Gadni parking

Zvonimir Majdak

GADNI PARKING

nastavak romana Kužiš, stari moj

Impresum

Copyright © 1980 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Gadni parking

Glista se vratio kad smo mu se najmanje nadali. Šest ga godinica nije bilo među nama. Svi smo se razišli, svako na svoju stranu. Kad se sretnemo, nuđamo se kavicom. Dogodi se da suknemo na suprotnu stranu ulice da bismo izbjegli uvijek isto „kak si? „kaj delaš? i tako dalje. Osim toga, od kave dobivam žgaravicu i slične trbušne užase.

Glista se vratio jedne jeseni, kad se obično odlazi. On uvijek suprotno, pljuje u vjetar. Dofurao se u krem bijelom folksiću. Onakvom kakvih je svakim danom sve manje na cestama prvog reda. Ovaj Glistin vjerojatno je pokupljen negde na šrotu. Ali u prvi čas nije me pogodio njegov auto, nego on sam.

– Kaj si ti još među živima?! – pitam ga ljudski. Vjerujem zapravo da je preda mnom duh, ili se radi o nekom pokusu fakina s televizije.

– Stari, kak sam sretan kaj sam doma! – rastapa se od miline Glista, kao da je to – biti doma – bogzna kakva premija, čudo, nešto što rijetkima i izabranima uspijeva! Ja sam neprekidno doma i ništa u tome ne vidim posebno i ni na pamet mi ne pada da takvu misao glasno izrečem.

Vidim, nije se promijenio, gdje bio da bio.

– Čuj, ne jebi po tavanu, nego lijepo reci koji je to bog s tobom? Jesi to zbilja ti ili netko od mene dela norca! Pazi, više ne padam na plitke štosove. Duševne patnje i teško djetinjstvo nisu olakotne okolnosti, da se razmemo. Ako si sve ove godine dangubio u nebu, molim, tvoja stvar! Samo hoću u tvom pasošu vidjeti žig prelaska granice iz zemaljskog u nebesko carstvo. Crno na bijelom. Falsifikate ostavi tajnim službama.

On zvecka ključevima auta kao da je ponosni vlasnik barem merdže, da ne spominjem druge kapitalističke marke ionako osuđene na bankrot zbog benzina. Pritom me gleda bijelo. Nešto mu, izgleda, nije bistro.

– Kakvo carstvo, stari – veli on. – Kakve to zastarjele informacije imaš. Zapadna Njemačka odavno nije carevina! Tko te samo našopao takvom propagandom...?

– Isuse, sve vrijeme si bio u Nemčiji?! – izbuljim oči u njega i već ga tiho važem koliko je (tisuća) maraka težak.

– Da... Ali sad sam doma...! Nemaš pojma kak je slatka naša domaća reč! Kak mošt! Sjećaš se, kad smo ono u Prepuštovcu pili? Sad sam doma...! – Ne prestaje blejati.

Pustio sam ga da se mirno zalaufa i ispriča mi svoj život, smrt i ostalo što uz to ide. Jer za mene on je još uvijek faktički mrtvac. Sve dok ne dokaže suprotno.

To kaj ima auto, makar i staru ragu, već je jedan dokaz i veliki plus...

* * * * *

S ljudima se danas događaju svakakve stvari. Neki tipovi žive zamrznuti u podrumu čekajući sudnji dan, neki dobivaju klince a da uopće ne fukaju. Neki se vrnu mrtvi hladni doma posle dvadeset let braka s orangutanicom u malajskoj džungli i blesavo se čude da se Drugi svjetski rat već završio...?! Kužiš, sve je moguće ako gledaš s neke druge strane, po mogućnosti dobro naroljan.

I zašto onda ne bi bilo istina ono kaj mi je Glista odšprehao o sebi i svom jezivo napetom životu poslije sudara s tramvajem u Ilici ispod nebodera tisuću devet stotina sedamdeset prve?! Zašto ne, kad se tolike nevjerojatne stvari događaju da me je pomalo već od svega i trta. Nigdje više nisi siguran! To kaj priroda zna namjestiti ljudima je običan proljev prema onome kaj si oni sami među sobom, uz obavezan osmijeh, narihtaju. Panika da te čopi, stari moj!

Što se zapravo dogodilo? Glistu je tramvaj one večeri malo štrajfao, ali ništa ozbiljno ni za hitnu pomoć ni za socijalno osiguranje kojega ni onak nije imao. Ali taj mu je poljubac treske izgleda bio dobrodošao. Doveo mu je u red kotačiće i polugice istrošene od silno praznog hoda. Neki je bog klik! i Glisti je odjednom sve bilo fantastično jasno. Ne samo kaj se dotikavlje trenutačne situacije, nego i nekoliko godina unaprijed. Kaj to ni čista parapsihologija, botebog?!

