se za leđima skupljala, išla njenim stopama i oponašala kretnje, nesuvisle riječi i mukle glasove koje je ispuštala a da ih nitko nije razumio.

Da barem nije bila sama i tako bestidno izložena!

Okrenuo bi se i proslijedio dalje razmišljajući o drugim, zdravim ženama koje će sresti i nagovoriti da siđu sa staze u kakav zaklon gdje ih nitko neće vidjeti.

Ona kao da je prozrela njegove najskrovitije misli i želje, jer je bez nagovora ustala i pošla u vlažnu jarugu, osvrćući se svakih nekoliko koračaja.

Kao začaran slijedio je to samo likom ljudsko stvorenje niz vododerinu, oslanjajući se na vile.

Tamo dolje bilo je složeno nešto kao životinjski brlog, suha trava i grančice.

Tu je legla i povukla izblijedjelu, iznošenu, tko zna čiju suknju a on je stisnutih zubi učinio ono što je priželjkivao i snivao da će učiniti s vrelom, poželjnom ženskom.

Poslije je bježao niz suncem opaljenu pustoš vukući vile iza sebe.

Strahovao je da je netko sve to iz prikrajka motrio i sad likuje. Žuri u selo da u trgovini, pred svijetom, ispriča na kakvom je poslu zatekao njega, Marka.

Možda je netko ludu Janu nagovorio, potplatio nekim jeftinim darom, slatkišima, bocom piva, da se nađe na putu Marku i odvede ga u svoj brlog. Netko tko zna koliko dugo i uzaludno žudi za ženskim tijelom.

Poslije se klonio lude Jane strepeći da ga ona ne prepozna i pred mještanima, na neki gluhonijemi način, pokaže što je to on s njom radio u jarugi.

Udovica Grozdana je sa svojih prozora i dalje motrila blagajnika Marka.

Ljeto je, u selu zuje vršalice, svi su prezaposleni i preumorni. I Marko ide u ispomoć susjedima poslije radnog vremena, ali u njemu je još snage koju nema gdje utrošiti.

Grozdana se smiješi s prozora. Ako se prolaznik odigne na prste, vidjet će hladovitu unutrašnjost sobe, novi namještaj, kauč kakav nitko nema, tepih, veliko ogledalo.

U vazi na stoliću cvijeće.

Sve je na svom mjestu, udešeno i porazmješteno, sve čisto i prozračeno kao da se čeka neki uvaženi posjetilac, neka ličnost, možda poreznik ili predstavnik vlasti s kojim je ona u dobrim odnosima pa nema neprilika zbog šverca i preprodaje.

Vrućina je i u Markovoj kancelariji. Uzalud su pootvarana sva vrata. Zrak se ne miče. Pod od dasaka, nedovoljno osušenih prije postavljanja, sav se izuvijao.

Pored nogu, u udubljenju pisaćeg stola, Marko drži bocu piva i od vremena do vremena, kad nema stranaka, gutne. Ali piva je mlaka, nije to pravi užitak. Valjalo bi je rashladiti i onda je izliti niz usijano grlo.

Kad ide kući na ručak, Grozdana ga obavezno dočeka. Ponekad čak iziđe na ulična vrata. Stoji tu i gleda gore-dolje, kao da čeka kola sa sijenom ili drvima, pa je tu da otvori ljesu, da kočijaš ne mora silaziti.

Ali nit ima livade nit u staji stoku koju treba hraniti. A drva se po ljeti ionako malo troše.

– Jel’ ti vruće, Marko? – pita ona blagajnika.

– Jest, bogami, pripeklo – odgovara on prostodušno, kratko, iako bi volio da je naučen na duže razgovore.

– U vrtu mi je sve izgorjelo. Trebalo bi zalijevati. Ali kako da ja sama... Joj, što me u križima nešto trga. Bit će promjena vremena...

– Samo da bar vršidba prođe – brine Marko.

– Ma šta je tebe briga! Imaš plaću! Mogu sjekire padati, tebi je plaća osigurana.

– Što je to, nekoliko dinara – maše Marko rukom.

– Da, kad sve potrošiš na cure!

– Ma nemam ja vremena za cure.

– Vidi ga, svetac! Još da ti povjerujem. Ovakva ljudina kao ti, odmoren... Možeš ih imati na svaki prst!

Marko u sebi misli: kad bi to barem bila istina! Grozdana mu se ruga. Možda je nešto načula i o ludoj Jani. Odjednom ga koža zasvrbi. Iako je bio obučen samo u potkošulju, kapljice znoja pojave se na rukama i ramenima. Trebao se suzdržati gore na pašnjaku.

– Mogao bi mi pomoći zalijevati vrt. Šta sam ja gora od drugih. Ili me se bojiš?!

– Pa nisi me ni pozivala, šta ja znam – brani se Marko koji je rado svakome pomagao ali se nije volio nametati.

– Šta ću te zvati kad me nekako mrgodno gledaš. Valjda ti nisam po volji? Znam, ima mlađih, na te ti pucaš.

– Šta to govoriš, Grozdana!

– Nisam slijepa! Ali svejedno, iako nisam lijepa niti tebi po volji, pomoći mi odnijeti nekoliko kanti vode bi mogao. Šta bi te to koštalo!

– Časna riječ, da sam znao... – neugodno je Marku.

– Vidim, danas je muška ruka skupa.

– Časna riječ, da sam znao, Grozdana. Evo, daj mi kantu, idem sada odmah! Zar misliš da sam takav čovjek?

– Ma kud ćeš sada, po ovakvoj vrućini. Sve bi se sfurilo, povenulo. Dođi predveče, kad zađe sunce.

