Zmijska serenada

Pavao Pavličić

ZMIJSKA SERENADA

Impresum

Copyright © 2011 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2018 Agencija TEA BOOKS

Copyright fotografije na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Noćni lahor lagano je dodirivao bijelu zavjesu pred vratima balkona i ona se valovito micala, kao sjajna površina kakva jezera. Taj pokret bio je kao stvoren da čovjeka uspava, pa mu se Remetin rado prepuštao. Travanj je te godine bio iznimno topao, te su se i sad, oko ponoći, mogla držati otvorena balkonska vrata. A odande, izvana, dopirao je miris jorgovana iz malih vrtova, miris zumbula i miris bilja općenito, te se čovjeku činilo da je negdje daleko na planini i da udiše šumski zrak motreći ljeskanje gorskog jezera.

Kad je već trebalo da uđe u čamac kojim će se provozati po tom jezeru (kad je, dakle, već spavao, samo što još nije hrkao), Remetina je prenuo telefon. Naglo je sjeo u krevetu i uplašeno pogledao u svoju ženu koja je na svojoj strani postelje čitala krimić. Ona mu je uzvratila jednako uznemirenim pogledom.

– Nije valjda... – rekla je.

Njihov sin bio je te večeri krenuo službeno u Beč vlastitim automobilom, i sad je ova kasna zvonjava mogla značiti samo to da se njemu nešto dogodilo. Inače su Remetinovi isključivali telefon noću, a sad to nisu učinili, nego su još stavili slušalicu bežičnog uređaja uz Remetinovu stranu postelje. Gospođa Remetin bila je praznovjerno uvjerena da će se sinu nešto dogoditi ako ona isključi telefon, a da neće ako ga ostavi uključen. A sad kao da se događalo upravo suprotno. Urednik je posegnuo za slušalicom.

– Remetin – zagunđao je.

U prvi mah, na drugoj se strani čulo samo nekakvo dahtanje i još nešto, što je možda bilo šmrcanje, a možda i nije. Onda se začulo:

– Ovdje Kraljica.

Eto ti ga sad. I dobro i loše u isto vrijeme. Dobro, zato što se, očito, ne radi o sinu, koji je zacijelo već u Beču i spava kao čovjek u svom hotelu. A loše, jer netko je ipak nazvao usred noći. Da je glas bio muški, Remetin bi znao o čemu se radi: našao se nekakav duhoviti dripac da nasumice naziva i zeza onoga koga nađe. Ali, glas je bio ženski, a žene se ne bave takvim budalaštinama. A opet, tko je toliko lud da se, kad već nazove u ovo doba, ide predstavljati kao kraljica?

– Engleska ili nizozemska? – upita urednik.

Njegova supruga spustila je knjigu i zagledala se u njega. Shvatila je već i ona da se ne radi o sinu, ali sad ju je zanimalo što je zapravo posrijedi.

– Molim? – žena na drugoj strani bila je iskreno iznenađena.

Remetinu se njezin glas sad učinio poznat, ali nije mu vrijedilo da se pokušava sjetiti odakle.

– Mislim, ako ste kraljica, kojom zemljom vladate? – upita.

Sad se njegova supruga odjednom trgnula, pa se nagnula preko kreveta i posegnula za slušalicom u njegovoj ruci. I još ga je prijekorno pogledala, kao da je napravio tko zna kakav veliki gaf, kao da je uvrijedio kakvu pravu kraljicu.

– Daj meni – rekla je gospođa Remetin.

– Molim, molim – progunđao je urednik. – Ja ionako ne znam s okrunjenim glavama.

Malo se durio, ali je ipak slušao što njegova supruga govori u telefon. A ona je rekla:

– Bog.

Da bog! Ona, dakle, odmah zna o kome se radi? Ona zna tko je ta ženska što tako drsko naziva usred noći i još se predstavlja nekakvim glupim pseudonimima! I ne samo to, nego je, čini se, gospođa Remetin s njom i nekakva prijateljica, ili barem znanica. Urednik čežnjivo pogleda u onu bijelu zavjesu (jer, sad mu je san već bio posve razbijen), a onda upita:

– Dobro, tko je to?

– Bernarda Kralj – odgovori mu gospođa Remetin, a onda se opet vrati telefonu.