Frajer se drugi dan šutke spakira i pravac Švapska. Tateku ni slova o svojim namjerama. Staru klapu je nogirao. Mislil je da smo mi krivci za njegove ljubavne neuspjehe. Odlučio je sreću i novi život potražiti negdje drugdje. A bile su to one godine kad je naša rulja ko mutava giljala crnčiti na truli Zapad. Sjećam se da sam i sâm imao nekoliko takvih napadaja kad bih čuo tko je sve otišao i kako se brzo snašao, koliku lovu zgrće, ali me je navek nešto u zadnji čas štopiralo. Najčešće kakva dobra mačka, ili pak šansa da se ubacim u neki biznis čije je radno mesto ispred šanka ili za kartaškim stolom u privatnom stanu. Ali to je mračna, sumorna prošlost koje se odričem i stidim. Moje nesocijalno ponašanje i mišljenje neka drugima posluži kao opomena i primjer.

(Zbilja koji put serem konce, ne?!)

Dakle, takva su to bila vremena. Vlakovi krcati našom zdravom, pregledanom i ispipanom radnom snagom šibali su svakodnevno prema granici. Na kolodvoru je bilo tužnije nego kad se regruti nacugani do daske penju u vagone i idu u armiju. Suza i otpadaka do koljena, časna riječ! Vjetar fijuče šljivovice. U planinama već prvi snijeg iako je tek druga polovica rujna...

Vidim sve to jasno pred sobom kad mi Glista opisuje situaciju. Pritom gladi, frče i njuši svoje rijetke brčiće.

– Bilo mi je da crknem, stari... Sam među tolikom ruljom koja čas cvili, čas ojka, zavija, čupa kosu, slini i koluta očima... Čuj, ja ti to nemrem točno opisati, ali valjda se i sam sjećaš kak je to izgledalo kad smo znali zaružiti i dočekati jutro na kolodvoru među gastarbajterima. Samo, nije isto biti jedan od njih, čekati da se lokomotiva prikopča...

– Znam, stari, kako ne bih znao! Ajde, pričaj dalje!

I sad ja naivac očekujem da mi stari frend fino picikato referira o svojim prvim koracima u tuđini, o zajebima i šamarima sudbine, o tvrdoj korici kruha, o špeku i luku, stiskavici i driskavici, o potucanju od nemila do nedraga, o lizanju asfalta i arbajtu dan i noć, o baraci u kojoj ćore njih dvadeset jugovića, o subotama i nedjeljama kad zadrigli Nijemci pale svoje šestocilindrične aute i s familijom odlaze na vikend na obale Rajne a ti sušiš čarape na špagi razapetoj na prozoru i slušaš tuđi tranzistor, nekakve tursko-arapske hitove, o, o...!

Međutim, ništa ni slično. Glista preskače ta poglavlja brzinom najbržeg preponaša i servira mi odmah sam kraj.

– I tak sam ti šest godina delal na automobilskom otpadu u blizini Kasela. Posao koji možeš samo sanjati! Čuj, nikakva ti kriza neće ljude opametiti i zaustaviti da se ne sudaraju i uništavaju nove novcate aute. Bilo mi je zbilja haj. Auto mi je zrihtan barem za nekoliko godina unaprijed. Nek te ne zavara lak. Karoserija je duplo protektirana. Tu rđa nema kaj tražiti. Mašina je čisto ludilo. Turbo! Razme se, sve sam to kompletirao zabadava, jer na takvom mjestu možeš birati...

– Dobro, slušaj – grebem se iza uha jer mi ipak sve nije jasno, a i neće mi biti – a zakaj si se onda vratio? Kaj te nakon toliko let zasvrbilo pa si zapalio doma?

Glista me gleda pomalo sa sažaljenjem. Nikad neću shvatiti na kom bandu radi njegova duša.

– Zbilja me iznenađuješ takvom spikom. Zar ste mislili da ću ja vijeke vjekova ostati da me tuđe sunce grije?

– Isuse, kako se to paradno izražavaš? „Tuđe sunce grije..."?! Kakve su to kerefeke?

– To sam zapamtil na jednoj priredbi „Zvuci rodnog kraja".

– Dobro – prelazim preko njegova objašnjenja – moraš znati da smo živjeli u zabludi, jebiga! Nismo znali kam si zginul, kaj te najenput ćopilo?! Kaj da sad naredim? Živ si, a to je glavno.