Tako je Marko još isto veče došao zalijevati Grozdanin vrt. Zemlja je vodu upijala istog trena. Dobro što je Grozdanin bunar bogat vodom. Svaki drugi bi presahnuo kad bi iz njega izvadili toliko vode. Ona je prstom upirala kamo da lijeva vodu, polagano, da ne bi zatro nježne biljčice, i usput plijevila gredice. Već se spustila noć, bez mjesečine, gusta i topla, kad su izišli iz vrta.

Od težine prenešenih kanti vode Marku su igrale žile na rukama.

Disao je duboko kad ga Grozdana pozva u kuhinju da tu nešto pojede i popije.

– Nema ništa sigurnije i vrednije od muške ruke – uzdisala je.

Već je imala pripremljenu i narezanu šunku, luk, kisele krastavce. Ona je iz frižidera, koga je u selu posjedovao još samo mesar Abesinac, izvadila bocu piva.

– Popipaj kako je hladno!

– To valja! A je li skup frižider?

– Skup? Pa skup je. Ali za koga da štedim? Danas jesi, sutra nisi. Tko bi mislio da će Banda ostati pod onom zemljom? A eto, juče su ga pokopali.

Grozdana je to mislila na nesreću koja je zadesila gazdu Ivana Bandu kad je strugao u jednoj jami ilovaču zemlju koja mu je trebala da oblijepi pleter u svinjcu. Dok je on motikom strugao, brdo zemlje se urušilo i zatrpalo ga. Tri sata je pet muškaraca odgrtalo zemlju da dođe do leša.

Grozdana se nešto rastužila.

– Daj i meni da popijem. Ima još pet boca unutra. Ili bi ti radije vina? Reci ako hoćeš, ne stidiš se valjda?!

Mrzlo pivo izvanredno je godilo Marku. Jeo je kao vuk, ni sam nije vjerovao da je odjednom tako ogladnio. Grozdana je tek nešto okusila, ali je zato češće prinosila bocu ustima. Usput je objasnila da pivo najradije pije iz boce, da joj se grlo boce u njenim usnama baš sviđa, da je to golica, da joj hladi vrele usne...

– Vrućina – pokuša Marko objasniti.

– U meni je vrućina – reče Grozdana s rukom na prsima, uvlačeći duge debeljuškaste prste između mornarske majice i mesa koje je vrelo.

Marko to nije opazio već je samo lijevao pivo u sebe. I posljednje pepeljasto svjetlo ugaslo je. Prevagnula je potpuna tama. Zamrlo je i cviljenje osovina kola koja se vraćaju s polja.

Tišina, poput neke velike beskrajne dlakave mačke mekog krzna, udobno se smjestila i pritisla površinu zemlje.

Nije se micala i nije dala ičemu pod sobom da se makne.

Grozdana nije palila svjetlo da ne namami komarce ili mušice kojih su rojevi vrebali plamičak šibice pa da zaplešu oko njega.

Marko je odobravao tu opreznost.

Svjetlo mu nije trebalo. Odgurnuo je tanjur u kom su bili samo još neprobavljivi ostaci.

Ali zato nije odvajao ruke od hladnog stakla pivske boce.

Milovao ju je i nalijevao se.

– Svijet je proklet – reče Grozdana.

Sad je sjedila na krevecu, pokraj štednjaka koji već danima nije vidio vatre.

Podigla je haljinu preko tustih, zaobljenih čaški koljena da olakša isparavanje znoja.

– Svi ti zavide – nastavila je.

Marko nije shvaćao na što cilja, ali se slagao s njenom glasno izrečenom osudom ljudskog jala.

Ta zar ga nisu poprijeko gledali otkako je blagajnik u zadrugi? Zar ga nisu ogovarali, blatili, svašta izmišljali. Zar to nije zavist, selska zavist.

Da, ljudi su zli i pokvareni. Kopaju jamu jedan drugome i vesele se tuđoj nesreći.

Grozdana je potpuno u pravu!

– Ti si vidio svijeta. Bio si u vojsci. Ti bar znaš – optuživala je dalje Grozdana.

– Nemaš kamo otići.

Marko je pritom imao na umu kinematograf. Za vrijeme služenja vojnog roka najradije je posjećivao kino. Drugi su pili ili besciljno lutali gradom, centrom, dok je on zauzimao mjesto u divnoj zamračenoj dvorani i čekao da platno oživi.

– Svugdje je isto – tvrdila je Grozdana.

Nije htio protivurječiti, bio je gost u tuđoj kući. Pivo ga je ošamutilo. Tijelo je postalo lijeno i izduženo. Ispružio je noge u mraku i dotakao bosa Grozdanina stopala.

– Sam je vrag u tebi – prošaptala je, ustala i sjela mu na krilo. Nikad mu nijedna ženska nije dala da ovako osjeti njenu težinu.

Stolica se pomakla pod udvostručenim teretom.

– Zar ti se ne sviđam?

Markova muškost, iako pritiješnjena nabitom još nepomičnom stražnjicom rasla je kao da nevidljiva pumpa u nju utjerava, sabija zrak. Ukrućivala su pod težinom čiji je otpor valjalo svladati. Baš kao usprkos tom zabrtvljenom položaju ud se borio za slobodan rast i izduživao kao crijevo koje se puni jakim mlazom vode. Ništa nije moglo spriječiti da dosegne svoju punu i prirodnu dužinu. Jedino prsnuće.

Grozdana je pak odmah osjetila što je izazvala pod svojim tijelom, pa je spretno prešla