Bernarda Kralj. Pa naravno. Pjevačica. Nju zovu Kraljicom svi po redu, i onda kad nastupa na televiziji, i onda kad daje intervjue u novinama, a valjda i inače. Tako su je nazivali i u Remetinovoj vlastitoj Crnoj kronici kad se nedavno sudila s nekim producentom oko autorskih prava i kad je Remetinov pomoćnik Luka iz dana u dan pratio raspravu u Palači pravde. U Lukinim se tekstovima jasno osjećalo kako mu cure sline kad god bi spomenuo tu Kraljicu, samo se nije znalo je li to zato što mu se ženska sviđa (a bila je doista komad babe, to je valjalo priznati), ili možda zbog novinske privlačnosti cijelog slučaja. Ipak, najvjerojatnije se Luka za to zanimao iz pakosti, jer on, kao izučeni glumac, nikad nije propuštao priliku da se malo sprda s estradom i s njezinim protagonistima.

A da je ova Bernarda Kralj doista protagonist, o tome nije moglo biti sumnje. Stalno su je bile pune novine: te se s nekim sudi, te se udaje, te se razvodi, te izlazi s ovim i s onim, te ovdje ljetuje, te onamo putuje, te kupuje auto, te prodaje brod, i tako bez kraja i konca. I, čovjek je doista morao biti Remetin – kojemu je njegova zakonita žena govorila da je najneinformiraniji čovjek u Zagrebu – pa da se odmah ne sjeti o kome se radi i da ne prepozna glas u slušalici.

– Šta ona hoće? – gunđao je sad, premda je odmah znao da odgovora neće dobiti.

Jer, njegova je supruga imala vrlo ozbiljan izraz na licu i pažljivo je slušala glas što je do Remetina dopirao kao tiho mrmorenje u kojem se nisu razabirale riječi. Bernarda Kralj imala je vrlo dubok glas i to je, navodno, bilo strašno seksi.

– Reci, reci, nema problema – kazala je gospođa Remetin.

Znači, ona je s tom pjevaljkom još i na ti. Sve ljepše i ljepše. A ako je tako, onda nije nikakvo čudo što ta Kraljica misli da smije nazvati usred noći i razbiti čestitu čovjeku prvi san. Samo, što hoće? Koliko je gospođa Remetin bliska s njom, i kakva je vrsta te veze kad su moguće ovakve stvari? I pogotovo: zašto je gospođa Remetin sve do sad to poznanstvo tajila? Ili možda i nije tajila, možda je nekad i spomenula, samo što je Remetin zaboravio, kao što i inače zaboravlja takve stvari?

– Ma, čuj – počeo se Remetin praviti ljut, za slučaj da je u cijeloj stvari ipak nekako kriv – ja zbilja ne znam...

Ali, njegova je supruga najprije dala znak da pričeka, a onda je odmaknula slušalicu od uha, pa ju je pružila njemu. Na njegov zaprepašteni pogled samo je rekla:

– Hoće tebe.

– A hoću li ja nju, to ne pitaš? – promumlja Remetin, ne pazeći je li dobro pokrio mikrofon rukom i hoće li ga pjevačica čuti na drugoj strani. Onda reče u slušalicu: – Molim.

Tamo se i dalje čulo nekakvo dahtanje i huktanje i sad se Remetin jasno sjećao da je nekada i vidio na televiziji neki nastup te Bernarde Kralj, te da se taj nastup i sastojao ponajviše upravo od takvog dahtanja, koje je valjda trebalo probuditi tko zna kakve asocijacije. Onda je ženski glas rekao:

– Gospodin Remetin?

– Tu sam.

– Ja bih trebala vašu pomoć – rekla je Bernarda Kralj, malo smirenije. – Molila bih vas, ako vam nije teško, da skoknete do mene.

– Da skoknem? – Remetin je gotovo pao s postelje. – U ovaj sat? Pa ja čak ne znam ni gdje...

– Tu stanuje, u kvartu – kazala je gospođa Remetin kraj njegova uha, jer se prikučila da čuje što se govori na drugoj strani. – Nedavno se doselila.

– Pa da – govorila je Bernarda Kralj. – Stvar je ozbiljna... Vaša gospođa će vam objasniti...

– U to ne sumnjam – kazao je urednik.

– Naime, radi se o tome... – Bernarda Kralj kao da je opet počela cmizdriti. – Na mene su maloprije pucali.

Remetin je pogledao svoju ženu. Ona je kimala glavom, kao da već zna o čemu se radi. Namrštio se.

– Pucali? Tko je pucao?

– Ne znam – rekla je pjevačica. – O tome se i radi. Ne znam šta da radim, kako ću uopće noćas...