– Krasno – gorkim će glasom Glista – nacugali ste se ko dupeta i tako proslavili moj nestanak! Vama je glavno da se možete dobro naliti. Vama su važnije karmine od čovjeka za čijim lijesom idete... Ništa se niste promijenili, ništa! Balkanci! Životinje!

– Stari, oprosti, samo bez vređanja! Sad si ovdje. Sad smo opet svi na okupu. Spužvom preko svega. Okrenimo list. Neka počne sve znova. Nego, kako si našao Tateka, kako on?

Čuo sam da je Tatek kao nitko od nas profitirao. Za onu svoju rupu od kućice kaj se natrčila na drugoj traci autoputa uspio je gradu Zagrebu iz džepa izbiti lijepu lovu plus jednosobni komforni stan. Uživa pod stare dane. Vozika se liftom dok mu ne pozli. To sam čuo. Pitanje je da li je to istina?! Poslednja vijest je da se oženio Mrkvicom, svojom mladenačkom ljubavi...

Glista odmahuje rukom. Tu je sve išlo glatko.

– Našao sam ga, kako ga ne bih našao! Njega barem nije problem. Špancira se po Srednjacima c cuckom kojega si je nabavio kad sam ga ja do daske razočarao, ostavio nasukanog na suhom. Kaže mi da je morao s nečim ispuniti prazninu koja je nastala. Krasno razbijanje praznine, ti boga! S cuckom! Ja sam njemu, dakle, jednako vrijedan kao cucak. Vidiš kaj su ti roditelji?!

– Ma pusti ga, zbilja je bio sav skvrčen poslije tvog odlaska.

– Ne spominji mi više to! Tak je moralo biti! Zbilja ste mi išli na živce. Nikad više. Ostajem ovdje, ali, više se ne dam ševiti!

– Dobro, okej, nikad više! A kaj sad, ovako, mislim, namjeravaš? Sad kad si se vratio, mislim, pun iskustva, nabijen znanjem. Ipak, strani svijet. Tamo si svašta pobrao...

– Imaš kakav savjet? Poznaš situaciju?

– Ja? Ovisi s koliko love raspolažeš...

– Lova, lova! Samo vam je lova na pameti. Ni u najcrnjem kapitalizmu toliko ne vode računa o lovi. Gdje su vam ideali, ideje – oduševljenja bez zadnje misli?

– To više ne prolazi.

– Čuj, a kako si ti riješio životne probleme?

– A, to te rajca? E pa, čuj, okej.

Očito bio je na meni red da izbljujem svoju autobiografiju kako bi Glista eventualno dobio inspiraciju, ili kontrainspiraciju. Jer što je dobro i gala za jednog kita, za drugog je propast. Živi pijesak iz koga se ne da van.

Ništa naročito. Barem odmah na početku. Poslije razlaza s gosponom Furlanom i grozomornog iskustva s doktoricom Nelom, a preko nje i takozvanim zagrebačkim visokim društvom, shvatio sam gdje mi je mjesto. Nisam rođen da živim sa sve četiri uvis. Tu se ne da ništa ubosti. Trebalo se na brzinu snaći. Dolazilo je proljeće i te fore. Prvi pupoljci, sunce, plavo nebo, sve to daje volju za životom i drugim manje važnim stvarima. Ženske skidaju čizme i izlažu gležnjeve. Svaka od njih srećom ima Ahilovu petu. Svaka od njih ima što ima. I tu negdje treba tražiti izlaz iz lošeg raspoloženja. Istinabog, lova nije stvorila čovjeka, ali on još uvijek stvara nju i, usput, svoju bolju budućnost. Bez love si nula. Skok od jedne do dvije nule nemoguć je bez love. Prema tome, zna se.

Tih sam dana bio kuhan i pečen u kafiću Old boys u Vlaškoj. Bez kinte, ali srdačno raspoložen i spreman sklapati nova poznanstva. Od jutra pa do poslije ponoći tu je uletavala svakojaka rulja, od najobičnijih pizdeka čija stara doma špila, a u mesnici fekće kosti za govedsku juhu, sve do mladih samostalnih obrtnika koji u prolazu tu imaju spoj sa svojim dopodnevnim macama, najčešće udatim, koje su u kuhinji ostavile rajnglu na tihoj vatri i dozujale na votku, gemišt – dogovor o eventualnoj seansi. Između te dvije veoma izrazite vrste guralo se sve i svašta. Recimo, tip koji namješta i kupuje nogometne utakmice. Fuš majstori svake fele. Ženske iz okolnih ureda