Remetin je gledao kako mu žena daje znakove neka govori, neka nešto poduzme, i neka ne bude tako neljubazan. Sve je te poruke ona uspjela zbiti u izraz lica i pokret ruke. Upitao je:

– A gdje su pucali na vas?

– Ovdje, u mom stanu... Tu, u blizini vas, ja sam u Kolovratskoj ulici, možda vam je gospođa...

– Polako – kazao je Remetin, osjećajući kako mu je san sasvim pobjegao i kako mu je najbolje da se sad koncentrira na tu stvar, kako bi ona što prije završila. – Kako se to dogodilo? Netko je došao k vama, pa ja zapucao? Na vratima, u hodniku?

– Ne – kazala je Bernarda Kralj. – Izvana. Iz mraka. Kroz prozor. Ja mislim da je to morao biti snajper...

E, da, možeš misliti, ironično je Remetin uvrtao nosom. Ali, njegova mu supruga nije dopuštala da sve to pretoči i u riječi. Upitao je:

– Po čemu znate da je...

– Pa, ima rupa na zidu, prilično velika – kazala je Bernarda Kralj. – Mislim da me promašio za nekoliko milimetara, mora da mi je prošlo tu iznad ramena...

Opet je, izgleda, počela plakati. Postojao je još samo jedan mogući argument koji bi Remetinu mogao pomoći da se izvuče. I, on ga je potegnuo, premda je znao da će se njegova supruga pobuniti.

– Pa, zašto ne zovete policiju? – upitao je.

– To ne mogu, upravo zato i dosađujem vama usred noći – kazala je Bernarda Kralj. – Vi znate kako izgleda sve to oko mene. Ako sad dođe policija, skočit će cijela ulica, zatim će novinari... Onda iduća tri mjeseca neću imati mira...

Remetin je pogledao svoju ženu i po njezinu licu znao je što treba da kaže. Trebalo je da pokaže dobru volju, to svakako.

– Dobro – rekao je – ali ja nisam policija, i ja ne mogu provoditi istragu, niti vas ja mogu zaštititi od eventualnih novih napada. Zato ne vidim kako...

Ali, kao što je mogao i misliti, ona je već i za to imala pripremljen odgovor. To mu se nikako nije sviđalo. Pa ipak, bio je matiran.

– Vi imate veze s policijom – kazala je pjevačica. – Možda bi netko od njih mogao... Mislim, onako, privatno, bez buke... Da pogleda što je i kako je i da nekako sve to bude... Navodno vi poznajete nekog inspektora...

Mislila je na Vladu Šoštara. I za njega ona, dakle, zna. Remetin se pitao treba li da za to krivi svoju ženu, ili možda sebe sama. Jer, o toj njegovoj vezi sa Šoštarom i o istragama u kojima je pomagao novine su ponekad pisale. A pjevačica zacijelo čita pažljivo novine, kad već ne čita ništa drugo. Morao je sve to prekinuti, što prije to bolje.

– Znate šta – rekao je. – Najbolje je da ja dođem do vas, pa da na licu mjesta... Kako ste rekli da glasi adresa...?

– Zna vaša gospođa – rekla je pjevačica.

U njezinu glasu osjećalo se olakšanje. Remetin je prekinuo vezu i zirnuo u suprugu. Ona ga je gledala s najnedužnijim mogućim izrazom na licu. I, kako da joj išta prigovori? Ipak, upitao je:

– Odakle ti nju znaš?

– Iz frizeraja – rekla je gospođa Remetin. – Nekako je ispalo da onamo dolazimo u iste dane...

– Ona se frizira tu, u kvartu?

– Pa da – kazala je gospođa Remetin. – Da samo znaš koliko joj je to poena donijelo kod žena koje dolaze onamo! Inače bi je mrzile, a ovako su njezine obožavateljice...

– Kao i ti – gunđao je Remetin ustajući. – I o čemu vi to razgovarate? Estrada, skandali, te fore?

– Ma, ne – kazala je njegova supruga gledajući ga kako svlači pidžamu i osvrće se što bi obukao. – Uglavnom o djeci... Ona ima malo dijete. Iz drugog braka, curica stara otprilike kao naš unuk... Uostalom, pričala sam ti.

Dakako da mu je pričala. A on je, dakako, zaboravio. Obukao se na brzinu, a ona je i dalje sjedila u krevetu.

– A šta je, ti ne ideš? – upitao je urednik.

– Misliš da treba da i ja dođem?

– Nekada davno ne bi me tek tako pustila samog usred noći u stan mlade žene – kazao je Remetin.

– To je bilo nekada davno – rekla je ona.

Tako se i ona na brzinu obukla, pa su krenuli. Vani, pred haustorom, uzeli su se za ruke, a onda su se nasmijali. Jer, oboje su stali duboko disati, njušeći miris svega onog bilja, miris zagrebačkog proljeća. I to je, uz isprepletene prste, izgledalo kao nekakav ljubavni uzdah. Hodali su ulicom kao zaljubljeni par. Nisu govorili ništa, premda je Remetin znao da bi se trebao još malo bolje kod supruge raspitati o toj Bernardi Kralj. Ali, nešto mu je govorilo da će za to biti još dosta vremena.

Doista, stanovala je blizu. Samo što su prošli pokraj frizeraja u koji je gospođa Remetin zalazila, skrenuli su iza ugla i ondje se, među malim kućicama što su zaostale iz starih vremena, ukazala trokatnica s nekih šest ili osam stanova, s podzemnom garažom i s portafonima na vratima. Zastali su na drugoj strani ulice.

– Ti sigurno znaš i koji su njezini prozori – kazao je Remetin.

– Drugi kat – rekla je njegova žena.

Ondje se vidjelo kako se iza zastora u osvijetljenoj sobi miču nekakve prilike, mimoilazeći se i opet sastajući.

– Nije sama – reče urednik. – Sve ljepše i ljepše.

2.

Dok je Remetin zvonio na portafonu, njegova je žena zamišljeno gledala niz ulicu, a onda je rekla:

– Znaš li tko bi to mogao biti s njom gore?

– Tko?

Ali, ona mu nije stigla odgovoriti, jer toga se časa iz uređaja javilo krckanje i ženski glas je upitao:

– Tko je?

– Remetin.

Začulo se zujanje i urednik je gurnuo vrata. Glas koji se javio nije pripadao Bernardi Kralj, jer bio je odviše visok. Znači, s njom je nekakva žena. Na to je valjda mislila gospođa Remetin, kad je rekla dok su se polako uspinjali stubištem:

– Prevarila sam se. Ja sam mislila da je gore s njom netko drugi.

Urednik ju je samo okrznuo pogledom. Supruga mu je bila silno tajanstvena u posljednje vrijeme. Kažu da je to i dobro, nakon toliko godina braka, ali to kažu u ženskim časopisima i u sentimentalnim romanima. On osobno nije volio iznenađenja, njemu njegov brak nije bio monoton. A sad više nije bio siguran da i njegova žena osjeća isto.

Kad su se popeli na drugi kat, vrata su se otvorila prije nego što su stigli zazvoniti. Iz dubine stana čuo se dječji plač, a na na pragu je stajala neka mlada žena koja nikako nije mogla biti Kraljica. Bila je, doduše, i ona prilično naočita, ali nije imala crvenu kosu kao Bernarda, nego posve crnu, a bila je obučena u traperice i crni pulover. Izgledala je uznemireno i zabrinuto, ali je ipak vladala sobom. Pazila je i na konvencije, pa je prvo pružila ruku gospođi Remetin.

– Ja sam Nela Nakić – rekla je. – Bernardina prijateljica. Inače, pišem i tekstove za njezine pjesme.

Bez toga bih podatka mogao mirno živjeti, tako je mislio Remetin dok je pružao ruku i dok se Nela odmicala da ih propusti u stan. Stan nije bio velik, ali je bio lijepo uređen: kauč i fotelje bili su od prave kože, televizor je bio golem, na zidu su visile slike koje su također mogle biti prave. Po svemu se vidjelo da tu živi malo dijete: bilo je naokolo igračaka, tricikl se crvenio u kutu, jedne su hlačice bile prebačene preko naslona fotelje.

Stvari su morale pripadati onome djetetu što je maloprije plakalo, a sad je prestalo. Nije bilo vjerojatno da i ono znade za pucnjavu, ali je materina nervoza svakako prešla i na njega. Majka ga je sad, izgleda, umirila, pa se pojavila iz pokrajnje sobe. Čulo se kako se vrata zatvaraju, a kad su se Remetin i njegova žena okrenuli, ugledali su pred sobom Bernardu Kralj.

Prepoznali su je zato što su znali da je to ona, inače možda i ne bi. Jer, imala je na sebi trenirku, u kojoj su joj noge izgledale kratke, stražnjica pregolema, a grudi ovješene. To je prvo padalo u oči, jer je Kraljica inače najviše i hvatala na noge, stražnjicu i grudi. A ni ostalo nije bilo u boljem stanju: lice s napola skinutom šminkom odavalo je prve tragove starosti, oči su bile crvene od plača, prsti su drhtali. Prišla im je šireći ruke u znak isprike.

S gospođom Remetin čak se i poljubila, uredniku je dala ruku. Onda je rekla:

– Oprostite što sam vas ovako... Ali, doista, ne znam kome da se obratim... Shvatit ćete da u mom položaju...

Stajali su nasred sobe, svi četvero, kao da se spremaju nešto raditi, pa niti je domaćica nudila da sjednu, niti su se Remetinovi osvrtali za kakvom sjedalicom. Bilo je to kao kad majstor dođe u kuću, pa on sâm određuje što će i kako raditi. Zato je Remetin sad preuzeo ulogu majstora.

– Kako se to dogodilo? – upitao je.

Bernarda je uzdahnula, a onda su joj opet suze krenule na oči. Zacijelo je bila zgranuta činjenicom da na ovom svijetu ima nekoga tko bi nju htio ubiti. Nju, Kraljicu!

– Pa, eto, bilo je tri četvrt dvanaest – rekla je napokon. – Nela je upravo otišla...

– Kamo je otišla? – upitao je Remetin.

– Otišla sam kući – ubacila se sad Nela Nakić. – Bila sam u ovdje, cijelu večer... Zapravo sam čuvala malu, Bernarda je bila vani... Skupa smo je stavile na spavanje... I, nisam stigla ni do Trešnjevačkog placa, a Kraljica me nazvala da se vratim, jer da se dogodilo nešto strašno... Ja sam pomislila da je nešto s malom...

Remetin se okrenuo prema Bernardi Kralj. Tako je prekinuo onu glagoljivu Nelu i ujedno dao znak domaćici da želi i nju čuti.

– Ja sam stajala, evo, ovdje – kazala je sad Bernarda i pomakla se dva koraka lijevo. – Htjela sam uzeti odavde, iz ladice, neku pilulu, jer me boljela glava, a onda mi je odjednom nešto fijuknulo pokraj uha, ja sam se trgla, posula me je žbuka, ugledala sam rupu na zidu. Bacila sam se na pod i odmah dohvatila mobitel, pa nazvala Nelu.

– Kad ste shvatili da je to bio pucanj? – upita Remetin.

– Još dok sam ležala tamo. Okrenula sam se prema prozoru, i tada sam vidjela da na staklu postoji rupa, mala i okrugla, ali sasvim dobro vidljiva... Nisam se usudila ustajati još neko vrijeme...

– Tada si spustila rolete? – upitala je gospođa Remetin.

– Da vam pravo kažem, toga se nisam ni sjetila – uzdahne pjevačica. – To je tek Nela, kad se vratila... Ali, i rolete su slaba zaštita. Onda smo zaključile da valjda više neće pucati.

– Neće – složi se i Remetin.

On okrene leđa ženama, pa se odšeće do prozora. Prozor je bio velik, a staklo na njemu zelenkasto i kvalitetno. U sredini stakla bila je doista okrugla rupa s nekoliko pukotina sa strane. Zagledao ju je sa svih strana. Balističar bi možda mogao reći pod kojim je kutem ušlo zrno, koje je valjda još uvijek negdje u zidu. Ali, balističara sad ovdje nema, niti će ga uskoro biti. Remetin podigne roletu.

Dobro je znao da njegova žena iza njegovih leđa strahuje, a isto je tako znao da ni ostalim dvjema ženama nije svejedno. Gotovo da je slegao ramenima. Preko puta je bio mrak, i nazirala se samo neka prilično visoka, tamna silueta. Nije se mogao sjetiti što je ondje vidio kad su dolazili.

– To je novogradnja – kazala je Bernarda Kralj iza njegovih leđa. – Možda su odande...

Doista, sad je Remetin, savivši ruke s obje strane lica, kroz staklo nazirao što stoji preko puta. Bila je to ista ovakva zgrada, također s tri kata, još sva u cigli i žbuci, u skelama, neosvijetljena i s otvorima prozora koji su zjapili crninom.

– Vidim – reče urednik.

U tom času začulo se iz unutrašnjosti stana kako dijete doziva. Zvalo je majku, i Kraljica nemoćno raširi ruke. Nela Nakić kao da je